Anto Ivić, rodom s Kupresa, 82-godišnji je umirovljeni inženjer geodezije s adresom u Sarajevu. U Bugojnu je završio osnovnu školu, a zatim se 1952. upisao u sjemenište u Visokom. Po završetku srednje škole nastavio je studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ali nakon uspješno završena četiri semestra svojevoljno se ispisao. Budući da mu nije priznata sjemenišna diploma, za sedam mjeseci je završio Treću gimnaziju u Sarajevu, da bi nakon toga diplomirao na studiju geodezije Građevinskog fakulteta u Sarajevu, a nešto kasnije izvanredno završio i Ekonomski fakultet. Član je Franjevačkoga svjetovnog reda od 1966. godine. Tri puta po tri godine bio je član Pastoralnoga vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, osam godina vijećnik u Općini Centar te ujedno i predsjednik općinskoga Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, a dvije i pol godine član Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama i crkvama Gradskoga vijeća Sarajeva.
Sa suprugom Tonkom, umirovljenom opernom pjevačicom, odgojio je troje uzorne djece. Međutim, njegovu plodonosnom životu poseban izričaj daje dugogodišnji nesebični angažman za mjesnu Crkvu u BiH, za što ga je Sveti Otac prigodom 130 godina Nadbiskupije, 8. rujna 2011. godine odlikovao titulom „Vitez Reda sv. Silvestra pape”.
Gospodine Anto, osamdeset godina je dug i lijep period života. Kad se osvrnete sada iza sebe, kako biste ga opisali?
Cijeloga sam života radio pa mi je vrijeme uvijek brzo prolazilo. Kako su bila teška vremena, istovremeno sam radio i školovao se. Čudom sam se zaposlio u poduzeću Vladimir Valter Perić, gdje sam proveo cijeli radni vijek. Često sam nailazio na probleme koje je trebalo riješiti. Odluka bi tad bila na meni, pa sam morao poznavati i poštivati zakone i propise ovoga posla. Nitko problem neće riješiti umjesto tebe.
U poduzeću Valter Perić radio sam još šest godina nakon odlaska u mirovinu 2001. godine. Za to vrijeme sam uknjižio još 600 objekata, jer Općine nisu bile završile svoj posao. Samo rijetki znaju cijelu proceduru oko dobivanja potrebnih dokumenata za gradnju jednoga objekta. Za svaku građevinsku dozvolu potrebno je tridesetak različitih dokumenata. A kroz svoj posao stekao sam veliko iskustvo.
Kad se osvrnem na cijeli svoj život, vidim da je Bog sve vodio. Hvala Mu i slava!
U Vašem plodonosnom radnom vijeku mnogo je vjerskih objekata za čiju ste gradnju i obnovu dali značajan doprinos – bilo da je riječ o dobivanju građevinskih dozvola za nove objekte ili pak sudjelovanje u obnovi postojećih… Neki od tih objekata su crkve sv. Luke, sv. Ignacija i sv. Franje u Sarajevu, pa crkva sv. Terezije u Vogošći, provincijalna kuća Školskih sestara franjevki Krista Kralja, katolički fakulteti i slično.
Na mom popisu je preko dvadeset crkava, sestarskih kuća, pastoralnih centara, dječjih vrtića. Osim ovih koje ste spomenuli, izdvojio bih obnovu Franjevačke teologije na Nedžarićima. Čim su vojnici napustili zgradu, došao sam na lice mjesta i sudjelovao u obnovi, a kasnije i u uplanjenju u katastarske knjige.
S fra Stipom Karajicom sam radio na obnovi zgrade sadašnjega Franjevačkog provincijalata i studentskoga doma. Mnoge smo stvari uspjeli odraditi donacijama bez dodatnih troškova, od trafostanice do drugih pojedinosti.
Kako nikad u životu nisam pravio razliku između dijecezanskoga klera i franjevaca, sudjelovao sam i na obnovi zgrada Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Nadbiskupijskoga kaptola. To uvijek s radošću ističem, jer sam pomogao pri denacionalizaciji ovih zgrada i zemljišta koje se tretiralo kao državno. Nacionalizacija je ukinuta na temelju člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH.
