Zanimljiva je pojava električnih pastira koji su zamijenili klasične pastire u obavljanju njihova posla oko čuvanja stada ili drugih poljoprivrednih dobara. S tom pojavom, čak i u ruralnijim dijelovima postaje vrlo izazovno propovijedati o pastirima onako kako smo ih do sada poznavali i kako ih opisuje Sveto pismo. Dobri pastiri su prikazani u Pismu kao brižni, prisutni, zainteresirani, involvirani u svoje stado, kao oni koji se bore za njega, bdiju nad njim, zanimaju se za njega, čuvaju ga i na koncu polažu život za svoje ovce. Mirišu po stadu, rekao bi papa Franjo.
Ne znam je li pojava električnih pastira utjecala i na redefiniciju klasičnih pastira koje je sve teže pronaći kako bi im se povjerilo na čuvanje stado. Možda su klasični pastiri doživjeli neku svoju evoluciju pa su, usred promjene epohe, nekim čudom svi postali električni, uz pokoji relikt onih klasičnih.
Nekoliko je odlika klasičnih pastira koji su u Svetom pismu slika Božjega odnosa prema čovjeku. Osim temeljne odlike kojom pastiri polažu svoj život za svoje ovce, osobina pastira je da poznaju svoje ovce i da njih poznaju njihove. Ovim međusobnim poznavanjem izriče se uzajamna pripadnost stada i pastira, bliskost i dijeljenje iste sudbine. Da, zato je Bog dobri pastir. On koji nije morao dijeliti ljudsku sudbinu, učinio je to kako bi pokazao da je dobri, a ne električni pastir. Za razliku od dobroga pastira koji je posve involviran u život svoga stada, električni pastir postavlja „sigurnu” distancu između sebe i stada. Misli kako će time na najbolji način zaštititi stado (ili sebe od stada?). Električni pastir ne dijeli sudbinu stada, njegove radosti, nade, žalosti i tjeskobe. Za razliku od dobroga pastira, kako ga predstavlja Ivanovo evanđelje, električni pastir ne pripada stadu iznutra. On ne poznaje svoje ovce. Hladan je, distanciran i nezainteresiran za svoje stado. Ne bavi se stadom. Misli kako stado nije njegov problem. Bavi se drugim poslovima, a stado čuva nekoliko stotina volti koji pomoću malih elektrošokova niskoga intenziteta djeluje prijeteće prema stadu ako mu se približi. Tako, eto, električni pastir čuva i štiti stado! Dobri pastir nalazi se usred svoga stada, jer kako bi ga drukčije mogao poznavati, kako bi drukčije mogao svaku ovcu nazivati njezinim imenom?! Dobri pastir unutarnje pripada svome stadu. On je u stadu. Kad se promatra tu simbiozu, prvo se uoči stado, pa u njemu pastira, jer se dobri pastir gotovo stopio sa svojim stadom. Električni pastir ima tek površan i izvanjski odnos sa stadom. Upravo hladan i distanciran. Nećemo ga pronaći u stadu. Po svojoj naravi mu ne može ni pripadati iznutra jer zbog visokoga napona samodostatnosti i nezainteresiranosti koje nosi u sebi niti on može stadu niti stado njemu.
Električni pastir je, dakle, prije svega, udaljen od svoga stada, nezainteresiran za njega. Ima, kako rekosmo, hladan odnos prema stadu. Nije udaljen toliko u fizičkom smislu, nego u smislu da mu unutarnje ne pripada, ne osjeća s njim, ne nosi na svojim ramenima izgubljene ovce, pa ni dojilice po krševitu tlu, ne zove, niti to može, imenom svaku pojedinu. Još jedna osobina dobroga pastira je ta da je toliko blizak svojem stadu da ono poznaje njegov glas. Glas pastira ih čini sigurnima. Električni pastir nema glasa ili ima kričav glas. Ne pušta glas, pogotovo onda kada bi ga se trebalo čuti, kada ovce trebaju njegov glas kao orijentir i kao zaštitu od vučjega zavijanja. Električni pastir rado bježi u prošla vremena te pribjegava pripovijedanju povijesnih događaja. Time pokazuje svu svoju brigu koja na taj način ostaje zarobljena u prošlosti, pa je nema dovoljno za sadašnjost. Njegov glas odzvanja u prošlosti, umjesto da bude čujan u sadašnjosti. Odmak od sadašnjosti pokazuje da mu nije na brizi stado, nego njegov glas ispunjavaju žalopojke i junaštva iz prošlosti. Zapretenost u prošla, povijesna zbivanja ispričava ga – tako misli – od brige u sadašnjem trenutku.
Električni pastir je, summa summarum, neka vrsta lijepo ušminkanoga statičnog najamnika. Njemu je stalo samo do sebe, a nikako do ovaca i njihove sudbine. Da, električni pastir se vrlo lako može unajmiti i postaviti da nadzire stado kako se ne bi razbježalo. Električni pastir je, u biti, fokusiran samo na to da štiti stado izvana od vukova i drugih opasnih životinjskih skandala, ako i to. No, dobri pastir se ne brine za svoje stado samo izvana, nego još više iznutra: brižljivo njeguje dojilice, uzima ih na svoja ramena i nosi. Električni pastir se ne može brinuti zbog toga što mu stado iznutra nestaje i propada; ne zapaža u kakvom je stanju. Pazeći na stado samo izvana, električni pastir getoizira svoje stado. Dakako da ne želi biti involviran u takav geto, zato ne osjeća stada i nema dodira s njime. I na koncu, električni pastir je nesposoban položiti svoj život za ovce svoje. Da, zato i jest električni. Njemu je prva briga s puno volti u sebi zaštititi sebe i svoj život, a ne život ovaca.
