Mnogi dostojanstvenici Katoličke Crkve, nekada čvrste utvrde u kojoj je crkveno učiteljstvo beskompromisno branilo istine Svetoga pisma i zdravu katoličku tradiciju, naivno i nepromišljeno se danas prilagođavaju svijetu i koketiraju s tvorcima Novoga svjetskoga poretka koji Katoličku Crkvu žele izjednačiti sa svim drugim svjetskim religijama na putu do jedne vlade, jedne religije i jednoga vladara. Dio toga podmuklog masonskog plana je lukavi proces protestantizacije Katoličke Crkve.
Čemu ovakav uvod? Odgovor je vrlo jednostavan: jedna od ključnih zadaća suvremene Crkve je odupiranje infiltraciji protestantskih krivovjerja i pod svaku cijenu povratak zdravoj katoličkoj tradiciji. Ovdje mislim na vraćanje potrebnoga dostojanstva svetim sakramentima, ponajprije svetoj misnoj žrtvi – izvoru i vrhuncu čitavoga kršćanskog života, te čvrsto prianjanje uz Blaženu Djevicu Mariju, nepogrešivom jamcu da ćemo ostati na putu Njezina Sina. Ako sumnjajte u ovo, pročitajte sljedeće retke koji svjedoče o dramatičnom obraćenju čovjeka koji nije bio ni svjestan kako korača putem propasti.
U Rimu se događaju zaista nevjerojatne stvari. Već sam opisao čudesno obraćenje Židova Alfonza Ratisbonnea neprijateljski raspoloženoga prema Crkvi nakon što mu se ukazala Djevica Marija. Ovoga puta ponovno ću vas povesti u okolicu Rima, gdje je Blažena Djevica Marija učinila još veće čudo svoje ljubavi: otvorila je oči jednom članu protestantske sljedbe koji je bio zadojen mržnjom prema Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi vrativši ga u Kristovo stado.
Bruno Cornacchiola bio je obiteljski čovjek i vozač tramvaja u Rimu. Iako kršten kao katolik i jako pobožan u ranoj mladosti, poslije će odbaciti katoličku vjeru i pristupiti Adventistima sedmoga dana. Ono što mu je nekada bilo sveto počeo je ismijavati i mrziti iz dna duše, a na poseban način štovanje euharistije, pobožnost Majci Božjoj i vjernost Papi. Iz kuće je uklonio sve svete predmete i ženi katolkinji strogo zabranio prakticiranje vjere. Mržnja prema tadašnjem papi Piju XII. otišla je tako daleko da je na jednom bodežu ispisao riječi: Smrt Papi! čekajući zgodnu priliku da ga zabode Svetom Ocu u srce. Budući da je bio jako inteligentan postao je jedan od vodećih ljudi ove sljedbe, koristeći sve sposobnosti da odvrati vjernike od Katoličke Crkve. Tako mu je u travnju 1947. povjerena zadaća da na rimskom trgu održi govor protiv Crkve, Majke Božje i Pape. Kako bi se bolje pripremio u subotu 12. travnja, zajedno s troje maloljetne djece, otišao je na periferiju Rima na mjesto Tre fontane, kako bi u miru pripremio svoj govor. Sve će se promijeniti toga dana.
