Našim suvremenicima je ovaj engleski književnik postao poznat po svome apokaliptičkom romanu distopijskoga karaktera – Gospodar svijeta. U njemu autor opisuje svijet „posljednjih vremena”, svijet u kojemu sekularistički totalitarizam orobljava ljude, ugrožava i uništava vjeru te tako pripravlja put dolasku Antikrista.

Kuriozitet vezan uz ovaj roman je preporuka Apostolske stolice da je vrijedan čitanja. Pape rijetko javno preporučuju nekog autora ili djelo. Tim je više neobično što su dvojica papa istaknula isti roman kao značajan i vrijedan čitanja. Papa Franjo je uvjerenja kako je Bensonov Gospodar svijeta proročanstvo za naše vrijeme koje opisuje unificirajuću globalizaciju, odnosno hegemonijsku uniformnost koja uime stvaranja umjetnoga jedinstva traži odreknuće od vlastite vjere i osobnih uvjerenja. Tu hegemonijsku uniformnost, prema mišljenju pape Franje, karakterizira nasilno nametanje idejnih obrazaca. Bensonov Gospodar svijeta utjecao je na niz autora apokaliptičke i distopijske književnosti 20. st. i može ga se staviti uz bok najpoznatijim suvremenim distopijskim romanima.

Bensonov Antikrist

Bensonov Antikrist prikazan je u romanu Gospodar svijeta kao veliki mirotvorac koji zastupa novi svjetski poredak u kojemu vladaju sigurnost i blagostanje. Odmah upada u oči koliko se autor u opisivanju lika Antikrista i njegove poruke držao svetopisamskih tekstova. Vrlo veliku sličnost pokazuje njegov lik Antikrista s onim kojega apostol Pavao opisuje u svojoj Prvoj poslanici Solunjanima: „Dok ljudi budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast kao porođajna bol na trudnu ženu i nipošto joj neće umaći” (1 Sol 5,3).

Temeljna pitanja koja Benson postavlja u romanu su: Može li svijet biti ujedinjen, miran, znanstveno-tehnološki napredan, ekonomski prosperitetan u prikrivenu totalitarizmu i neslobodi duha?, Može li čovjek živjeti u socijalnoj državi blagostanja, a da se istodobno osjeća nezadovoljnim, neispunjenim, da ga mori ono što je Erich Fromm nazvao „modernom dosadom života” uslijed sivila besmisla?

U Predgovoru prvoga hrvatskog izdanja urednik Petar Balta piše: „Roman o posljednjim vremenima Gospodar svijeta engleskoga autora Roberta Hugha Bensona jedno je od najpoznatijih apokaliptičnih djela u modernoj književnosti. Prvi put objavljen daleke 1907. odmah je izazvao, kao što je autor i predvidio, žestoke polemike u javnosti koje su na kraju učinile Bensona jednim od najzanimljivijih likova suvremene engleske književnosti o kojemu se mnogo raspravljalo.”

Portreti Antikrista prethodnih stoljeća uvijek su isticali dijaboličku stranu Antikristova lika. Benson je prvi koji „konačnoga Neprijatelja” prikazuje kao vrlo karizmatičnu, elokventnu i privlačnu ličnost koja ima sposobnost povući za sobom mase.

Buđenje u kršćanskome svijetu

Manje je poznato da je Benson napisao još jedan roman koji također tematizira jednu drukčiju i vrlo neobičnu viziju budućnosti. Nakon izlaska Gospodara svijeta, Benson je od mnoštva svojih čitatelja dobio pisma puna preneraženja nad pesimističnim prognozama za budućnost. Čini se da je tada shvatio kako je premalo nade utkao u svoju romanesknu viziju budućnosti i izostavio perspektivu pobjede dobra nad zlom – Krista nad Antikristom.

U Uvodu svoga utopijskog romana Dawn of All (Osvit svega) iz 1911. godine, Benson kao da se ispričava svojim čitateljima zbog depresivne vizije budućnosti iznesene u Gospodaru svijeta i smatra svojom dužnošću pružiti im kontraperspektivu u Osvitu svega. Glavni lik romana Monsignore Masterman od vjere je otpali svećenik koji uslijed bolesti pada u komu i budi se šezdeset godina poslije. Svijet u kojemu je Masterman pao u komu bio je svijet sekularnoga humanizma, ateizma, socijalizma. Svijet u kojemu se probudio bio je suprotnost takvu svijetu.

Apostazirani svećenik je u šoku kada vidi svijet potpuno prožet kršćanskom porukom u kojemu je papa najveći autoritet. Francuska, Engleska i mnoge druge, nekada protestantske zemlje, vratile su se u krilo Crkve, a monarsi se podvrgavaju papinu autoritetu u svemu.

Masterman upada u veliku borbu sa samim sobom kada se nađe u svijetu koji je potpuno usmjeren na Boga i Crkvu od koje se on odmetnuo. Pita se što je sa slobodom mišljenja i osobnim izborom kada vidi da se u takvu kršćanskom društvu procesuira nevjernike, heretike i bogohulnike poput Dom Adriana Benetta koji je protjeran u emigraciju zbog svojih heretičkih stavova.

Aktualnost pitanja slobode

Glavni lik romana se pita, ako je u jednome takvom svijetu moguće pomiriti vjeru i znanost, kako je moguće spasiti slobodu. U isto vrijeme uviđa kako su ljudi u tome kršćanskom društvu ipak više osobno slobodni i više individue nego u drugim društvenim poredcima.

