Od nastojanja da se zemlja približi Eurotransplantu do iskustava pacijenata koji čekaju ili su dobili novi organ – sugovornici u ovom razgovoru govore o važnosti povjerenja, solidarnosti i podizanja svijesti o donorstvu kao činu koji može spasiti više ljudskih života.
Dubravka Bošnjak, ministrica civilnih poslova BiH
“Jedan od ključnih izazova ostaje nedovoljna informiranost, posebno među mladima, gdje se često odluke temelje na nepotpunim ili netočnim informacijama. Zato je sustavno zagovaranje, edukacija i javna promocija donorstva od presudne važnosti – ne kao kampanja jednog trenutka, nego kao dugoročna društvena politika koja gradi povjerenje, razumijevanje i kulturu darivanja života.“
Ministrice Bošnjak, što sve Ministarstvo civilnih poslova čini po pitanju doniranja organa i transplantacija u BiH?
Ministarstvo civilnih poslova BiH posljednjih je godina intenziviralo aktivnosti na jačanju transplantacijske medicine i razvoju sustava darivanja organa u BiH. Nakon dugogodišnjeg zastoja, ponovno smo otvorili proces pristupanja BiH Međunarodnoj fondaciji Eurotransplant, jednoj od najvažnijih europskih mreža za razmjenu organa.
Na inicijativu Ministarstva, koju je podržala Konferencija za oblast zdravstva u BiH kao najviše savjetodavno i koordinirajuće tijelo u području zdravstva u BiH, upućeno je službeno pismo namjere za pristupanje BiH Eurotransplantu, organizirani su sastanci s vodstvom te organizacije, a BiH je prvi put sudjelovala na godišnjoj skupštini Eurotransplant. Također su koordinirani sastanci s mjerodavnim zdravstvenim institucijama i ustanovama, podržane edukacije te otvoren strukturirani dijalog o jačanju transplantacijskih centara i laboratorijskih kapaciteta u BiH.
Posjet i razgovori s izaslanstvom Eurotransplanta označili su prijelaz iz dugog razdoblja bez funkcionalno strukturirane suradnje u jasnije definiran operativni okvir. U prethodnim godinama, unatoč stručnim kapacitetima, nije postojao stabilan pristupni mehanizam koji bi omogućio sustavno uključivanje u navedenu europsku mrežu. Danas je, međutim, otvorena realna i nedvosmislena mogućnost za razvoj takvog modela suradnje, uz spremnost na konkretne korake i tehničku podršku.
U tom kontekstu posebno je naglašeno da je za pristupni mehanizam ključno postizanje minimalnog standarda od oko 10 donatora na milijun stanovnika godišnje, što predstavlja važan operativni prag. Dugoročno, uz ozbiljan i koordiniran angažman svih struktura, realno je dostići i oko 30 donatora godišnje na razini BiH, što bi značajno ojačalo transplantacijski sustav i ubrzalo integraciju u Eurotransplant.
Dogovorena je i uspostava strukturirane suradnje, na temelju Sporazuma o edukaciji i obuci (Teaching and Training Agreement – TTA), kroz koju će se naši transplantacijski centri povezivati s centrima država članica Eurotransplanta putem edukacija, treninga i mentorski vođenih programa. To je važan instrument za brzo podizanje kvalitete sustava, ali zahtijeva kontinuiran angažman, jasnu koordinaciju i operativnu disciplinu svih mjerodavnih razina vlasti i zdravstvenih institucija.
Ministarstvo civilnih poslova ima koordinirajuću ulogu, dok su operativne mjerodavnosti u zdravstvu u rukama entiteta i Brčko distrikta. Upravo zato je ključna suradnja svih razina vlasti, zdravstvenih ustanova i stručnjaka kako bismo izgradili funkcionalan i održiv transplantacijski sustav koji će dugoročno omogućiti bolje ishode liječenja i spašavanje života pacijenata u BiH.
U tom okviru, Ministarstvo je pokrenulo i TAIEX podršku Europske komisije, s ciljem stručnog jačanja sustava, razmjene znanja i usklađivanja procedura s europskim standardima u području transplantacijske medicine. Ova tehnička pomoć predstavlja važan instrument u pripremi institucija za pristupanje Eurotransplantu i unaprjeđenje ukupnih kapaciteta zdravstvenog sustava.
Otvoreni institucionalni okvir sada mora biti praćen konkretnom implementacijom. Sporazum i dogovoreni mehanizmi stvaraju osnovu, ali njihova stvarna vrijednost mjerit će se provedbom na razini zdravstvenih ustanova i mjerodavnih entitetskih ministarstava. U tom smislu je nužna koordinirana i kontinuirana podrška svih razina mjerodavnih vlasti, kao i aktivna uključenost bolničkih uprava, kako bi se osigurao stabilan i održiv razvoj transplantacijskog sustava u BiH te omogućio njegov dugoročni napredak i veća dostupnost transplantacijskog liječenja za građane.
Nedavno ste primili u posjet izaslanstvo Eurotransplanta. Što je to uopće Eurotransplant i što ste dogovorili na sastanku?
Eurotransplant je međunarodna organizacija koja koordinira razmjenu i raspodjelu organa među državama članicama, s ciljem da se svakom pacijentu omogući najbolja i najbrža prilika za transplantaciju. Danas ova mreža povezuje osam država članica, s populacijom od približno 135 milijuna stanovnika, te obuhvaća desetke visokospecijaliziranih transplantacijskih centara diljem Europe. Sustav godišnje omogućava transplantaciju više od 7500 organa, što ga svrstava među najrazvijenije i najefikasnije transplantacijske mreže u svijetu.
