Zarobljeni u slobodi

Suvremena kultura u silnoj potrebi da se udalji od svega što je „sputava” i „koči” u vlastitoj individualnosti, pronašla je način kako odvojiti naslijeđeni moral od njegova kršćanskog teološkog podrijetla što je danas vidljivo na svakom koraku. Ostaje pitanje hoće li novo poganstvo koje se nameće promijeniti stvari nabolje, hoće li čovjek biti sretniji ili dodatno izgubljen i zbunjen pred navalom sloboda koje ga zarobljavaju i ne daju disati. Pogrešno se smatra da je čovjek to slobodniji što ima više mogućnosti izbora. „Biti slobodan također znači pristati i na ono što nismo izabrali”, ističe Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda. Pristati na vlastita ograničenja, nemoć, slabosti, životne situacije koje – iako nepozvane – ipak dolaze, predstavlja težak put upravo zbog naše naviknutosti da imamo sve pod kontrolom, što je nemoguća misija. „Život je pak dar koji po svojoj prirodi bježi od svakoga pokušaja da se njime vlada”, upozorava Jean-Claud Sagne. Situacije koje nisu pod našom kontrolom pomažu nam rasti i razvijati se. Prihvatiti razočaranje i stvarnost viđenu očima svijeta je teško ali izvodivo ako vjerujemo da je „ljubav tako moćna na djelu da može izvući korist iz svega, iz dobra i iz zla koje se nalazi u meni”, ističe Mala Terezija.

Scrivener također upozorava da, ako zapadno društvo napusti Krista, ali zadrži vrijednosti, ostat će usko uokvireno u legalističkom prosuđivanju. Naime, vrijednostima se mogu donositi procjene, suditi druge, ali njima se ne može spasiti dušu. Moralne vrijednosti i vrline su one koje oblikuju čovjeka i čine da traži put ka spasenju. Zahvaljujući njima čovjek je potaknut na oprost i otkrivanje milosrđa. Milosrdni Samarijanac nije slučajno prikazan u prispodobi i ne ponaša se kao njegovi prethodnici koji prosuđuju i donose ocjene. Njihova kalkulacija je pokazala da ne treba stati i pomoći ugroženome, iz mnoštva, samo njima znanih, razloga. Samarijančeva ljubav prema drugome i pruženo milosrđe pokazuju odlike kojima bismo i sami trebali težiti, ali često ostajemo sputani nekim računicama i interesima. „Kada bismo bili prepušteni sami sebi, stalno bismo padali i ne bismo mogli ostati uspravni…”, podsjeća Padre Pio. Ne budimo uznemireni u trenutku iskušenja, već pokušajmo sve podnositi s ljubavlju. Tražimo svjetlo koje prosvjetljuje razum, „svjetlost na prosvjetljenje narodâ” (Lk 2,32). Philippe u knjizi Molitvom do životne preobrazbe primjećuje da „intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”. Imamo previše osobnih mjerila a malo mudrosti i povjerenja u Božju milost i ljubav prema nama. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotrkiju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (Iv 3,19-21).

Mutna slika stvarnosti

Iako zapadno društvo nastavlja živjeti na temeljima svojega kršćanskog nasljeđa, ono se ne bavi puno njegovim proučavanjem i korijenima iz kojih je izniklo. Što ako ovo nasljedstvo, često zanemarivano, podcjenjivano i danas osobito odbacivano, jednoga dana nestane? Hoće li biti hrabrih ljudi kao gore navedeni Samarijanac, lučonoša, koji će predano i smjerno raditi na tome da baština raste, a Svjetlost nastavi sjati. „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost” (Lk 8,16).

Često smo tegobni i nesretni, nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, u našoj obitelji, u radnom okruženju. „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima” (2 Kor 6,12). Sebičnost i individualizam koji se danas propagiraju otuđuju ljude jedne od drugih. Propagira se neki nestvarni izgled, čudne riječi se odašilju u javni prostor, a poruke postaju bodlje koje ranjavaju. Mladi se okreću nekim idolima koji nisu dobronamjerni, a koji ih otuđuju od njih samih. Žude za nečim što se mutno oslikava u virtualnom prostoru, što je stalno mijenjanjuće i što im iskrivljuje sliku stvarnosti i njihove vlastite pojavnosti i uloge na ovome svijetu. Ljubo Stipišić Dalmata poziva: Ej čovječe, probudi se iz tuđeg sna i vrati se sebi dok još imaš kome! Izgubimo li sebe, stalno se uspoređujući s drugima, kako ćemo opstati? „Kada ne možete činiti velike korake na putu kojim vas Bog vodi, budite zadovoljni i s malim koracima i strpljivo čekajte dok ne budete mogli trčati ili, još bolje, letjeti. Budite zadovoljni tim da ste trenutno mala pčela u košnici; mala pčela koja će uskoro postati velika pčela i koja će moći praviti med, jer Bog govori onima koji su ponizni”, poručuje Padre Pio.

Poziv na hrabrost

Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći zapaža da je „kod mnogih ljudi s dobrom nakanom želja za krjepošću zapriječena odvratnošću koju osjećaju prema iskrivljenim krjepostima onih koji bi trebali biti sveti. Grješnici imaju vrlo oštro oko za lažne krjeposti i vrlo preciznu ideju o tome što bi krjepost trebala biti u dobra čovjeka. Ako kod navodno dobrih ljudi oni vide tek ‘krjepost’, koja je djelatno manje životna i manje zanimljiva od njihove vlastite mane, zaključit će da krjepost nema smisla i prionut će onome što već imaju, iako to mrze… Svi mi imamo nagonsku želju da radimo dobro i sprječavamo zlo. Ali ta želja je besplodna sve dok nemamo iskustva o tome što znači biti dobar.” Evanđelje je put prosvjetljenja kojim nam valja ići. Sveti Pavao poziva: „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih” (Rim 16,17-18).

Progonstava je bilo i bit će ih. Danas se ona javljaju u podmuklim i prikrivenim oblicima. Iskaču iz prikrajka i zbunjuju nepripremljene i neoprezne duše. „To dobro znaju roditelji koji su suočeni s oprečnostima između odgoja koji pokušavaju prenijeti svojoj djeci u obiteljskome krugu i onoga što djeca primaju u školi i kroz medije”, ističe Phillipe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Uskrsli Krist nam i ove godine dolazi i poziva nas na hrabrost, obraćenje i duboku predanost u vjeri. „Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna” (Lk 11,35). Ako su apostoli u svojem okruženju, koje im nije bilo nimalo sklono, mogli istupiti hrabro i oštro, nošeni Duhom Svetim, što nas priječi u našim ljudskim slobodama da uskliknemo – Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Sretan Uskrs!

Objava Temeljne vrijednosti su Božje ideje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nismo li svi u svojevrsnom prolasku kroz ovaj život dali sebi previše važnosti, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo. Vlastita ranjivost čini nas osjetljivima i nezaštićenima. Takvo stanje ostavlja različite posljedice na svijest pojedinca, ali i njegov odnos prema drugima. Obitelj stoga predstavlja važno uporište, sklonište od nepoznatih izazova i svakodnevnih nedoumica. „…’Zlo’ vani veoma dobro komunicira, a to je dodatan razlog zašto je važno da obiteljska komunikacija postane učinkovitija i moćnija”, zaključuje Federica Benassi, autorica knjige Roditelji vs. adolescenti.

Izazovi obitelji i škole

One, kojima je po Le Goffu „zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge” nazivamo učiteljima. Velika je to i važna zadaća kojoj ostaju vjerni oni najuporniji. Prijenos znanja i poučavanje je kompliciran proces, često nezahvalan i mukotrpan. Vidi se to po odnosu društva prema ovoj profesiji, a i prema odnosu korisnika odgojno-obrazovnih institucija. Mladi će se radije prepustiti umjetnoj inteligenciji da upravlja njima i ispunjava njihove zadatke, umjesto da se sami prime posla. U potpunoj konfuziji shvaćanja opterećenosti pojedinca silnim zadaćama i poslovima našli su se samozvani eksperti koji su odlučili rasteretiti čovjeka, učiniti mu život jednostavnijim, umetnuti mu alatke u ruke, ali i u glavu, te ga spriječiti u donošenju vlastitih odluka. Čovjek postaje rob određenih želja i postignuća i rijetko zastane da bi se zapitao je li to doista ono što mu treba. Nametnuti parametri modernog života guraju ga u neke kalupe koji mu nisu prirodni. Ipak, ne bježi od zamke u koju upada jer mu je ona servirana na zlatnom tanjuru pričina i taštine. Le Goff kazuje: „Povezivanje osobnog razmišljanja i njegovog širenja podučavanjem svojstvo je intelektualca.” Cijene li se danas takvi intelektualci, ljudi širokoga raspona znanja, vještina, umijeća, kompetencija, aktivni sudionici društvenih zbivanja, neovisni kritičari mudroga pristupa? Sveprisutna razmišljanja koja od čovjeka žele stvoriti pasivnoga promatrača ili potrošača, kojemu je sve nadohvat ruke i čiji mozak polako odstupa od svoje prvotne namjene, ne izgledaju obećavajuće. Upitno je koliko je dobro čovjeka na pameti onima koji putem umjetne inteligencije hoće svime ovladati pa i ljudske misli osloboditi. „Ako želimo nadvladati te bolesne jednostranosti našeg vremena, potrebno je da se okrenemo prema onim vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem”, savjetuje Christa Meves u knjizi Manipulirana neumjerenost.

Stalna upozorenja kako su djeca nezaštićena pred novom tehnologijom, kako je vršnjačko nasilje sveprisutno uslijed intenzivnoga igranja igrica, kako se djeca otuđuju, ne komuniciraju, zapadaju u depresiju i gube mogućnosti jasnoga izražavanja čine se nesuvislim pred najezdom silnih reklama i upliva tehnologije u privatnu sferu pojedinca. „Što rade influenceri? Oni ‘dijele’ videa, ‘dijele’ fotografije i članke, ‘dijele’ različite članke na društvenim mrežama s ciljem, naravno, da se prošire, poput vodenih ospica”, zaključuje Federica Benassi. A vodene ospice su, znamo, zarazne. Na svakom koraku, u obitelji, u javnom prostoru, na ulici vidimo duhom odsutne pojedince obuzete nekim sadržajima ili igricama. Jako je važno odučiti djecu od ovakvih navika (ako su ih već stekla), pojašnjavati svrhu svake aktivnosti, provoditi zajedno vrijeme na zraku, u ugodnom promatranju prirode i njezinih blagodati. Federica Benassi ističe važnost obitelji i njezine uloge u odgoju zdravoga pojedinca čiji se značaj ogleda u zajednici koja u njega ulaže i koja se na njega oslanja. „Obitelj je najmanji i najvažniji oblik ljudskog društva, ona je korijen koji podupire cijeli sustav. Botaničari dobro znaju da je vidljivi dio stabala, onaj nadzemni, ogledalo njihova korijenskog sustava. Kada je korijenje zdravo i dobro usidreno u plodno tlo, grane i lišće također će biti zdravi i bujni.”

