Britanski filozof Roger Scruton je u svojoj knjizi Kako biti konzervativac zapisao misao koja s poraznom preciznošću dijagnosticira naš suvremeni trenutak: „Stvari koje su dobre lako je uništiti, ali ih nije lako ponovno sagraditi.“ Scruton time nije govorio o rušenju građevina, privremenim ekonomskim recesijama ili političkim krizama koje prolaze s jednim izbornim ciklusom; govorio je o nevidljivom, a presudnom tkivu jedne civilizacije, o tradiciji, vjeri, obitelji, naslijeđenom moralu, jeziku i osjećaju pripadnosti koji jedini omogućuju postojanje stvarne ljudske zajednice.
Danas, dok s tugom promatramo što se sve događa s europskim kontinentom, tom najboljem mjestu za život, sve se teže oteti dojmu da svjedočimo upravo tom procesu: ubrzanom, teledirigiranom urušavanju zapada. Tragedija je to veća što se zapad ne raspada pod udarom nekog moćnijeg vanjskog osvajača ili barbarskih hordi pred zidinama kao što je to znalo biti nekoliko puta kroz povijest; on se urušava iznutra, vlastitim sustavnim odricanjem od temelja na kojima je stoljećima građen i uspostavljan.
Zapada kakvog smo poznavali kroz povijest, tog živopisnog prostora veličanstvenih i punih katedrala i crkava , sveučilišta kao mjesta znanja, lijepe umjetnosti, pravne države i duboke duhovne tradicije više nema. Njegova kriza nije u nedostatku materijalnog bogatstva, tehnološkog napretka ili financijskih resursa. Zapad nikada u svojoj povijesti nije posjedovao više akumuliranog kapitala i lagodnosti. Međutim, njegova tragedija leži u dubokoj duhovnoj i demografskoj praznini.
Francuski pisac Michel Houellebecq u svojim romanima od Čestica, Mogućnosti otoka, Pokoravanja pa sve do Anihilacije ne piše neku fiktivnu distopiju, nego s kirurškom, preciznošću ispisuje dijagnozu kliničke smrti zapadne duše. Houellebecqov dijagnostički zaključak zastrašujuće je jasan: društvo koje se radikalno odreklo svojih kršćanskih korijena i transcedencije ostalo je bez ikakvog metafizičkog sidra. Postalo je usamljeno društvo ciničnog, atomiziranog individualizma u kojem je jedina preostala vrijednost trenutni tjelesni užitak, a jedini civilizacijski cilj izbjegavanje patnje i napora po svaku cijenu.
No povijesna je istina nemilosrdna: društvo utemeljeno isključivo na užitku bez žrtve, na pravima bez dužnosti i na egu bez zajednice, nema nikakve unutarnje snage za vlastiti opstanak. Kada nestane metafizičkog osmišljena života, čovjek se pretvara u prolaznog potrošača u golemom trgovačkom centru, a društvo u skupinu otuđenih pojedinaca koji više nemaju za što živjeti, a još manje za što umrijeti.
Zapad je iz vlastitog pamćenja izbrisao temeljnu, povijesno neoborivu činjenicu: koncept ljudskog dostojanstva, nepovredivosti ljudskog života, jednakosti pred zakonom, slobode savjesti i solidarnosti nisu nastali u nekom praznom prostoru sekularnih ideoloških laboratorija. Oni su izravan, zreli plod kršćanskog poimanja čovjeka kao bića stvorenog na sliku i priliku Božju (imago Dei). Upravo je ta kršćanska matrica podarila Europi shvaćanje da čovjek posjeduje dostojanstvo koje mu ne daje nikakva država niti partija, pa mu ga stoga nikakva vlast nema pravo ni oduzeti.
Odričući se tog kršćanskog korijena u ime lažno shvaćene emancipacije i neograničene autonomije pojedinca, moderna zapadna kultura skliznula je u ono što je veliki papa Benedikt XVI. još na početku ovog stoljeća vizionarski nazvao „diktaturom relativizma“. Riječ je o stanju u kojemu se ništa ne priznaje kao konačno i definitivno, gdje ne postoji apsolutna istina, nego jedino mjerilo postaje vlastiti ego i trenutni prohtjev. U takvom okruženju, klasična vjera i tradicionalne vrijednosti ne samo da se odbacuju, nego se proglašavaju opasnošću za društvo. Mjesto kršćanske ljubavi, samoodricanja i služenja bližnjemu zauzele su agresivne, dogmatske sekularne ideologije koje netolerantno zahtijevaju potpunu pokornost.
LGBT ideologija i sustavni napad na obitelj
Najočitiji i najdestruktivniji primjer tog antropološkog i moralnog sloma jest pobjedonosni zamah tzv. LGBT ideologije i rodne teorije. Ovdje se već odavno ne radi o traženju osnovnih građanskih prava ili zaštiti pojedinaca od neopravdane diskriminacije i nasilja što je kršćanska dužnost i zapovijed. Radi se o nečemu daleko opasnijem: o radikalnom, sustavnom i bezobzirnom napadu na samu narav čovjeka, na biologiju i na stvoreni poredak muškarca i žene.
