Vijest o ukazanjima se brzo proširila usmenom predajom i okupljali su se ljudi iz okolnih mjesta u sve većem broju. Nakon kratkoga vremena vlast zabrinuta razvojem događaja odlučuje se na represiju pa odvode Tereziju, oca joj i strica u Mostar na saslušanje. Dok su ih odvodili, milicioneri su vidjeli svjetlo na kući i prepali se.[1]
Suđenje
Jedini slučaj za koji su se komunisti mogli uhvatiti bila je posjeta župnika umirućoj Tereziji koji ju je tada „opremio” odnosno ispovjedio, pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. Ispovijed uključuje iznošenje grijeha pokornice te utješno obraćanje svećenika što su istražitelji iskoristili da odgovornost svale na župnika koji je jedini tada izravno pričao s vidjelicom. Na temelju činjenice da je Terezija zbog bolesti vrlo malo jela te da se više molila Bogu iskonstruirali su optužbu da ju je fra Honorije nagovarao da posti i moli kako bi joj se ukazala Gospa. Ništa drugo nisu imali, ali to im je bilo dovoljno.
Na suđenju u Mostaru zbog Terezijine šutnje partizanka je poletjela s nožem na nju i ona je tada, iz straha za svoj život, prvi put progovorila uzviknuvši: „Ajme meni!”[2] Nakon povratka kući u Kamenu, Gospa joj se ukazala još samo jednom i rekla da neće više imati viđenja jer je progovorila.[3] Ukazanja su sveukupno trajala nekih mjesec dana.[4]
Župnik mučenik
Fra Honorije Čilić pok. Nikole rođen je 24. siječnja 1910. u Međugorju i bio je župnik u Blagaju od listopada 1945. do ožujka 1947.[5] Tadašnje vlasti priječile su svećenicima redovito pastoralno djelovanje. Fra Kamilo Milas koji je bio župnik od 1965. do 1978. piše: „Ako je svećenik na selu u nekoj kući ispovjedio više bolesnika, to se proglašavalo skupom bez dopuštenja i kažnjavalo ga se do 5000 dinara, tada dosta velik novac. Tako je župnik u Međugorju platio 3000 dinara kazne zbog ispovijedi više starih i bolesnih osoba u jednoj kući. U bolnici je još strožije. Bolesnik ili rodbina morali su pismenim putem zatražiti dopuštenje od upravitelja bolnice da bi svećenik mogao obići bolesnika i podijeliti mu potrebne sakramente. Tek kasnije to je mogao dopustiti i osobni liječnik. Ja sam se u takvim slučajevima, u tijeku moga pastoralnog rada, pa i u Blagaju, snalazio svakako.”[6] „Na tom je području fra Honorije između 4. studenoga 1945. i 24. ožujka 1947. ispovjedio i pričestio 2.100 osoba.”[7] U svojstvu župnika je „24. ožujka 1947., u Kamenoj ispovjedio umiruću bolesnicu Tereziju Puljić Vlahić, koja je pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[8]
Na sudu u Mostaru optužen je da je kao župnik u Blagaju maloljetnu Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.[9] Nije mu pomoglo što se on ograđivao od događanja, već je 1. travnja 1947. bio zatvoren.[10] Već za nekoliko dana, 5. travnja 1947., osuđen je na tri godine robije i dvije godine gubitka građanskih prava.[11] „Tri godine proveo je u komunističkom zatvoru (veljača 1947. – veljača 1950.) u Mostaru, Sarajevu i Zenici.”[12] Pri izlasku iz zatvora bio je psihički potpuno skršen.[13] Načelnik Udbe Ćimić je u tome odigrao glavnu ulogu. „Osman Ćimić Ćima bio je 1945. godine pripadnik OZNA-e u Stocu. Suton ga naziva zapovjednikom voda za likvidaciju u mostarskoj Ćelovini te tvrdi da se likvidacijama ‘bavio’ od zauzimanja Mostara 14. veljače 1945. do strijeljanja posuških žrtava 12. prosinca 1947. U Posušje ga je 1947. godine doveo Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za unutrašnje poslove BiH kamo je došao iz republičke OZNA-e u kojoj je bio jedan od čelnika.”[14] Uz likvidacije druga mu je specijalnost bilo uhićenja, istrage i zlostavljanja svećenika i časnih sestara.
U dopisu upućenom udruzi Dobri Pastir 4. siječnja 1950. godine stoji: „U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokojniku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDBA-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDBA-e, postao abnormalan, zapravo sulud. Tako se jedanput kad je on bio kod njega, vrtio na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću.”[15] Njegov subrat fra Kamilo Milas ga je posjetio tri dana prije smrti: „Iz razgovora sam razabrao da je psihički potpuno skršen. Tužio mi se kako često, pa i dan prije toga, dolazi načelnik UDBA-e iz Mostara Osman Ćimić i maltretira ga. Tražio je da mu kaže tko mu je rezao duhan što ga ima u kutiji i puši. U ono vrijeme bila je to velika optužba za mali prekršaj, jer je i to bilo zabranjeno. I za to je slijedila kazna zatvora i razne vrste kazna. Naravno da mu nije kazao. Nastojao sam malo ga osokoliti, ohrabriti da se toliko ne plaši, jer tako Ćimić postupa s drugim svećenicima, kao i s drugi intelektualcima koji se ne daju slomiti.”[16]
Svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora fra Honorije je 11. studenoga 1950. umro od infarkta na Pločama a pokopan je u Tepčićima gdje je tada bio župnik u dobi od samo 40. godina.[17] S pravom se može ustvrditi da je on mučenik ukazanja u Kamenoj. Ćimić nije nikad odgovarao za svoje zločine već je kao i toliki drugi nesmetano uživao sve blagodati komunizma i demokracije.
[1] Ibidem.
[2] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.
[3] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.
[4] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.
[5] K. Milas, nav. dj., 60; „Popis župnika župe Blagaj-Buna od osnutka (1891.) do danas”, Župa Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, na: https://www.zupablagajbuna.ba/dosadasnji-svecenici.html, (23. ožujka 2025.).
[6] K. Milas, nav. dj., 120-121.
[7] Andrija Nikić, „Patnje hercegovačkih franjevaca 1945.-1990.”, Stopama pobijenih, 2009./2, 21.
[8] K. Milas, nav. dj., 60.
[9] U optužbi se Gospa piše malim slovom. Usp: „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Drugi dio)”, Crkva na kamenu, 6. ožujka 2016., na: https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica-zivota/sudski-spisi-crkvenih-osoba-nakon-drugoga-svjetskog-rata-drugi-dio/, (23. ožujka 2025.).
[10] K. Milas, nav. dj., 60.
[11] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata”.
[12] Robert Jolić, „Duhovna zvanja iz Međugorske župe (1)”, Glasnik mira, 2008./8, 36.
[13] Ibidem.
[14] Blanka Matković, „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)”, hrsvijet.net, 3. travnja 2013., b. 7, na: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/26930-blanka-matkovi-poslijeratni-komunistiki-zloini-i-grobita-u-istonoj-hercegovini-i-dio, (26. ožujka 2025.).
[15] Mate Tadić, „Lik i djelo političkoga uznika dr. fra Smiljana Zvonara”, Susreti, 2015./9, 172-173.
[16] K. Milas, nav. dj., 60.
[17] „O. fra Honorije Čilićˮ, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, na: https://franjevci.info/nekrologij/o-fra-honorije-%C4%8Dili%C4%87, (24. ožujka 2025.); K. Milas, nav. dj., 60.