Ohrabruje inicijativa da se u školama zabrani korištenje mobitela (kada je uopće bilo dopušteno?). Iz odgojno-obrazovnih ustanova koje su ovu zabranu već primijenile, stižu informacije kako su djeca opet djeca, trče, druže se, komuniciraju. Sretniji su u susretu s drugima, razmjenjuju punim riječima svoje misli, ideje, nove činjenice koje su upravo spoznali. I svi su sretni i radosni kao da je to dosad bilo nešto nedostižno!?! Uloga učitelja kao onoga koji prenosi znanje, upućuje, savjetuje, postaje još vidljivija, značajnija i vrjednija. „Među tolikim nazivima: znanstvenici, učenjaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mišljenja nije uvijek bila jasna) ova riječ (klerik) opisuje krug točno određenih obrisa: krug učitelja na školama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, razvija u gradskim školama XII. stoljeća, a puni procvat doseže u XIII. stoljeću na sveučilištima.” Danas je omiljena tvrdnja mnogih relevantnih čimbenika da živimo u informacijskom društvu te time i u društvu znanja. Međutim, Konrad Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti ističe da se ovome može sasvim opravdano suprotstaviti teza da živimo u „dezinformacijskom društvu”. Kvalitetno obrazovanje je predmet zajedničkoga interesa svih uključenih u ovaj proces jer omogućuje pojedincu da postane dobar građanin. Ipak, ne bi se smjelo dogoditi da je društvu važnije stvoriti dobroga građanina, nego dobroga, marljivog i sretnog čovjeka, upozorava Hartmut von Hentig u knjizi Humana škola.

Znanje i duhovnost

Učitelji i roditelji kontaktiraju online, e-dnevnici nude sve moguće informacije o učenicima. Nema iznenađenja, straha, radosti, čežnje da se podijeli dobra vijest ili sakrije loša u nadi da će uskoro biti prilike za njezino ispravljanje, a roditelji pošteđeni nepotrebne brige. Ne, već je sve pušteno u eter. I prije nego dijete stigne kući, roditelj je upoznat s njegovim rezultatima u školi. Sport je isto pod nadzorom kamera i svaki pokret se analizira. Nema spontanosti, prirodnosti, samo izračun. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa i vrijednosti. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,14-15). Škola, učenje, nastava, zapamćivanje, istraživanje, sve to postaje opterećenje, kako djeci tako i odraslima. Jednim klikom sve se može pronaći, odraditi u trenu, naivno razmišljaju, nesvjesni opasnosti koje taj klik čini njihovu opstanku u ovom svijetu punom izazova. „Naše vrijeme nalazi se na raskrižju između narcizma i otpornosti. Između odvajanja onih koji ne vide ništa osim vlastite slike u kojoj se izgube do te mjere da se više ne mogu ni odraziti u ogledalu i onih koji se teško, ali plodno otvaraju, koji hodaju zaobilazeći preprjeke na koje nailaze”, kazuje Maurizio Fabbri u predgovoru knjige Roditelji vs. adolescenti autorice Federice Benassi. Potrebno je poraditi na obnovi unutarnjega reda. Živjeti u stalnom nastojanju prilagodbe „misli životu i života misli na takav način da neprestano rastemo, uvijek doživljavajući nove stvari na stari način i stare stvari na nov način. Tako je život uvijek nov”, kazuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Jednostavno iskustvo divljenja i strahopoštovanja, postavljanje pitanja, biti u tišini, povezivanje s drugima, otvara djecu za duhovnost.

Jagoda Truhelka je u knjizi U carstvu duše napisanoj u 19. stoljeću, pojasnila što se podrazumijevalo pod obrazovanošću u njezino vrijeme i zašto je ono bilo znakovito za razvoj mlade ličnosti. „Pri riječi obrazovanost mislimo dakle prije svega znanjem prosvijetljen duh i odgojem pročišćena čuvstva. Obrazovanost u tom shvaćanju čisto je duševno djelovanje. No ona u širem smislu obuhvaća čitav razvitak čovjeka, njegov duševni i tjelesni život. Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvjetljena uma, plemenita srca i k’tomu uglađenih spoljašnjih navada. Istina sve troje se rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe – makar samo i približno – to su onda oni rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram toga ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladog života.”

Objava Poučavanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U stalnom traganju za nečim novim, čovjek zaboravlja živjeti kvalitetno u vremenu koje mu je darovano. Pokušava iznaći neke nove putove i načine ne bi li ispunio unutarnji nemir. U vrijeme Božića najbolje se osjeća to lutanje i rastrzanost. Neznanje o blagdanu koji je pred nama tjera ga da čovjeka postavi unutar svih zbivanja i nastavi putom svakojakih ispraznosti. Sveprisutno šarenilo, svjetlila i buka, čine da odluta od korijena i da se preda izazovima koji ga tek tren ispune, ali ubrzo opet nastavi mahnito posrtati pod navalom raznih podražaja. Nikako da pronađe mir i da se skrasi u duši, nesvjestan svoje vrijednosti u očima Onoga koji ga je stvorio. „…Poznato je da vanjski svijet čovjeku nije dovoljan i on traži neko utočište, prisnije, skrivenije, čistije, mirnije i postojanije”, ističe Newman. Koliko sve što činimo, vidimo ili stvaramo u predbožićno vrijeme povezujemo s Istinom koja je došla na ovaj svijet pokazuju izvanjski elementi koji nesmiljeno pohode svako mjesto, svaki dom. Zaboravimo se tijekom blagdanskih druženja pa se omakne i kakva psovka, pođu priče o politici, čuju se i grube riječi, a djeca gledaju i čude se. Na vjeronauku su im govorili o dolasku Isusa kao maloga djeteta, o miru koji on donosi, o anđelima, pastirima, a ovdje vide odrasle kako posrću, pjene se i prijete. Često bude i naglih napuštanja zajedničkoga objeda i odbijanja pomirenja i ponovnoga druženja. Zaboravlja se ona Pavlova „ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). Marija Montessori kazuje da je dijete s vjerskoga gledišta najmoćnije biće na zemlji. „Bez sumnje postoji komunikacija između njega i Stvoritelja, on je njegovo najočitije djelo. Možemo reći da je najreligioznije biće u ljudskom svijetu dijete.”

Iznevjerena očekivanja

Podrazumijevamo vjerske blagdane i sve ono što ih okružuje. Ne mislimo da bismo trebali porazmisliti o svome životu i načinu odnosa prema drugima, etičnosti nekih postupaka, odgovornosti za svoje ponašanje i potrebe ispravljanja nepravdi. „Prirodna je religioznost samo pokazatelj da je nešto započelo, nju je potrebno dopunjavati… Ona se temelji na osjećaju grijeha; ona prepoznaje bolest i u potrazi je za lijekom, ali ga nije u stanju pronaći”, kazuje Newman. Mi često od materijalnih stvari, posla ili drugih ljudi očekujemo da nam daju ono što ne mogu, čemu nisu dorasli ili nisu vični, te se onda silno razočaravamo i nastojimo stvarati nova prijateljstva i odnose koji će slično završiti. „Očekivati od bilo koga ili čega nešto što samo Bog može dati, u biblijskoj predaji ima točno određen naziv: idolopoklonstvo”, upozorava  Jacques Philippe u knjizi 9 dana za radost u molitvi. Ljudi se često klanjaju poslu, karijeri, uspjehu, bogatstvu, slavi, drugim ljudima, raznim užicima ili brendovima, naivno očekujući zadovoljstvo i spokoj. Na kraju dana, opet praznina zjapi i tjera na ponovna lutanja i potragu za nedostižnim. „Idolopoklonstvo nam uvijek oduzima dio naše slobode. Idoli nas uvijek razočaraju. Bog nas nikada ne će razočarati”, ponavlja Philippe.

Božić je prilika da iz skrivenih kutaka svojega života izvučemo sjećanja na djetinjstvo, na ljubav, toplinu i draga lica. Biti ponovno dijete čin je hrabrosti i dobre volje, jer kako Montessori ističe: „Dijete je obdareno neslućenim sposobnostima i inteligencijom. Njegovo je srce osjetljivo na pravednost, pa se za njega kaže, kao što je rekao Emerson, da je Mesija koji se uvijek vraća među pale ljude kako bi ih odveo u kraljevstvo nebesko.” Opustiti se u krugu najbližih i zadovoljno sklopiti knjigu koja podsjeća na vlastiti život, vlastite propuste, ali i postignuća, upravo je hrabrost i često nedostižnost današnjega vremena. Newman kazuje da „…živjeti ovozemaljski život znači mijenjati se, a biti savršen znači da si se već puno puta promijenio”. Stalna prisutnost Božića u srcu pojedinca čini ga boljom osobom, oplemenjuje sve što radi i donosi stostruke plodove. Iako se nekad ne osjećamo prihvaćeno, pogotovo kad čitamo o progonjenim kršćanima po svijetu, sjetimo se sv. Augustina koji veli da Onaj koji me stvorio zna i što će sa mnom. „…Progonjenost je, značajka Crkve, možda najstarija od sviju”, podsjeća Newman.

Kristova prisutnost

Vrijeme u kojemu živimo je izazovno, ponekad i prijeteće, ali mi imamo zaštitu i nadu. Ne trebamo se bojati, nego nastaviti putom kojim smo vođeni i na kojemu katkad posrnemo i padnemo. Hrabro ustati naš je zadatak jer nas čeka netko tko je za nas podnio muku Križa i koji se nije libio ljubiti nas i u najvećim kušnjama i izazovima boli ili gubitka. Newman nas hrabri: „Osjećajmo… sa sigurnošću… to da se, koliko god bili veliki nemiri ovog sadašnjeg vijeka i premda oni koji ne vjeruju traže i ne nalaze, još uvijek Ilijin Gospod Bog objavljuje malenima i poniznima, smjernima u umu i čistima u srcu. Kristova prisutnost još je uvijek među nama, unatoč našim brojnim grijesima i grijesima našega naroda.” Nada je u malenome Djetetu koje nam svake godine razgaljuje srca i nameće zajedništvo i kad mi to ne bismo htjeli. Unosi red u naš život i dovodi nas jedne k drugima. Mi ne možemo reći ne tom malom biću koje je snažnije od svih ratova i svih (ne)sloboda i nemira koji se oko njega okreću. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena”, Iv 3,19-22.

