Studio portreti su osvijetljeni vještačkim umjetnim svjetlom u studiju i na njima se najčešće vidi samo lice subjekta. Ova vrsta portreta nam rijetko otkriva detalje o subjektu kojega fotografiramo pa se stoga najčešće koristi za pasoše putovnice ili obiteljske portrete. Ponekad se u studiju fotografiraju i cijele osobe kao što su na primjer sportaši s loptom ili u sportskoj uniformi kako bi ispred jednobojne pozadine fotograf napravio njihov portret koji, ipak, malo govori o osobi koju promatramo.
Međutim, ono što će nam najviše otkriti o osobi koju promatramo na fotografiji jest portret u ambijentu, odnosno portret u uobičajenom okruženju subjekta kao što je to njegov dom ili radno mjesto. Ovakvi portreti obično govore o životu subjekta kojega fotografiramo, a najčešće se koriste na sportskim terenima.
Kada je 1989. godine Eugene Smith fotografirao život liječnika iz predgrađa, „country doctor”, kroz jednostavan portret je predstavio čovjeka na fotografiji, a istovremeno je istaknuo i važnost liječnikova prisustva u malom mjestu u Coloradu u vrijeme kada je najbliži liječnik bio udaljen preko 200 kilometara. Tada je liječio dvije tisuće ljudi.
Ovaj portret stoga ne pokazuje samo okolinu ili ambijent, nego liječnika koji svojim izrazom odaje osjećaje o tome kako je raditi liječnički posao koji nitko drugi do tada nije radio u tome mjestu. Istovremeno, portret budi osjećaj kao da smo ušli u dušu ili život subjekta. Ovakav portret je dokaz kako se samo kroz jednu fotografiju može vidjeti život osobe s kojom suosjećamo i razumijemo prirodu posla kojim se bavi.
A prije nego pokušate snimiti portret u ambijentu, postavite sebi dva pitanja: Prvo, predstavljam li na pravi način osobu, njezin život ili profesiju? I drugo, hoće li drugi razumjeti i osjetiti kako se subjekt osjeća u svojoj ulozi?
Kako bismo odgovorili na prvo pitanje, nije dovoljno samo poznavati profesiju osobe, nego je potrebno odvojiti vrijeme, razgovarati te procijeniti koju subjektovu emociju subjekta želimo naglasiti, a da je ona u skladu s njegovim poslom. Nakon što si odgovorimo i na drugo pitanje, potrebno je izabrati: lokaciju ili ambijent jer je, pored subjekta, to najvažniji detalj za fotografiju koji bi trebao izazvati emocije. Potom je naglasak na svjetlosti, odnosno potrebno je razmisliti kako osvijetliti subjekt i na kraju razmisliti koja emocija najbolje predstavlja osobu na fotografiji. Tek kada smo ispunili sve navedeno, slijedi fotografiranje.
Dojam s fotografije
Obično portreti u ambijentu najbrže ispričaju priču o osobi kroz samo jednu fotografiju u čemu se i krije njihova važnost. Na primjeru vidite portret djevojčice, ilegalne imigrantkinje iz Meksika. Ona se skrivala i živjela tajnim životom, a meni, koja sam je trebala fotografirati, je to je predstavljalo neku vrstu straha i tame jer nisam smjela otkrivati detalje iz njezina života, a ipak sam morala fotografirati dio njezina lica. Iz toga razloga sam odlučila sam fotografirati je pomoću prirodne svjetlosti osvijetlivši joj tako mali dio lica kako bih je, s jedne strane zaštitila, a s druge otkrila tek mali detalj iz njezina života. Svjetlost je, dakle, osvijetlila samo djevojčicu, a zatamnila cijelu prostoriju u kojoj se nalazila. Tamni ambijent s njezinim pogledom na fotografiji gledatelju ostavlja dojam misterioznosti i nameće mu se pitanje tko je ova djevojčica i po čemu je važna? Moj odgovor je da njezina emocija govori o tome kako se ona zapravo osjećala dok je vodila tajni život.
Različiti su načini i vrste portreta na kojima možemo predstaviti subjekt. Hoćemo li se odlučiti na način da prikažemo osobu u cijelosti zajedno s ambijentom u kojemu se nalazi – što će pružiti mnogo detalja o njoj – ili ćemo, pak, malim detaljima otkriti tko je ona, ostaje na fotografu jer on će ipak najbolje procijeniti na koji način može i smije predstaviti osobu u njezinu prirodnom okruženju.
