Početna stranica » Biopolitika i biomoć

Biopolitika i biomoć

268 pregleda

Pojam biopolitika kao takav postoji od početka 20. stoljeća, ali je zahvaljujući interpretaciji francuskoga filozofa Michela Foucaulta tek krajem toga stoljeća posebno zadobio na važnosti

U predgovoru hrvatskoga izdanja knjige J. Rifkina Biotehnološko stoljeće (1999.) S. Vukičević ističe: „Za ili protiv biotehnološke revolucije – nije više aktualno pitanje. Povratka više nema jer je otkriće svakog pojedinačnog gena biljaka i životinja patentirano te je postalo vlasništvom pojedinaca. Nekolicina globalnih korporacija i vlada imat će patente za svih 100.000 gena koji čine podlogu ljudske rase, te za desetke tisuća genetski promijenjenih mikroorganizama, biljaka i životinja, što će im dati neviđenu moć određivanja uvjeta pod kojima bi budući naraštaji živjeli svoje živote. Potencijalno mnogo novca što stoji iza tih otkrića odredit će budućnost života na zemlji.” Spomenutu „neviđenu moć određivanja uvjeta življenja” Vukičević konkretnije pojašnjava navodeći kako bi „novorođenčad po mjeri mogla utrti put eugeničke civilizacije u 21. stoljeću” i da će se naše društvene predodžbe znatno promijeniti: „Mnogi pradavni običaji o spolnosti, razmnožavanju, rođenju i roditeljstvu mogli bi djelomično nestati. Predodžbe o jednakosti i demokraciji, o slobodnoj volji i napretku mogle bi se promijeniti.”

Ako je politika, kako se to obično kaže, „umijeće mogućeg” i ako je to „moguće” već omeđeno u toj mjeri „da povratka više nema”, kako Vukičević kaže, onda su društveno-političke posljedice biotehnološkoga razvoja sasvim jasne, a u navedenim se oznakama već bitno odražava lice suvremene biopolitike. No, krenimo od početka: od njezine definicije i „povijesti”.

Pojam biopolitika

U kritičkom znanstveno-teorijskom diskursu općenito vrijedi pravilo opreznoga postupanja s definicijama jer one bitno određuju naš pristup stvarnosti: tu se prije radi o početku jednoga interpretativnog procesa, putokazu za daljnje razmišljanje, nego o kraju promišljanja neke stvarnosti – potonje bi shvaćanje samo olakšalo njihovu manipulaciju. Ovo pravilo još više vrijedi za pojam biopolitika, barem u dvostrukom smislu: prvo, stvarnost koju se želi opisati posebno je složena i zahtjevna te, drugo, kao konačni cilj suvremene biopolitike ispostavlja se upravo definicija – točnije, redefiniranje samoga života i stvarnosti.

Pojam biopolitika kao takav postoji od početka 20. stoljeća, ali je zahvaljujući interpretaciji francuskoga filozofa Michela Foucaulta tek krajem toga stoljeća posebno zadobio na važnosti. Sam, pak, sadržaj ciljane stvarnosti – koji obuhvaća većinu ključnih suvremenih društveno-političkih fenomena poput migracija stanovništva, demografije, biotehnološke revolucije, sveopće kontrole – nije jednostavan i otežava izgradnju jedne jednoznačne, općeprihvaćene definicije biopolitike. Drugim riječima, otvara se prostor za različite definicije ovisne o osobnoj interpretaciji koju svaki pojedinac ima o politici, životu i njihovu međusobnom odnosu.

Okvirno govoreći, kao što to i samo ime naznačuje, pojam biopolitika odnosi se na međuprostor između politike i samoga života ljudskoga bića: riječ je o kombinaciji biologije i politike koja raznoliko oblikuje izgradnju složene mreže odnosa u ljudskom životu. Kao što i Vukičevićeva analiza naznačuje, posrijedi je određivanje uvjeta i mijenjanje strukture čovjekova života reguliranjem njegove biološke dimenzije pomoću znanosti i tehnologije.

Biopolitika se tako očituje kao strategija političkoga djelovanja koja, svjesna njezine važnosti, biološku dimenziju koristi kao sredstvo projekcije svoje moći i ostvarivanja svojih ciljeva. Politički interes za biološko proizlazi iz uvida u strukturu čovjeka kao duhovno-tjelesnoga bića koje funkcionira kao jedinstvo u razlikama. Oblikovanjem bilo koje od ovih nezamjenljivih sastavnica, umsko-duhovne ili biološko-tjelesne, oblikujemo i čitav čovjekov život. Ako je čovjekov um, kako to Y. N. Harari ističe, „oblikovan poviješću i biologijom”, biopolitika stavlja naglasak na ovo potonje: biologiju čovjekova postojanja.