I ovoga Božića, kao i svih dosad, osjetit ćemo toplinu prisutnosti djeteta Isusa koje zaiskri poput zvijezde ili odbljeska mjesečeva svjetla u studenoj noći. U bjelini smrznutoga snijega, kad se i dah ledi, odsjaj bliskoga svjetla topi usamljena srca i ona se odijevaju u zajedništvo s drugima, barem tada i barem u toj noći, koja je tiha i sveta. Ne može čovjek biti sam u blagoslovu Božića, jer sve oko njega pršti od nebeskoga slavlja i prisutnosti Onoga koji nam se daruje u malenosti i siromaštvu, ali i velikom bogatstvu ljubavi. „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu”, Iv 3,17. Maleno Dijete koje doziva čovječanstvo u svoje okrilje i dijeli s njim svoje slamnate jaslice, razgaljuje umorne duše. I ako stignu mudraci ovoga svijeta i ponizno se poklone, Ono će raširiti ruke i prigrliti svijet pozivajući na obraćenje i ljubav, da nitko ne propadne i ne žeđa više. Neka nam ovaj Božić donese puno svjetla i mudrosti srca da mognemo u slavi djeteta Božjega mirno usnuti svoj nedosanjani san. Jer: „Zašto nam je Bog darovao Riječ? Jer smo tolike neznalice!”, pojašnjava Newman.

Objava Sami u blagoslovu Božića? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz svoju praksu primijetio je da se djeca automatski stanu osjećati krivom kad su u pitanju određene nesuglasice u obitelji ili djeci nejasni konflikti i sukobi odraslih. Da bi se izbjegli ovakvi nesporazumi, Juul smatra da je najbolje da kad roditelji pogriješe, preuzmu odgovornost za svoje pogreške, što oni često izbjegavaju činiti, misleći da će tako njihov ugled i autoritet u očima djeteta splasnuti. Upravo suprotno se događa kad roditelj prizna da je pogriješio i objasni to djetetu na razumljiv način, dijete će se osloboditi osjećaja krivnje i shvatiti da je u redu griješiti, da se iz grešaka uči, te da nitko nije savršen. Pitanje tko je kriv ne vodi nikamo i često stvara nepotreban pritisak na pojedinca ali i obitelj u cjelini.

Potrebe djece

Još jedan fenomen je sve češće prisutan u obitelji a to je pedagoška inverzija, odnosno stavljanje djece na pijedestal, uzdizanje njihove malenosti do neslućenih visina. Dijete se ne može nositi s takvom pozicijom jer je jednostavno nezrelo i nesigurno, a nije ni doraslo za takvo ophođenje. Odrasli kao da ne vide da su oni odrasli a djeca djeca. Stavljaju djeci veliki teret na leđa i traže od njih da u dobi od jedne do dvije godine starosti odlučuju što bi htjeli, željeli ili voljeli. Djeca ne razumiju pojmove i svrhu određenih predmeta, ona tek stasaju i nije im važno ono što je roditeljima važno. Ne žele stvari, žele roditelje a upravo se suprotno događa. I kada provode vrijeme s djecom, roditelji ih pretrpavaju igračkama i kojekakvim predmetima koji njima ama baš ništa ne znače. S djecom je potrebno provoditi što više vremena, razgovarati s njima, grliti ih, ljubiti, igrati se, šetati i smijati se. Njima je potrebna sigurnost odrasle osobe, zaštita, kako bi i sama razvila povjerenje i krenula u vlastita istraživanja. Ona ne razumiju određena značenja riječi ili pravila ponašanja i zato su tu odrasli da ih nježno upućuju, te kroz svakodnevne susrete i govore pokazuju primjerom. Odgajajući ih tako, jačaju njihovo samopouzdanje. Svojim vlastitim odnosom odrasli pokazuju djetetu što je poštovanje, obzir, pažnja, ljubav. Pružaju im priliku da sama otkrivaju svijet na sebi svojstven način i potiču ih na istraživanje. To će im biti prilika za radost pronalaženja i snalaženja u određenim situacijama i otkrivanje svojih talenata i mogućnosti. „Ne možemo svoju djecu učiniti sretnom – za to se moraju sama pobrinuti”, ističe Juul. Kanadski psiholog Jordan Peterson ističe: „Postoji jedno pravilo kojega sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što ono može napraviti samo.” Roditelji često ističu kako zbog ljubavi prema djetetu čine stvari za njega i umjesto njega kako bi ga poštedjeli muke. Tada oni zapravo podcjenjuju svoje dijete, nemaju povjerenja u njega i njegove sposobnosti, te ga zaštićuju umjesto da ga osnažuju. U starijoj pedagoškoj literaturi ovakva se pojava nazivala – majmunska ljubav.

Ugledajući se na odrasle i njihov međusobni odnos, djeca odrastaju i postaju (ne)sigurne osobe, postavljaju pitanja i očekuju odgovore. Ako roditelji umjesto vlastite prisutnosti postave neku drugu, zamjensku osobu, dijete će ostati zbunjeno tim odnosima i nastojat će se prilagoditi, ali ta prilagodba neće uvijek biti zadovoljavajuća ni za jednu stranu. Danas je česta slika djeteta koje bi hodalo, igralo se, šetalo dok odrasla osoba sjedi na klupi i gleda u mobitel. Kad dijete krene istraživati okolinu, odrasli dobacuje – stani, stani, evo ti telefon! I ono se vraća, a da nije sigurno zašto ne smije trčati i zašto mu odrasli nudi ekran. Ili u supermarketu u kojemu dijete znatiželjno razgledava police i prati sve te šarene artikle, majka, hodajući užurbano s popisom što treba kupiti, vraća dijete od godinu i pol do police sa sokovima i uporno traži da se dijete odluči koji sok želi – jabuku, naranču ili krušku. Dijete stoji i lupka ručicama po bocama soka, ali majka ponavlja ponudu i dijete konačno progovara, valjda oponašajući zvukove njezina glasa, jabuku. Ona nervozno ustaje i ide dalje uz komentar – eto i to smo riješili. Hoće li se dijete obradovati okusu soka od jabuke, tko zna, ali ono ionako nije tražilo taj sok, nego je ispunilo očekivanja i oponašajući riješilo zadatak.

Potrebe roditelja

Zašto je postalo tako komplicirano biti dijete a još teže biti roditelj?!? Zato što današnji roditelji „neprestano idu iznad svojih granica” pojašnjava Juul, iznad toga što roditeljska uloga jest. Lebde nad djecom, promatrajući ih stalno kako bi ispunili svaku njihovu želju, a onda se žale da djeca traže puno pozornosti. Međutim, Juul ističe da toliko pozornosti djeci uopće ne treba, što roditelji shvate tek kad posvijeste da njihovo dijete nikad ne dobije dovoljno i nikad neće biti potpuno zadovoljno. „To je većinom tako što djeca žele biti viđena, ali većinu su vremena zapravo samo promatrana”, kazuje Juul. Kao bumerang takve stalne usmjerenosti na dijete, vraća se nepoželjno ponašanje djeteta roditelju u trenutku kad on/a pokaže želju posvetiti se nekim svojim aktivnostima. Tada djeca počnu burno reagirati, ponašati se neuobičajeno, jer su već stekla ovisnost o stalnoj roditeljskoj pažnji. Juul pojašnjava „’ne’ mome djetetu znači da govorim ‘da’ sebi, svojim vlastitim potrebama. To nema nikakve veze s tim da mi odbijamo svoje dijete i da smo hladni prema njemu, već se radi isključivo da pazimo na vlastite potrebe. Radi se o tome da sam ja čovjek, ne samo otac ili majka, i da niti želim niti sam u stanju neprestano opsluživati svoje dijete.” Roditeljima je teško razumjeti ovu logiku, ali podsvjesno znaju o čemu autor kazuje, vjerojatno nakon besanih noći i vremena koje nedostaje, a dijete ne prestaje tražiti još.

Ukoliko odrasli ostanu ustrajni u ovoj prilagodbi, dijete će nakon nekoga vremena razumjeti da roditelji imaju svoje potrebe i da trebaju vrijeme samo za sebe. Ono, na kraju krajeva, nije ni tražilo sve vrijeme odraslih, ali su odrasli u novoj situaciji u kojoj su se našli, reagirali zaštitnički i s ljubavlju koja ih je na kraju odvela do krajnosti i nedjelotvornoga odnosa.

Dvogodišnja djeca nemaju pojma kako izgledaju odnosi među ljudima, ona samo znaju da imaju roditelje koji su tu za njih i koji im stalno posvećuju svoje vrijeme. U nekom trenutku roditelji trebaju početi proširivati svijet iskustva svoga djeteta. Međutim, poznat je primjer majki koje žele biti uvijek tu za svoju djecu. Njih Juul naziva opasnima za djecu jer „ni jedno dijete nikada neće moći nadoknaditi majci to što je za njega žrtvovala vlastiti život”. Trogodišnjaci žele zarobiti svoje majke na 24 sata dnevno. Ukoliko to dopuste, majke su izgubile bitku i postaju servisi usluga kojima nikad nema kraja. Stoga trebaju razgovarati s djecom i objasniti da i one imaju svoje potrebe koje valja ispuniti. Dijete će se osjećati frustrirano, počet će grditi majku ili se grčevito za nju hvatati. Juul navodi da pri ovom procesu treba ostati ustrajan jer jedino tako će svi članovi obitelji biti sretni i ispunjeni, barem jedan dio svoga vremena. Time će se i obiteljska atmosfera popraviti, a i dijete će osjetiti slobodu vlastite odgovornosti i kretanja kroz zadatke prilagođene njegovim mogućnostima i sklonostima. Poslije će se ti zadaci i odgovornosti povećati kako ono bude odrastalo i pokazivalo svoje prioritete.