Neki socijalist pita Mastermana hoće li njegovi partijski drugovi dobiti azil, ako čak i car konvertira na katolicizam. Pitanje slobode ostalo bi veliko pitanje i u kršćanskome društvenom poretku. Na kraju svoje utopije Benson prikazuje svoga glavnog lika kao onoga koji je u konačnici uvjeren kako je svijet prožet kršćanskim vrednotama ipak najbolji mogući od svih društvenih poredaka. Ipak, čini se da nam dobacuje provokativnu misao kako bi i u takvu svijetu bilo moguće da Crkva ili državne vlade ugroze slobodu pojedinca i kako se to nipošto ne smije dogoditi. Sloboda nikada nije samorazumljivost. Ona je vrednota za koju se u bilo kojem poretku čovjek mora iznova izboriti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Bensonovi „utopijski blizanci” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ostalo je, međutim, do dana današnjega nejasno koja je zapravo prava Moreova namjera i što on doista želi poručiti tim svojim djelom. Hiltrud Gnüg je u svome znanstvenom prilogu Zum Begriff der Utopie und des utopischen Romans (O pojmu utopije i utopijskoga romana) mišljenja kako je bit utopijske literature predodžba o mogućnosti racionalno sazdanoga državnog poretka u njegovu najboljem obliku. Prema tome shvaćanju Moreova – a i svaka druga – utopija predstavljala bi vjerovanje u realnu mogućnost ostvarenja Leibnitzova postulata o najboljem mogućem od svih svjetova u političkome smislu riječi. No, je li doista tako? Je li doista to bila Moreova prvotna nakana? Ne sugerira li suprotno već sam naslov njegova djela? Naslov Utopija (od u-topos / lat. nusquama) kao da želi reći kako je takav idealni društveni poredak moguć samo u „nigdjezemlju”, tj. da je neostvariv.

Postoji li savršeno društvo?

I dok su jedni u Moreovu zagonetnom tekstu gledali koncept idealnoga katoličkog društva, dotle su drugi u njemu vidjeli neku vrstu protokomunističkoga manifesta (F. Engels, K. Marx, K. Kautsky). Moreova Utopija predstavlja početak jedne duge tradicije utopijske putopisne književnosti. Rane moderne utopije odbijaju bilo kakvo vremensko relociranje idealnoga društva u prošlost i smještanje svojih ideala u neko predmnijevano „zlatno doba” koje se pokušava dostići. Isto tako, odbijaju i projekciju idealnoga društvenog poretka u neku daleku budućnost, kao kod hilijastičke ili milenarističke književnosti.

Savršen društveni poredak se u modernim utopijama ne ostvaruje idealiziranjem ili nadilaženjem čovjekove naravi ili čak i same prirode kao što je to slučaj u mnogim distopijama. U njima sreću, blagostanje i zadovoljenje ljudskih potreba pruža „deus ex machina” (tehnološki napredak ili umjetna inteligencija) koji svojim intervencionizmom mijenja i čovjekovu narav i samu prirodu stvari (transhumanističke tendencije). Britanski stručnjak za utopijske nacrte 17. stoljeća Colin Davis smatra kako je upravo to temeljna razlika između utopijske i distopijske književnosti. Utopijska rješenja problema društva ne idealiziraju ni čovjeka ni prirodu kao u distopiji, već organizaciju života, poredak. Utopija inzistira na „humanim” rješenjima za „humane” probleme. Sasvim obrnuto stvari postavlja distopija.

Piše li nam se crno?

Moreova Utopija nije samo utemeljujući tekst tzv. utopijske književnosti već i pretekst tzv. distopijskoga literarnog žanra: anti-utopijskih odiseja, znanstveno-fantastičnih nacrta budućnosti, apokaliptičkih distopija i svih drugih neologizamskih utopijskih podvrsta.

Prvim pokušajem u tome smjeru smatraju se Gulliverova putovanja Jonathana Swifta iz 1726. godine. To je prvo značajno djelo distopijskoga putopisa koje je izravno nadahnuto na Moreovoj Utopiji. Moreova Utopija i Swiftova Gulliverova putovanja književno-genetički pripadaju istoj književnoj vrsti. Ta prva distopija nastala je reformuliranjem i readaptacijom Moreova djela. Swift Moreovu konceptu dodaje pesimističko-satirični ton stvarajući tako prvo djelo distopijske književnosti. I budući da je distopija podvrsta utopijske književnosti, može ju se razumjeti jedino polazeći od utopije. Taj se zaključak nameće sam po sebi jer u Moreovoj Utopiji pored plemenita čovještva, religiozne tolerancije, zavidna ćudoređa i materijalne pravednosti nalazimo i ropstvo, državni dirigizam i nedostatak privatne sfere života. Već dakle u Moreovoj utopiji nalazimo zaključak ili možda upozorenje da socijetet koji jednakost postavlja za najprimjereniji izraz pravednosti nužno dovodi do komunizma (ukidanja privatnoga vlasništva) i osobne neslobode. Kršćanin Thomas More pruža nacrt jednoga nekršćanskog društva kao idealnoga. Zašto? Možda doista kao upozorenje.