Nakon denacionalizacije bogoslovije rekao sam uzoritom kardinalu Puljiću: Uzoriti, velike smo stvari napravili, za koje još uvijek nismo svjesni što znače! Jer 2005. je izišao spomenuti Zakon u kojemu općinsko povjerenstvo za imovinsko-pravne poslove ima pravo ukinuti nacionalizaciju. Po članu 37. prethodnoga Zakona zemljište se knjižilo kao državna imovina, a kuća kao zemljišno-knjižno tijelo 2. To znači da se zemljište može koristiti sve dok postoji objekt, ali u slučaju da se objekt sruši, zemljište automatski ostaje državi.
Po članu 39. novoga Zakona općinsko povjerenstvo to može ukinuti i zemljište pretvoriti u privatno vlasništvo, a kuću zamjenjuje za zemljišno-knjižno tijelo 1. Što znači, bez obzira srušila se kuća ili ne srušila, to je privatno vlasništvo. Veliki je to posao koji sam za mnoge uradio. Ali to je moj dobrovoljni doprinos. Nisam ni od koga tražio niti očekivao plaću, a uvijek bih se radovao i bio sretan nakon obavljenoga posla.
Što Vam znači crkva sv. Franje na Dobrinji, jedine župe u Sarajevu koju opslužuju franjevci? Vi ste kao bivši franjevački bogoslov puno pomogli pri njezinoj gradnji.
Ta crkva zauzima posebno mjesto u mom sjećanju. Koliko je tu samo truda uloženo! Mnogi nisu svjesni što je fra Janko Ćuro uradio za tu crkvu. Nikada neću zaboraviti ono što je on u teškom trenutku kad je bilo problema oko gradnje rekao Kardinalu: Ovom narodu treba crkva. U ovom trenutku sve drugo treba podrediti tomu. To su prava kršćanska razmišljanja.
Fra Janka poznajem jako dugo. Znali smo izjutra sjesti da popijemo kavu i dogovorimo se tko će što raditi. On je imao veliko povjerenje u mene. Često ljudima prepričavam peripetije oko dobivanja građevinskoga zemljišta. To je bio dug i mukotrpan proces, s puno dokumentacije i vijećanja, gdje smo na kraju učinili izvrsnu stvar za župu. Suradnja s fra Jankom i tadašnjom upravom na čelu s provincijalom fra Mijom Džolanom bila je vrlo lijepa.
Svaka čast i fra Peri Karajici na trudu i gradnji cijeloga pastoralnog kompleksa. Ostalo je samo dovršiti tehnički prijem građevine. Nadam se da ću i kod toga pomoći i objekt uplaniti u gruntovnicu.
Ostao sam vezan uz sve njih. Neobično cijenim i fra Nikicu Vujicu, sadašnjega ekonoma Provincije Bosne Srebrene. Dok je on još bio gvardijan u Fojnici, posjetio sam ga sa svojim sinom. Ostao sam zadivljen kako svaki dan moli Časoslov i pazi jednoga bolesnog subrata.
Koji Vam je projekt još ostao u lijepu sjećanju?
O svakoj crkvi mogao bih napisati jednu knjižicu. Posebno drago bilo mi je iskustvo sa Školskim sestrama franjevkama na Bjelavama, ili pak s vlč. Šimom Maršićem, ravnateljem Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih. Sa Šimom i provincijalkama s. Katom i s. Ivankom bilo je prekrasno surađivati. Ja sam sretan što je gradnja tih objekata danas u potpunosti završena.
Na provincijalnoj kući sestara na Bjelavama radilo se tri godine, a sada je to najljepša provincijalna kuća. Čekam još samo njezino uplanjenje, a kad sve dovršimo, obećao sam s. Kati doći na kavu sa zemljišno-knjižnim izvatkom. Samo mogu reći hvala Bogu za sve.
Velik je broj poznanika i suradnika s kojima ste ostvarili suradnju, a bili ste i vijećnik Općine Centar i predsjednik njezina Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama. Kakva su Vam iskustva s lokalnim vlastima?