Posjet izaslanstva Eurotransplanta Bosni i Hercegovini bio je povijesni događaj, jer je to bio prvi službeni dolazak kompletnog vodstva ove organizacije u našu zemlju. Razgovori su bili usmjereni na konkretne korake koje BiH treba poduzeti kako bi se približila i u perspektivi uključila u ovu europsku mrežu koja funkcionira prema najvišim medicinskim, organizacijskim i bioetičkim standardima.
Poseban fokus bio je na jačanju zakonodavnog i institucionalnog okvira, standardizaciji transplantacijskih procedura, unaprjeđenju koordinacije, edukaciji bolničkih timova i transplantacijskih koordinatora te jačanju laboratorijskih i dijagnostičkih kapaciteta.
U tom kontekstu, Eurotransplant je Bosni i Hercegovini uručio pismo namjere, kao i Nacrt Sporazuma o obuci i edukaciji (Teaching and Training Agreement – TTA), koji predstavlja prvi operativni i strukturirani okvir suradnje s državom izvan punopravnog članstva. TTA je posebno značajan jer omogućava prijenos znanja obukama, treninzima i radom prema usporedivim standardima i protokolima, uz mogućnost ograničenog uključivanja u određene segmente sustava razmjene organa putem partnerskih centara.
TTA time otvara realnu mogućnost da BiH, u ograničenom kapacitetu, bude uključena u sustav Eurotransplanta, uz paralelno ispunjavanje svih preduvjeta za punopravno članstvo. Dokument je krajem 2025. dostavljen mjerodavnim entitetskim ministarstvima zdravstva, čime je započet proces njegove stručne i institucionalne razrade.
Potpisivanje i operacionalizacija ovakvih sporazuma omogućila bi direktnu suradnju transplantacijskih centara i zdravstvenih ustanova u BiH s centrima država članica Eurotransplanta, uključujući razmjenu znanja i dobre prakse, uz jasno definirane i ograničene operativne modele suradnje.
Eurotransplant u ovoj fazi također očekuje informaciju o tome koji transplantacijski centri u Bosni i Hercegovini iskazuju zanimanje za korištenje mehanizma TTA budući da svaka takva suradnja zahtijeva i njihovu konačnu suglasnost. Očekivanja su da se definiraju jasni planovi i prioriteti, pri čemu ključnu ulogu u operacionalizaciji imaju mjerodavna entitetska ministarstva i zdravstvene ustanove.
Sljedeća faza procesa podrazumijeva usklađivanje procedura, jačanje povjerenja u sustav doniranja i transplantacije te dosljednu primjenu dogovorenih standarda u praksi.
Daljnji napredak zahtijeva snažnu političku i operativnu posvećenost svih razina vlasti, kao i aktivno uključivanje zdravstvenih ustanova, kako bi se osigurao održiv i funkcionalan transplantacijski sustav u BiH.
Koje su sve prepreke na tom putu i hoće li BiH moći ispuniti uvjete Eurotransplanta?
Prepreke u smislu nedostatka potencijala ili znanja zapravo ne postoje – BiH ima stručnjake, klinička znanja i centre koji već godinama rade transplantacijske procedure. Ključni izazov je organizacijski i sustavni okvir koji treba dodatno ojačati kako bi se dostigli standardi potrebni za uključivanje u Eurotransplant.
Najvažniji operativni prag je dostizanje razine od oko 10 donatora na milijun stanovnika godišnje, što predstavlja osnovu za stabilan i održiv pristupni mehanizam. Paralelno s tim, potrebno je razviti funkcionalnu mrežu donorstva i bolničke koordinacije u skladu s najvišim bioetičkim standardima, kao i laboratorijsku infrastrukturu usklađenu sa standardima Europske federacije za imunogenetiku (European Federation for Immunogenetics – EFI), posebno u dijelu tipizacije tkiva i imunogenetskih analiza, te uspostaviti jedinstveni registar pacijenata (lista čekanja), što je jedan od ključnih tehničkih preduvjeta za kvalitetno uključivanje u europski sustav razmjene organa.
Uz infrastrukturne zahtjeve, jednako su važni i etički, normativni i organizacijski standardi Eurotransplanta, kao i kontinuirana edukacija svih uključenih timova – od intenzivista i transplantacijskih koordinatora do laboratorijskih stručnjaka. Posebno je važno jačanje komunikacijskih i etičkih kompetencija, jer uspješan transplantacijski sustav počiva i na povjerenju obitelji doatnora i javnosti. U tom kontekstu, TTA model suradnje i edukacije predstavlja važan alat za prijenos znanja i postupno usklađivanje sa standardima Eurotransplanta, ali on mora biti praćen jasnom nacionalnom organizacijom i odgovornim upravljanjem sustavom.
Zaključno, BiH ima realnu mogućnost ispuniti uvjete. Ono što je presudno nije nedostatak kapaciteta, nego brzina i dosljednost u njihovoj organizaciji, standardizaciji i implementaciji na terenu. U transplantacijskoj medicini svaki izgubljeni mjesec znači izgubljene šanse za pacijente – zato je operativna disciplina jednako važna kao i medicinska izvrsnost.