Rodna ideologija direktno negira realnost, poučavajući da je spol tek proizvoljni društveni konstrukt ili stvar osobnog izbora. Time se vrši nasilje nad zdravim razumom i prirodom. No, najteže posljedice ovog ideološkog inženjeringa snosi tradicionalna obitelj. Kroz cijelu povijest obitelj je bila osnovna, nepovrediva stanica društva, prirodni štit pojedinca i jedina čuvarica života. Rastakanjem obitelji zapad je sam sebi presjekao žile kucavice.
Bračna zajednica muškarca i žene, usmjerena prema rađanju, podizanju i odgoju djece, danas se u javnom prostoru potiskuje, relativizira i nerijetko sustavno izvrgava ruglu. S druge strane, zamjenski oblici života i protuprirodni pokusi proklamiraju se kao novo mjerilo društvenog napretka i moderne prosvijetljenosti. Onaj tko se danas u zapadnim znanstvenim, medijskim ili političkim krugovima usudi naglas reći jednostavnu i biološki neoborivu istinu da dijete za zdrav psihički i duhovni razvoj treba i majku i oca, da za psihofizičko zdravlje djeteta nije dobro da odrasta u homoseksualnom okruženju s „dva oca“ ili „dvije majke“, brzo se suočava s medijskim linčem, otkazima na poslu, cenzurom i optužbama za “mržnju” i “retrogradnost”. Društvo koje progoni istinu u ime ideološke podobnosti nalazi se u završnoj fazi moralnog raspada.
Tako stvorena duhovna i antropološka praznina najdramatičnije se očituje na polju demografije u onome što je sveti Ivan Pavao II. iznimnom proročkom oštrinom nazvao kulturom smrti. Kada jedno društvo prestane vjerovati u Boga, u vječnost i u smisao vlastitog postojanja, ono spontano, neumitno i nemilosrdno prestaje rađati djecu.
Abortus je u zapadnim zakonodavstvima, ustavima i vodećim medijima uzdignut na razinu “temeljnog ljudskog prava”, pa čak i najvišeg simbola ženske emancipacije. Ubojstvo najnezaštićenijih, najnevinijih i najbespomoćnijih ljudskih bića u utrobi vlastitih majki postalo je prihvaćeno kao rutinski, administrativni zahvat medicinskog sustava. Istovremeno, otvaranje novom životu u modernom se društvu sve češće prikazuje kao financijski teret, zapreka profesionalnoj karijeri, udar na komfor ili čak “ekološki rizik za prenapučeni planet”.
Zapad se tako našao u povijesno nezabilježenom, jezivom paradoksu: nikada u svojoj povijesti nije posjedovao više materijalnog izobilja, tehnologije, stanova i komfora, a nikada nije imao manje dječjeg smijeha, kolijevki i nade u budućnost. Starački domovi zamijenili su dječja igrališta, a kućni ljubimci zauzeli su mjesto djece. To je čisti, voljni demografski suicid. Društvo koje ne želi vlastitu djecu, društvo koje prednost daje trenutnoj udobnosti umjesto žrtvi i radosti roditeljstva, samo je potpisalo svoju povijesnu smrtnu presudu.
Nekontrolirane imigracije i kapitulacija pred islamizacijom
Kako bi popunio stravičnu demografsku prazninu nastalu decenijskim nerađanjem vlastite djece te osigurao jeftinu radnu snagu za svoj održivi gospodarski aparat, sekularizirani zapad donio je odluku o neograničenim, masovnim i potpuno nekontroliranim imigracijama. No, upravo na tom polju do punog izražaja dolazi duboka zapadna naivnost, sljepoća i civilizacijska nedoraslost.
Progresivne zapadne elite povjerovale su u naivnu bajku o “multikulturalizmu”, toj ideološkoj dogmi prema kojoj će milijuni doseljenika iz sasvim drugačijih civilizacijskih, kulturnih, religijskih i vrijednosnih krugova preko noći prihvatiti zapadne sekularne dogme čim kroče na europsko tlo. Mislili su da je dovoljna ekonomska ponuda kako bi netko zaboravio svoju vjeru i kulturu.
Dogodilo se upravo suprotno. Društvo koje nema vlastiti identitet, koje se srami vlastite vjere i povijesti, koje ruši vlastite spomenike i odriče se vlastitih kršćanskih korijena, ne može ponuditi nikakav privlačan vrijednosni okvir onima koji dolaze. Dok je sekularni zapad umoran od samoga sebe, od svoje tradicije i kršćanskog nasljeđa, novi doseljenici, ponajprije iz islamskog svijeta, dolaze s čvrstom, nepokolebljivom vjerom, snažnim obiteljskim strukturama, brojnom djecom i jasnom vizijom vlastitog identiteta.
