Luka Tunjić je student i sportaš. Ima 24 godine. Živi i radi na obiteljskoj farmi u mjestu Vukanovići, planinskom selu udaljenom oko 12 kilometara od Kaknja u Središnjoj Bosni, koje danas broji nešto više od stotinu stanovnika. Osnovnu školu završio je u Vukanovićima i Tršću, a srednju školu, opću-realnu gimnaziju KŠC „Sv. Josipˮ, u Sarajevu. Trenutno je na petoj godini studija na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, odnosno na završnoj godini master studija. Nogomet je počeo igrati s 11 godina u FK Rudar Kakanj, a poslije je nastupao za FK Sarajevo i FK Mladost, gdje je igrao seniorski nogomet sve do ove godine. Sport ga je naučio disciplini, upornosti i timskom radu.
Njegova obitelj se već više od 20 godina bavi uzgojem stoke u sustavu krava – tele. U tom poslu postigli su jako dobre rezultate i prepoznati su u kantonu ali i šire. Ima još jednoga brata koji pohađa srednju školu i sestru koja studira u Zagrebu. Posao vode zajedničkim snagama, oslanjajući se na vlastiti rad i trud. Jedan je od pozitivnih primjera mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji je odlučio ne napustiti svoje ognjište nego stvarati i raditi sa svojom obitelji na rodnoj grudi.
Gospodine Tunjiću, mnogi mladi iz BiH otišli su u svijet tražeći bolje životne uvjete. Zašto ste Vi odlučili ostati u svome selu i u njemu raditi a ne u gradu ili negdje u inozemstvu?
Smatram da mladi u posljednje vrijeme prate globalni trend iseljavanja i odlaska iz Bosne i Hercegovine. To više nije problem samo ruralnih sredina nego su poprilično ispražnjene i gradske jezgre. Brojke koje nam pokazuje statistika svakako su zabrinjavajuće. Kao što sam već spomenuo, mislim da je riječ više o praćenju trenda nego o stvarnoj potrazi za boljim sutra. Odrastao sam na selu i vjerujem da je moja generacija jedna od posljednjih koja je djetinjstvo provela bez mobitela i interneta, uz prave dječje igre i radosti. Kao dijete sam počeo raditi uz roditelje na obiteljskoj farmi koja je u tom razdoblju bila tek na svojim počecima. Odrastajući u takvom duhu i okruženju, odlučio sam ostati, upisati studij u Sarajevu i paralelno graditi život kod kuće, iako je bilo prilika i ponuda za odlazak vani.
Koji su izazovi i problemi za život mladoga čovjeka u Vukanovićima?
Sigurno da nije lako ni jednostavno. Smatram da je najveći problem demografska slika stanovništva. Ako se nastavi ovakvim ritmom, sela će jednostavno nestati. Škola koja je nekada bila puna danas je zatvorena. U takvom okruženju mladima je teško zasnovati vlastiti život. Svi ostali problemi donekle su zanemarivi u današnje vrijeme.
Slobodno mogu reći da je putna komunikacija u dobrom stanju. Danas većina ljudi posjeduje automobile, a ako uzmemo u obzir da nam do Sarajeva, glavnoga grada države, ne treba ni sat vremena vožnje, to dovoljno govori o veoma dobrom položaju Vukanovića, za koje mnogi kažu da su „Bogu iza nogu”. Većina ljudi koji žive i rade u europskim zemljama svakodnevno prelaze i znatno veće relacije kako bi stigli na posao. Ipak, u selu postoje i infrastrukturni problemi koji su pomalo nerealni za 21. stoljeće. Još uvijek nema javne rasvjete, o kojoj se godinama govori, a u ljetnim mjesecima, kada je selo puno ljudi, javljaju se i problemi s vodoopskrbom.
Dobrom voljom do ciljeva
Vi ste i student. Kako spajate život i studij u Sarajevu s radom na svojoj farmi?
Nekada zna biti teško i zahtijeva dosta odricanja, ali dobrom organizacijom vremena sve se može postići. Fakultetske obaveze nastojim planirati unaprijed kako bih se uspješno organizirao i kako bi sve funkcioniralo.
Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?