Sporazum o edukaciji i treningu tzv. TTA koji je BiH dobila od Eurotransplanta krajem 2025. godine bez odgađanja je proslijeđen entitetskim ministarstvima radi daljnjeg postupanja. Time je Ministarstvo civilnih poslova završilo svoj dio posla, odnosno daljnje aktivnosti su sada na mjerodavnim entitetskim razinama vlasti. Naime, Eurotransplant u ovoj fazi očekuje i to da ih izvijestimo o korištenju ponuđenog mehanizma TTA sporazuma, tj. o transplantacijskim centrima BiH koji žele uspostaviti suradnju s transplantacijskim centrima zemalja Eurotansplanta, na koji u konačnici i sam Eurotransplant mora dati suglasnost. Žele vidjeti kakvi su naši planovi o tom pitanju, ali ovaj dio posla je sada na entitetima.
Ima li BiH sporazum s nekim drugim državama oko doniranja organa i transplantacija?
BiH trenutačno nema međunarodni sporazum o razmjeni organa poput članstva u Eurotransplantu, ali postoje različiti oblici stručne i bilateralne suradnje sa zdravstvenim ustanovama i stručnjacima iz regije i Europe. Upravo zato je pristupanje Eurotransplantu toliko važno. Time bi naši pacijenti dobili pristup mnogo široj mreži donatora, posebno u hitnim slučajevima ili kada je riječ o rijetkim podudarnostima tkiva i krvnih grupa. Istodobno, važno je jasno reći da pristupanje Eurotransplantu nije „uvoz organa”, kako se ponekad pogrešno predstavlja, nego sustav međusobne solidarnosti, strogo kontrolirane međunarodne suradnje i razmjene znanja i iskustava.
Posebno je važno istaknuti spremnost i otvorenu podršku uprave Eurotransplanta da pomogne BiH kroz razvoj tzv. TTA suradnje, odnosno suradnje naših transplantacijskih centara s centrima iz država članica Eurotransplanta i partnerskim bolnicama u Europi. Takav model omogućava edukaciju kadra, razmjenu iskustava, unaprjeđenje procedura i postupno jačanje domaćih transplantacijskih kapaciteta.
Sada je vrlo važno da mjerodavne entitetske vlasti prepoznaju značaj tog procesa i pravodobno odgovore na ponuđene modele suradnje. Njihova ažurnost, institucionalna spremnost i jasno opredjeljenje prema razvoju transplantacijske medicine uvelike će odrediti dinamiku i budući smjer razvoja transplantacijskog sustava u BiH.
Važno je istaknuti kako BiH ima sklopljene bilateralne sporazume o suradnji na području transplantacijske medicine s Republikom Hrvatskom, kao i s Crnom Gorom. Iskustvo Hrvatske pritom ima važnu ulogu u nastojanjima BiH da ojača vlastiti sustav i približi se punopravnom članstvu u Eurotransplantu. Hrvatska se već godinama ubraja među vodeće europske zemlje u području darivanja i presađivanja organa, s visokim stopama kadaveričnog donorstva i stabilnim brojem uspješno izvedenih transplantacija.
Suradnja je dodatno osnažena i na sastanku s ministricom zdravstva RH Irenom Hrstić u Zagrebu gdje je naglašena spremnost Hrvatske da Bosni i Hercegovini pruži potporu razmjenom stručnih znanja, iskustava i edukacijom medicinskog kadra u skladu s europskim standardima. Također, na sastanku s ministrom zdravlja Crne Gore Vojislavom Šimunom, razgovaralo se o transplantacijskoj medicini, pristupanju Eurotransplantu kao i budućim zajedničkim aktivnostima u području zdravstva.
Kakva je Vaša suradnja s Donorskom mrežom BiH?
Suradnja s Donorskom mrežom BiH iznimno je dobra i kontinuirana te smatram da ta organizacija već godinama radi jedan od najvažnijih društveno-humanih poslova u BiH kada je riječ o promociji donorstva i transplantacijske medicine. Njihov predan rad, javne kampanje i stalna prisutnost u medijima značajno doprinose podizanju svijesti građana o važnosti darivanja organa.Ministarstvo civilnih poslova BiH aktivno surađuje s Donorskom mrežom organizacijom konferencija povodom Europskog dana darivanja organa, edukativnih aktivnosti, stručnih skupova i javnih kampanja. Ta suradnja nije povremena, nego kontinuirana i operativna, s jasnim ciljem da donorstvo ostane trajno prisutno u javnom prostoru, a ne samo u kriznim ili prigodnim situacijama.Na konferenciji je govorio i dr. Dirk van Raemdonck, predsjednik Nadzornog odbora Eurotransplanta, koji je poslao videoporuku pozivajući BiH da nastavi poboljšavati svoju infrastrukturu za doniranje i transplantaciju organa. Dr. van Raemdonck je naglasio da je postignut napredak, ali da su potrebni dodatni koraci kako bi se BiH integrirala u mrežu Eurotransplanta.
Upravo zajedničkim radom razvijene su i brojne vidljive kampanje i aktivnosti – od kampanja poput #BudiDonor, do javnih istupa, promotivnih materijala, postavljanja transparenta povodom obilježavanja važnih datuma povezanih s donorstvom na objektima institucija BiH poput Vijeća ministara, pa sve do bilborda i drugih oblika javne komunikacije. Posebno je važna i promocija donorskih kartica, koje građanima daju mogućnost da jasno i jednostavno iskažu svoju volju.