Roger Scruton neumorno je upozoravao da masovna imigracija bez stroge kulturne integracije, bez poštivanja domaćina i bez usvajanja domoljublja ne stvara nikakvu obogaćujuću “raznolikost”, nego razara društvenu koheziju i stvaranjem paralelnih društava rastače svaki osjećaj zajedničke pripadnosti.
Danas u mnogim europskim metropolama od Londona, Pariza i Bruxellesa…, svjedočimo stvaranju tzv. no-go zona u kojima zakoni zapadnih država više praktički ne vrijede. Zbog krivo shvaćene tolerancije, zapad tiho i sramotno kapitulira pred agresivnim islamizmom. Zapadne vođe šutke prelaze preko ugrožavanja sigurnosti vlastitih građana, porasta teškog kriminala, antisemitizma i sustavnog potiskivanja ili uklanjanja kršćanskih simbola iz javnog prostora kako se netko ne bi “uvrijedio”. Zapadna elita radije bira mazohističku samomržnju i poricanje vlastitog doma (oikofobija) nego njegovu obranu.
Urušavanje se ne zaustavlja samo na moralu i demografiji; ono prožima sve zapadne ustanove. Školski i sveučilišni sustavi, koji su nekada bili žarišta traženja istine i obrazovanja, pretvoreni su u poligone za ideološku indoktrinaciju novih naraštaja. Mediji su postali glavni akteri u proizvodnji manipulacija i fake newsa i ljudi im više uopće ništa ne vjeruju. Umjetnost je izgubila težnju prema lijepom i dobrom, pa se često svodi na ružnoću, šok i provokaciju bez ikakvog dubljeg smisla.
Pritom se građanima nudi lažni mir u obliku tehnološke zabave, neograničene potrošnje i digitalne izolacije. No, tehnološki napredak ne može nadomjestiti gubitak duše. Računala, umjetna inteligencija i visoki životni standard ne mogu odgovoriti na temeljna ljudska pitanja: Tko sam? Odakle dolazim? Koji je smisao moga života i moje patnje? Kada društvo izgubi odgovore na ta pitanja, nikakva tehnologija ne može ga spasiti od propadanja.
Kako u takvom razorenom, neprijateljski raspoloženom okruženju treba postupati kršćanin? Kršćanski pogled na povijest nikada ne smije skliznuti u jeftini fatalizam, pasivnost ili očaj. Propasti carstava, kultura i civilizacija nisu nikakva novost u ljudskoj povijesti; povijest je zapravo veliko, nijemo groblje ideologija, imperija i moćnih država koje su mislile da su vječne i nepobjedive. Pad današnjega sekulariziranog, otuđenog Zapada podsjeća nas na to da je jedino vječno Božje kraljevstvo i njegovo Evanđelje.
Ovo ubrzano urušavanje ne smije u nama probuditi mržnju prema svijetu, gorčinu ili bijeg od društvene odgovornosti u kule od bjelokosti. Ono nas mora pozvati na duboko duhovno buđenje, zrelost i beskompromisnu kršćansku otpornost. Dužnost kršćanina danas nije šutke i preplašeno promatrati propast, niti udarati u bezrazložne bubnjeve beznađa, nego u društvu koje se raspada ponovno i iznova postati “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”.
To pred nas stavlja jasne zadatke da pružimo intelektualno hrabar i jasan otpor ideološkom nasilju koji se provodi. Treba prestati pristajati na laži lgbt i rodne ideologije i političke korektnosti, nego hrabro i s ljubavlju svjedočiti istinu u javnom prostoru. Zatim čuvati i obnavljati obiteljski dom: graditi obitelji kao male “domaće crkve” u kojima se uči molitva, žrtva, opraštanje i međusobna ljubav. Treba svjedočiti radost rađanja i pobijediti strah od života. Nužno je suprotstaviti se kulturi smrti kulturom darivanja i otvaranja novom životu. Na koncu, vrlo je važno njegovati kršćansku baštinu i identitet, prenositi svojoj djeci vjeru, povijest, jezik i kulturne vrijednosti vlastitog naroda (u našem slučaju hrvatskog) kako ne bismo postali bezlični pijuni u rukama globalnih ideologija.
Zapad se neće i ne može spasiti novim političkim deklaracijama, briselskim ekonomskim paketima, bržim internetom niti novim tehnološkim čudima. Zapad se može spasiti jedino i isključivo ponovnim otkrivanjem vlastite duše, ponovnim susretom s Isusom Kristom i prihvaćanjem kršćanskog morala.
Ako želimo iznova sagraditi ono što je tako lako i neodgovorno uništeno, moramo se bez oklijevanja i bez srama vratiti na onu živu Stijenu na kojoj je naša kultura nekada i izrasla. U protivnom, bit ćemo tek nijemi, tužni svjedoci završnog poglavlja jedne velike civilizacije koja je imala sve materijalno bogatstvo ovoga svijeta, a izgubila ono najvažnije, samu sebe, svoju dušu i svoj temelj, Isusa Krista.