Međutim, totalna država Moreove utopije još je uvijek relativno bezazlena. Zasluga distopije će ukazati na sve moguće monstruoznosti pokušaja stvaranja idealnoga društveno-političkoga poretka. Kako u utopiji tako i u distopiji središnju ulogu zauzimaju obrazovanje i odgoj (paideia), jer svojstveno je svim idealiziranim nacrtima društva sreću propisivati odozgor. Dok je u liberalnim društvenim nacrtima sreća nešto što dolazi iz individualnoga samoostvarenja i samoodređenja osobe, dotle je ona u utopijsko-distopijskim vizijama tako preoblikovana da se poklapa sa zajedničkim, općim dobrom. Utopijsko-distopijska država i društvo su statični i ne poznaju demokratske procese promjene. Princip reda i poretka je sve. Individualne slobode, sloboda savjesti i pojedinačne odluke su tu bez ikakve vrijednosti. Od začeća do rođenja pa čak i do klime i vremena, sve podliježe državnoj kontroli. Upravo su to omiljene teme znanstveno-tehnoloških distopija 19. i 20. stoljeća. poput Jevgenij Samjatinove Mi te Orwellove 1984. ili Huxleyeve Vrli novi svijet koji su svoje ideje crpili upravo iz Samjatinove distopije.

Dok se djela utopijske književnosti mogu čitati kao zabavno štivo koje potiče na promišljanje o najboljem mogućem društvenom poretku s određenom dozom optimizma prema mogućnosti realnoga ostvarenja toga poretka, dotle djela distopijske književnosti ostavljaju gorak okus jer ukazuju na sve ono što može, i vrlo vjerojatno i hoće, poći po zlu. U distopijskome romanu se podižu Jobove i Gilgamešove sjene pred našim očima. Distopijsko djelo je bitno pesimistično s obzirom na sve pokušaje stvaranja idealnoga društva, ali je time ujedno i prefetično: ukazuje naime na vrijeme na opasnosti i pruža nam mogućnost društvene metanoje.

John Milton je u Izgubljenom raju iz 1667. godine zapisao: Ne dopusti da čovjek unaprijed dozna što će biti ugroza njemu i njegovu potomstvu. Distopija upravo to želi.

Renesansa distopijske književnosti

Među vrlo značajne pradistopije ubraja se Verney – posljednji čovjek autorice Mary Shelly iz 1826. godine. To je egzistencijalistička distopija i nije tek puko putovanje kroz imaginarni apokaliptički svijet, već i pogled u dušu jednoga čovjeka, posljednjega čovjeka na svijetu – Lionela Verneya koji je suočen s temeljnim pitanjima egzistencije i smisla života. Radnja je smještena u kasno 21. stoljeće, točnije u godinu 2094. Huge Luke smatra kako roman spisateljice M. Shelley time što završava slikom posljednjega Zemljanina zapravo počiva na ideji kako je ljudski tubitak uvijek samotnjački i kao takav također uvijek tragičan. Njezin distopijski praroman predstavlja vrlo ranu kritiku prosvjetiteljskoga naivnog povjerenja u napredak. Svojedobno je Shelley bila izložena najoštrijim kritikama za The Last Man i tek je 1965. godine roman ponovno probudio zanimanje književne kritike. U posljednja dva desetljeća doživljavamo pravu renesansu distopijskoga književnog žanra. Razlog tomu Tanya Lieske nalazi u velikoj prijelomnici vremena u kojemu se nalazimo, zatim u čovjekovu osjećaju gubitka kontrole i u izloženosti egzistencije opasnostima apokaliptičkih razmjera. U naravi je čovjeka da u svim velikim promjenama najprije misli u smjeru worst case, najgorega mogućega ishoda stvari. Taj osjećaj za negativno koji smo tijekom duge povijesti stekli nije nužno nešto loše jer nam pomaže da budemo oprezni i na vrijeme pokušamo spriječiti ili preusmjeriti neke razvoje. Distopijsko književno djelo u tome pogledu može biti od nevjerojatno velike koristi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Književnost: Između utopije i distopije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ukratko, odrasli ljudi ne žele se zavaravati – stanje svijeta je vrlo loše, čak djeluje kaotično, prijetnja je nikad veća. Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju. Dojam je da svi poznati mehanizmi tješenja i umirivanja više ne funkcioniraju. Unatoč tome, kršćani od nade ne odustaju. Njihova nada ionako nije ovozemaljskoga podrijetla. Ne odustaju ni od razmišljanja. Dapače, mole da im se nada učvrsti i u toj nadi razmišljaju i djeluju. U toj istoj nadi želimo i mi na početku ove godine malo raščešljati svoje misli o vremenu i budućnosti. Činimo to uz svijeću filozofije povijesti velikoga kršćanskog mislioca prošloga stoljeća – Jacquesa Maritaina kojega se s pravom može nazvati i filozofom nade.

Temeljne teze

Započnimo s nekim temeljnim idejama. Ponajprije, povijest nije kružno i besmisleno kretanje, nego putovanje koje ima početak i kraj. Nadalje, povijest nije Bog, ali jest mjesto Božje objave i utjelovljenja. Bog je izvan vremena i prostora tj. drži ih u svojoj ruci. Konačno, povijest ima (pomalo skriveno) značenje odnosno smisao, ali to značenje i smisao povijest ne daje sama sebi, nego ih dobiva odozgo. Kao i sve drugo, bez Logosa povijest ne bi imala nikakvoga smisla.

Odmah, na istom tragu, možemo raščistiti i s pitanjem iz naslova. Kad mislimo o budućnosti, naš kršćanski odgovor na pitanje iz naslova jest u tome da odbacimo predloženu alternativu jer je ona lažna. Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela. Kršćani, vapeći prema nebu, ne mogu i ne smiju odustati od pokušaja izgradnje takvoga svijeta koliko god im uspjesi izgledali skromni i koliko god bili umorni. Za njih u povijesti ionako nema istinskoga odmora. Ipak, povijest nam govori da svi ti silni napori uma, srca i ruku nisu nimalo uzaludni unatoč svim razočaranjima, prijetnjama, izdajama, razaranjima i porazima.