Takav pristup omogućava da donorstvo ne ostane samo tema zdravstvenog sustava nego da postane vidljiva i razumljiva društvena poruka. Upravo zahvaljujući toj sinergiji Ministarstva i Donorske mreže BiH uspjeli smo održati kontinuitet kampanja i zadržati fokus javnosti na potrebi jačanja sustava darivanja organa u Bosni i Hercegovini.
Posebno cijenim činjenicu da Donorska mreža u središte svojih aktivnosti stavlja ljudske priče – transplantirane pacijente, obitelji donatora i zdravstvene djelatnike. Te priče najbolje pokazuju da donorstvo nije samo medicinsko pitanje nego čin humanosti, solidarnosti i nade. U vremenu kada se često suočavamo s nepovjerenjem i podjelama, donorstvo nas podsjeća da jedna odluka može spasiti više ljudskih života i promijeniti više sudbina.
Jeste li imali susrete s vjerskim vođama u BiH i kakvi su njihovi stavovi o doniranju organa?
U BiH postoji važna i ohrabrujuća podrška vjerskih zajednica kada je riječ o donorstvu organa. Većina tradicionalnih religija donorstvo promatra kao čin ljubavi prema bližnjemu i spašavanja ljudskog života. Tijekom naših susreta s vjerskim vođama razgovarali smo o važnosti razvoja kulture donorstva i jačanja svijesti o darivanju organa u BiH. Nadbiskup Tomo Vukšić dao je snažnu i iskrenu podršku ovoj humanoj misiji te je osobnim primjerom potpisao donorsku karticu. Isto je učinio i reisu-l-ulema Husein Kavazović, čime je poslana snažna zajednička poruka da donorstvo predstavlja čin humanosti, solidarnosti i spašavanja života, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Takvi osobni primjeri imaju veliku društvenu snagu jer pomažu razbijanju predrasuda i potiču građane da o donorstvu razmišljaju kao o jednom od najplemenitijih darova koje čovjek može ostaviti drugome.
Takvi stavovi imaju veliku društvenu važnost jer šalju snažnu poruku vjernicima da donorstvo nije suprotno vjeri, nego upravo izraz brige za drugoga čovjeka. U društvu poput BiH, gdje su povjerenje i moralna odgovornost iznimno važni, podrška vjerskih zajednica može značajno doprinijeti razvoju kulture donorstva i većoj spremnosti građana da postanu donori.
Katolička Crkva već desetljećima snažno podupire donorstvo organa kao čin humanosti i ljubavi prema bližnjemu. Sveti papa Ivan Pavao II. govorio je kako je darivanje organa „istinski čin ljubavi” i izraz nesebične solidarnosti kojim čovjek može drugome darovati novu priliku za život. Taj kontinuitet podrške prisutan je i danas kroz poruke sadašnjeg pape Lava XIV., koji naglašava važnost dostojanstva ljudskog života, zajedništva i brige za najranjivije. Upravo u tom duhu i vjerski lideri u BiH podržavaju donorstvo kao plemenit i duboko human čin koji nadilazi granice medicine i postaje izraz odgovornosti prema drugom čovjeku.
Mislim da zajednička poruka liječnika, institucija i vjerskih lidera može imati snažan učinak na promjenu svijesti o donorstvu u BiH.
Postoji li kod ljudi strah od zloupotrebe doniranih organa?
Nažalost, takav strah postoji i ne treba ga ignorirati niti podcjenjivati. Upravo zato je ključno kontinuirano i otvoreno govoriti o tome kako transplantacijski sustav funkcionira, kako bi se razbile predrasude i smanjio prostor za dezinformacije.
Eurotransplant i slični međunarodni sustavi temelje se na vrlo strogim pravilima, medicinskim kriterijima, međunarodnim protokolima i višestrukim razinama kontrole. Ne postoji prostor za proizvoljnost ili manipulaciju – dodjela organa odvija se isključivo prema medicinskoj hitnosti, kompatibilnosti i jasno definiranim, transparentnim algoritmima raspodjele.
Najbolji odgovor na strah je transparentnost i edukacija. Što više građani razumiju kako sustav funkcionira, to je manje prostora za nepovjerenje i pogrešna tumačenja. U tom kontekstu posebno je važno i stalno jačanje javne komunikacije, jer se u praksi pokazuje da informiranost izravno povećava spremnost na donorstvo.
U neslužbenim razgovorima često se može čuti da se odluka o donorstvu ponekad odgađa uz objašnjenje „vjera mi brani”. Upravo zato je važno jasno i odgovorno komunicirati da sve tradicionalne vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, uključujući Katoličku Crkvu, snažno podupiru darivanje organa kao čin solidarnosti i spašavanja života. To je posebno naglasio i vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, javnom podrškom i osobnim primjerom.
Jedan od ključnih izazova ostaje nedovoljna informiranost, posebno među mladima, gdje se često odluke temelje na nepotpunim ili netočnim informacijama. Zato je sustavno zagovaranje, edukacija i javna promocija donorstva od presudne važnosti – ne kao kampanja jednog trenutka, nego kao dugoročna društvena politika koja gradi povjerenje, razumijevanje i kulturu darivanja života.
Smatrate li da se o temi darivanja organa premalo govori u medijima u BiH? Što bismo mogli učiniti više?
Da, smatram da se o donorstvu i transplantacijama još uvijek govori premalo, a kada se i govori, to je najčešće povremeno – kroz pojedinačne slučajeve, apelne situacije ili medijski senzibilizirane priče. Ono što nedostaje je kontinuitet i strateški pristup komunikaciji, koji bi ovu temu pozicionirao kao trajni javnozdravstveni prioritet, a ne kao povremenu vijest.
