Tomislav Markić svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, rođen u Zagrebu 1969., a podrijetlom iz župe Kandija kod Bugojna. Teologiju je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je postigao doktorat iz pastoralne teologije. Za svećenika je zaređen 1995. te je vršio sljedeće službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: nadbiskupski tajnik, generalni tajnik pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine, a bio je i župnik u Granešinskim Novakima. Od rujna 2014. prestaju sve druge službe te vrši službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Poštovani vlč. Markiću, Vi ste od hrvatskih biskupa tri puta zaredom birani za ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu pa ste tako godinama na toj službi. Možete li nam ukratko reći koja je uopće uloga Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i pod čijom je ono ingerencijom?
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu je zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH), koji koordinira djelovanje hrvatskih katoličkih župa i misija u inozemstvu, kako stoji u prvom članku našega Pravilnika.
U djelokrug Ravnateljstva pripada pronalazak svećenika i drugih pastoralnih djelatnika za upražnjena mjesta u hrvatskim katoličkim župama i misijama, zatim izrada godišnjih izvješća o stanju u hrvatskoj inozemnoj pastvi pa komunikacija, suradnja i povezanost s članovima obje biskupske konferencije, Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, s nadležnim crkvenim osobama i ustanovama u zemljama u kojima žive hrvatski katolici, s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, a posebno s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu. Tu je zatim sudjelovanje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja, kao i prigodna suradnja s Dikasterijem za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja i s drugim crkvenim tijelima koja se bave migracijama i na koncu sudjelovanje u radu drugih crkvenih i civilnih ustanova povezanih s hrvatskim iseljeništvom.
Kakvo je trenutno stanje hrvatske inozemne pastve i koja područja pokriva?
U svijetu danas (stanje 31. prosinca 2025.) djeluje ukupno 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. Raspoređeni su na sljedeći način: u Europi su tri u Sloveniji, osam u Austriji, 95 u Njemačkoj, dvanaest u Švicarskoj, tri u Francuskoj, četiri u Švedskoj te po jedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Izvan Europe stanje je sljedeće: u Kanadi ih je 16, u Sjedinjenim Američkim Državama 15, u Australiji 13 te po jedna u Peruu, Argentini, Južnoafričkoj Republici i Novome Zelandu.
U svima njime djeluje 181 svećenik, od kojih je 58 dijecezanskih, a 123 redovničkih. Brojem svećenika po kanonskoj pripadnosti ističu se članovi Hercegovačke franjevačke provincije (37), Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu (31), Franjevačke provincije Bosne Srebrene (19), Vrhbosanske nadbiskupije (16), zagrebačke Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (15) i Hrvatske salezijanske provincije (11), da nabrojim samo one biskupije i provincije s više od deset svećenika u inozemnoj pastvi.
Prema Vašem mišljenju, koji su glavni uzroci iseljavanja Hrvata iz BiH i Hrvatske?
Smatram da je glavni pokretač iseljavanja želja za boljim životnim standardom, koji se iseljenici nadaju postići u zemlji iseljenja. Posljednji val iseljenja koji se dogodio usporedno s ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju pokazao je kako su motivi iseljavanja bili pretežno ekonomski: neki su tako planirali lakše vratiti skupe kredite koje su vezali uz tečaj švicarskih franaka, osigurati lakši život svojoj djeci ili pak jednostavno iskoristiti priliku koja se pružala ukidanjem ograničenja na rad u razvijenijim zemljama Europske unije. Tako je znatno povećan broj naših iseljenika u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj, a stigli su u većem broju i do zemalja gdje ih ranije nije bilo, kao što je to Irska pa smo zbog toga prije deset godina u Dublinu pokrenuli osnivanje najmlađe hrvatske katoličke misije u svijetu.
Prethodni val iseljavanja, onaj u vrijeme Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, bio je više uzrokovan samim ratom i potragom za sigurnošću, a mnoge je naše sunarodnjake odveo u prekomorske zemlje: Kanadu, Sjedinjene Američke Države i Australiju.