Ovo valja imati na umu i zbog kasnijega šoka kad dijete ode od kuće a majka, uglavnom, ne zna što bi s vremenom te stane prigovarati da su je svi napustili i da nema smisla dalje živjeti. Time prigovara djeci zbog takve praznine, a zapravo je sama napravila izbor, svjesno ili nesvjesno. Zato je bolje na vrijeme posvijestiti ove činjenice da ne izrodimo ‘malog tiranina’ čije će ponašanje unijeti nemir i nesklad u obitelj. „Djeci je potrebno vodstvo. Ona su vrijedna uvažavanja, ali nisu ravnopravna. Potrebni su im roditelji koji će znati prepoznati njihovu individualnost. Roditelji koji barem donekle znaju što žele, koji ne inzistiraju na krutim pravilima koja je netko postavio, već postavljaju svoje osobne granice i djeci ih prikazuju na najbolji mogući način. Roditelji koji su iskreni prema sebi i svojoj djeci te oni koji su za sve što se događa u obitelji spremni preuzeti odgovornost”, upozorava Juul.

Objava Zamke roditeljstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Franjo je prožet Duhom Božjim pisao o prirodnim blagodatima i divio se Onome tko je sve stvorio. Zahvaljivao je sestrici vodi, bratu Suncu… Očima vjere promatrao je sve oko sebe i bio zahvalan na svemu što mu je darovano i za što se nije sam (po)trudio. Znao je da je sve stvoreno njemu dano na posudbu ali iz ljubavi. Cijenio je svaki maleni cvijetak i svaki kamen i kraj kojim je prolazio. Volio je prirodu i ljude koje je sretao znajući da je Ljubav i za njih stvorena i da im daje koliko mogu primiti i prihvatiti. „Ne preko onoga što je pisano te se ne nadimate jednim protiv drugoga. Ta tko tebi daje prednost? Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,6-7).

U svijetu bez smirenosti

U svjetlu stalnih mijena i nečovječnih događanja u svijetu, Franjini postupci i odnos prema prirodi i drugima čine se ludošću, nepriličnima naucima današnjice. „…Mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni…” (1 Kor 4,10). Maria Montessori u knjizi Odgoj i mir ističe važnu činjenicu o ljudskim potrebama i smislenu bitku pojedinca. „Čovjeku je potreban mir i duhovna smirenost, potrebno mu je svjetlo.” Na drugom mjestu ona opet spominje da se do istine dolazi jednostavnošću jer se ona i nalazi u jednostavnom. Također kazuje da je teško razumjeti društvo koje se sastoji od potlačenih i izobličenih ljudi te da je potrebno promijeniti čovjeka, učiniti da moralnim, jednostavnim i staloženim životom i radom, primjerenim dostojanstvu Božjega djeteta, sačuva zdravlje i bogatstvo duhovno. „I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (1 Kor 2,4).

U današnjem svijetu ova logika gubi smisao, čak se ismijava. Svjedoci smo da ljudi, na svim razinama svoga bitka, profesije i staleža, uglavnom nastoje podjarmiti jedni druge, iskorištavati i činiti ovisnima. Tako dolazi i do nepovjerenja i bojazni, stalnoga osjećaja nesigurnosti, straha od drugoga zbog uspoređivanja svojih mogućnosti s njihovima, svoje kupovne i posjedovne mogućnosti s tuđima. Sve to uzrokuje vrtoglavicu uslijed (samo)nametnutih i nepotrebnih ciljeva u životu koji ne donose zadovoljstvo nego prividnu nadmoć nad drugim, a koja pak proizvodi prazninu i neispunjenost. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskoga društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojem se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret”, kazuje Montessori. Ona također ističe da samo govoriti o ljubavi nije dovoljno jer „volja ne može proizvesti ljubav: ljubav dolazi iz temelja moralnog zdravlja. Primjer takve ljubavi iznimni su ljudi poput svetoga Franje Asiškog”.

Malcolm Muggeridge, novinar, pisac i apologet te važan engleski mislilac druge polovice 20. stoljeća cijeli je život tragao za istinom koja ga je, na koncu, od komunizma dovela do kršćanstva. Muggeridge i njegova supruga Kitty primljeni su u Katoličku Crkvu s gotovo 80 godina, potaknuti i prijateljstvom s Majkom Terezom iz Kalkute. U Svjedočanstvu o dvadesetom stoljeću (Chronicles of Wasted Time) Malcolm Muggeridge piše: „Kad se danas osvrnem na svoj život, a to ponekad činim, najviše mi upada u oči da mi se ono što je tada izgledalo najvažnije i najzavodljivije sad čini najpraznijim i najapsurdnijim. Primjerice, uspjeh u svim svojim različitim pojavnim oblicima; slava i hvaljenost; prividni užici kao što je stjecanje novca, zavođenje žena, putovanje, skakutanje amo-tamo po svijetu, poput Sotone, objašnjavanje i iskušavanje svega što sajam taštine može ponuditi.” Sva ta nastojanja da čovjek udovolji sebi i svojim trenutnim potrebama ne čine ga ispunjenim ni sretnim. Tek što ostvari jedan veliki plan, prizna sebi da to nije ono što je mislio da će biti i da nije nimalo zadovoljniji nego je bio prije započetoga posla iako je možda njegov imovinski karton postao sadržajniji. Iznova i iznova težiti za novim postignućima, iluzijama ili maštarijama koji bi nas navodno trebali ispuniti i učiniti sretnima, a to se nikako ne događa, Pascal naziva „lizanje zemlje”. Da bismo se mogli mijenjati, poštovati druge ali i same sebe bez obzira na debljinu novčarke, „…potrebno je da svaki od nas odsječe iz svoga života sve što ometa život Krista u nama: privrženost konformizmu, napasti egoizma, sklonost vlastitom uzdizanju. Samo ako pokrenemo taj Život Krista u nama možemo ga prenijeti drugima”, savjetuje sveti Josemaria Escriva.

Vjera u svakodnevici i odgoju

Slično je i s ispunjavanjem vjerničkih zadaća. Mnogi dolaze na misu, misna okupljanja ili idu na hodočašća, iz navike, iz potrebe nekoga drugog, da prave društvo ili da budu viđeni. Stephen Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi primjećuje: „Možete biti aktivni u crkvi ali neaktivni u njezinu nauku.” Drugim riječima, važnost je stavljena na vanjski dojam i promatranje drugih u njihovim namjerama (aktivni, neaktivni, konzervativni, liberalni, ortodoksni, zatucani…). Ljudi koji nedjeljom idu na misu i mole se, a usput promatraju što drugi čine, sjede li ili stoje, u kojem su redu, do koga sjede, nazivaju sebe vjernicima dok često žive odvojene živote. Jedno misle i ponašaju se nedjeljom a drukčije u radne dane. „Kad netko u crkvi vidi cilj, a ne sredstvo koje vodi cilju, to potkopava mudrost i osjećaj ravnoteže te osobe. Iako Crkva tvrdi da uči ljude o izvoru moći, ona ne tvrdi da je sama ona ta moć. Ona tvrdi da je sredstvo kroz koje se božanska moć može unijeti u ljudsku prirodu”, ističe Covey. I sveti Franjo je imao problema i muku mučio s nerazumijevanjem njegovih viđenja kako služiti Kristu od onih koje su njegovi sljedbenici pogrešno tumačili i primjenjivali. Viziju vjere, odricanja, odanosti i poniznosti on nije mogao ukalupiti i sebi prisvajati, nego ju je nastojao dijeliti poštujući svaku česticu zraka koji je udisao i kap vode koja mu je hladila suho grlo nakon silnih razočaranja i nedaća. Svojim životom je slavio Boga i prikazivao sve svoje Njemu na slavu, čak i one miševe koji su noću prelazili preko njegova slomljenoga tijela i uzimali oskudnu hranu.

Biti svjestan izazova svijeta oko nas i njegova nastojanja da nas udalji od istinskih vrijednosti važna je stavka u životu svakoga čovjeka. Vidimo što se događa ako zaboravimo odakle dolazimo i u čijoj službi trajemo. Jako je važno ulagati u djecu snagu vjere i odgajati ih zajedničkom molitvom i blagim razgovorom o svemu darovanom. Naviknuti ih da molitvom ujutro i uvečer zahvaljuju i dijele ljubav nemalo je postignuće. Nije nemoguće jer djeca rado surađuju, i ugledaju se na odrasle kad ovi o tome i ne razmišljaju. Djeca su sastavni dio obitelji i bez njih obitelji odumiru, nestaju ili bivaju zamijenjene nekim čudnim oblicima zajedništva. Jedan otac kazuje: „Za mene djeca nisu privjesak, već dio obitelji i ona također imaju svoje mjesto, možda čak i važnije od mojih osobnih interesa. Dajem im primjer tako da pred njima živim svoja religijska uvjerenja.” Poput svetoga Franje koji je slavio prirodu i sve stvoreno, ovaj otac uspoređuje djecu s predivnim planinskim krajolikom, čijoj se ljepoti i neshvatljivosti može diviti a do određene mjere ga i oblikovati. Međutim, jasno mu je jedno „planinski krajolik je Božja kreacija (priroda) i on mi je povjeren, ali ja ga ne posjedujem, on nije moj statusni simbol i nije moje vlasništvo. Moja su djeca za mene dar Božji, mali anđeli ili glasonoše koji mi pokazuju nešto božansko. Istovremeno su ona zrcalo u kojemu vidim i doživljavam samoga sebe.” Sveti Franjo poziva nas gledati drugoga očima milosrđa, otvoreno i bez nametnutih pritisaka vremena u kojemu živimo. Biti s obitelji i djecom koja nam se raduju bez zadrške, žele nas u svojoj blizini, prilika je za pouku o drugoj stvarnosti, onoj koja ne traži naplatu, ali obogaćuje više od bilo kakva materijalna blaga ili karijere, koja nas udaljava jedne od drugih, čineći nas strancima koji se sudaraju u neprepoznavanju vlastitih kvaliteta.