Potrebna nam je kontinuirana, koordinirana javna kampanja koja uključuje medije, zdravstvene ustanove, škole, vjerske zajednice i organizacije civilnog društva. To mora biti „whole-of-society” pristup – dakle sustavno uključivanje svih relevantnih sudionika, uz jasnu poruku i jedinstvenu komunikacijsku liniju. Donorstvo treba postati tema o kojoj se govori otvoreno, bez nelagode, predrasuda i straha, i koja je integrirana u obrazovanje i javno zdravstvo, a ne samo u krizne situacije.
Posebnu snagu imaju osobna svjedočanstva transplantiranih pacijenata i obitelji donatora. To nisu samo emotivne priče – to su dokazi učinkovitosti sustava i najjači alat za izgradnju povjerenja. Kada građani vide konkretan ishod, razumiju da jedna odluka može značiti više spašenih života i transformaciju čitavih obitelji. Upravo tu leži najveći komunikacijski potencijal.
U neslužbenom diskursu često se vidi i utjecaj nedovoljno informiranih stavova, uključujući i pogrešna tumačenja vjerskih razloga. Zato je važno kontinuirano uključivati vjerske vođe i jasno komunicirati da sve tradicionalne vjerske zajednice u BiH, uključujući Katoličku Crkvu i Islamsku zajednicu, prepoznaju donorstvo kao čin humanosti i solidarnosti.
BiH ima znanje, ljude i stručne kapacitete. Ono što nam treba je jačanje povjerenja u sustav, dosljedna institucionalna komunikacija i dugoročna strategija javne svijesti. Darivanje organa mora se pozicionirati kao jedan od najviših oblika društvene solidarnosti – odluka koja ne spašava samo jedan život, nego često pokreće čitav lanac spašenih života.
Prof. Halima Resić, predsjednica Udruženja Donorska mreža u BiH
“Jedan donor može spasiti više života i pomoći velikom broju pacijenata. Čak do osam života se može spasiti zahvaljujući jednom donoru. Upravo zbog toga donorstvo ima neprocjenjiv značaj za zdravstveni sistem i za porodice ljudi koji čekaju transplantaciju.“
Što je to Donorska mreža u BiH i koji je njezin glavni cilj?
Donorska mreža u Bosni i Hercegovini je nevladina i neprofitna organizacija osnovana 2002. godine s ciljem promocije donorstva i razvoja transplantacijske medicine u Bosni i Hercegovini. Naša osnovna misija je edukacija građana i zdravstvenih profesionalaca o značaju darivanja organa i tkiva, kao i podizanje svijesti o donorstvu kao činu humanosti i solidarnosti.
Skoro dvije i po decenije radimo na tome da donorstvo postane tema o kojoj se otvoreno razgovara – u porodici, zdravstvenim ustanovama, medijima i društvu u cjelini. Vjerujemo da svaka donorska kartica predstavlja novu nadu za pacijente koji čekaju transplantaciju i novu šansu za život.
Koliko stanovnika BiH posjeduje donorsku karticu i što ta kartica znači?
Prema našim podacima koji ne uključuju lične podatke, koji se brišu ako građani odluče donorsku karticu zatražiti putem naše web stranice, do danas je potpisano više od 80 hiljada donorskih kartica u Bosni i Hercegovini, što je pokazatelj da među građanima postoji svijest o značaju donorstva i spremnost na solidarnost. Donorska kartica predstavlja izraz lične volje da nakon smrti osoba želi darovati svoje organe u svrhu liječenja drugih ljudi transplantacijom. Ona nije obavezujući dokument, to što neko ima karticu ne podrazumijeva doniranje. O tome konačnu odluku donose članovi porodice osobe, ali ona nosi snažnu poruku humanosti, empatije i spremnosti da nekome pružimo novu šansu za život.
Koga moraju obavijestiti osobe koje imaju donorsku karticu da su potencijalni donatori?
Vrlo je važno da osobe koje posjeduju donorsku karticu o svojoj odluci razgovaraju sa članovima porodice i najbližim prijateljima. U trenucima velike tuge i gubitka upravo porodica učestvuje u razgovoru sa ljekarima i zato je važno da zna i poštuje volju preminule osobe. Mi uvijek naglašavamo da donorska kartica nije dovoljna sama po sebi ako o toj odluci nikada nije razgovarano unutar porodice. Zato donorstvo podrazumijeva i dijalog, povjerenje i razumijevanje među najbližima.
Tko utvrđuje smrt osobe i kako se pokreće proces darivanja organa?
Smrt osobe utvrđuje stručni medicinski tim koji je potpuno odvojen od transplantacijskog tima. Najčešće se radi o slučajevima potvrđene moždane smrti, koja znači potpuni i nepovratni prestanak svih funkcija mozga. Vrlo je važno naglasiti da ljekari uvijek, i prije svega, čine sve da spase život pacijenta. Tek nakon što je smrt medicinski i zakonski potvrđena, može se razgovarati o mogućnosti donorstva organa, a to, ponavljam, bez obzira na donorsku karticu, obavezno znači saglasnost porodice. Proces se odvija strogo prema zakonskim i etičkim pravilima i uz poštovanje dostojanstva preminule osobe i njene porodice.
Koji se organi i tkiva mogu donirati i transplantirati?
