Dominikanci ili Red braće propovjednika (Ordo fratrum praedicatorum), hrv. Bijeli fratri prodekatori, katolički red s naglašenim propovjedničkim poslanjem, nastaje u drugom desetljeću 13. stoljeća u doba “propovjednika religije bez klera i kleričke dominacije” koji javno osuđuju povezivanje trona i oltara.
Misiju implantacije Reda braće propovjednika u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu ljeti 1221. sv. Dominik povjerava svom bliskom suradniku Pavlu Dalmatincu, profesoru na Bolonjskom sveučilištu, koji s Poljakom Sadokom i trojicom drugova utemeljuje prve zajednice u hrvatskim krajevima.
Dominikanci u srednjem vijeku ravnomjerno pokrivaju cijeli hrvatski prostor: Dubrovnik (1225), Nin (1228), Čazma (1229), Banbrdo u Vrhbosanskoj župi (1233), Dubica (1235), Zagreb (prije 1241), Virovitica (prije 1242), Zadar (1244), Split (1245), Bihać (1266), Kotor (1266), Brskovo (danas u Crnoj Gori, 1285), Požega (prije 1303), Šibenik (1346), Senj i Kvarnerski otoci (prije 1380), Gruž (1437), Bol na Braču (1462) itd.
U 13. i 14. stoljeću samostani u Hrvatskoj uključeni su u jedinstvenu Ugarsku provinciju s posebnim vikarima za područja uz Jadransko more (Dalmacija) i Slavoniju (ostali hrvatski krajevi). Godine 1380. osnovana je Dalmatinska provincija iz koje nastaje Dubrovačka kongregacija sa samostanima i redovničkim kućama na području Republike sv. Vlaha. Između 1508. i 1587. samostani u Bihaću, Jastrebarskom, Bosiljevu i Modrušu tvore efemernu Hrvatsku kongregaciju. Nakon Napoleonskih ratova samostani Dalmatinske provincije i Dubrovačke kongregacije udružuju se u jedinstvenu Dalmatinsku provinciju (1835), koja se od 1963. naziva Hrvatska dominikanska provincija s jednom redovničkom kućom u Republici Bosni i Hercegovi (Klopče kraj Zenice) i dvije u Republici Sloveniji (Žalec i Petrovče).
Zbog posebnog zemljopisnog položaja i povijesnih okolnosti, budući da se na hrvatskom prostoru susreću i prožimaju grčka i rimska civilizacija i kultura, dominikanci se u Hrvatskoj od početka zalažu za ekumenski ideal zbližavanja Istočne i Zapadne crkve. Još u 13. stoljeću samostani uz hrvatsku obalu obvezna su etapa za dominikanske misionare u odlasku na Istok (fratres peregrinantes). U kasnijem razdoblju hrvatski dominikanci razvijaju duh jedinstva i zajedništva s predstavnicima slavenskih autokefalnih crkava na Balkanu (Ivan Stojković) i u Rusiji (Benjamin iz Hrvatskog primorja, Juraj Križanić), pa nije neobično da hrvatski dominikanci (Anđeo Miškov i drugi) zdušno podržavaju bosanskog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, jednog od pokretača suvremenog ekumenizma.
Hrvatski dominikanci tijekom stoljećâ gaje ljubav prema knjizi i studiju. U svakom samostanu imaju školu s magistrom koji besplatno poučava mladež u slobodnim vještinama. Blaženi Augustin Kažotić, laureat Pariškog sveučilišta i zagrebački biskup (1303-1322) utemeljio je katedralnu školu, prvi viši studij u Hrvata u kojem se naziru fakulteti “arcium” i teologije. “Studium solemne” zadarskih dominikanaca (1495) sa sveučilišnim pravima i povlasticama prvo je i najstarije sveučilište u Hrvata.
Dominikanci u Bosni
Iako su dominikanci pod raznim pritiscima jačih sila napustili Bosnu tijekom 15. st., oni zapravo nikad nisu napustili Bosnu. Dugi niz stoljeća prisutni su u Bosni drugačijim stilom rada. Opredijelili su se za pučke misije po svim bosanskim župama, bilo redovničkim bilo nadbiskupijskim, s neprestano prisutnom željom povratka u Bosnu. Puno je vode proteklo bosanskim rijekama do ostvarenja želje.
Nakon tih proteklih voda i rada, pregovora i traženja, želja se ostvaruje 27. kolovoza 1975. dekretom Vrhbosanskog nadbiskupijskog ordinarijata. U zeničkom predgrađu u Klopču utemeljena je nova župa: župa Uzvišenja sv. Križa. Župa je utemeljena odvajanjem od župe Crkvica, a pripalo joj je Klopče, Perin Han i dio Lukova polja, s oko 200 kuća. Povjerena je dominikancima Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije. Predradnje su prije učinjene kupnjom jedne obiteljske kuće s određenim zemljištem, preuređenjem podruma za bogoslužje i stana za voditelja župe. Matice počinju s 19. listopada 1975.
Ubrzo se pristupilo i traženju dozvole za gradnju crkve. Nakon dugotrajnih zamolbi, odbijanja, žalbi, pravnih rješenja i svega ostalog, dozvola je izdana 1989. Gradnja je počela u proljeće 1991. i do svibnja 1992. završio se podrum (atomsko sklonište), ploča za lađu, nešto zidova i jedan dio zvonika. S početkom rata prekidaju se radovi. Godine 2002. ponovno se započelo s radovima: završeni su svi zidovi, krovna konstrukcija i svi otvori. Radovi su trajali do 2007. godine kada je crkva 99% gotova. Posvećena je 15. rujna 2007.
(Dr. fra Franjo ŠANJEK, OP i fra Pero JURIČ, OP)