Dok sam bio član Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama i crkvama Grada Sarajeva, lijepo sam surađivao s tadašnjom lokalnom upravom na svim razinama. Općinske su vlasti u to vrijeme pomagale pri obnovi vanjske fasade Nadbiskupije, a kasnije i pri unutrašnjem opremanju. Svake godine su se iz općinskoga proračuna izdvajala sredstva za vjerske zajednice i uvijek sam se zalagao da svi predstavnici Katoličke Crkve dobiju ponešto. U Općini je postojao jako lijep odnos, a svi su poštivali moj rad.
Vaš dom krase brojna priznanja i zahvalnice, ali Vam je najistaknutije odlikovanje ipak dodijelio Sveti Otac. Što Vam ono znači?
Nadbiskup Vinko kardinal Puljić je za papinstva Benedikta XVI. u Rim poslao prijedlog da me se proglasi „Vitezom Reda sv. Silvestra pape”. Nisam to ni znao, iako smo se nas dvojica često viđali. Obradovalo me priznanje koje mi je uručeno 2011. i koristim ovu prigodu da zahvalim kardinalu Puljiću na tome.
Dobro se još uvijek sjećam kako sam mu prigodom njegova imenovanja kardinalom rekao: Oče nadbiskupe, nikad se nisam molio za izbor biskupa, ali sad jesam. A znate zašto? Kada je poznati fra Ivan Frano Jukić 1856. godine pisao pismo Strossmayeru, između ostaloga je napisao: ‘Kada je Bog htio pogledati na svoj narod, onda mu je poslao dobrog biskupa.’ I ja se nadam i vjerujem da je ovo s vama Božja providnost.
Uvijek sam bio zahvalan Bogu jer je sve ovo Božji dar. Radovao sam se da mogu svojim znanjem pridonositi vjerskim zajednicama. I svaki dan se Bogu molim i zahvaljujem za sva dobročinstva. I pored svojih potreba, posebno molim za sve svećenike.
Cijeli vam je život ustvari povezan upravo sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. Zašto i sami niste postali svećenik? Samo Vas je pola studija dijelilo od mlade mise?
Jednostavno me bilo strah biti svećenik jer sam u njima uvijek gledao drugoga Krista. Fra Ljubo Lucić je bio moj duhovnik na bogosloviji, pa sam mu otvoreno rekao: Fra Ljubo, ja se bojim biti svećenik, za mene je to previše uzvišeno.
Nekoliko desetljeća kasnije on je meni rekao: Anto, više si uradio kao civil, nego što bi uradio kao fratar. Hoće reći da mi je jednostavno Bog odredio ovaj put. I hvala Bogu da me odabrao. Uvijek sam bio sretan za to što sve radim bez ikakva interesa, samo s motivom da kao čovjek, Hrvat, katolik pomažem svom narodu i Crkvi. I drugima sam pomagao koliko sam mogao, ali ovo me posebno raduje. Čudim se mnogim našim ljudima koji nisu svjesni da mogu i sami pridonijeti zajedničkom dobru, svaki u svom području rada.
Jeste li u kontaktu s nekim od živućih fratara iz svoje generacije?
U to vrijeme to je bila najjača generacija i intelektualno i brojčano. U našoj je generaciji zaređeno petnaest svećenika. Iz moje generacije živih je pet fratara: fra Vitomir Silić, fra Franjo Križanac, fra Anđelko Barun, fra Franjo Miletić i fra Krešo Josić. Posebno kontaktiram s fra Anđelkom.
Kad sam napustio teologiju, za mnom je zaplakao pokojni fra Mato Mrkonjić. Kao sjemeništarci smo skupa sjedili u klupi, a kasnije smo kao bogoslovi, dok su drugi šetali po gradu, pješačili na Trebević i okolna brda. Dok je bio živ, uvijek bismo se rado našli i ispričali u Visokom gdje je bio profesor hrvatskoga jezika. Ostao sam vezan uz tu kuću i fratre.