Danas se transplantirati mogu bubrezi, srce, jetra, pluća, gušterača, rožnice, koža, kosti i druga tkiva. U Bosni i Hercegovini trenutno se najčešće rade transplantacije bubrega, jetre, rožnice i koštane srži. Jedan donor može spasiti više života i pomoći velikom broju pacijenata. Čak do osam života se može spasiti zahvaljujući jednom donoru. Upravo zbog toga donorstvo ima neprocjenjiv značaj za zdravstveni sistem i za porodice ljudi koji čekaju transplantaciju, ali i za cijelo društvo.
Mogu li se organi darivati dok je darovatelj još živ?
Da, određeni organi mogu se darivati i za života, ukoliko time nije ugroženo zdravlje davaoca. Najčešće je riječ o transplantaciji bubrega, jer čovjek može normalno živjeti s jednim bubregom. U Bosni i Hercegovini zakon dozvoljava transplantacije između članova porodice, a od 2024. godine, donošenjem takozvanog „Adnanovog zakona”, omogućene su i altruistične, odnosno prijateljske transplantacije.
Tko dobiva darovane organe? Postoji li na državnoj razini lista čekanja za transplantaciju?
Organi se dodjeljuju prema medicinskim kriterijima, kompatibilnosti i hitnosti slučaja. Prioritet imaju pacijenti kojima je transplantacija neophodna za spašavanje života.
Nažalost, Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstven državni sistem transplantacija i objedinjenu listu čekanja na nivou cijele države. To je jedan od izazova na kojem se mora raditi kako bi svi pacijenti imali ravnopravan pristup transplantaciji. Najvažnije je da transplantacija bude, da postanu učestalije, a ne rijetko, povremeno i na nivou spektakularne vijesti. Imamo stručne timove, sjajne hirurge, obučene transplant koordinatore i potrebu pacijenata da sistem funkcioniše, pomaže i spašava živote.
Surađujete li s drugim udrugama ili institucijama u BiH ili čak u inozemstvu?
Da, Donorska mreža u BiH kontinuirano sarađuje sa zdravstvenim institucijama, udruženjima pacijenata, ministarstvima zdravstva, međunarodnim organizacijama i stručnjacima iz oblasti transplantacijske medicine. Posebno smo ponosni na saradnju sa stručnjacima iz Španije i Turske, kao i na edukacije transplant koordinatora i medicinskog osoblja koje smo realizovali zajedno s međunarodnim partnerima.
Takva saradnja je izuzetno važna jer donorstvo i transplantacija zahtijevaju snažan i dobro organizovan zdravstveni sistem, ali i razmjenu znanja i iskustava sa zemljama koje imaju razvijene transplantacijske programe.
Kako možemo još više kao društvo doprinijeti u pogledu podizanja svijesti javnosti o značaju darivanja organa i transplantacija kao čina spašavanja života?
Prije svega, potrebno je više razgovarati o donorstvu – u porodici, školama, medijima i zdravstvenim ustanovama. Donorstvo ne smije biti tabu tema. Također, važno je graditi povjerenje građana u zdravstveni sistem i institucije. Ljudi moraju znati da je proces transplantacije strogo kontroliran, etičan i usmjeren isključivo ka spašavanju života. Veliku odgovornost imaju i zdravstveni radnici, mediji, obrazovne institucije i vjerske zajednice, koje u Bosni i Hercegovini podržavaju donorstvo kao čin dobrote i ljubavi prema drugom čovjeku.
Kako postati član Donorske mreže BiH?
Član Donorske mreže u BiH može postati svaka osoba koja želi podržati ideju donorstva i pomoći u promociji humanosti i spašavanja života. Građani nam se mogu javiti putem naše web stranice, društvenih mreža ili direktno kontaktirati Donorsku mrežu BiH. Također, potpisivanjem donorske kartice i razgovorom sa porodicom već postajete dio zajednice ljudi koji žele širiti kulturu donorstva i solidarnosti u našem društvu.
Tomislav Žuljević, predsjednik Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH
“Moramo mijenjati percepciju u društvu i početi razmišljati prvenstveno kao potencijalni darivatelji, a tek onda kao primatelji organa. Tek tada ćemo u potpunosti razumjeti koliko je transplantacija zapravo priča o životu, a ne o smrti.”
G. Žuljeviću, zbog čega je nastala Vaša udruga koju vodite i koji su njezini ciljevi?
Bilo je više razloga za osnivanje Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, a najvažniji među njima su osigurati što kvalitetnije liječenje pacijenata koji se liječe dijalizom te, paralelno s tim, promicati i podizati svijest građana o važnosti darivanja organa i transplantacije, koja doslovno spašava živote teško oboljelih osoba sa zatajenjem vitalnih organa.
Naši ciljevi uvijek su isti – povećati broj transplantacija, koje donose dobrobit u svakom smislu, te osigurati kvalitetan i dostojanstven tretman dijaliznim pacijentima. Nažalost, mnogi od njih će svoj život završiti na aparatima za dijalizu, bez prilike da ikada dobiju poziv za transplantaciju. Naša je dužnost i obveza, kao ljudi koji su prošli mukotrpno liječenje, ali i kao udruge svih te ostalih čimbenika u zdravstvenom sustavu, da tim pacijentima omogućimo dostojanstveno liječenje i što bolju kvalitetu života.
Kakva je Vaša suradnja s drugim udrugama i institucijama?