Tako su potraga za boljim životom i višim standardom, kao i želja za stjecanjem novih iskustava, znanja i umijeća snažno doprinijeli iseljavanju, a za nadati se je da će neki drugi, slični motivi u bliskoj budućnosti prevagnuti u potencijalnoj odluci o povratku u domovinu, bilo u Republiku Hrvatsku, bilo u Bosnu i Hercegovinu.
Kulturno tkivo iseljenoga naroda
Kolika je važnost hrvatskih katoličkih misija i centara za naše ljude u dijaspori? Kolika je povezanost Crkve u domovini i inozemstvu?
Neprocjenjiva je važnost hrvatskih katoličkih misija i centara za naše ljude u dijaspori. One su u prvom redu mjesta naviještanja i prenošenja Radosne vijesti našim iseljenicima i njihovim potomcima. No, uz svoju prvotnu vjersku zadaću, zbog povezanosti vjere s kulturom i evanđelja snažno ucijepljenoga u baštinu i kulturno tkivo našega naroda, u našim se pastoralnim prisutnostima česti i događaji vezani uz kulturu i druge stvari duše.
Naime, zajedništvo euharistijskoga stola prelijeva se i nastavlja i u zajedništvu jezika, tradicije, običaja, folklora, pjesme, plesa, sporta pa sve do gastronomije i zajedništva za stolom. Tako naše zajednice u dijaspori često ispunjavaju višestruku društvenu ulogu koja nadilazi vjerski okvir. Naše misije i župe predstavljaju stabilno sidro identiteta i pripadnosti stvarajući putem raznih aktivnosti osjećaj zajedništva, kontinuiteta i povezanosti s vlastitom kulturom, što je posebno važno za očuvanje jezika, običaja i vrijednosti u multikulturalnim okruženjima, kako je u jednome istraživanju primijetila mlada hrvatska znanstvenica Lidija Bogović.
S druge strane, naše misije u iseljeništvu prava su „veleposlanstva” Crkve u domovini, u njima djeluju svećenici iz domovine te na najbolji mogući način povezuju Crkvu u iseljeništvu s onom u domovini.
Koje su aktualne pastoralne potrebe i izazovi inozemne pastve?
Ovo ljeto pojavit će se, kako je to već redovito svake godine, neke nove pastoralne potrebe, o kojima je još rano javno govoriti. Međutim, sve je teže izaći u susret svim željama i potrebama naših iseljenika i njihovih potomaka koji žive raspršeni po svem svijetu, a sve je manje i duhovnih zvanja u domovini, između kojih bi se moglo pronaći svećenike prikladne za pastoralno služenje u iseljeništvu. Osim toga, neke naše zajednice pomalo dosežu granicu vlastite samoodrživosti te zbog starenja, smanjenog interesa novih naraštaja i njihove asimilacije dolazi i dolazit će do zatvaranja nekih naših donedavno stalnih pastoralnih prisutnosti.
U izazove svakako treba ubrojiti i sve veću zahtjevnost mjesnih crkvenih vlasti, osobito u Njemačkoj, koji već na početku služenja od novih dušobrižnika traže vrlo dobro poznavanje njemačkog jezika. Tu su i izazovi moderne kulture kojima su izloženi naši vjernici, zatim velikih udaljenosti od postojećih centara i dugog vremena putovanja na nedjeljna okupljanja.
No, ima i pozitivnih trendova, kao što je porast krštenja odraslih u nekim zapadnim, jako sekulariziranim sredinama. Ohrabrujući je znak i nekoliko duhovnih zvanja iz naših hrvatskih katoličkih misija, a raduje i pojava povratka u domovinu: bilo naših iseljenika, bilo njihovih potomaka.