Objava Ljubav, istina i jednostavnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U zrakoplovu sam sjedila između dvije jako mlade djevojke, na samom pragu mladosti u vremenu koje ih iskušava i sapinje ljepljivim lijanama zla i ismijavanja prirodno darovanoga dobra. Obje su imale slušalice na ušima, mobitele u rukama, izbušene nosove i uši s više umetnutoga nakita, ruke i vrat puni tetovaža, raznih nejasnih simbola. Jedna je čak imala kuću s ogradicom tetoviranu na ramenu, kako sam nenametljivo mogla primijetiti. Nisam baš smjela otvoreno promatrati jer sam mogla biti shvaćena tko zna kako u ovo vrijeme pomaknutih viđenja. Po nogama, gdje god je bilo prostora, ista stvar, tetovaže. I odjednom, gle čuda, izvadi cura klupko vunice i pletaću iglu i započe plesti! Svega u Božjoj baštici! Ili sam ja pobrkala prioritete i određene radnje u životu ili se sad sve pomiješalo pa uz odrpan izgled nekadašnjih darkera s uplivima današnjih „modernosti” dođe i pletivo, simbol ugodnih noći uz vatricu i čaj kad se obitelj okupi i stane dijeliti sjećanja ili šutjeti u milini zajednički provedenoga vremena. Uglavnom zimi. Da bismo pomirili ove suprotnosti, valja nam ploviti vješto kroz nametnute uloge novoga vremena koje se tako brzo smjenjuju na pozornici apsurda te biti stalno budni kako nas neprijatelj ne bi zaskočio i odveo na pogrešnu stranu. Ovo je posebice važno za mlade koji tek svijet otkrivaju a koje svijet nemilice zbunjuje i odvodi kamo ne bi htjeli, ali ih trendovi mame i naopako oblikuju. Escriva stoga poziva da se odvažno suprotstavimo „’slobodi propasti’, kćeri slobodarstva, unuci zlih strasti, praunuci istočnog grijeha…”. Jer, ako pogledamo, ti mladi ljudi sjede otuđeni, opijeni svim pomagalima koja su im mogli nasaditi na tijelo i kao da nisu svjesni zbivanja oko sebe i u sebi. Malo se smiju, malo su zbunjeni, nejasno promatraju svijet, ne vide ljepotu prirode jer je ne poznaju, ali „znaju” da ju treba zaštititi jer takve informacije kroz medije dobivaju. Bore se za prava raznorazna, a ne znaju tko su im bližnji, što ih okružuje i čime su ispunjeni obični dani u kojima se mimoilaze bez ikakva znaka prepoznavanja. Oči prikovane za ekrane, uši za slušalice onemogućavaju prirodni protok stvari i života. Obične situacije u kojima je potrebno nekome pružiti ruku, podići predmet koji je ispao, pomoći otvoriti vrata, utješiti uplakanoga ili samo pozdraviti, strane su njihovim mozgovima. „…Bezumnici, koji se neprestano tužite na prirodu, shvatite da sve vaše nevolje dolaze od vas samihˮ! uzvikuje Rousseau u Ispovijestima.

Kulturna revolucija?

O predstavama koje svakodnevno gledamo mimo standardnoga kazališnog okvira puno se toga može reći, ali često riječi nisu dovoljne za objasniti viđeno. Pobrkalo se sve pa se i umjetnost našla na raskrižju, u traganju za samom sobom, za svojim identitetom. Umjetnost više nije nešto što nas ispunjava i potiče na promjene, na aktivnost, na bolje. Ne, ona je sada krik, vapaj, poziv na otpor i kad razloga tomu nema. Izvrgava ruglu vrijednosti na kojima život, društvo, zajednica, ljudi počivaju. I što je grotesknija u tom nastojanju to joj se više pljeska i odobrava. Iskorištava se ljudska ranjivost i sjećanja da se posiju neki novi korovi čiji, korijeni plitki i kratkotrajni, listova i cvjetova punih otrova i žuči, uništavaju smislenost. Predstava kojom je iskorišteno ime i brand jedne, nekad u narodu jako popularne pjevačice, da bi se promicale neke pomaknute ideje dovela je u kazalište mnoštvo običnoga svijeta željnoga zabave i povratka na stara vremena koja su pamtili kao dobra a tamo su ih neki new age sadržaji i woke politika zaskočili i nisu znali što misliti. Kad je glumica koja je uprizorila spomenutu zvijezdu Balkana protrčala nekoliko puta noseći jugoslavensku zastavu i vičući kako joj nedostaje Jugoslavija, iz publike se čulo nostalgično uzdisanje – i nama, i nama! To što je pola predstave bilo ispunjeno prostotama i travestijom te vulgarnošću i nekim tekstovima o woke i new age pristupima, ovom svijetu željnom uspomena nije smetalo, ili jest, ali su zbunjeno čekali da zvijezda zapjeva, da umiri njihovu ranjenu prošlost. I taman kad bi to učinila, opet bi krenula neka nejasna šarada teksta koja bi krala vrijeme. Predstava je ocjenjivana na portalima kao izvrsna, zabavna i ljudi su nasjeli, plativši karte po visokoj cijeni. Ništa osim grča u želucu i nejasnoga osjećaja prevarenosti nije ponudila. I tako se ta „umjetnost” pronosila cijelom regijom te na krilima medija, ljude mamila u ponor besmisla. Nazovi kulturna revolucija uz samoproglašeni ekskluzivitet. „…Odmakni se od svih prerušavanja svoga ja!” upozorava Escriva i dodaje: „Zbog same istine, i da ne bi prouzročili daljnju štetu, moram zahtijevati da se ne pruža nikakva promidžba Božjim neprijateljima niti da ih se ‘veliča’ …, ni kada su mrtvi.”

Iskustveno neznanje

„Tolkien je znao što znači zagledati se u samo srce tame stoljeća u kojem je živio”, kazuje Holland. Iskustvo rata kojemu je svjedočio potaknulo ga je da u svijetu mašte i fantazije oslika svijet kakav ne bi trebao biti a koji jest svojevrsna i stalna slika borbe dobra i zla. Njegovo djelo Gospodar prstenova metafora je te borbe za koju je osjećao da bi možda mogla biti opomena ili barem bljesak u glavama onih koji teže moći bez obzira na pustoš koja iza njih ostaje. Čovjek je tako malen u odnosu na sve što ga okružuje a opet dio je prirode, povezan je s njom i gledajući ljepote Božjega stvaranja, ne može a da ne osjeća ganutost i ljubav. „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”, isticao je Kant. Priroda nas obogaćuje i čini sretnima, opuštenima i zdravijima. Međutim, činjenica je da mladi danas ne žele izići van te provode u prosjeku 5 – 7 sati pred različitim ekranima, jer sve što priroda nudi, mogu naći online, tvrde u svom iskustvenom neznanju. Tako gube priliku da izgrađuju svoje emocije i odnose prema drugima, postaju daleki, sebični i bezosjećajni. Gube zdravlje i moralni kompas. M. Spitzer u knjizi Usamljenost, neprepoznata bolest navodi primjer 32-godišnjaka koji je umro u internetskom kafiću nakon tri dana igranja igrica. Njegovi suigrači nisu uopće reagirali niti priskočili u pomoć. Ostali su ravnodušni, nastavljajući igrati igrice kao da se ništa nije dogodilo. Spitzer s razlogom postavlja pitanje: „Želimo li živjeti u društvu osoba koje više nisu sposobne za stvarno suosjećanje, osjećaj morala i na tome utemeljeno postupanje?” Životni sklad, pravednost i moralni zakoni narušeni su nejednakošću nastalom tehnološkim, društvenim, kulturnim i znanstvenim napretkom, a sve rukovođeno čovjekom koji nastoji promijeniti prirodu i njezine zadanosti, postižući upravo suprotno. „Život nije nešto neodređeno nego nešto vrlo stvarno i konkretno, baš kao što su i životni zadaci vrlo stvarni i konkretni. Oni oblikuju čovjekovu sudbinu koja je za svakog pojedinca drukčija i jedinstvena. Nijedan se čovjek i njegova sudbina ne mogu usporediti s nekim drugim čovjekom i njegovom sudbinom. Nijedna se situacija ne ponavlja i svaka traži drukčiji odgovor. Katkad situacija u kojoj se čovjek nađe iziskuje od njega da svoju sudbinu oblikuje djelovanjem. U nekom drugom trenutku više će koristi imati iskoristi li priliku za razmišljanje i na taj način ostvari prednost. Katkad se od čovjeka traži da jednostavno prihvati sudbinu, da nosi križ. Svaka je situacija jedinstvena i zato uvijek postoji samo jedan točan odgovor na problem s kojima nas određena situacija suoči”, preporuke su V. E. Frankla koje iznosi u knjizi Čovjekovo traganje za smislom.

Objava Život kao predstava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ranijim se stoljećima gajenje osobnih kreposti poput mudrosti, pravednosti, poštenja, jakosti i umjerenosti podrazumijevalo i predstavljalo siguran temelj sretna i plodonosna života. Aktivnost čovjekova se provodila u skladu s prirodom, sijalo se, gradilo, ubiralo plodove. Nije se propitivalo zadane moralne norme i vrijednosti, život po njima se podrazumijevao. Danas svjedočimo drukčijim shvaćanjima i pokušajima da se sve što je ranije vrijedilo proglasi zastarjelim pa čak i štetnim. Vode se tihi ratovi, ratovi na duhovnoj razini, koje tek rijetki prepoznaju. U svojoj knjizi Rat za duše naše djece, Michael O’Brien primjećuje: „Zamjena toga shvaćanja neodređenim pojmom ‘vrijednosti’ pridonijela je moralnoj nepismenosti i pomutnji koje sada dominiraju dobrim dijelom društva.” Sveprisutna tehnologija nas također otuđuje i oblikuje te obećava oslobođenje od ograničenoga prostora, vremena pa čak i vlastitoga identiteta. Računalo u našim rukama mijenja strukturu našega mišljenja i pretvara nas u drukčija stvorenja jer nas suobličava zahtjevima i prirodi te iste tehnologije kojoj dajemo povjerenje, očekujući da će nam omogućiti izražavanje našega istinskoga ja, ističe Nicholas Carr u knjizi The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains (Plitkost: Što internet čini našim mozgovima). I mi se predajemo kao da nemamo vlastitu pamet i osjećaj dostojanstva. Lakše je manipulirati ljudima kad im se mozgovi usmjere u sfere koje im se čine primamljive. Ratovi se vode na svim područjima, a da čovjek o tome puno ne promišlja. „Zadatak je sviju nas koji smo Božja djeca problem svijeta rješavati ne samo intelektualno, već i duhovno”, zaključuje O’Brien te dodaje da se opreka između Krista i duha ovoga svijeta pojačava na svim razinama. Naš zadatak je uzdati se i ne bojati se mraka ovoga svijeta nego biti u svijetu „s pouzdanjem, budnošću i beskompromisnim stavovima”.