Udruženje/Udruga dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH je zapravo i nastala spajanjem 7 kantonalnih/županijskih udruženja i udruga. Međužupanijska suradnja je jako dobra i važna, jer su nam potrebe kao i ciljevi isti. Suradnja s institucijama na razini države i Federacije je, mogu slobodno reći, korektna. Gotovo svakodnevno smo u kontaktu s Centrom za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva koji ulaže ogromne napore da unaprijedi transplantacijski proces. Također, imamo povremene kontakte sa zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH, a što se tiče kontakta i suradnje na državnoj razini tu možemo istaknuti odličnu suradnju s Ministarstvom civilnih poslova BiH.
Iskoristit ću ovu prigodu da pohvalim rad ovog ministarstva koje u zadnje dvije – tri godine permanentno i uporno radi na približavanju naše zemlje Eurotransplantu. Prava je šteta što druge institucije i ustanove ne prate njihov rad i ne materijaliziraju ono što im ovo ministarstvo pripremi i dogovori s Eurotransplantom, najvećom organizacijom u Europi kada je u pitanju razmjena organa za presađivanje.
Postoji li u BiH ozbiljna infrastruktura i jasni protokoli u transplantacijskoj medicini?
Važno je naglasiti da je Klinički centar u Sarajevu još 1974. godine uradio prvu transplantaciju bubrega. Nakon nesretnih ratnih događanja, transplantacija bubrega se nastavila s jako skromnim brojkama i rezultatima. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini imamo tri transplantacijska centra a to su KCUS, UKC Tuzla i KC Banja Luka, a nadamo se da ćemo uskoro dobiti još jedan transplantacijski centar – SBK Mostar.
Dok je KBC Banja Luka prestala s radom transplantacija, iste su nastavljene u KCUS-u i UKC Tuzla. Međutim, njihovi rezultati su iz godine u godinu promjenjivi. Jedna godina bude odlična, kao što je to bila 2024. kada smo imali 36 transplantacija a druga puno lošija, kao što je to bila 2025. kada smo imali samo 16 transplantacija. Ovo nam govori da klinički centri imaju zadovoljavajuću infrastrukturu i stručnjake i da ne leži problem u tome. Po nama, najveći problem je u menadžerima kliničkih centara koji ne prepoznaju transplantaciju kao prioritet u liječenju.
Kada su u pitanju protokoli, to je strogo propisano Zakonom, podzakonskim aktima i pravilnicima. FBiH ima zakon najsličniji Republici Hrvatskoj po kojem smo svi potencijalni darivatelji organa ako se za života drukčije nismo izjasnili.
Ipak, Zakon ne radi transplantacije, transplantacije rade ljudi i to na svim razinama od politike, institucija, liječnika u bolnicama pa do samih građana koji su u svakom slučaju glavi sudionici ove priče. Jer, transplantacija i presađivanje organa započinje s ljudima, narodom, građanima i s njima završava. Želim reći da su građani istovremeno i darivatelji i primatelji organa.
Koliko stanovnika BiH je do sada darovalo neki organ i koliko ima transplantiranih osoba?
Teško je imati točne brojke kada je u pitanju broj darivatelja, s obzirom na to da se transplantacija u BiH počela raditi još 1999., a posebno kada je u pitanju broj transplantiranih pacijenta, to je živo tkivo, ljudi se transplantiraju, žive s transplantiranim organima, netko duže neko kraće i naravno umiru. No neka okvirna brojka mogla bi biti između 250 i 350 osoba koje žive s transplantiranim organima u našoj zemlji. Svi transplantirani su dobili organe ili od živih ili od preminulih donatora pa je ta brojka, mislim na donatore organa, otprilike ista ili možda nešto manja jer treba računati da su preminuli donatori spasili minimalno dva, tri ili više života.
Imate li podatak koliko je trenutno osoba u BiH na listama čekanja za pojedine organe?
Registar pacijenta koji čekaju na transplantaciju organa vodi se u Centru za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva. Na temelju zadnjeg ažuriranja podataka o listama čekanja stanje izgleda ovako: na bubreg trenutačno čeka 155 pacijenta, na jetru 32, srce 20 i rožnicu 21 pacijent. Ove liste su realno kratke, posebno kada je u putanju lista čekanja za bubreg jer u FBiH imamo gotovo 2000 pacijenata na dijalizi, a jedna trećina bi mogla biti transplantirana. Dakle lista čekanja za bubreg realno bi mogla brojiti oko 550 – 600 pacijenata.
Nažalost, s obzirom na to da imamo malo transplantacija i malo poziva za kadaverične transplantacije (transplantacije od preminulih osoba), većina pacijenata gubi nadu da će ikada biti pozvani na transplantaciju i ne odlučuje se raditi obrade i medicinske preglede kako bi došli na listu čekanja.
Vi ste i sami doživjeli transplantaciju organa. Zbog čega ste morali na transplantaciju i što je to Vama značilo?
Prije svega moram reći da ništa nisam znao o bolesti koja me zatekla. Ne mogu reći da je to bilo iznenada jer sam dugo vremena imao razne simptome koji su aludirali na bubrežnu bolest, ali koje sam svjesno ignorirao. Ipak kada je bubrežna bolest došla u terminalnu fazu i kada su simptomi postali neizdrživi, a manifestirali su se u vidu teških i nepodnošljivih glavobolja, visokim krvnim tlakom, naticanjem ruku, nogu, promjeni boje urina, kroničnim umorom, problemima sa srcem prouzrokovanim zastojem u radu bubrega, onda sam morao leći u bolnicu kako bi mi se uspostavila dijagnoza.Vrlo brzo se uspostavilo da se radi o klasičnoj kroničnoj bubrežnoj bolesti.
