Božji izabrani narod Staroga zavjeta bio je dužan slaviti subotu, kao dan odmora, jer je Bog sedmoga dana, u subotu, nakon stvaranja svega svijeta, „odmarao“ od svega posla i ustanovio subotu kao dan odmora i za čovjeka. – Zašto onda izabrani narod Novoga zavjeta slavi nedjelju, umjesto subote? Zar to nije prekršaj, gaženje Božje zapovijedi? Ili, možemo li mi danas odlučiti slaviti neki drugi dan u tjednu, da jednog drugog dana idemo na sv. misu i da jedan drugi dan posvetimo Bogu, a u nedjelju da idemo na šetnju, na izlet, ekskurziju, ili na neku radnu akciju (kao što se to radilo u vrijeme komunizma)?
– Ne!
– A zašto ne?
Subota je bila dan odmora za Božji narod. Robovi su prije stoljećima radili dan i noć za svoje robovlasnike i nisu imali ni jedan dan u tjednu slobodan. Božji izabrani narod bio je slobodan. Njega je Bog oslobodio od egipatskog ropstva i on će uvijek biti slobodan. On želi da i onda kad mu služimo dragovoljno, da mu služimo kao slobodni ljudi, a ne kao robovi.
Ne samo da ne treba da robujemo nekom čovjeku ili nekoj državi, nego ne smijemo biti ni robovi svojih grijeha i požuda. Božji narod ne smije biti rob lakomosti, gramzljivosti – da pretjerano radi, kako bi što više stekao i kako bi se što više obogatio. Božji čovjek nije rob ni svog stomaka, ni svojih osjećaja, ni svojih želja, ni svoje ideologije. A pogotovo nije rob vanjskih utjecaja: nije rob mode, tuđeg mentaliteta, tuđeg bezbožnog svjetonazora, niti javnog mnijenja, koje se ne slaže s Božjim Zakonom. Zato je Božji narod vjerno poštivao i opsluživao subotu, kao dan Gospodnji.
Zašto onda mi ne slavimo subotu, nego nedjelju?
Subotnji odmor bio je priprema Božjeg naroda na ovom svijetu za vječni odmor u Kraljevstvu Božjem.
I Isus Krist, dok je bio na ovom svijetu, poštivao je subotu, iako u potpunijem i savršenijem smislu, nego farizeji i pismoznanci. On je živio u potpunoj slobodi Sina Božjega. Stoga je on subotu, koju je Bog dao za dobro čovjeka, koristio za još veće čovjekovo dobro. On je i subotom ozdravljao bolesne i oslobađao opsjednute od vlasti sotone – da Božja djeca budu potpuno slobodna od svakog oblika ropstva.
Međutim, Božji Sin nije došao na svijet samo radi jednog naroda i za jedno vrijeme. On je došao kako bi donio slobodu svoj Božjoj djeci, svugdje po svijetu i kroz cijelu ljudsku povijest – ne samo jedan dan tjedno, nego vječnu slobodu i sreću. Stoga je on preuzeo na sebe sve što nas je zarobljavalo i sve je to uništio na svome križu. On je umro za nas, kako bi nas oslobodio od ropstva grijehu, patnji i zlu. No, najveće zlo, koje prijeti čovjeku, jest smrt. Stoga, kad je Isus Krist, Spasitelj, umro – svijet je ostao bez nade u spasenje, bez nade da će nekad moći uživati potpunu slobodu Božje djece.
Razočaranje Isusovih učenika nakon njegove smrti bilo je neizrecivo, neizmjerno. Oni nisu imali druge nade, osim Njega.
I upravo se tu pokazala neizmjerna Božja dobrota i njegovo milosrđe: On je uskrisio svoga Sina i na taj je način uništio i posljednjeg čovjekova neprijatelja – smrt! I ne samo da je Isus uskrsnuo, uništavajući tako vlast smrti, ne samo da nam je osigurao vječnu sreću, nego on nije htio ni da mi u ovom životu živimo pod teretom straha i očaja: odmah se je svojim učenicima ukazao živ, ispunjajući ih radošću i nepokolebljivom vjerom, tako da se više nisu bojali ni patnje, ni smrti – sigurni da se ni sve patnje ovoga svijeta ne mogu usporediti s radošću nagrade vječnoga života.
Isusovo uskrsnuće daje novi smisao cijeloj povijesti čovječanstva. Njegovo je uskrsnuće najveći i najvažniji događaj u povijesti čovječanstva. Većeg događaja niti je bilo, niti bi moglo biti. Zbog toga Crkva, zajednica Kristovih vjernika, s punim pravom – od dana Isusova uskrsnuća, u nedjelju nakon Velikog petka – kao Dan Gospodnji slavi nedjelju, tj. dan uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, vrhunac njegova otkupiteljskog djela. Zato se Crkva svake nedjelje svečano, svetim misnim slavljem, tj. euharistijom – žrtvom zahvalnicom – spominje muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, te zahvaljuje Bogu za to divno djelo spasenja.
Na početku rekosmo da se ova nedjelja zove Nedjeljom Božjeg Milosrđa. Zašto? – Zato što je to želio sam Isus Krist, koji je u svojim ukazanjima svetoj Faustini Kowałskoj, tražio da se nedjelja nakon Uskrsa slavi kao Nedjelja Božjeg Milosrđa.
Božje milosrđe prema slabom i grešnom čovjeku pokajniku tako je veliko, da On žrtvuje svoga jedinog Sina za njegov spas. Isus je umro za grešnike, a ne za pravednike. On je milosrdan prema svakom grešniku, koji se kaje za svoje grijehe. On ne želi da se ijedna duša izgubi. Zbog toga, iako je se uskrsli Isus ukazao okupljenim učenicima u dvorani Posljednje večere, i iako više nije bilo potrebno da se ukazuje bilo kome, on se ipak na današnji dan ponovno ukazao – upravo zbog Tome, koji jedini na dan Isusova uskrsnuća nije bio nazočan s ostalim apostolima, kad se Isus ukazao, a nije mogao ni povjerovati svojim kolegama.
Isusovo je milosrđe tako veliko, da on ne dopušta da i jedan jedini čovjek na svijetu bude spriječen na putu spasenja, zbog svoje nevjere. Stoga je ovaj dan veliki dan bezgraničnog Božjeg Milosrđa.
Božje milosrđe obuhvaća svakoga od nas, a osobito grešnika pokajnika, u trenutku posljednje životne borbe, na smrtnoj postelji. Milosrdni Isus želi da molimo i da se žrtvujemo za grešnike, kao i za duše u čistilištu. Stoga, ispunimo tu želju našeg milosrdnog Gospodina!
Nek mu je čast i slava u vijeke vjekova! Amen.