Moj radni dan uvelike ovisi o godišnjim dobima. U ljetnim mjesecima imam više vremena za rad kući jer nemam studentske obveze. Tada smo fokusirani na pripremu stočne hrane za zimsko razdoblje, a oko stoke nema puno obveza jer su na ispaši. Zimi je stoka smještena u štale, tada ima dosta posla oko njih, čišćenje i hranidba zahtijevaju po nekoliko sati predanoga rada, a uz to i studentske obaveze su u samom jeku.
Ukratko, u zimskom razdoblju zna biti dana kada po tri puta mijenjam odoru: ujutro na farmu, popodne fakultet pa predvečer opet farma. Sve se može postići ako postoji dobra volja. Uz sve to, uvijek se može naći i vremena za sebe, iako je to vrsta posla koja zna zahtijevati 0/24 pozornost i prisutnost.
Je li težak život i rad na farmi? Koliko Vam je bitna obiteljska podrška?
Svaki posao mora se raditi s ljubavlju. Ako radimo ono što ne volimo, siguran sam da i najlakši posao postaje težak. Naša vrsta posla zna biti fizički zahtjevna, ali kada se radi s ljubavlju i pažnjom, ona postaje zadovoljstvo, a ne teret. Obiteljska podrška mi je izuzetno važna u svakom smislu. Smatram da su zdravi obiteljski odnosi i međusobno povjerenje ključ svakoga uspjeha. Postoji razumijevanje kada ja nisam tu i ne mogu stići, ali isto tako sam i ja uvijek na raspolaganju kada oni imaju druge obveze.
Smatrate li da je život i rad na selu samoodrživ? Ili modernim rječnikom govoreći: isplati li se to mladom čovjeku?
Smatram da je svaka vrsta posla samoodrživa i isplativa ako se radi kvalitetno, pošteno i odgovorno. Danas je došlo vrijeme kada svi mogu solidno živjeti ako to zaista žele i ako su spremni raditi. Velika je potražnja za radnicima u gotovo svim sektorima. Zanati su posebno dobro plaćeni jer su postali rijetkost i teško je pronaći kvalitetnoga majstora. Zato mislim da je itekako moguće živjeti, raditi i opstati samostalno, ne samo na selu nego i u gradu. Kada govorimo o selu, to ne mora nužno značiti isključivo poljoprivredu. Postoji čitav niz drugih djelatnosti – od građevinskih zanimanja do mehanike i raznih usluga – koje mogu osigurati pristojan i stabilan život.
Koliko Vas u radu podupire i potiče lokalna zajednica i općina?
U zadnje vrijeme općina ima sluha za ovakve priče. Postoje programi poticaja za poljoprivredne proizvođače. Naravno da uvijek može bolje, ali zaista postoji podrška Općine Kakanj i na tome im zahvaljujem.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
Iskreno ne volim previše unaprijed planirati jer nikad ne znamo što nas sutra čeka. Trenutno sam ovdje, imam još jednu godinu fakulteta i nakon toga ćemo vidjeti kako i u kojem smjeru dalje. Iskreno, mogu zamisliti budućnost ovdje, ali isto tako sam svjestan da je kada govorimo o zasnivanju obitelji u ovakvim okolnostima doista teško.
Mladi i odgovornost
Koji su životni ideali današnjih mladih ljudi? Imaju li jasan plan kamo i kuda idu i gdje žele stići?
Mislim da su se stvorili pogrešni ideali u kompletnom društvu. Prate se neke lažne slike i vizije društvenih mreža što doista stvara jedan kalup koji vodi u lošem smjeru. Život je postao previše užurban, bez pravih vrijednosti. Ljudi su se udaljili od Crkve i Boga, pogotovo mislim na veće gradske sredine gdje mladi izgledaju pogubljeno u današnjim „modernim” vremenima.
Sada malo globaliziram, naravno da ima dosta pozitivnih primjera i pravih priča, ali općenito ja nisam zadovoljan slikom, vizijom i planom koji mladi imaju, i ono što svakodnevno čujem i vidim potvrđuje moje sumnje u današnji način života. U razgovoru sa svojom generacijom, po priči svi teže nečemu idealnom i uspješnom, što je naravno za pohvalu, ali ih dosta u takvoj težnji jednostavno zaluta. Ovdje bih iskoristio priliku i pohvalio mlade iz Vukanovića koji se još drže uz Crkvu i Boga što je sigurno jedan ispravan put i dobar temelj za zdrav život.