Negdje krajem 2005. počela je moja borba s ovom opakom bolešću. Kako u obitelji imam 5 sestara, sve su se javile kako bi mi darovale bubreg, ali samo najstarija sestra imala je moju krvnu grupu. U međuvremenu liječim se u KB Merkur Zagreb i čekam transplantaciju. Pretragama, uspostavilo se da mi sestra ipak ne može biti donator zbog toga što nije potpuno zdrava. Svijet mi se srušio jer je to bila za mene velika šansa da ne završim na dijalizi i da se transplantiram.
Početkom 2006. završio sam na hemodijalizi. To je potrajalo punih 14 mjeseci, a onda mi se kao potencijalni donator javio sestrić. Iako sam htio to izbjeći jer je on u to vrijeme imao samo 29 godina, a na njegov nagovor i njegovu želju te uz pristanak liječnika koji su mu garantirali dug život s jednim bubregom, pristao sam na transplantaciju koja je urađena 28. ožujka 2007. godine. Nedavno sam proslavio svoj 19. bubreg rođendan.
Ne postoji način, ne postoje te riječi koje bi mogle iskazati moju zahvalu čovjeku koji mi je doslovno spasio život.
Nakon što sam se oporavio, zajedno s mojim kolegama koji su na dijalizi i transplantirani, osnivamo Udrugu prvo na razini Županije Središnja Bosna, a onda i na razini Federacije BiH, a sve u cilju da osiguramo što bolji način liječenja pacijentima koji se liječe teškom i mukotrpnom dijalizom a posebno da radimo na povećanju broja presađenih organa – transplantaciji, jer transplantacije spašavaju živote.
Kada je u pitanju transplantacijska medicina, naša zemlja je rangirana jako nisko na svjetskim i europskim ljestvicama, a gotovo svake godine u BiH umre oko 400 pacijenata na dijalizi od kojih je velika većina mogla biti transplantirana.
S kojim se problemima često susreću osobe koje trebaju transplantaciju i koliko im može pomoći Vaša udruga?
Beskrajno čekanje na transplantaciju je ono što je deprimirajuće i frustrirajuće svim pacijentima koji su na listama čekanja, posebno kod ljudi koji godinama žive vezani za dijalizni aparat i koji svakodnevno strepe hoće li dočekati taj „najvažniji poziv u životu”, a to je poziv na transplantaciju. Nedostatak organa od preminulih osoba, odsutnost empatije zdravih članova obitelji koji bi mogli biti donatori (bubreg, dio jetre), brojne pretrage od kojih su neke baš neugodne, sve su ovo problemi s kojima se suočavaju pacijenti koji čekaju na presađivanje organa. Problem je i čekanja kada imate već spremne žive srodne ili nesrodne donatore. To kao predstavnici pacijenta pokušavamo ispraviti i na neki način izvršiti pritisak na klinike da se te transplantacije rade što prije, jer mnogobrojne pretrage koje su uradili vrijede maksimalno 6 mjeseci a onda se svi nalazi moraju ponovno raditi.
Kako možemo kao društvo pružiti nadu našim oboljelim sugrađanima?
Kao što sam negdje u ovom intervjuu već spomenuo, svi smo mi i primatelji i istovremeno darivatelji. Transplantacijska medicina je jedina grana medicine koja zavisi isključivo o građanima. Statistički gledano, mogućnost da ćemo tijekom života oboljeti i trebati transplantaciju višestruko je veća nego mogućnost da ćemo postati darivatelji organa za život ili nakon smrti.
Broj oboljelih stalno raste, a potrebe za presađivanjem organa sve su veće. S druge strane, samo oko dva posto preminulih osoba, koje su preminule u jedinicama intenzivne njege, mogu biti potencijalni donatori organa. Dakle, nije svaka preminula osoba i potencijalni donator. Kada se tome doda činjenica da se obitelj u tim najtežim trenucima pita za pristanak na darivanje organa, te da odgovori često znaju biti negativni, onda je jasno koliko je mala dostupnost organa u odnosu na stvarne potrebe pacijenata koji trebaju transplantaciju. Stoga je jako važno da svijest građana o ovoj temi bude razvijena i da bude na što višoj razini. U tom smislu, Donorska mreža u BiH na čelu s acc. Prof. dr. Halimom Resić kao i naša Udruga, rade na tome gotovo svakodnevno.
Potrebna nam je velika društvena kampanja koja će uključiti sve segmente društva – zdravstvene institucije, obrazovni sustav, medije, vjerske zajednice i same građane. O ovoj temi treba razgovarati na vrijeme, prije nego što se nađemo u situaciji donošenja teških odluka. Važno je da svatko izrazi svoj stav – želi li ili ne želi biti donator organa. Ako želimo biti donatori, dobro je potpisati donatorsku karticu ili tome razgovarati sa svojom obitelji i prijateljima, kako bi oni znali našu želju i lakše donijeli odluku koja nekome može spasiti život.
Također moramo mijenjati percepciju u društvu i početi razmišljati prvenstveno kao potencijalni darivatelji, a tek onda kao primatelji organa. Tek tada ćemo u potpunosti razumjeti koliko je transplantacija zapravo priča o životu, a ne o smrti.
Sv. Ivan Pava II. je rekao: „Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati.”
Ova poruka je uveliko doprinijela povećanju broja transplantacija u Europi i svijetu a posebno u Republici Hrvatskoj koja je među tri vodeće europske zemlje kada je u pitanju presađivanje organa.
