Pad Smedereva 1459. godine nije bio samo kraj Srpske Despotovine već i jasan signal da je Bosansko Kraljevstvo sljedeće na udaru. U tim odsudnim godinama, kralj Stjepan Tomaš pokušavao je nemoguće: očuvati suverenitet države koja je iznutra bila razdirana vjerskim podjelama i feudalnom anarhijom, dok je izvana bila pritisnuta osmanskom silom, mletačkom opreznošću i ugarskom hegemonijom. Priloženi povijesni izvori pružaju nam fascinantan, ali i turoban uvid u posljednji čin ove drame, u kojem se miješaju visoka diplomacija i najprizemnije ljudske slabosti.
Osvojena Srbija povjerena je Mehmed-begu Minetoviću kao „gospodaru” Srbije, što je odmah stvorilo novi geopolitički pritisak na susjedne države. Dubrovnik, vječiti majstor političkoga preživljavanja, reagirao je s oprezom i strahom. Vijeće Umoljenih odlučuje 10. rujna 1459. poslati darove Minetoviću, svjesno da se Turcima pobjednicima mora laskati kako bi se izbjegla osveta koja je već snašla hercega Stjepana Vukčića Kosaču.
Sudbina hercega Stjepana u ovom je razdoblju bila posebno teška. Njegova zemlja bila je poharana, a narod je u panici bježao prema moru. Dubrovčani su, unatoč žaljenju zbog pljačke hercegove zemlje, ostali hladni na njegove molbe za vojnom pomoći. Bojeći se za vlastitu sigurnost, postavili su straže po Konavlima i Stonu, a hercegu su dopustili tek humanitarni ustupak: prihvat nekih uglednijih izbjeglica u sam grad, dok su kmetovi sa stokom morali ostati u okolici. Ovaj čin zorno prikazuje kako je u trenucima krize solidarnost među kršćanskim silama često bila podređena golom instinktu za samoodržanjem.
Kralj Stjepan Tomaš pod povećalom Rima
Jedan od najkritičnijih aspekata vladavine Stjepana Tomaša bio je njegov odnos s papinskom kurijom. Kralj je bio optuživan ne samo za pad Smedereva već i za suradnju s Osmanlijama u napadima na hercegovu zemlju. Papa Pio II., zabrinut tim glasovima, 18. siječnja 1460. piše hvarskom biskupu Tomi, nalažući mu strogu istragu. Optužbe su bile teške: tvrdilo se da je kralj prekršio mir s hercegom, pristao uz Osmanlije i doveo ih u hercegovu zemlju, nanoseći joj golemo zlo.
Kralj se našao u defenzivi, morajući dokazivati svoju nevinost biskupu Tomi, koji je očito bio oprezan istražitelj. Tek su naknadna poslanstva u Rim uspjela uvjeriti papu da je Smederevo palo „od nevolje, a ne hotimice”. Tomaš je, kako bi zacementirao svoj status „vjernog katolika”, počeo energično progoniti patarene (pripadnike Crkve bosanske), što je u to vrijeme bio jedini siguran način za stjecanje povjerenja Zapada. Papa se naposljetku uvjerio u kraljevu nedužnost, obećavši imenovanje biskupa za Bosnu i slanje poslanika koji će se vlastitim očima uvjeriti u kraljeva kršćanska djela.
Dok je kralj Tomaš pokušavao osigurati duhovnu i materijalnu potporu Rima, naišao je na neočekivanu prepreku u mladom i ambicioznom ugarskom kralju Matijašu Korvinu. Matijaš nije blagonaklono gledao na bosanske težnje za krunom i osnivanjem novih biskupija. Iz ugarske perspektive, Bosna je bila vazalna država, a svako jačanje bosanskoga kraljevskog autoriteta izravno je krnjilo ugarska prava.
Matijaš je izrazio negodovanje papi, tvrdeći da bi davanje krune bosanskom kralju povrijedilo njegove interese. Papa mu je, u pismu od 7. lipnja 1460. godine, odgovorio smirujućim tonovima, ističući da kurija nije „nevješta u dijeljenju milosti” i da neće raditi ništa bez znanja ugarskoga kralja koji „prisvaja pravo na krunu za sebe”. Međutim, povijesni tekst je neumoljiv u osudi Matijaševe politike: njegova ljubomora i ratovanje s njemačkim carem Fridrikom III. „razriješilo je Osmanlijama ruke” u Bosni. Dok su kršćanski kraljevi raspravljali o pravima i krunama, Osmanlije su u travnju 1460. zauzeli Srebrenicu, Zvornik i cijelu oblast Usoru, prisilivši kralja Tomaša da im dozvoli prolaz za daljnje prodore prema Slavoniji.
Sukob tasta i zeta: Obiteljska mržnja kao državni uteg
Paralelno s vanjskim pritiscima, Bosnu je izjedala unutarnja nesloga. Sukob između kralja Tomaša i njegova tasta, hercega Stjepana Vukčića Kosače, dosegao je vrhunac u najgorem mogućem trenutku. Predmet spora bila je baština Talovaca i strateški važan grad Čačvina. U svojoj zaslijepljenosti, kralj i herceg su se međusobno optuživali, a povijesni izvori navode da su obojica „voljeli da grad padne u osmanske ruke, nego da pripadne protivniku”.
