Vjerujem da se još sjećate papirnatih novčanica hrvatske kune i likova koji su ih krasili. Na novčanici od 10 kuna bio je istarski biskup Juraj Dobrila koji je svoje mjesto među hrvatskih povijesnim uglednicima zaslužio kao veliki zaštitnik, preporoditelj i dobročinitelj Istre te ujedno jedan od najznačajnijih ljudi koje je dala ta popularna regija. Biskup Dobrila, rođen u istarskom Velom Ježenju 1812., a umro u Trstu 1882., u siječnju se našao u fokusu hrvatske javnosti jer su njegovi posmrtni ostaci (144 godine nakon smrti) preneseni iz Trsta u Poreč, gdje je pokopan u biskupskoj grobnici porečke katedrale, poznatijoj kao Eufrazijeva bazilika, koja se zbog svoje ljepote, značenja i povijesti nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine. Bio je to povijesni događaj koji su predvodili porečko-pulski biskup Štironja i tršćanski biskup Trevisi, uz nazočnost zagrebačkoga nadbiskupa Kutleše koji je i sam jedno vrijeme bio njegov nasljednik na biskupskoj stolici u Poreču. Prijenos njegovih posmrtnih ostataka u istarsku i hrvatsku zemlju, koju je toliko ljubio, nadilazi simboličan čin. On označava zahvalnost i priznanje, potvrđuje važnost nacionalnoga ponosa i kontinuitet preporoditeljskoga duha te predstavlja poziv za nasljedovanje i promicanje ideala koje je biskup Dobrila zastupao. Tršćanski biskup ovaj čin vidi i kao „proročanstvo mira i bratstva među narodima” u vremenima sveopćih sukoba, jer sigurno je bilo puno diplomatskih pregovora kako bi se dogodio ovaj „ustupak”.
Biskup Dobrila
Lik i djelo biskupa Dobrile su idealni za filmsku ekranizaciju. Iako je bio siromašno seljačko dijete, zahvaljujući inteligenciji i marljivosti, pohađao je gimnaziju u Goriziji i Karlovcu, a studirao je teologiju u bečkom Augustineumu, gdje je bio kolega i prijatelj J. J. Strossmayera. U Beču je i doktorirao 1842. Nakon toga je bio u Trstu kapelan, profesor, župnik i kanonik. Od 1857. je porečko-pulski, a od 1875. i tršćansko-koparski biskup. Bio je veliki branitelj hrvatskih i slovenskih interesa u Istri. Borio se za ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim te je osnivao škole i dijelio stipendije za đake. Širio je u puku hrvatsku knjigu i jačao narodnu svijest. Tiskao je molitvenik Oče, budi volja tvoja, koji je bio iznimno važan za pučku prosvjetu, te zbirku poučnih priča i poslovica Različno cvijeće. Pokrenuo je hrvatske novine u Istri – Naša sloga 1870. Zauzimao se za podizanje narodne inteligencije, gospodarsku prosvjećenost i mudro gospodarenje, kako bi se istarski seljak oslobodio zavisnosti od talijanskih trgovaca i lihvara. Kao istarski biskup bio je član Pokrajinskog sabora u Poreču, a od 1861. do 1867. i njegov zastupnik u Carskom vijeću u Beču. U istarskom Saboru je 1863. podupro prijedlog da se zapisnici i odluke Sabora ne objavljuju samo na talijanskom već i na slavenskom jeziku, apelirajući na talijansku većinu da ne uskraćuje prava Hrvatima i Slovencima jer će oni – kada se narodno osvijeste – odgovoriti na njihove nepravde na način koji se neće svidjeti istarskim Talijanima. Zbog svojih hrvatskih i slavenskih osjećaja Dobrila je trajno bio izvrgnut napadima talijanskih liberala. Na Vatikanskom koncilu 1870. isticao se kao Strossmayerov pristaša, a ostala je u rukopisu nedovršena njegova Povijest o posljednjem općem crkvenom saboru vatikanskom. Čitav imetak je ostavio u dobrotvorne svrhe. Iako kuna s njegovim likom više nemamo u džepu, danas Sveučilište u Puli nosi njegovo ime. On je bio i ostao simbol istarskoga hrvatstva te velika brana talijanizaciji pa i fašizmu toga dijela Hrvatske.