Dok su se djeca igrala, Bruno je u bilježnici spremao govor. Na naslovnici svoje Biblije napisao je: „Bit će to smrt Katoličke Crkve na čelu s Papom.” U blizini je bila pećina i šuma eukaliptusa koju su nekada zasadili oci trapisti. U trenutku kada je Bruno otišao potražiti jedno od djece koje se udaljilo, Gospa se najprije ukazala četverogodišnjem Gianfrancu. Otac je pronašao sina sklopljenih ruku i zagledanoga u pećinu kako radosno ponavlja: „Lijepa Gospođa!”Otišavši do špilje da se uvjeri što dijete vidi, po povratku zatiče i djevojčicu Isolu na koljenima. Bruno biva uznemiren, misleći kako djeca igraju neku igru. Kada je pristigao sin Carlo i on se našao na koljenima s istim riječima: „Lijepa Gospođa!”Kada je iznervirani otac zagalamio i upozorio djecu da se prestanu šaliti, oni na to uopće nisu reagirali. Pokušao je i silom, ali djecu nije mogao pomaknuti. Tek tada se prestrašio! U svojoj bespomoćnosti zazvao je Božju pomoć. U tom trenutku primijetio je dvije bijele ruke kako s njegovih očiju skidaju nešto poput vela i bio je obavijen čudnim svjetlom iz kojega je izronio lik žene odjevene u zeleni ogrtač ispod kojega je bila bijela haljina opasana ružičastim pojasom. U desnoj ruci držala je Bibliju. Na koncu i Bruno pada na koljena te počinje ponavljati: „Lijepa Gospođa!”Preplavili su ga mir i radost. Tada je Gospođa progovorila: „Ja sam Djevica Otkrivenja, a Otkrivenje su Božje riječi koje također govore o meni. Progoniš me, ali krajnje je vrijeme da to prekineš. Povrati se svetoj zajednici Katoličke Crkve.”Nakon što mu je pokazala crnu svećeničku haljinu i slomljeni križ kraj njezinih nogu, rekla mu je: „Ovo je znak da će Crkva patiti i doživjeti veliki progon, a neki će napustiti svećeništvo.”Između ostaloga rekla mu je i da će proći kroz iskušenja, ali da se ne treba bojati. Zatražila je da moli krunicu svaki dan, čita Sveto pismo, što češće sudjeluje na svetoj misi, štuje Isusa u Presvetom sakramentu, redovito se ispovijeda, te moli za nevjernike i jedinstvo kršćana u jednoj Crkvi. Ujedno mu je priopćila da svoju milost obraćenja može zahvaliti pobožnosti devet prvih petaka koju je obavio dok je još bio dijete. Prije nego što je nestala, Djevica je Bruni dala neobično obećanje da će prvi svećenik koji ga pozdravi riječima: „Zdravo Marijo, sine”, biti onaj koji će mu preporučiti drugoga svećenika i taj će mu pomoći vratiti se u krilo Crkve.
Nakon ukazanja sve je bilo drukčije i ljepše. Nekoć neuredna špilja sada je odisala neopisivim mirisom. Na pitanje djece: „Tko je bila ta lijepa Gospođa?”otac im je odgovorio: „Bila je to Majka Božja! Sve ću vam reći kasnije.”Nakon ukazanja Bruno je odveo djecu do obližnje crkve gdje je pogubljen sv. Pavao. Pokazao je djeci tabernakul i rekao: „Lijepa Gospođa mi je rekla da je Isus ovdje. Ranije sam vam rekao da ne vjerujete. Sada znamo da je Isus tamo.”Nakon danâ provedenih u zabrinutosti i tjeskobi konačno se sve obistinilo kako je rekla Djevica Marija. Najprije je sreo svećenika koji ga je pozdravio kako je obećano. On ga je uputio na drugoga koji je cijelu obitelj pripremio za povratak u Katoličku Crkvu. Na audijenciji 9. listopada 1949. Bruno je susreo Svetog Oca. Predao mu je svoju protestantsku Bibliju s riječima: „Ovo je protestantska Biblija koju sam pogrešno tumačio i tako sam ubio mnoge ljudske duše.”Zatim je papi predao bodež i sa suzama priznao: „Molim za oprost, jer sam ovim bodežom planirao napad na Njegovu svetost.”Sveti Otac ga je blagoslovio i odvratio sa smiješkom: „Dragi sine, na taj bi način dao Crkvi novog mučenika, a za Krista još jednu pobjedu ljubavi. Najbolje oproštenje je pokajanje!”
Tijekom sljedećega razdoblja Bruno je kod špilje imao još dvadeset i osam ukazanja. Neumorno je molio svetu krunicu, a svaki slobodni trenutak koristio bi pohitati do omiljenoga mjesta koje je promijenilo njegov život i ondje je molio satima. Jedna od zanimljivosti ovoga ukazanja je u tome da je Djevica Marija vidiocu Bruni, tri godine prije nego što je Papa Pio XII. 1950. proglasio dogmu Marijina uznesenja tijelom i dušom, rekla sljedeće riječi: „Moje tijelo nije istrunulo, niti je moglo istrunuti! Moj Sin i anđeli došli su da me uzmu na dan moga preminuća!”Nakon ukazanja zabilježena su brojna čudesna ozdravljenja na mjestu ukazanja. Bruno je do kraja hrabro naviještao evanđelje i 2001. godine umro na glasu svetosti. Godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima, a 1997. papa Ivan Pavao II. odobrio je službeni naziv ovom svetištu: Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri vrela.