Po mnogim parametrima naša generacija živi u vremenu s najviše blagostanja i slobode ikad. To nije palo s neba bez ljudskih napora. Tko bi se usred pakla Drugoga svjetskog rata usudio i pomisliti da ćemo u nadolazećim desetljećima uspjeti toliko toga vrijednoga izgraditi i obnoviti? Ne treba smetnuti s uma da su u tome najvažniju ulogu imali upravo angažirani i vjerni kršćani. Jedni siju, drugi zalijevaju, treći okopavaju, četvrti žanju, a Bog je onaj koji daje da raste (1 Kor 3,6-8). Svi ulazimo u tuđi trud (Iv 4,37-38) i mnogi za ovoga života ne vide ili ne uživaju plodove svojih napora (Prop 2,21). U svakom slučaju, kršćanska nada nije ni tlapnja ni bajka ni utopija ni distopija.

Potrebno je ovdje dobro razlikovati utopiju i konkretni (ostvarivi) povijesni ideal. Utopija je, doslovno uzevši, mjesto koje ne postoji (οὐ + τόπος), dakle ideal (savršenoga društva) koji nije moguće doseći. Pojam i njegov izvor najčešće se vežu uz istoimeno i nadaleko poznato djelo Thomasa Morea iz 1516. Moguće se složiti s tim da utopije imaju donekle pozitivnu ulogu jer ljude vuku prema naprijed ili prema gore, ali na koncu ipak izdaju naše čežnje, očekivanja i nade. Upravo zato je važno sasvim racionalno razlikovanje utopije i konkretnoga povijesno ostvarivoga ideala.

Distopija je, s druge strane, pojam koji označava suprotnost utopiji, suprotnost idealu savršenoga društva kako je to primjerice opisano u poznatim djelima Vrli novi svijet (A. Huxley) ili pak 1984. (G. Orwell) i nizu sličnih romana i novela do danas. Može se ukratko reći da je utopija neostvarivo obećanje, a distopija je više ili manje pretjerana prijetnja. Novi kršćanski svijet, u tom smislu, nije utopija (a pogotovo ne distopija), nego konkretni i ostvarivi povijesni ideal (ne savršeno društvo) koji uzima u obzir slabosti ljudske naravi kao i činjenicu da bez pomoći odozgo ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5). Kršćanska filozofija povijesti ne zanemaruje i ne izbacuje Boga iz svijeta ni iz jednadžbe naših stremljenja i napora. Ona, naime, dobro zna da se Boga ne da izbaciti iz svijeta i povijesti koliko god se neki trudili oko toga.

Božja sloboda i ljudska sloboda

Osim što je ovaj svijet veliki napasnik, ljudska povijest, kako smo već naznačili, u sebi krije i neku tajnu ili možda zagonetku. Maritain u svojoj Filozofiji povijesti kaže da nema težega problema za filozofiju povijesti od problema odnosa između Božje slobode i ljudske slobode u oblikovanju svijeta i povijesti. Pored toga, jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov za politiku i političku filozofiju, osobito našega vremena, jest jednostavno ogroman broj ljudi, što uključuje jednak broj slobodnih volja, koje treba dovesti u stanje skladnoga zajedništva. Ljudski se razum osjeća prestrašeno pred brojevima koje teško može pojmiti i nemoćno pred tolikim različitim željama i stremljenjima svih tih slobodnih volja. Jednadžba u kojoj su zajedno tolike slobodne volje ljudskih bića plus Božja slobodna volja našem se razumu čini nerješivom.

Nadalje, naša je polazišna premisa da je Bog nevin, odnosno nikako ne može biti uzrok moralnoga zla. To zlo ima svoje podrijetlo u čovjeku i u njegovu slobodnom neodazivanju na dobro to jest u njegovu poništavanju samoga sebe. Čovjek, kako rekosmo, bez Boga ne može učiniti ništa. Maritain upozorava da se to može dvojako tumačiti. Ako se odnosi na red dobra, onda znači da bez Boga ne može učiniti ništa u čemu bi se pojavilo neko dobro. Ako se odnosi na red zla, onda znači da bez Boga može činiti samo ništa, a to znači ono što je po sebi ništavilo, poništavanje Bitka i sebe samoga. Inicijativa dobra dolazi uvijek od Boga, a u slučaju zla to jest ne-htijenja ili poništavanja (uvođenje ništavila u Božje kretanje) prva inicijativa dolazi uvijek od stvorenja. Drama povijesti stvara se od križanja i miješanja, od traženja i sukoba nestvorene slobode i stvorene slobode. Veličina i ljepota Božje slobode je u tome što svoje djelo čini to ljepšim što ostavlja stvorenoj slobodi da je uništava jer iz obilja uništavanja paradoksalno izvlači preobilje dobra.

Istinski je nauk o svijetu i vremenitoj ljudskoj zajednici, kako podsjeća Maritain, u tome da su oni istodobno ljudsko, Božje i sotonino kraljevstvo. Svijet je zapravo polje koje pripada ili za koje se bore trojica. Bogu pripada po pravu stvaranja, knezu ovoga svijeta po osvajačkom pravu – zbog grijeha, a Kristu po pobjedi koju je mukom izborio nad grijehom, svijetom i njegovim knezom.