Jesu li, po Vašem mišljenju, današnji mladi možda previše pasivni u društvu?
Mislim da jesu pasivniji nego ranije generacije, ali ne zato što nemaju potencijala, nego zato što su se okolnosti uvelike promijenile. Danas je velik dio aktivnosti preseljen na internet i društvene mreže, gdje se stvara privid uključenosti i djelovanja, iako u stvarnosti često izostaje konkretan angažman.
Druženja, zajednički rad i inicijative koje su nekada okupljale mlade danas su rijetkost. U našem kraju gotovo da i nema udruga ili sadržaja koji bi mlade potaknuli na aktivnije sudjelovanje u društvu. Tome dodatno doprinosi i demografska situacija, jer mladih jednostavno nema dovoljno. Ipak, smatram da odgovornost ne leži samo na okolnostima, sami mladi trebaju pokazati više inicijative, hrabrosti i volje da se uključe, pokrenu nešto novo i preuzmu odgovornost za zajednicu u kojoj žive.
Vjera kao temelj
U današnjem modernom svijetu od svih vrijednosti čini mi se da se prenaglašeno inzistira na apsolutnoj slobodi ali bez odgovornosti. Koje su Vaše životne vrijednosti?
Slažem se s tim da se odgovornost sve više izbjegava. Sloboda bez odgovornosti ne vodi na dobar put. Svatko bi trebao stajati iza svojih postupaka i biti spreman snositi posljedice. Danas se često čuje poruka: „Radi što želiš, bez obzira na posljedice.” Takav pristup vodi u pogrešnom smjeru. Sloboda bez odgovornosti prestaje biti vrijednost i postaje opravdanje za loše postupke. Moje temeljne životne vrijednosti su vjera te iskren, predan i pošten rad, za koji vjerujem da uvijek donosi dobre plodove.
Što Vam se čini, jesu li mladi ljudi otvoreni za vjeru i duhovnost?
To uvelike ovisi o sredini i obiteljskom odgoju. Prema onome što sam ja upoznao, situacija je znatno bolja u manjim sredinama, gdje nema velikoga jaza između mladih i starijih. Mladi su uz Crkvu, redovito idu na misu i sudjeluju u raznim okupljanjima. U većim gradovima sam, nažalost, upoznao mlade koji u crkvu dođu tek jednom ili dvaput godišnje, najčešće za Božić. Za druge aktivnosti nisu ni čuli.
Koliko ulogu u Vašem životu i radu ima vjera?
Vjera je temelj svega i nešto što me prati otkako znam za sebe. U vrijeme moga ranog djetinjstva u Vukanovićima je bilo više od dvadesetero djece u osnovnoj školi u Vukanovićima i Tršću, a bilo je i nekoliko sjemeništaraca. Odrastali smo u okruženju u kojem su misa, vjeronauk, susreti ministranata, proslave Svetoga Nikole i božićne priredbe bili sastavni dio svakodnevice. Sve je bilo prožeto vjerom i životom Crkve. To me zasigurno oblikovalo kao čovjeka i kao katolika. Danas je, nažalost, situacija drukčija: djece je znatno manje, a velik dio moje generacije danas živi i radi izvan granica domovine.
Za kraj, što biste ukratko poručili našim mladima?
Poručio bih mladima da ne bježe od sebe i svojih korijena u potrazi za nekom idealnom slikom života za koju često čuju od drugih koji imaju potrebu da veličaju život kojim nisu zadovoljni. Nigdje nije savršeno i nigdje nije lako, ali se poštenim radom, strpljenjem i ustrajnošću može izgraditi dostojanstven život i ovdje. Važno je imati hrabrosti preuzeti odgovornost, njegovati prave vrijednosti, ostati uz vjeru i zajednicu te ne zaboraviti tko smo i odakle dolazimo. Budućnost se ne gradi preko noći, raditi se mora, u BiH ili u zapadnoeuropskim zemljama.
Hvala lijepa za ovaj razgovor. Želimo Vam svako dobro i blagoslov u Vašem životu i radu.
Hvala Vama na pozivu, bila mi je čast i zadovoljstvo govoriti za Vaš tisak. Također, i Vama i vašim čitateljima želim svako dobro i Božji blagoslov.