Civilizacija i biopolitika

U svjetlu gore rečenoga, čini se da jedno šire određenje biopolitike dublje izražava njezinu narav i omogućava bolje razumijevanje i prepoznavanje njezinih suvremenih oblika. Stoga, ako biopolitiku pokušamo shvatiti šire kao svrhovito reguliranje različitih oblika života i njegovih uvjeta, onda se može reći da ona nije pronalazak modernoga doba. Iako su teoretska promišljanja biopolitike kao i sam njezin pojam relativno moderni, to se ipak ne može reći za njezinu stvarnost: naprotiv, realnost biopolitike prati ljudsku civilizaciju od njezinih početaka.

Tijekom povijesti razlikovala se u naglascima, ovisno od sredstava kojima su raspolagali oni koji su posjedovali društvenu moć: riječ je prije svega o posebnom odnosu dominantnih društvenih struktura prema životu društva kao cjeline i prema njegovim članovima pojedinačno. Taj je odnos u početku bio uvelike oblikovan antagonizmom između čovjeka i prirode: tamo gdje postoji ljudska kultura, postoje tragovi reguliranja odnosa prema biološkoj dimenziji života u cilju opstanka u surovim prirodnim uvjetima. Upravo je taj cilj zahtijevao određenu strukturu i određena pravila unutar zajednice koja su regulirala život njezinih članova, kako duhovni tako i biološki, služeći općem dobru zajednice.

To jasno pokazuju i antropološke studije socijalne uloge obrednoga prinošenja žrtve unutar ljudske zajednice. U već klasičnoj studiji Nasilje i sveto R. Girard ističe da ono služi kao „instrument prevencije u borbi protiv nasilja” te poput drugih društvenih manifestacija, ali i pravila ili zakona, posjeduje funkciju i cilj integriranja, jačanja duha zajednice, a time i održavanja reda i harmonije među njezinim pripadnicima. Freud pak, u studiji Nelagoda u kulturi, vidi kontrolu i oblikovanje upotrebe ljudskih nagona, naročito onih agresivne i seksualne naravi, različitim propisima i praksama kao preduvjet nastanka kulture. Ovo oblikovanje proizvodi troslojnu strukturu čovjekove ličnosti: kulturno uvjetovana svijest očituje se kroz ego i superego, dok izvan dosega kulture ostaje id koji, iz straha pred društvenim sankcijama, potisnut stanuje u podsvjesnom, igrajući ulogu buntovnika koji svojim nekontroliranim provalama u svjesno uglavnom proizvodi neravnotežu u tektonici čovjekove ličnosti i društva.

Suvremeni oblik biopolitike

Uspon i razvoj tehnologije u modernom dobu jedan je od ključnih elemenata koji je oblikovao suvremeni pravac biopolitike. Moderna je tehnologija, s jedne strane, omogućila relativnu neovisnost čovjeka o izvanjskim utjecajima prirode, pružajući mu istodobno, s druge strane, mogućnost da snagom te prirode u nekoj mjeri ovlada i upravlja je u svoje svrhe. Stroj, kao nešto ne-prirodno, postao je istodobno stvarni i simbolički izraz čovjekove moći i kontrole nad prirodom.

Ako je izvorni kontekst nastanka i razvoja biopolitike bio obilježen antagonističkim odnosom čovjeka i prirode, daljnji se razvoj više odvijao u okviru sve jače i izgrađenije mreže civilizacijskih odnosa. Nakon što je posredstvom tehnologije utjecaj prirode stavljen u neke prihvatljive i poželjne okvire, ojačano je društvo moć tehnologije sve više počelo usmjeravati i na sebe, u spoju s različitim tehnikama društvene discipline i kontrole. Kako je društvo postajalo organizacijski sve stabilnije i premreženije tako je putem zakonskih propisa i kulturnih praksi sve dublje puštalo korijenje u ljudskom životu oblikujući čovjekov identitet u toj mjeri, kako R. Torre pojašnjava, da se „promišljamo iz najsvakodnevnijih socijalnih identiteta unutar simboličkog poretka koji nas pogoni i identitetno imenuje. Simbolički poredak društvena je konstrukcija realnosti unutar koje društvene grupe nastanjuju svijet i proizvode život. Što se ne može iskazati unutar ideologema društveno konstruiranog realiteta, ne može se iskazati uopće. Što znači da i ne postoji”.