Ali što je uopće svijet? Općenito i u širem smislu svijet je skup svih stvorenih stvari ili svega što nije Bog, a u užem smislu svijet je naš materijalni i vidljivi svemir. Osim toga to je i naš ljudski i moralni svemir, kozmos čovjeka, kulture i povijesti, u njihovu razvoju na zemlji, sa svim međusobno zapletenim odnosima i napetostima. Tako shvaćen svijet pripada redu prirode i Maritain napominje da je taj ljudski smisao riječi kozmos, mundus, svijet osobito prikladan jer u materijalnom svemiru čovjek kao razuman i slobodan djelatnik u pravome smislu postoji, a nije Bog.

Dinamika žita i kukolja

Dobro i zlo su izmiješani u svijetu. Rastu zajedno kao žito i kukolj (Mt 13,24-43). U tome se krije naša iduća važna premisa tj. da zlo parazitira na dobru i da mi ne možemo potpuno razdvojiti dobro od zla dok ne dođe Gospodar žetve. Dapače, pokušaj čupanja kukolja riskira iščupati i žito. No ipak, možemo pretpostavljati da je količina dobra podjednaka ili veća od količine zla iako se redovito čini drukčije jer zlo stvara veću buku (slično kaže i poznata izreka da jedno stablo koje pada buči više od čitave šume koja raste). Velika količina vidljivoga zla ukazuje na veliku količinu manje vidljivoga dobra. Nažalost, isto vrijedi i obratno pa velika količina dobra ukazuje na to da vjerojatno vreba veliko zlo koje kao ričući lav traži koga da proždre (1 Pt 5,8), pri čemu taj ričući lav protekom vremena raste kao što raste i dobro. Povijest nam pokazuje da uvijek sve veće dobro izlazi na pozornicu povijesti nakon manifestacije nekoga velikog zla. Spomenuto razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata to zorno pokazuje (uz opasku da mnogi ne vide ili ne žele vidjeti dobro jer mi redovito vidimo ono što želimo vidjeti i nalazimo ono što tražimo, a dobro je često teže vidjeti i naći nego zlo).

Ono što se odavde može zaključiti jest to da većem dobru mora prijetiti veće zlo koje će opet biti pobijeđeno nekim još većim dobrom. To će reći da ako pretpostavimo da je u naše dane umnoženo najviše dobra u svijetu, onda mu prijeti veće zlo nego ikad. Gdje se množi dobro, tamo se gomila i zlo. Isti se zakon može primijeniti i na slobodu kao jedno od najdragocjenijih dobara. Sloboda i prijetnja slobodi rastu zajedno. Ako živimo u vremenu najvećih sloboda, onda nam vjerojatno prijeti i najveći totalitarizam ikad. Važno je ne zaboraviti dinamiku ove zakonitosti kad taj totalitarizam stupi na scenu jer nakon njega opet dolazi veće dobro. Dakle, kad najveći totalitarizam u povijesti stupi na pozornicu, možemo na temelju iskustva prožetoga vjerom, nadom i ljubavlju biti sigurni da će biti poražen kao i svi dosadašnji neprijatelji ljudske slobode i života kao takvoga. U toj će pobjedi opet najvažniju ulogu imati baštinici Abrahamove vjere i nade kao i glasnici Pobjede tj. oni koji su povjerovali Radosnoj vijesti. Oni će podići novi i još više evanđeoski svijet.

Na doktrinarnom ili teorijskom području vrijedi sličan zakon koji je sažet u misli da je zabluda najčešće samo vratar istini. I tako sve dok ne dođe Gospodar povijesti, a tome dolasku nitko ne zna ni dana ni sata (Mk 13,32).

Naravno dobro i nadnaravno dobro su isto pomiješani, a Krist uzima k srcu i jedno i drugo. Naravno zlo i nadnaravno zlo su također pomiješani, a pali anđeo se bori i za jedno i za drugo. On je u određenom smislu vladar ili knez ovoga svijeta. Pri tome se pojam knez koristi upravo zbog njegova nižega položaja u odnosu na kralja. Svijet se ipak, u apsolutnom smislu, ne može izmaknuti vladavini Boga kao vrhovnoga upravljača tj. Kralja. I Krist i đavao bore se za svijet, a Krist preotima svijet đavlu – nažalost ne bez gubitaka (Mt 13,37-39).

Svijet u Novom zavjetu

Kako bi pojačao osjećaj za tajnovitost svijeta, Maritain ukazuje na mnoge retke u Novom zavjetu u kojima se spominje pojam svijet pa ih uspoređuje. U tim se recima govori o svijetu u sasvim protivnom smislu i prividno protuslovno te oni stoga uvećavaju osjećaj zagonetnosti i tajne.

Prvu grupu tekstova može se kategorizirati pod naslovom Svijet kao antagonist, što u prvome redu znači da je svijet nešto drugo što nije Bog, nešto što ima svoje putove i svoj odnos prema Bogu i što sudjeluje u ostvarivanju vječnoga plana. Krist mu je bio poslan: „Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet” (Iv 17,18; Iv 11,27; 1 Iv 4,9)… „Zato Krist ulazeći u svijet veli: ‘Ni žrtve ni prinosa nisi htio, nego si mi tijelo pripravio… Tada rekoh: Evo dolazim’…” (Heb 10,5-7). A onomu koji nije Bog, moraju se očitovati Bog i Krist: „A da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što mene ljubiš” (Iv 17,23). „Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da radim kako mi je Otac zapovjedio” (Iv 14,31).