„Vrijednosti”

Nazovi vrijednosti se uvode bez propitivanja. Ismijavaju se vrline poput osobne odgovornosti, a prisutna je stalna tendencija da se djecu i mlade pretvori u žrtve svih s kojima oni dolaze u dodir, posebice škole, društva pa i policije. Nameću se ideje da je sve moguće i da čovjek, ne više po svojoj savjesti, nego po svome osjećaju donosi odluke. Unutarnji ratovi ruju i truju, pogotovu bića koja tek stasaju. „Obično se smatra da je protuteža ljubavi mržnja, ali ja vjerujem da je današnja protuteža ljubavi zapravo strah”, primjećuje O’Brien. Tako se i u roditeljske odnose uvlače kojekakvi utjecaji koji zagušuju vrijednost odgoja, a nude neke nejasne ‘slobode’ koje zbunjuju. „Djeca ovise o odraslima kada je riječ o pomnom razlučivanju na području kulture, jer sama ne posjeduju prednost dobi i iskustva. Ona su u fazi formacije, u kojoj na temeljnoj razini upijaju dojmove o naravi stvarnosti, a malo je stvari u životu toliko snažno kao kultura, kada je riječ o određivanju stvarnosti, utvrđivanju dobra i zla”, kazuje O’Brien. Radom i osobnim zalaganjem mladi mogu postati odgovorni odrasli a pri tome se naučiti i samopoštovanju. Važna je nit vodilja koja će ih usmjeravati na pravi put.

Ljude ne treba dijeliti po različitostima, nego ih spajati u zajedničkim vrijednostima i postupcima. Pripadanje jednoj zajednici i kulturi je čovjekova potreba, bez obzira na različitu boju kože ili vjersku pripadnost. Promoviranje samo jednoga dijela zajednice na uštrb drugih i drukčijih nužno vodi u podjele, neslaganja i sve prisutniju kulturu žrtve. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, kazuju autori knjige Arhitekti kulture smrti,Donald de Marco i Benjamin Wiker. Otuda i stalni sukobi koji su često prenaglašeni i koji otkrivaju pomutnje i nejasnu sliku svijeta. Jesu li neizbježni ratovi, nastali iz skrivenih interesa i pobuda određenih skupina kako bi se skrila prava slika svijeta? O’Brien propituje pravi cilj suvremene kulture. „Pravo se pitanje ne sastoji u tome susrećemo li putem određene zanimljive, zabavne, pa i poučne pojedinosti, već koje je naše konačno odredište? Postavljaju li si kršćani to pitanje konzumirajući suvremeni kulturni materijal? Ili pak postupno gube orijentaciju, dok im se moralni kompas besciljno okreće u svim smjerovima…”

Štit društva

Psihijatar Leslie Farber naše stoljeće naziva „stoljećem razuzdane volje” koja je usmjerena na samu sebe, bez težnje za dobrom drugih. „Pouzdan znak prisutnosti Kulture smrti u nekom društvu očituje se u vraćanju starih ozloglašenih poroka u liku nanovo stiliziranih vrlina koje savršeno odgovaraju kratkovidnosti suvremenog čovjeka”, ističu de Marco i Wiker. Rat između čovjeka i njegova dostojanstva je stalno prisutan. Pokušava se umanjiti vrijednost čovjeka, njegov ugled i mogućnosti. „Prečesto, međutim, zaboravljamo kako je manipulacija pojmom ‘manjega zla’ klasična neprijateljeva taktika u velikome ratu između dobra i zla, stvarnome ratu u koji smo svi uključeni. Ako se manje zlo predstavi s određenim uljepšavanjem vrijednosti, možemo se okrenuti njemu, pretpostavljajući kako se zapravo odlučujemo za dobro”, upozorava O’Brien. Nema onoga zaštitnog oklopa koji bi uvezivao ljude, pokrivao ih i sklanjao u zajednički prostor kako bi im pomogao. Taj štit su nekad činili društvo, uža i šira zajednica, obitelj, odgojno-obrazovne institucije, posvećeni pojedinci, vjerske zajednice… Henry D. Thoreau je istaknuo da: „Na svakih tisuću koji udaraju po lišću zla dolazi jedan koji udara u korijen.” Štit je odavna izrešetan neljudskim postupcima i nepotrebnim ustupcima onima koji to nisu tražili i koje je tek trebalo izvesti na pravi put, ali su vodiči posustali ili su sklonjeni kako bi se buduće generacije pogubile na stazi odrastanja i postale lako manipulirajući pojedinci. Ostala su sjećanja. „Istinska se snaga ne odražava u korištenju moći, nego u spremnosti da se od nje odustane. Tako je smatrao Tolkien, kršćanin”, ističe Tom Holland u knjizi Vladavina.

Ljude se tjera u stalno neko kretanje bez trunka vremena da zastanu i razmisle. Pretrpani su poslom ili bježe u posao da se ne sretnu sa sobom. Radoholik koji nikad nema vremena stane obolijevati jer je stalno u nekom traganju i brzini životnoj te izgubi i sebe i druge u tom nastojanju da ostvari neke ideje koje mu je vrijeme u kojemu živi nametnulo. Kad se okrene oko sebe, shvati da stoji usamljen na vjetrometini i ne zna kuda krenuti. Stvari koje je usput nakupio i koje su mu se činile smislom života nisu mu mogle pružiti nježnost ili utješnu riječ. „…ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere” (Rim 12,3).

Iznenađuje i da je Freud koji je religiju nazivao iluzijom upozorio na posljedice ukoliko se čovjek udalji od nje. Tako on piše u knjizi Budućnost jedne iluzije: „Ako se ljude uči da ne postoji svemogući Bog, koji je utjelovljenje pravde, da u svijetu ne postoji božanski utvrđen red, i da ne postoji zagrobni život, oni se ne će osjećati dužnima pokoravati se propisima civilizacije. Svatko će se bez straha ravnati po svojim asocijalnim, egoističnim porivima i težiti učvršćenju svoje moći. Kaos, koji smo zahvaljujući tisućljetnom djelovanju civilizacije izbjegli, vratit će nam se ponovno.” Čovjek je cjelina i ne može biti razjedinjen na pojedine dijelove koje će u nekim trenucima svoga života proglašavati važnijima od drugih, kao što se danas govori da osjećaji mogu voditi pojedinca i da po osjećajima može živjeti život. „Savjest ima prava stoga što ima dužnosti, ali u današnjem dobu, kod velikoga dijela javnosti, puno je pravo i sloboda savjesti da se riješi savjesti”, poručuje kardinal J. H. Newman.

Objava Tihi ratovi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, nisu svi mladi okrenuti takvom životu, ne vjeruju da su zbog toga stvoreni, te kreću u potragu za drugim vrijednostima u životu. Tako svoj put u sigurnost i smisao života sve češće nalaze u vjeri, težeći čistoći srca, obnavljanju i učvršćivanjem duha koji odlučuje vjerovati, nadati se i ljubiti. „Mi ljudi nismo stvoreni u prvome redu da bismo ljubili Boga (iako smo stvoreni i radi toga) već da bi Bog mogao ljubiti nas, da bismo mogli postati objekti u kojima Božanska ljubav može ‘zadovoljno’ otpočinuti”, ističe C. S. Lewis u knjizi Problem boli. Uzaludno je opirati se ovoj ljubavi jer ona nas oplemenjuje i čini boljim sugovornicima i bližnjima. Lewisovi prijatelji svjedočili su njegovoj dubokoj promjeni nakon obraćenja. Promjenom svjetonazora, od ateista do gorljivoga teista Lewis je postao sretniji, razgovorljiviji i prijazniji, vedriji, skoro dječački zanesen. Ostvario je mnogo novih bliskih prijateljstava i zabilježio: „Vjera i molitva bili su početak moje ekstrovertiranosti. Moglo bi se reći da sam ‘izašao iz sama sebe’.” Ovu istu tvrdnju zapisuje i Thomas Merton u knjizi Znak Jonin. Činilo mu se da je proboden i kršten i da je stekao novo znanje o molitvi, ali i novu poniznost. „Kao da su ta dva popodneva bila neka vrsta prekretnice nakon koje sam potonuo naniže ili, ako vam je tako draže, uspeo se naviše ili, u najmanju ruku, izišao iz sebe. Ah da mi je izići iz sebe!”

Roditelji kao suradnici

Većina ljudi u nekom trenutku života poželi postići poseban uspjeh, istaknuti se u nečemu i očekivati od drugih da im to priznaju. Mladost je posebno izazovno vrijeme i vidimo kroz različite prikaze današnjih generacija koliko je važno biti viđen, biti prisutan i imati neku moć, svojevrsnu posebnost koju su primijetili kod drugih i htjeli bi ju i sami imati. Dobro je ako su uzori kvalitetni, ako teže dobromu i daju pozitivne rezultate svojim nastojanjima da se uzdignu iznad kolotečine, ali što ako učine suprotno? Ako povuku prema dnu mladu dušu koja stasava i koja još uvijek nije sigurna u svoje sposobnosti i izbore. Često mladi prkose roditeljima i u određenoj fazi života prestanu se u njih uglēdati pa čine sve suprotno te jednostavno izazivaju svojim ponašanjem. Razlozi mogu imati korijene u djetinjstvu i odnosu odraslih prema djeci, a ponašanje može biti potaknuto i odnosom okoline i utjecajima koje ona nameće ili vršnjačkim odobravanjem. „Kvaliteta naših međuljudskih odnosa vrlo je točan barometar našega mentalnog zdravlja. Sreća ili nesreća odraz su našeg raspoloženja te utječu na naše odnose s drugima. Depresivna osoba nije samo tmurna i pesimistična, nego i ljutita, razdražljiva i beznadna – a to nisu odlike koje pogoduju dobrim odnosima”, ističe Nicholi.

