Kao malo dijete, Georgie Badiel morala je ustajati svaki dan prije zore kako bi pješačila do najbližeg zdenca. Noseći praznu posudu na glavi, svakodnevno je pješačila po tri sata, s bakom i rođakinjama. Dok je hodala, osjećala je kako u njoj gori osjećaj nepravde zbog ove situacije. Badiel je od tada prevalila daleki put. Ona je sada poznati supermodel i u misiji je pomoći ljudima u svojoj domovini kako bi lakše došli do čiste vode. Badiel je odrasla između Obale Bjelokosti i Burkine Faso, a kada je postigla uspjeh, vratila se u svoje rodno selo u Burkina Faso kako bi pomogla.
Problem s vodom nije bio samo u njezinu rodnom gradu. Milijunima ljudi u Burkina Fasu nedostaje čiste, pristupačne vode za piće. Žene i djevojke zadužene su za ta duga, opasna, iscrpljujuća svakodnevna putovanja. Međutim, nije dovoljno samo donijeti vodu, budući da je puna opasnih bakterija, mora se prokuhati i ostaviti da ohladi. I tako čitav život, svaki dan.
Na web stranici zaklade gospođe Badiel nalazimo opis: „Njezina braća i muški rođaci smjeli su spavati dok su ona i ostale djevojke u kući morale ići po vodu. Georgie je teško prihvaćala ovu spolnu nejednakost. Noću, prije spavanja, upitala bi baku: ‘Zašto je voda toliko daleko? Zašto vodu moramo prokuhati prije nego što je popijemo?’ Baka bi joj obično odgovorila da postavlja previše pitanja.”
Georgie sada živi i radi u New Yorku, ali nije zaboravila odakle je došla. Odbija se pomiriti s tim da ostavi stvari kakve jesu. Kako je moguće da se ona može dugo, s toplom i čistom vodom tuširati u svom stanu na Manhattanu, dok njene tetke, rođakinje, nećakinje, sestre, prijatelji i bezbroj drugih u zapadnoafričkim zemljama to ne mogu ni sanjati?
Prekretnica u ovoj priči bilo je rođenje djeteta. Georgie je ispričala talijanskom listu Corriere della Sera kako je prije pet godina letjela iz SAD-a u Benin u posjet svojoj trudnoj sestri. Stvari se tamo nisu nimalo razlikovale od onoga kako ih je doživljavala godinama prije. Njezina se sestra morala probuditi prije zore i napuniti kante vodom. Neke su žene koje su živjele na selu morale hodati i šest sati, suočavajući se s rizikom od napada muškaraca i divljih životinja.
To je doživljavala kao neprihvatljivu situaciju. Georgie je htjela nešto poduzeti na inteligentan i napredan način, kako bi bila primjer istinskog osnaživanja žena.
Nakon što je istražila razne načine donošenja svježe vode u domove i sela u Burkina Fasu i naišla na brojne prepreke, osnovala je vlastitu zakladu. Nije stvar samo u kopanju bunara. Također se radi o obrazovanju i osnaživanju žena da budu nositeljice promjena.
Prema webu zaklade, educirali su više od 15 000 djece o osnovnim higijenskim i sanitarnim praksama, obnovili su 110 bunara i izgradili 19 drugih – pomažući više od 270 000 ljudi da imaju pristup čistoj pitkoj vodi. Također su osposobili 118 žena kako bi mogle pomagati svojim zajednicama u obnavljanju i održavanju bunara.
Za Badiel je pristup vodi više od zdravlja i tjelesnog uzdržavanja; radi se o slobodi. U jednom razgovorou kazala je: „Voda porobljava ljude jer nemaju izbora. Bez vode nema slobode. Ne možete ići u školu, žena nema dovoljno slobodnog vremena kako bi mogla raditi druge stvari za sebe i za svoju djecu.” Zbog toga Georgia pravo na vodu brani kao ljudsko pravo.
U razgovoru nastavlja: „Znate, svaki put kad se vratim kući – sve što mislim i sve što vidim je što mogu učiniti više. Nikada nije dovoljno, što god da radim. Sada, kad odem u Burkinu Faso, sve što želim jest pronaći rješenje kako u moju zemlju donijeti čistu pitku vodu. Jer kad idem u sela, vidim žene poput mene, vidim mlade djevojke poput mene, koje moraju provesti tri sata, četiri sata, a neke i spavaju na cesti, samo da bi vratile kantu vode za svoju obitelj. Znate, ako doista želimo riješiti siromaštvo, moramo krenuti od osnovnog. A meni je osnovna voda. Tu život započinje.
Talijanska svetica i mističarka 17. stoljeća, sveta Veronika Giuliani, složila bi se s Georgiom. Kada je Veronika imenovana opaticom, vidjevši svoje sestre kako nose vodu u kantama stepenicama projektirala je i izgradila sustav cijevi. Poznata po svojim intenzivnim i neviđenim mističnim iskustvima i mnogim posebnim darovima koje je dobila od našega Gospodina, nikada nije izgubila svoj smisao za praktične i jednostavne stvari, a u skladu s tim je obrazovala svoje sestre. Ovoj velikoj zaštitnici možemo povjeriti žeđ Afrike.