Danas u sjemeništu imamo osam đaka, na bogosloviji 30 bogoslova, uz tendenciju opadanja. Zašto su svećenička i redovnička zvanja u krizi?
Sasvim je drukčiji život danas nego u moje vrijeme. Danas ljudi imaju gotovo sve. U moje vrijeme nas đaka bilo je 150 i mi smo spavali po hodnicima. Ljudi su bili više vezani uz obitelji, a prije se više i molilo. Danas ćeš rijetko naći obitelji koje svake večeri mole. Ja sam sa svojom djecom svakoga dana molio jutarnju molitvu, a ako smo skupa u podne, onda i Anđeo Gospodnji i večernju iz Biserja sv. Ante.
Manje se moli, to je neko moje objašnjenje. A vjerojatno nedostaje i hrabrosti. Pravnica Monika Mijić nedavno je u jednom intervjuu između ostaloga rekla: Da bi bio dobar pravnik i dobar katolik moraš biti hrabar. Dodao bih da je isto tako i u životu – čovjek mora biti hrabar i nešto riskirati, ali se istovremeno pouzdavati i u Božju providnost.
Bili ste cijelo vrijeme rata u Sarajevu?
Kad je počeo rat bio sam na čekanju, ali sam se brinuo da crkva sv. Ante na Bistriku, Provincijalat, Nadbiskupija i katedrala Srca Isusova, Franjevačka teologija i Katolički bogoslovni fakultet imaju struju kad god je to moguće. Kad je minimum struje ulazio u grad, ja sam uspijevao da te kuće imaju struju. Uz kardinala Puljića, često sam se družio i s fra Pericom Vidićem i fra Ljubom Lucićem na Bistriku.
U tom sam periodu trinaest puta izlazio iz BiH. S Hrvatskim katoličkim dobrotvornim društvom i Caritasom dovozio sam hranu. Operacija Oluja me zatekla kad sam bio u Makarskoj, pa sam morao stupiti u kontakt s našim veleposlanstvom. Oni su me potom dovezli do Mostara. A jedanput sam prošao i kroz sarajevski ratni tunel spasa.
Kako danas provodite umirovljeničke dane i može li se preživjeti samo s mirovinom?
Svaki dan ponešto obavim u gradu, a preko televizije pratim što se događa. Mene ne zanimaju filmovi, nego vijesti. Uvečer malo pogledam i TV Kiss, jer često sarajevski mediji neće objaviti ono što će ovi na Kiseljaku. Redovno čitam Svjetlo riječi i Katolički tjednik. Revija je za sve pohvale, u njoj ima puno različitoga i korisnoga sadržaja. Rado pročitam što napišu Božo Skoko i fra Luka Marković, krasni ljudi. I moj fra Petar Jeleč.
A do dana današnjega uvijek nekom nešto zatreba. Lijepo surađujem sa sestrama Kćeri Božje ljubavi i franjevkama s. Katom, s. Ljubicom i s. Lidijom. Onda, redovito kontaktiram sa sestrama klarisama na Brestovskom. Kad su one trebale osnovati prvi samostan u Bosni i Hercegovini, pokojna s. Ivana Šuljić na Bistriku je provela šest mjeseci i raspitivala se tko bi je učio pjevanju. Odmah smo joj predložili Tonku, moju suprugu i tako je ona s njom radila, pa smo ostali vrlo bliski i vezani sa sestrama. Čujemo se telefonom, a o blagdanu svete Klare izmijenimo čestitke sa s. Hijacintom.
Uglavnom se moja Tonka i ja kroz život borimo, a i djeca pomognu. Iako sam inženjer, mirovine su male, ne može se rasipati. Izlazimo nekako nakraj. Nažalost, tako je. Supruga je umirovljena s 25 godina, a prije šest godina je oslijepila. Nedjeljom idem na misu na Bistrik, pa poslije mise fra Perica i ja malo sjednemo i popričamo. Budu tu još dvojica – trojica mojih kolega, malo popričamo, o politici i o svemu. Iako mi je srce uz franjevce, ne pravim razliku između svećenika. Meni je Isus i na Bistriku i u katedrali.
