Braćo i sestre, s pravom smo ponosni na svoju kršćansku vjeru, koju čuvamo i njegujemo već 2000 godina. Ponosni smo, iako smo svjesni da nismo uvijek baš dobri kršćani, da se čak i među nama krše mnoga pravila kršćanske vjere i da ni sami nismo uvijek vjerni svom idealu Evanđelja, Isusu Kristu raspetom i uskrslom.
Nije lako biti dobar i pravi kršćanin. Čak ni prije Krista nije bilo lako biti pravi vjernik, svjedok vjere u jednoga Boga. Prorok Jeremija o tome vrlo lijepo svjedoči, kao što smo čuli u prvom čitanju (Jr 20, 7-9). Kaže: „Ti me, Gospodine, zavede…!“
Jeremija nije tražio čast prorokovanja za sebe, nego ga je sam Bog izabrao i dao mu tu čast i tu zadaću. I koliko god je veliko biti Božji prorok, toliko je i teško, pa je Jeremija bio „na podsmijeh iz dana u dan“ za građane Jeruzalema i svi su ga ismijavali.
U trenutku razočaranja i očaja, pokušao je prestati govoriti u ime Božje, ali kaže: „Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ – Tako je Bog pobijedio i Jeremija je ostao na svojoj proročkoj dužnosti do kraja, bez obzira na prezir, ismijavanje, napade i smrtnu opasnost. Nešto slično događa se i danas kršćanima.
Evanđelje (Mt 16, 21-27) nam govori da je i sam sveti Petar, čim je posvjedočio svoju pravu vjeru da je Isus Mesija, Sin Boga živoga – pao u kušnju, kad je morao prihvatiti Božju volju, da Mesija mora mnogo trpjeti i biti ubijen, iako će trećeg dana uskrsnuti. Petar je odmah prigovorio: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Isus ga je odmah oštro ukorio zbog njegova prigovora, jer sveti Petar nije bio svjestan da se na taj način protivi Božjoj volji – i da je Isus došao na ovaj svijet upravo zato da ispuni Božju volju, a Božja volja je da se svi ljudi spase njegovom mukom i smrću.
Zbog toga Isus ponovno objašnjava svojim učenicima tko može, a tko ne može biti njegov učenik: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“
Čovjek nema ništa vrijednije od života. Ali ovaj život je Božji dar. Nije on naše vlasništvo. Tko god privatizira taj Božji dar, tko svoj život čuva samo za sebe, kao da je on njegovo vlasništvo – izgubit će ga, jer je život Božji dar. A tko god žrtvuje taj dar, koji je primio od Boga, na čast i slavu Božju i da bi stekao njegovo Kraljevstvo – Bog će mu dati još veći dar: dat će mu vječni život. To je logika kršćanske vjere, koju ovaj svijet ne razumije.
Zato nas sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima (Rim 12, 1-2) uči: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazite obnavljanjem svoje pameti da biste mogli razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Tko se vodi svjetovnim načelima, on nastoji spasiti svoj život i slijedi svoju volju. Ne uzima u obzir Božju volju. Nije zainteresiran za ugađanje Bogu, već za to da ovaj svijet učini što lakšim i ugodnijim, te čak ni ne razmišlja o zagrobnom svijetu i vječnom životu. Mi kršćani moramo znati razaznati Božju volju i znati što je dobro u njegovim očima, jer bismo inače živjeli uzalud i izgubili bismo vječni život.
Sveti Pavao potiče kršćane da Božjom milošću prikažu svoja tijela kao „žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu“, kao duhovno bogoslužje, jer će samo na taj način biti pravi vjernici, kršćani, dostojni ovog svetog imena, sigurni da će na taj način baštiniti nebesko Kraljevstvo.
Koliko smo mi spremni posvetiti svoje duše i tijela kao „živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu“? Hoćemo li, poput Jeremije i poput svetog Pavla, biti vjerni svom pozivu i postojani u svom poslanju do smrti?
Ne dao Bog da ga izdamo poput Jude, ili da ga se odreknemo i razbježimo se, poput ostalih apostola u trenutku kušnje!
Neka nam Blažena Djevica i svi sveci Božji pomognu da čujemo, razumijemo, prihvatimo i provodimo kroz cijeli svoj život Božji poziv i naše sveto poslanje! Amen.