Identitet, vjera i tradicija
Jesu li naši ljudi u dijaspori integrirani u društva gdje žive? Događa li se katkad asimilacija i time gubitak identiteta naših ljudi vani?
Brojni su primjeri uspjele integracije naših iseljenika u društvo zemlje domaćina. Osim toga, potomci naših iseljenika su redom dobro obrazovani te su zauzeli zaslužena mjesta u gospodarstvu, politici, obrazovanju, znanosti, zdravstvu, sportu i drugim segmentima društva zemalja gdje žive.
Asimilacija je jače pogodila našu stariju dijasporu u zemljama, kamo su Hrvati davno pristigli, kao što su Novi Zeland, SAD ili pak latinskoameričke zemlje. U zajednicama, u kojima je djelovao svećenik iz domovine, asimilacija je bila sporija, a zdrava integracija uspjelija, jer su se naši iseljenici u svojim vjerskim središtima umrežavali i međusobno potpomagali iskazujući solidarnost jedni drugima.
Koliko vjera i tradicija naših ljudi može biti primjer drugima u mjestima gdje žive, na poseban način u zemljama zapadne Europe gdje je kršćana sve manje?
Često se primjer naših ljudi i njihovih okupljanja ističe u crkvama zemalja gdje žive. Međutim, važno je da davanje primjera drugima i drugačijima ne bude nametljivo ili, ne daj Bože, samodopadno i hvalisavo, već da poprimi oblik tihoga svjedočenja evanđeoskih vrijednosti u vlastitim životima, a na drugima je onda da to po Božjem daru prepoznaju i usvoje.
Ove godine slave se veliki jubileji: 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80. obljetnica hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije za SAD i Kanadu. Na koji način će se proslaviti te obljetnice?
Te će se obljetnice slaviti zasebno i u Njemačkoj, Austriji i u SAD-u, a mi smo se odlučili sve te povode objediniti u jednome događaju, naime u svečanoj sjednici Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, koja se pod predsjedanjem mons. Tome Vukšića te uz sudjelovanje uglednika iz crkvenoga, društvenog, kulturnog, diplomatskog i političkog života održala 13. travnja ove godine u Zagrebu.
Htjeli smo se sa zahvalnošću osvrnuti na postignuća ostvarena u 60, 80 i 100 godina, ali i s budnošću pogledati prema budućnosti ne ostajući uljuljani u „slavnoj prošlosti”, već pripremajući i noseći se s izazovima koji pred nama stoje.
Povratak?
U zadnje vrijeme među našim ljudima u dijaspori sve je češća tema povratka, posebno mladih obitelji. Koji su razlozi za to?
Već sam nešto rekao o tome. U dnu odlaska, ali i mogućega povratka jest želja za boljim životom. Kada u našoj domovini, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, prevagnu uvjeti i faktori koji privlače, tada će se i veći broj naših ljudi vraćati živjeti ovdje i tu ostvarivati svoju budućnost. Prihvatljiv životni standard, sigurnost, manje ideologije, a više pravih vrijednosti usmjerenih na život i obitelj, opušteniji i ugodniji način, kvaliteta i stil života, u kojemu se radi kako bi se živjelo: sve su to faktori koji privlače ne samo naše ljude nego i sve veći broj stranih radnika koji dolaze živjeti i raditi kod nas.
Koja je Vaša poruka onima koji razmišljaju o povratku, a koja onima koji razmišljaju o odlasku iz domovine?
Dobro odvagnite razloge za i protiv, za jedno i za drugo. Mislite pri tome ne samo na sebe, već i na svoju djecu, ali i na svoje roditelje. Iako je naš svijet sve više globaliziran i pomalo se brišu granice između zemalja i nacija, vrijednosti doma i zavičaja ostaju trajne, a možda i sve važnije, kako se ne bismo izgubili kao ljudi u sve jače naglašenim transnacionalnim socijalnim prostorima i globaliziranom pa i dobrim dijelom virtualnom svijetu.
