Braćo i sestre, svi mi znamo da je naš Bog „milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost“ (Ps 86), i to nas jako raduje, jer inače ne bismo imali nade u spasenje. Međutim, mnogi ljudi, uključujući i nezrele vjernike, kažu: „Ako postoji Bog, zašto ne uništi zle i bezbožne? Zašto dopušta da se zlo širi i da bezbožnici uživaju u životu, kad zaslužuju smrt?“
Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju (Mudr 12, 13. 16-19) knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.
U drugom čitanju (Rim 8, 26-27) sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.
Današnje Evanđelje (Mt 13, 24-43) daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.
Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.
Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.
Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.
Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.
Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.
Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.