Mlečani, kao vrsni promatrači, uvidjeli su da ovaj razdor vodi u propast. Dana 7. siječnja 1461. mletački poslanici dobivaju upute da pokušaju pomiriti zavađene vladare. Mlečani su proročanski upozoravali da će njihova razmirica biti „uzrok propasti i rasula države obojice”, povlačeći paralelu s tragičnom sudbinom despota od Moreje. Iako je herceg Stjepan naposljetku postao svjestan da će ga „Turčin svega proždrijeti” i tražio sklonište na mletačkim otocima Hvaru ili Braču, prava suradnja s kraljem nikada nije istinski zaživjela.
U ožujku 1461., papa Pio II. pojačava diplomatski pritisak kako bi pomogao Bosni. Nalaže splitskom nadbiskupu Lovri, legatu u Bosni, da proglasi bulu za križarsku vojnu u slučaju osmanskoga napada. Također, kralju se daju posebne povlastice, poput „ručnog oltara” za služenje mise prije svitanja, te oprosti za vjernike koji posjećuju crkve u Tešnju (sagrađenu od strane Radivoja Krstića) i Jajcu (crkva sv. Katarine).
Kako bi dodatno dokazao svoje pristajanje uz Rim, kralj šalje tri patarenska velikaša – Jurja Kućinića, Stojsava Tvrtkovića i Radovana Vjenčinića – u Rim. Tamo su se ovi moćnici pred papom odrekli „krive vjere” i obratili na katolicizam, što je papa proslavio primivši ih u zaštitu Svete Stolice pismom od 2. kolovoza 1461. godine. Bio je to vrhunac Tomaševe politike vjerskoga konformizma, no on taj uspjeh nije dugo uživao.
Zagonetna smrt kralja Stjepana Tomaša
Kralj Stjepan Tomaš preminuo je u srpnju 1461. godine, ostavljajući iza sebe državu na rubu ponora. Okolnosti njegove smrti do danas su predmet povijesnih debata i mračnih legendi. Ljetopisac Ivan Tomašić donosi dramatičnu verziju o oceubojstvu: navodno su kralja kod Orihovice, na izvoru Une, zadavili njegov vlastiti sin Stjepan (budući kralj Stjepan Tomašević) i brat Radivoj, nakon što ih je otac prekorio zbog neuspjeha u borbi protiv Hrvata i knezova Kurjakovića.
Dubrovački povjesničar Mavro Orbini nudi još kompleksniju sliku urote, u koju upliće osmanskoga sultana Mehmeda II. i kralja Matijaša Korvina. Prema Orbiniju, mladi Stjepan i stric Radivoj, zaslijepljeni ambicijom i uz prešutnu podršku vanjskih sila, odlučili su maknuti staroga kralja. Slične priče prenosi i Ivan Marnavić, opisujući kako je sultan čak uhodio bosanski dvor prerušen u prosjaka.
Međutim, historiograf Vjekoslav Klaić s pravom sumnja u teze o nasilnoj smrti. Ističe da bi suvremenici, posebno neprijatelji, zasigurno s nasladom javili o takvom zločinu da se on doista dogodio. Klaić smatra vjerojatnijim da je kralj poginuo u borbama protiv bana Pavla Špirančića ili podlegao bolesti.
Historiografski portret: Slaba volja ili tragična nemoć?
Povijesne ocjene ličnosti Stjepana Tomaša drastično se razlikuju, ovisno o autoru. Lajos Thallóczy ga sudi vrlo strogo, opisujući ga kao slabu i neodlučnu osobu bez unutarnje snage, okruženu nesposobnim sinom i zlim bratom. Za Thallóczyja, Tomaš je bio čovjek koji nije osjetio opasnost koja se nad krunom nadvila.
S druge strane, Vjekoslav Klaić nudi znatno humaniji portret. On vidi kralja koji je iskreno prigrlio katoličanstvo i tijekom cijele vladavine revno radio na suzbijanju patarena, unatoč optužbama neprijatelja. Klaićev zaključak je ključan za razumijevanje toga vremena: Bosna je bila preslaba, a njezina kraljevska vlast previše izolirana da bi se bez masovne europske pomoći oduprla sili koja je već srušila mnogo moćnije države. Tomaševa politika bila je politika očajnika koji je pokušavao kupiti vrijeme u svijetu u kojem vremena više nije bilo.
Smrt Stjepana Tomaša 1461. godine označila je početak kraja Bosanskoga Kraljevstva. Njegov nasljednik, Stjepan Tomašević, dobit će krunu od pape, ali će ostati bez glave pred sultanovim dželatom samo dvije godine poslije.
Povijest koju čitamo na ovim stranicama svjedoči o tome da Bosna nije pala samo zbog osmanske vojne nadmoći. Pala je zbog toga što njezini vladari nisu znali nadvladati osobne mržnje, jer su susjedni kršćanski vladari bili više zaokupljeni svojim privilegijama nego opstankom susjeda, i zato što je međunarodno priznanje (papina kruna) došlo prekasno da bi nadomjestilo nedostatak vojnih divizija na terenu. Lik Stjepana Tomaša ostaje trajno zapisan kao simbol kraljevstva koje je, unatoč svim svojim nastojanjima i diplomaciji, bilo osuđeno na propast u žrvnju velikih sila.