U istu kategoriju, na drugom mjestu, Maritain smješta one retke u kojima se svijet pojavljuje kao antagonist u strogom smislu riječi – sada kao neprijatelj i progonitelj, kao onaj koji odbija pa čak i mrzi dar od Boga: „A svijet ga ne upozna” (Iv 1,10). „Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi” (Iv 7,7). „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje, ali budući da ne pripadate svijetu – a ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi” (Iv 15,18-19). „A svijet ih zamrzi jer više ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu” (Iv 17,14-16).

Crkva je dakako, kao i Krist, od Boga, a ne od svijeta. Ljudi u ovom slučaju moraju izabrati jesu li prijatelji svijeta ili prijatelji Boga. „Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu?” (Jak 4,4). „Nemojte ljubiti svijet ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve. Jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta. A svijet sa svojom požudom prolazi” (1 Iv 2,15-17). „Po kome je meni razapet svijet, a ja svijetu” (Gal 6,14). Svijet je, nadalje, u vlasti zla: „Cijeli je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv 5,19). „Jao svijetu zbog sablazni” (Mt 18,17). „Knez ovoga svijeta već je osuđen” (Iv 16,11). A i svijet će biti osuđen: „da ne budemo osuđeni sa svijetom” (1 Kor 11,32). Krist je pak pobijedio svijet: „u svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

U drugu kategoriju redaka Maritain skuplja one koji se mogu staviti pod naslov: Svijet kao otkupljen i izmiren (u odnosu na Kristovu zaslugu, kao otkupljen njegovom krvlju zauvijek, i u odnosu na primjenu tih zasluga na putu je da bude otkupljen, u tijeku cijele povijesti, Kristovim mukama i njegovim mističnim tijelom): „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina” (Iv 3,16). Bog je odlučio po svojem Sinu spasiti taj isti svijet koji će, prema sv. Pavlu, biti osuđen (1 Kor 11,32): „Jer Bog nije poslao na svijet svojega Sina da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17). „Jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet” (Iv 12,47). „Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). Krist dakle uzima grijehe onoga istog svijeta za koji ne moli, On je prihvatio da se na njemu griješi (2 Kor 5,21) i da umre da bi svijet oslobodio od grijeha.

Maritain također upozorava da svijet ne može biti ravnodušan (osim prividno) prema kraljevstvu Božjem. On za njim ili teži pa ga ono oživljava ili se protiv njega bori pa sâm zbog toga umire. Drugim riječima, odnos svijeta prema univerzumu milosti ili je odnos jedinstva i uključenja ili je odnos odvajanja, sukoba i smrti. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos odvajanja i sukoba, tada imamo svijet kao antagonista i neprijatelja kraljevstva, svijet koji je u zlu, svijet za koji Krist ne moli, svijet koji „ne može primiti Duha istine” (Iv 14,17) i tada dolaze svi oni reci skupljeni pod prvim naslovom. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos jedinstva i uključenja, tada imamo svijet što ga je u sebe preuzelo kraljevstvo, svijet što ga je Bog ljubio toliko da je žrtvovao svojega jedinorođenog Sina, svijet čiji je grijeh uzeo Jaganjac Božji i za čiji spas Crkva primjenjuje hic et nunc, dok traje povijest, snagu krvi Otkupiteljeve. U tom slučaju dolaze svi oni reci skupljeni pod drugim naslovom.

Na taj način Maritain razrješava prividnu antinomiju između tih dvaju nizova tekstova. Jer istodobno postoje dvije vrste odnosa između svijeta i kraljevstva. Ako se svijet odvoji od kraljevstva Božjega te ide putem neposluha u zagrljaj knezu ovoga svijeta, primjenjuje se prvi niz tekstova, opominjući i pejorativni iskazi što se tiču konačno osuđenoga svijeta. Ako je pak svijet prožet životnim utjecajima kraljevstva koje ga obavija, proniče i privlači, primjenjuju se tekstovi koji se tiču spasenja svijeta. Svijet je spašen za život vječni, ali kao uzet odvojeno. Spašen je za život vječni ukoliko je uzet s kraljevstvom i u njemu. Ali on će se očitovati u svojem konačnom stanju nadnaravnoga spasenja samo onkraj vremena i onkraj povijesti – i onkraj sadašnjega svijeta, onkraj ovoga svijeta (hic mundus) na novoj zemlji i pod novim nebesima koji će biti jedno s kraljevstvom Boga u njegovu trijumfu i njegovoj slavi.

Svijetu su potrebni kršćani

Budući da je povijest Crkve povijest istine, kako veli Pascal, ona se kreće prema konačnom očitovanju kraljevstva Božjega – koje je onkraj povijesti – a nema druge svrhe nego upravo to kraljevstvo – ukoliko je ono potpuno objavljeno. No povijest svijeta, naprotiv, podijeljena je između dviju potpuno zadnjih svrha koje se međusobno suprotstavljaju – ona ide, u isto vrijeme i sasvim u tijeku vremena, prema kraljevstvu propasti i prema kraljevstvu Božjem kao prema dvama krajevima koji su onkraj njezinih vlastitih naravnih svrha. S obzirom na relativno zadnju svrhu tj. naravnu svrhu svijeta, Maritain veli da je ta naravna svrha trostruka – vladanje prirodom, postizanje autonomije i očitovanje svih mogućnosti ljudske naravi. No postoji, u smislu konačnoga rezultata, i protivna svrha – naime, gubici i otpad što ih predstavlja nagomilavanje zla u tijeku povijesti. Ovdje, u filozofskoj perspektivi, imamo neku vrstu pakla od kojega se svijet i povijest ne mogu osloboditi, osim ako svijet prestane opstojati, ako bude imao sasvim novi početak, neko preoblikovanje, novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1).