Važno je istaknuti koliko djetinjstvo može obilježiti cijeli kasniji život i viđenja vlastitih mogućnosti upravo kroz odnos roditelja prema djeci. Lewis je rano ostao bez majke a otac je bio tvrd i nenaviknut na nježnost te ga je poslao u internat gdje je on kao i Thomas Merton trpio nepedagoške pristupe i u njima se javilo neko povlačenje i zatvaranje u sebe, u svoj svijet u kojemu je pristup knjigama bio bijeg od stvarnosti. Krutost ili popustljivost roditelja djeci može uzrokovati nesigurnost, nepovjerenje i stalni osjećaj manje vrijednosti ili suprotno tomu, narcisoidnost i potrebu za stalnom pažnjom. „Ništa nije tjeskobnije (ni depresivnije!) od narcisoidna sebeljublja”, upozorava J. Philippe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Nikakve gotove upute ne mogu pojasniti što roditeljstvo jest, ali osjećaji kojima odrasli okružuju dijete, govore više od riječi. Ne samo osjećaji ljubavi i sreće nego i odgovornosti i poštivanja kroz dogovorno usmjeravanje po J. M. Stensonu, autoru knjige Roditeljski kompas. Radeći tako, roditelji dobivaju suradnika jer dijete rado provodi vrijeme s odraslima (ako nisu stalno na mobitelu i ne nude i djetetu istu zanimaciju). Bit će to ravnodostojan odnos kako J. Juul navodi u knjizi Poštovanje, povjerenje, ljubav, odnos koji svi priželjkuju, ali teško do njega dolaze iako put nije krivudav ali jest pun prepreka koje odrasli sami postavljaju prihvaćajući zadanosti novoga vremena koje nema na umu dobrobit i bliskost pojedinca s drugima. Upravo suprotno. „Od čovjeka se ne traži, kao što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpi besmisao života nego da podnosi svoju nesposobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. Logos je dublji od logike”, kazuje V. E. Frankle u knjizi Čovjekovo traganje za smislom. J. J. Rousseau zalagao se za odgoj djece putem usmjeravanja njihove osjetilnosti kako bi razumjeli svijet oko sebe kroz doticaj s prirodom. Vlastitim istraživanjem dijete spoznaje svijet oko sebe i na sebi svojstven način upija viđeno i iskustveno doživljeno. „Navikavanje djece na ovisnost o ljudima u njima razvija prve klice despotizma i tiranije, pa što će se tek dogoditi kad odrastu?” pita se Rousseau u Emilu i dodaje: „Ima li išta gore i neprirodnije od prizora nemoćnog, tvrdoglavog i zapovjedničkog djeteta koje zapovijeda cijeloj svojoj okolini i bestidno uzima ton gospodara, koje bi umrlo da ga samo na čas napuste?”

Odgovornost vlastitoga postojanja

Neuroznanstvenik M. Spitzer u knjizi Usamljenost, neprepoznata bolest ističe da se pojam „ja” intenzivirao danas u govoru a suosjećanje smanjilo. On također navodi i znanstvene studije koje potvrđuju da su mladi danas egoističniji nego ranije generacije, nemaju empatije te su više okrenuti materijalnim vrijednostima, „…skloniji su laganju, rjeđe su u čvrstoj vezi, na sebi daju izvesti više estetskih zahvata i skloniji su agresivnosti”. Društvena umreženost i zajednički napori ljudi u činjenju pozitivnih i vrijednih aktivnosti na dobrobit drugih skoro se izgubila u ovom „modernom” vremenu prepunom nejasnih i nepotrebnih izazova za pojedinca. Solidarnost, altruizam, povjerenje i zajedništvo vrijednosti su koje jedno društvo čine bogatim i funkcionalnim te poticajnim za zdravlje i boljitak života cjelokupne zajednice. Nicholi navodi rezultate Gallupove ankete koja otkriva da danas sve više ljudi u Americi vjeruje da Bog neposredno utječe na njihove živote, te ističe nalaze da „96 posto Amerikanaca izjavljuje kako vjeruje u Boga, a 80 posto njih vjeruje da imaju osoban odnos s Bogom”.

Dobro je da ljudi počinju razumijevati svijet oko sebe i gledati ga drugim očima, koje mu donose nadu i vraćaju dostojanstvo. „Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku – čak i u najtežim okolnostima – da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti više od životinje. … Upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – životu daje značenje i svrhu”, svjedoči Frankl, koji je preživio četiri koncentracijska logora i usprkos tomu sačuvao zdrav duh i vjeru. Kako ćemo se nositi sa životom i reagirati u određenim kušnjama ovisi o uputama koje smo od rođenja dobivali i koje su nam malo-pomalo oblikovale život. Odgovornost prema vlastitom postojanju koje je ograničeno vanjskim okolnostima zahtijeva razumijevanje i moralno ponašanje. Unutarnja sloboda je nešto posebno, nešto čemu trebamo težiti kako bismo svladali ovaj svijet ili patnju koja nam se neumitno nameće kroz različite oblike. Tolstoj je zapisao: „Bojim se samo jedne stvari: da ne budem dostojan svoje patnje.”

Objava Duhovna i unutarnja sloboda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Okretanje vjeri

U postmodernizmu i liberalnim strujanjima dolazi do obezvređivanja pa i nestanka spomenutih vrijednosti. Individualizam se naglašeno promovira kao i ponašanje u skladu s osjećajima a ne potrebama ili obzirima prema drugima. Stoga ne iznenađuje činjenica da se danas u Americi sve više mladih ljudi okreće vjeri i religioznosti, osobito pripadnici z-generacije, koji su u vrijeme pandemije odrastali pred ekranima. Ova generacija obilježena izolacijom, asocijalnošću i osamljenošću, sada otkriva život u zajednici, traži druženje, žive kontakte, želi dati svoj doprinos društvu, nadoknaditi propušteno. Želi živjeti u organiziranoj zajednici, slijedeći jasna načela i pravila kojih ranije nije bila svjesna, nije ih poznavala, a koja joj sada prijaju i čine život smislenim. „Načela su poput svjetionika. Ona su prirodni zakoni koji se ne mogu prekršiti. Kako je Cecil de Mille rekao o načelima sadržanim u njegovu veličanstvenom filmu Deset Božjih zapovijedi, nama nije moguće slomiti zakon. Možemo se jedino sami slomiti udarajući u njega”, navodi Stephen R. Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi.

Obiteljski život je također izložen promjenama svjetonazora i uloge roditelja i djece u današnjem brzomijenjajućem društvu stalno su na kušnji. Ne nalazeći uporište u svijetu koji ih okružuje, mladi ljudi tragaju za boljim načinima življenja, zajedništvu s drugima, pronalaze smisao u vjeri, u zajednici koja ih prihvaća, skrbi o njima, dijeli njihove nedaće i razumije ih. Christine Emba, obraćenica na katoličku vjeru, u razgovoru za CNN izjavljuje da sve više mladih u Americi dolazi u okrilje Katoličke Crkve jer u njoj nalaze odgovore, red, ustaljena pravila i smisao koji im daje nadu. Rado biraju tradicionalne pristupe i slijede ih jer im je to nešto novo, neiskvareno i blisko njihovim srcima. „Shvaćanje načela vlastitog rasta omogućuje nam traženje ispravnih načela sa sigurnošću da što više učimo, sve bolje možemo izoštravati leću kroz koju vidimo svijet”, ističe Covey.

Zašto je religija postala tako atraktivna u današnjem svijetu i zašto se o tome tako malo govori? Christine Emba pojašnjava da religija ljudima daje strukturu, osjećaj jasnosti i forme življenja koja im nedostaje u svakodnevnom životu u kojemu vladaju nejasni odnosi i nered. Slobodni su birati i živjeti u sređenoj okolini koja je sustavno organizirana, određuje pravila te postavlja granice koje su iskrivljene u današnjem društvu, koje sve dopušta ali ne nudi potporu sigurnosti niti snosi odgovornost. Posebno se mladi muškarci okreću vjeri i katoličanstvu, što je presedan u povijesti Amerike. Oni odlaze na mise, slušaju, proučavaju, žele živjeti u skladu s onim što Crkva naučava jer tu pronalaze sigurnost i jasnoću svoje uloge u društvu, svoga identiteta, otkrivaju što znači biti muškarac, jasniji su im odnosi među spolovima. Postavljene norme i standardi koje Crkva slijedi vjekovima pružaju im utočište, utjehu i snagu u svijetu koji ih želi mijenjati na njima nejasan način a nisu sigurni ni da im ta promjena treba. Drukčije i jasnije uloge koje su donedavno vladale i definirale obitelj, spol, zajednicu, kulturu pa i državu, danas su zamagljene i prepuštene slučaju i osobnoj percepciji, bez obzira na zrelost pojedinca. Stoga, muškarci i žene traže svoj prostor i razumijevanje svoje uloge pri čemu ih vjera nadahnjuje i pomaže na putu traganja. „…kada bi naše stanje bilo doista sretno, ne bismo se trudili odvratiti misli od njega… jedini izvor naše nesreće jest da ne znamo tiho sjediti u sobi”, istaknuo je Pascal.

Vjerovanje, pripadanje, ponašanje

Sociolozi ističu tri stvari vezane za religiju: vjerovanje, pripadanje i ponašanje. Vjerovanje – način kako razumjeti svijet i njegove utjecaje; pripadnost – život u zajednici i povjerenje; ponašanje – kako biti dobar čovjek, poštivati sebe i druge. Crkva kao formalna organizacija ima svoje programe, politiku, običaje, predstavnike ali ne može sama po sebi dati čovjeku duboku, trajnu sigurnost ili osjećaj unutarnje vrijednosti. „To se postiže tako da se živi u skladu s onim što Crkva naučava. Sama organizacija to ne može učiniti”, upozorava Covey. Putovanje je to slično onome triju mudraca koji su umakli Herodu jer su imali zvijezdu vodilju. „Nisu više morali postavljati pitanja, bili su lišeni svakoga osjećaja nesigurnosti i jasno su vidjeli put pred sobom. U ovom slučaju ne radi se čak ni o tome da vidite put pred sobom. Stvar je puno jednostavnija. Čim prestanete putovati, znači da ste stigli”, predočuje Thomas Merton u knjizi Znak Jonin.

