Iako su vrlo rijetki, postoje ljudi koji cijeli život prožive samo kako bi nas uvjerili da dobrota, ljubav, prijateljstvo i poštenje nisu nepristupačna tamna strana mjeseca, nego tako jednostavna stvar izbora, želje i opredjeljenja. Susret s njima prava je svečanost ljudskog postojanja.
Jer, u njihovim očima svatko sebe prepozna kao bliskog prijatelja i kao nekoga toliko vrijednoga s kojim oni ne bi oklijevali svoj jedini zalogaj podijeliti. Ali još više bljesne njihov sjaj koji ne isključuje nikoga koga njihov pogled obasja. Ne osuđuju niti optužuju one koji padnu kad ima pomažu da se opet na noge podignu.
Htio ili ne htio moraš se zapitati je li to zaista tako lako kad smo tolike knjige na tu temu pisali i toliko vremena potrošili kako bismo o tome pričali i raspravljali? Izgleda da smo sve probali samo kako se ne bismo dobrotom baviti trebali, jer dobrota, da bi postojala, traži temelj žrtve, strpljenja i puno oprosta. Ponos, zazor i predrasude tek su staklene posude koje ljubav čim dotakne u komadiće razbije.
Zato su dobri ljudi vrlo rijetki, jer su uvijek na sve to spremni. Usprkos tomu, sigurno smo jednog između njih sreli i komadić njihove dobrote drugome čovjeku u potrebi proslijedili. U tom trenutku jasno osjetimo kako srce ponosno tutnji kao da se kamen oko njega raspukne i prepolovi. Tako malo treba da u sebi ali i u drugima probudimo dobrog čovjeka.
Hvala ti, dragi subrate fra Anto, što si svojom ljudskom dobrotom (uvijek smo te svi zvali Mensch) u svima nama budio i poticao dobrog čovjeka! Neka tvoj susret s Gospodinom bude potvrda one dobrote i ljubavi koje si već živio i prihvaćao kao milost od Boga.