Na koncu, Maritain nas podsjeća da je svijet, iako se često ponaša izdajnički, ipak, ukoliko je stvoren i usmjeren prema kraljevstvu Božjem, otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu itekako potrebni kršćani koji nisu od svijeta, ali koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama. I zapravo mu nitko ne pomaže toliko kao ti kršćani – čak i kad oni sami nisu svjesni toga. Ni najmanja žrtva ni najtiši molitveni uzdah ne ostaju bez učinka. Ta velika potreba koju svijet ima za kršćanima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima što pak uključuje i vremenite, opipljive uspjehe. Suvremena nam povijest sve više otkriva koliko je važno vremenito poslanje kršćana (tj. preobrazba ovoga svijeta). To je odličan primjer povijesnoga zakona postupnoga osvješćivanja.

U tom je kontekstu vrlo važna još jedna distinkcija, a to je između eshatološke nade koja je sidro bačeno u vječnost i odnosi se na spasenje onkraj vremena i prostora u Nebeskom Jeruzalemu i zemaljske evanđeoske nade koja je sidro bačeno u budućnost i odnosi se na mogućnost utjelovljenja ne samo pravde nego i drugih evanđeoskih ideala već ovdje u vremenu na Zemlji.

Koliko god kršćani bili usmjereni na nebeski Jeruzalem to nikako ne znači da ovozemaljski, vidljivi grad treba pesimistično zapustiti i prepustiti silama ovoga svijeta. U ovome, dakako, postoji i evolucija misli od ranokršćanskih vremena do danas. Razvidno je da ta evolucija ide u smjeru koji sve važnije mjesto daje konkretnom angažmanu u poslovima vidljivoga grada, što mnogima teško pada jer su uspjesi vrlo mali ili se ne vide na kraći rok. No, taj posao ipak mora biti obavljen i to u duhu one evanđeoske – sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10).

Suvremeno zbližavanje sa Židovima zasigurno dodatno pomaže razumijevanju i ojačavanju ove zemaljske nade jer upravo u povijesti židovskoga naroda imamo najjači primjer nerazorive zemaljske nade i upornosti u preobrazbi ovoga svijeta. Židovi su, u ovom kontekstu, više usmjereni na ovaj svijet, a kršćani na onaj. Svijetu su jako potrebni i jedni i drugi kao čuvari zemaljske i eshatološke nade. Vjerujemo da nas u budućnosti očekuje još ugodnih iznenađenja u kontekstu ovoga zbližavanja starije i mlađe braće i sinergije njihovih nada. Sveti Pavao o tome zagonetno piše u svojoj Poslanici Rimljanima, 9-11 poglavlje.

Kao zaključak neka posluži jedna priča iz Midraša. Grupa rabina je stajala na jednom brežuljku nedaleko od razorenoga Hrama u Jeruzalemu i plakala. Svi osim jednoga koji se smješkao. Taj ih je pitao zašto plaču. Oni su mu, pokazujući prema ruševinama Hrama, razočarano i u nevjerici uzvratili da je prilično očito zašto plaču. Zašto se ti smiješ? – pitali su ga uvrijeđeno. Smijem se – reče ovaj – jer je očito da Bog ostvaruje svoje prijetnje; a ako ostvaruje svoje prijetnje, onda će ispuniti i svoja obećanja.

(Dan Đaković)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Budućnost – utopija ili distopija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zmijsko jaje

Ima starijih i bolje napisanih distopija od 1984. Orwell je veoma mnogo posudio od ruskoga pisca Jevgenija Zamjatina koji je 1921. napisao grozomornu knjigu Mi o društvu u kojem ljudi žive u staklenim kućama da bi ih se stalno nadziralo, imaju brojeve umjesto imena, a vladara, zvanoga Dobrotvor, biraju na izborima na kojima svi moraju glasati jednako; roman je objavljen 1924. u Francuskoj, a autora je Staljin začudo pustio živa iz SSSR-a. Zamjatinu zacijelo mnogo duguje i britanski pisac Aldous Huxley koji je 1932. objavio Vrli novi svijet, roman gdje je mnogo toga nažalost predviđeno, od gradova s umjetnom klimom i meritokracije na temelju inteligencije, do umjetne oplodnje, učenja u snu i masovnoga manipuliranja ljudima. Iako nije originalan kao Zamjatinovo djelo, niti tako stilski virtuozan kao Huxleyjevo, meni je ipak Orwellov roman najdraži; toliko sam ga puta pročitao da ga već znam napamet.

Jezivo je koliko naš svijet sliči Orwellovu, s čim u vezi treba reći odmah da mu se to ne bi svidjelo. Naslov njegove slavne knjige nije htio govoriti o onome što će doći, nego o onome što već jest: 1984. samo je anagram godine kad je knjiga napisana, 1948; drugim riječima, već postojeće totalitarne tendencije samo su povećane do neslućenih razmjera. Sličnu je ideju predstavio švedski redatelj u filmu Zmijsko jaje u kojem znanstvenici tajno eksperimentiraju na jednom mladom paru, mijenjajući im raspoloženje pomoću raznih kemikalija, i promatrajući pomoću skrivene kamere kako reagiraju – zmijsko jaje je prozirno, i kroz njega se može vidjeti nerođena životinja; tako se i osobine monstruoznih režima vide unaprijed, dok još nisu nastali, ako znamo prepoznati njihove tendencije.