U svakom društvu postoje različita kulturna značenja, ali uvijek je moguće identificirati skupove značenja s kojima se pojedinci mogu identificirati. Kulturna značenja su često mješavina društvenih, vjerskih, duhovnih i političkih ideja, koje su zauzvrat povezane s osjećajima i vrijednostima. Ljudi se oslanjaju na ta kulturna značenja i međusobno djeluju s njima prilikom kreiranja svojih vlastitih ideja o životu. Kulturni kontekst u kojem se dijete ili mlada osoba odgaja može biti važan čimbenik koji podupire ili sprječava njegovanje duhovnosti. Važno je imati na umu da sekularizirano društvo može unijeti u djecu nedostatak otvorenosti za religiju ili ograničiti odnosni aspekt njihove duhovnosti, kako ističe poljska autorica Elžbieta Osewska u tekstu Podržavanje dječje potrage za značenjem i duhovnošću. Pedagoški i teološki pristup.Zašto nam trebaju socijalne norme? Da bi društvo bolje funkcioniralo, da bismo znali kako se ponašati, koga slijediti kao uzore. Nekad su to bili roditelji, obitelj, Crkva, uža i šira zajednica. „Nitko od nas ne može podnijeti misao da bi naš svjetonazor mogao biti temeljen na pogrešnim pretpostavkama te da stoga naš cijeli život teče u pogrešnom smjeru”, upozorava Armand M. Nicholi u knjizi C. S. Lewis i Sigmund Freud: Postoji li Bog?

Duhovnost nije pobjeda duha nad tijelom, već integracija cijeloga ljudskog bića. Često je prisutno uvjerenje da djeca imaju prirodnu sposobnost da budu duhovna. Slika je to njihove nevinosti i neiskvarenosti te povjerenja u imaginarno i otvorenost mašti. Na primjer, djeca iz kršćanskih obitelji sa sobom nose spoznaju o duhovnosti i religiji i nesvjesno ju prenose drugima kroz komunikaciju. Međutim, ukoliko žive u sekulariziranom kontekstu, događa se suprotno. Nisu u prilici naučiti jezik koji im pomaže izraziti svoja duhovna i vjerska iskustva i značenje koje ona daju tim iskustvima. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa, vrijednosti. „Zbog dalekosežnih posljedica koje imaju na naš život, skloni smo odbaciti i osporavati argumente koji pridonose uvjerljivosti svjetonazora koji ne prihvaćamo”, kazuje Nicholi. I opet je nužno da obitelj i uža zajednica iz koje dijete dolazi i u kojoj se kreće poduzme sve što može kako bi ono usvojilo vrijednosti koje ga obogaćuju i znalo prepoznati opasnosti koje se stavljaju pred njega ili barem znalo pobjeći od izazova koji mu mogu narušiti vlastiti mir ili ga navesti na neke neprilične aktivnosti. „Svjetonazor utječe na naše osobne vrijednosti, etiku i sposobnost za sreću. Pomaže nam shvatiti odakle dolazimo, svoje nasljeđe; tko smo, naš identitet; zašto postojimo na ovom planetu, našu svrhu, što nas pokreće, našu motivaciju; i kamo idemo, našu sudbinu. …Svjetonazor govori o nama možda čak više nego bilo koji drugi aspekt osobne povijesti”, ističe Nicholi.

Objava Duhovnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poticaj na promjenu

Tako potaknuti, možemo promijeniti svoj život i vratiti se ranijim vrijednostima koje smo potisnuli zbog drugih utjecaja oko nas jer nisu u skladu s onime što se svaki dan nameće kao jedino da bi sutra već postalo drugo. Htijući se svidjeti svijetu, zaboravili smo sebe i ono što nas je učinilo vrijednima prisutnosti drugih u našim životima i njihove brige i ljubavi za nas. Biti nesebičan i staviti potrebe drugih ispred svojih nešto je što se čini nestvarnim i neozbiljnim u današnje vrijeme, pa čak i neodgovornim. Međutim, sjetimo se Isusa, nesebičnosti križa i Uskrsa. „Pravi se smisao života sastoji u tome da posadimo stabla pod čijom sjenom možda nikada nećemo sjediti”, riječi su Nelsona Hendersona upućena sinu na dan njegove mature. „Pravu veličinu pokazuje onaj tko se brine za svoje potomke, tko s punim angažmanom pristupa projektima čije će plodove drugi uživati”, kazuje Grün i dodaje: „Dan za danom Bogu predajem svoj jadni život u pouzdanju da će on to sve više i više preobraziti u svoju slavu. Ali preobraženo može biti samo ono što pružamo Bogu.” Navikli smo se prilagođavati drugima ne propitujući je li to doista potrebno i valjano. Koliko nas drugi svojim stavovima i viđenjima zbunjuju, ne žele slijediti u našim nastojanjima da vjeru postavimo u središte svoga života, pa nas čak pokušavaju i odvratiti od „nepotrebna” puta. Ne, postalo je moderno skrivati se i lagati o svojim aktivnostima nedjeljom. Ako kažemo da je misa nešto što nas zbližava i vodi u mir, da je nedjelja blagdan a nedjeljni ručak prilika za blagoslov i druženje, drugi će se možda nasmijati i izrugati nam se ili se čak udaljiti od nas. I što nam je tada činiti? Izdati svoju vjeru zarad tuđe pustinje i nesretnih susreta koji se čine samo da bi se o njima izvijestilo na društvenim mrežama i koji često nemaju osobitu vrijednost niti ikoga obogaćuju? Otuđenost je sveprisutna kao i osjećaj izgubljenosti i nemira, nesnalaženja u svijetu isključivosti „jer moja riječ nema mjesta u vama” (Iv 8,37). Sve se više govori o usamljenosti ljudi, a razloge tomu izbjegava se sagledati. Kako je jedan opat izjavio prije 50 godina, u vrijeme nepostojanja mobitela i drugih ometača: „U svijetu izvan naših zidova vlada veliko zlorabljenje riječi.” Otrovi koji nas opijaju u stvarnom svijetu i nemogućnost njihova otpuštanja, oduzimaju slobodu i tjeraju u usamljenost. Još jedna knjiga Manfreda Spitzera koja se bavi svakidašnjim pojavama i zbivanjima unutar modernoga svijeta upravo nosi naslov Usamljenost, neprepoznata bolest. Ovaj autor nastoji ukazati na uzroke i posljedice novovalnih stremljenja koji nemaju uvijek dobre završetke. Mogli bismo se u vrijeme korizme zapitati: Kakva je moja vjera? Je li mi vjera pomogla da se odvratim od nekih stvari? „Vršenje krjeposti solidarnosti oslobađa nas potrošačkoga mentaliteta prema kojemu je sve samo roba, nešto što se troši. Osobe koje su navikle živjeti po svojemu odabranom ‘stilu života’ moraju postati svjesne da se u njihovim potrošačkim izborima pokazuje kakav im je moral”, upozorava Charles M. Murphy u knjizi Duhovnost posta. Postajemo osobe koje ne propituju nametanje vrijednosti koje osiromašuju čovjeka, ismijavaju ga kako bi ga oslabili u vjeri i čistoći misli i vrijednostima koje su ga nosile kroz život. Sad odjednom rastu pokušaji da se sve prezre i učini ništavnim. „Naše je vrijeme zapravo vrijeme bez iluzija. Šire se sumnjičavost i cinizam. Viđenja su nestala. U vrijeme postmoderne živimo bez iluzija. Ali i u vremenima bez iluzija čovjek ne može napustiti čežnju”, primjećuje Grün. Kroz čežnju razumijevamo i svoju ulogu u ovom svijetu i potrebu da budemo oni koji prosvjećuju i mijenjaju svijet nabolje. „Čovjek je primatelj božanske milosti, no to ga ne oslobađa dužnosti da se preobražava”, upozoravao je papa Benedikt XVI.

Post

Religiozni post nas okreće Bogu, čini nas poniznim i predstavlja pokornički iskaz naše potrebe za obraćenjem. Cijelo naše biće, tijelo, duša i duh, vape za promjenom u iščekivanju Uskrsa. Praksu posta je potrebno isticati i poticati. Ukoliko nam se učini neizvedivom jer smo stekli neke navike kojih se teško riješiti, ipak nakon dana predanosti i upornosti, bit ćemo sretni kad uspijemo u nečemu za što smo prije sumnjali i odbijali prihvatiti kao mogućnost. Papa Benedikt XVI. kazuje: „Ova se praksa mora ponovno otkriti i poticati u naše vrijeme, osobito u vrijeme liturgijskoga razdoblja korizme.” Slušati Krista i hraniti se njegovom riječi djelo je spasenja i skrušenosti vjernika koji se želi mijenjati i pronaći utjehu u zagrljaju Spasenja. „U ovo naše vrijeme čini se da je post izgubio ponešto od svojega duhovnog značenja te da je, u kulturi koju obilježava težnja za materijalnim dobrom, zadobio terapeutski smisao vođenja brige o svojemu tijelu. Post zacijelo pridonosi tjelesnom dobru, on je za vjernike prije svega ‘terapija’ kojom sebe iscjeljuju od svega što priječi njihovo suobličavanje s Božjom voljom”, zaključuje Benedikt XVI. koji je prakticiranje posta u Crkvi nazvao i „našim programom intenzivnijeg duhovnog vježbanja”.

Dobro bi bilo na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive kako bismo u sebi i oko sebe otkrili suvišnost stvari. Možda uspijemo molitvom i odricanjem od „važnih” stvari postati bolja osoba, slobodnija od materijalnoga i stoga sretnija. „Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav”, upozorava Murphy, te citira crkvene oce koji su znali da prava vjera uvijek zahvati i tjelesnu razinu. Zato je post važan, ne samo za zdravlje nego i kao oslonac u vjeri. Kardinal Newman je isticao važnost promišljanja o križu kao sredstvu kojim se dolazi do radosti i sreće. „Križ će nas dovesti do žaljenja, kajanja, poniznosti, molitve, posta; žalit ćemo zbog svojih grijeha i žalit ćemo zbog Kristovih patnja; ali sva će ta žalost, ma što dovesti – pretopiti se u jednu daleko veću sreću od one što je svijet daje, premda nemarni svjetovni umovi zbilja ne će moći povjerovati u to, te će ismijavati tu ideju budući da takvo što nikada nisu iskusili.” Da bismo sve ove preporuke proveli u djelo, valja nam izdvojiti vrijeme, povući se u osamu i povjeriti se Onomu koji nas ljubi i kojemu možemo sve svoje skrivene tajne i porive otkriti. To vrijeme nam itekako treba, kao i stvaranje navike razgovora s Bogom. Vjerovati u njegovu prisutnost u našem vremenu, naša je snaga. Ona će nas hrabriti i puniti energijom i spremnošću na nove izazove. Koji je Bog tako velik kao Bog naš… Ostati u prisutnosti koja nas ispunjava i čini boljim ljudima trebao bi biti stalni cilj naših životnih nastojanja. Snaga će nadolaziti, a mi ćemo blistati sjajem neprolaznim.

Objava Vrijeme preobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.