U suvremenoj raspravi društveno-humanističkih teoretičara o biopolitici najveći se naglasak upravo stavlja na široko područje biomedicinskih, genetskih i biotehnoloških promjena struktura života: govori se i o „biopolitičkom stanju” kao oznaci planetarne uvjetovanosti života. Nakon što je H. Arendt svojim analizama totalitarizma najprije detektirala njegove znakove te M. Foucault uveo termin u teorijski i filozofijski diskurs, Giorgio Agamben je svojom inauguralnom knjigom o biopolitici Homo sacer (1995.) zacrtao obrise nove paradigme političke filozofije za prijelom milenija.

Iako je kovanicu „biopolitika” prvi upotrijebio švedski autor Rudolph Kjellén, ishodište suvremenih rasprava o biopolitici je tekst ili, točnije, poglavlje iz Volje za znanjem pod nazivom „Pravo smrti i moć nad životom”, u kojem Foucault prvi put upotrebljava naziv „biopolitika stanovništva” kako bi imenovao „cijeli niz intervencija i regulativnih nadzora” kojima aparature moći upravljaju biološkim procesima, kao što su razmnožavanje, rađanje, smrtnost, stanje zdravlja, životni vijek itd. Ono što karakterizira transformaciju politike u biopolitiku jest preorijentacija od gospodarenja nad smrću, gdje je simbolički bila locirana moć suverena, na upravljanje životom. Disciplina nad tijelom i nadzor nad stanovništvom obznanjuju „eru biomoći”. Biomoć predstavlja krajnji stupanj razvoja moći: od suverene moći, preko disciplinarne, pa do biomoći koja je sveobuhvatna. Biomoć se razvija kao disciplina (u institucijama) i reguliranje stanovništva (demografijom ili konstantnim procjenama između resursa i stanovnika).

Na tragu Foucaultova promišljanja biopolitike, G. Agamben tvrdi da glavni predmet današnje politike postaje sam život kao takav. Oslanjajući se na filološku distinkciju u starogrčkom jeziku između zoe (život općenito) i bios (ljudski život specifično), on ističe kako se u biopolitici konstantno manipulira biosom. Iako smo svi rođeni jednaki, u pravno-političkom prostoru život postaje rastezljiv između gologa života i suverene moći: prvo predstavlja politički minimum, ljudi kao bespravna stvorenja kojima se po volji vlada, a drugo njegov politički maksimum – suverenu moć upravljanja drugim životima.

U biotehnološkom stoljeću i u biopolitičkom stanju suvremenosti na djelu je i svojevrsna zaokupiranost bioetikom. Bioetika ima karakter interdisciplinarnoga dijaloga filozofa, teologa i znanstvenika, poglavito genetičara i biomedicinskih eksperata o etičkoj dopustivosti generiranja života iz duha biogenetike. Iako bi trebala biti neka vrsta filozofsko-teološkoga orijentira i korektiva u labirintu suvremenih biotehnoloških istraživanja i njihovih mogućih primjena, njezin je stvarni doseg ograničen. Tako neki teoretičari ističu nemoć bioetike u odnosu na biopolitičke apetite globalnoga kapitalizma, svodeći je na „etički vapaj” (M. Krivak), dok drugi upozoravaju na opasnost komercijalizacije bioetičkoga govora i angažmana, gdje bioetičari postaju sofisticirani branitelji isključivo interesa znanstvene zajednice i financijski zarobljenici industrije (F. Fukuyama, B. McKibben).

Korporacijska dimenzija suvremene biopolitike omogućava pojavu njezina novoga stadija koji E. Zgodić naziva „biokracija”. Ovdje država i korporacije djeluju u simbiozi pri čemu se „i državna vlast i korporatokracija kao likovi biokracije oslanjaju na scijentokraciju i tehnokraciju u njihovim sasvim novim, historijski, dakle, nepoznatim izrazima i praksama. Tretiramo genetski inženjering, nanotehnologiju i robotiku kao likove suvremene scijentokracije i tehnokracije: oni antropocentrizam dovode do krajnjih granica pa, čak, na koncu, ljudsko uvode u stvarnosti koje su s onu stranu samog iskustva ljudskog”. Drugim riječima, biokracija se kao novi, i možda konačni, stadij biopolitike više ne odnosi samo na reguliranje i kontrolu života nego i na njegovo imenovanje, tj. definiranje. Budući da se ovim u biti svojata samo područje definiranja, određivanja naravi i značenja života, ovaj stadij predstavlja ne samo vrhunac čovjekove biomoći nego i konačnu pobjedu i san svake politike – s nesagledivim posljedicama. Riječ je o jabuci kojoj će, izgleda, ponovno biti skoro nemoguće odoljeti…