Istarski antifašizam
Istru sam upoznao ranih devedesetih kad sam još kao student otkrivao njezine čari. Možda sam se zaljubio u ovaj komadić domovine jer me neodoljivo podsjećala na rodnu Hercegovinu, prošaranu također kršem i zemljom crvenicom, maslinama i vinovom lozom, kamenim kućama i obiteljskom tradicijom. No, ovdje je ipak sve bilo nekako skladnije i posloženije. Još tada sam razbio neke stereotipe koji mnogi imaju o Istri. Shvatio sam ponajprije kako je „krasna zemlja, Istra mila” uistinu „dom roda hrvatskoga”. Ali to nije hrvatstvo koje se hvali na sav glas i udara u prsa. To je ono tiho hrvatstvo koje svoje voli i poštuje tuđe, koje prima ono najbolje od drugih, ali se ne odriče svoga. To je onaj nacionalni osjećaj koji se uspio očuvati unatoč svim nedaćama i pritiscima te u obiteljskom okružju svoj identitet i osjećaj prema Istri i Hrvatskoj prenositi na nove naraštaje. Shvatio sam da je Istra uistinu multikulturalno lice Hrvatske, koja pruža ruke i otvara srce prema drugima i drukčijima te koja može poslužiti kao uzor drugim europskim regijama kad je u pitanju odnos prema manjinskim zajednicama.
No, jedna me stvar od prvoga doticaja s Istrom na poseban način zaintrigirala, a to je istarski antifašizam. Znao sam da se Istra ponosi svojim antifašizmom, ali tada sam shvatio kako je to zapravo antifašizam lišen surove komunističke ideologije i njezinih skrivenih interesa, koji je u borbi protiv okupatora u svoje redove okupio čak i katoličke svećenike u zajedničkoj borbi za očuvanje života i vlastitoga identiteta. Nije to bio antifašizam na koji se često pozivaju oni koji na taj način žele rehabilitirati ili prikriti zločine i diktaturu jugoslavenskoga komunizma, već istinska borba protiv fašizma koji je baš u ovoj regiji pokazao svoje zločesto lice na najgori mogući način.
Taj izvorni pogled na antifašizam me inspirirao pa sam tako svojedobno pisao i o specifičnom katoličkom antifašizmu hrvatske Istre. Kolege su me pitale – jesu li spojivi Crkva i antifašizam ili je riječ o dva potpuno oprečna pojma, koji se međusobno isključuju!? Na europskom Zapadu sasvim je spojivo, ali u našem duboko svjetonazorski podijeljenom društvu ta je povezanost očito tabu tema, osim valjda u Istri. Najbolji simbol toga je velečasni dr. sc. Božo Milanović, rodom iz Kringe, iznimno zaslužan za pripajanje Istre matici zemlji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine. Treba li podsjećati kako je autoritarni jugoslavenski predsjednik Tito monsinjora Milanovića, zajedno s biskupom Dragutinom Nežićem 1978. odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Isti taj svećenik primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu 1962., vlasti su mu postavile spomen-ploču na kuću u Kringi u kojoj je živio i djelovao, a socijalistička Jugoslavija mu je u čast objavila čak i prigodnu poštansku marku. Čak su i komunisti (pri)znali kolika je bila zasluga istarskih svećenika za opstanak netalijanskoga stanovništva u Istri, te koliki je njihov doprinos oslobađanju Istre i njezinoj budućnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dijelili su slične ciljeve i zajedno se borili protiv fašizma, iako je antifašizam komunista i katolika bio različit. Jedan je počivao na ideološkoj i političkoj osnovi pa se poslije razvio u totalitarni poredak, a drugi koji je počivao na vjersko-moralnoj osnovi u onaj kakvom smo svjedočili na Zapadu, a koji uključuje ljubav prema svome narodu, slobodu mišljenja i vjerovanja te demokratskoga ponašanja. S druge strane i danas se mnogi na desnici čude kako je svećenik Milanović mogao surađivati sa „zločincem” Titom. Možda je najbolji odgovor dao on sam, na upit katoličkoga novinara Waltera Eberharda, s kojim je razgovarao na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na Eberhardovo čuđenje kako Crkva inzistira na priključenju komunističkoj Jugoslaviji umjesto katoličkoj Italiji, Milanović je izrekao onu već antologijsku rečenicu: „Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.” Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskoga fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri postao je simbolom antifašističkoga otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ. Dobro je da Istra čuva taj izvorni duh antifašizma jer se tim pojmom u novije doba olako nabacuje i manipulira, a počesto služi i kao smokvin list za koješta. Vjerujemo da će povratak dobroga biskupa Dobrile dodatno učvrstiti otvoreni hrvatski duh Istre i pokazati smjer i za budućnost.