Droga i kamere

Možemo se samo čuditi koliko su bili vidoviti ti umjetnici. Možda ne živimo doslovno u staklenim zidovima, kako je to zamislio Zamjatin, ali zato na društvenim mrežama objavljujemo sve detalje svojih privatnih života, i još k tome radoznalo zurimo kroz tuđe staklene zidove; umjetna oplodnja koju su predvidjeli i Zamjatin i Huxley danas je poprimila ogromne razmjere i već je znatno utjecala na naše poimanje obitelji, braka, majčinstva i očinstva, destabilizirajući milijun godina prirode unutar jednoga ljudskog vijeka. Huxley je osim toga predvidio da se svi građani budućnosti stalno drogiraju nečim što se u knjizi zove „soma”, a riječ je o supstanci koja izaziva sreću.

Orwell je opisao diktaturu Partije kojoj je na čelu Veliki Brat, čije vas oči prate posvuda s plakata divovskih dimenzija. Kao da to nije dosta, u svakoj je prostoriji neprestano uključen televizor koji se ne smije ugasiti jer je u njega ugrađena kamera pa vas Partija može u bilo kojem trenutku motriti, čak i dok spavate; uopće, nikamo ne možete otići, a da ne budete pod videonadzorom. Reality show Big Brother sada je već izišao iz mode, ali to je Orwell pretvoren u okrutnu zabavu: grupa više-manje slučajno okupljenih ljudi boravi u kući u kojoj je 24 sata na dan pod nadzorom, publici izložena na zabavu. Ni Orwell to nije mogao zamisliti, kao ni mobitele – sredstvo komunikacije koje posvuda nosimo sa sobom, a koje istovremeno služi i za naš totalni nadzor, prosljeđujući podatke o našem kretanju i surfanju tko zna kome.

Život bez slobode

Ima još mnogo dovitljivih ideja u 1984., od naziva za vijesti newsflash, do nečega što se danas normalno naziva sex crime, spolni zločin, ali ušlo je na velika vrata baš u toj knjizi. No apsolutno najgenijalniji Orwellov izum je novogovor ili, u prijevodu Antuna Šoljana, novozbor. Orwell – i sam vrstan politički novinar i esejist – potrošio je dosta stranica na objašnjenje kako to funkcionira. Riječ je o posebnoj vrsti govora koji je, stariji će znati na što mislim, uvijek na partijskoj liniji, a za mlađe ćemo pojasniti da je riječ o ekstremnoj političkoj korektnosti. U 1984. točno je propisano koje će riječi koristiti članovi Partije kako bi ostali lojalni Velikom Bratu – i ne samo to nego se na tom jeziku stalno radi, i to tako da se iz njega izbacuju riječi kojima bi se mogle izreći subverzivne misli. Zbilja domišljato: ako iz jezika izbacite riječ „sloboda”, onda je ljudi neće ni moći zahtijevati, a neće ni znati da je nemaju; čak je se ne mora niti izbaciti, dovoljno joj je suziti značenje tako da može pitati je li mjesto u autobusu slobodno, ali ne možete tražiti više slobode za sebe jer vas nitko neće razumjeti.

Orwell je bio vrstan politički novinar i esejist i jasno je uvidio da se borba za vlast odvija na području simboličnog, a borba za potpunu vlast znači posvemašnji nadzor i nad onim što se dogodilo i nad onim što će se izreći. Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, kaže Orwell, i zato Partija u njegovu romanu, kao što se to odvijalo i u Jugoslaviji, stalno nanovo ispisuje povijest.

Tekuća povijest

Pojedinac je u orvelovskom svijetu nemoćan i izgubljen. Nema obitelji, nema prijatelja, ne smije imati čak ni vlastite misli – ideologija mu se utiskuje i u svijest i u podsvijest. Nema uporište u prošlosti jer se prošlost stalno mijenja i preispisuje, onako kako odgovara vladajućoj klasi; umjesto povijesti, čovjek nalazi samo propagandu, i zato ne može znati ni tko je ni kamo ide – on je ono što mu država kaže da jest, i može ići samo onamo kamo ga država uputi. Sav je javni govor dirigiran, ali ne tako da vam Veliki Brat određuje što ćete reći, nego tako da ste onemogućeni misliti drukčije.

Čini se da je nemoguće sputati ljudsku prirodu, ili su pak njihove vlastite knjige piscima bile previše mračne, pa su ostavljali mogućnost bijega. Orwell ne, njegov je završetak mračan, jedan od najmračnijih koje sam ikad pročitao, ali Zamjatin je pokazao da se ipak može napustiti zatvorena kugla u kojoj nas vlast drži. I Ray Bradbury pušta svojega junaka da pobjegne iz svijeta u kojem se knjige uništavaju tako da stigne u zajednicu ljudi koji znaju knjige napamet. I u znanstveno-fantastičnom filmu Loganov bijeg, iz 1976., gdje su ljudi zarobljenici strojeva koji ih drže u izolaciji i neznanju, junaci se uspiju probiti u vanjski svijet, i tako preuzeti nadzor nad svojom sudbinom. Možda najpoznatija filmska distopija, trilogija Matrix, ima istu temu – kompjutori nas kontroliraju i stvaraju svijet za nas, obmanjujući nam osjetila.

Divovska obmana

Stare distopije bile su političke, a nove su tehnološke; nekad su nas u njima kontrolirali drugi ljudi, a sada to čine strojevi. No glavne su im teme iste: ušli smo u svijet koji više ne razumijemo i na koji nemamo utjecaja. Taj je svijet visoko medijatiziran i tehnologiziran, i ugrožen na razne načine – bilo ekološki, kao u Blade Runneru, bilo zbog ograničenih resursa, kao u Loganovu bijegu, bilo zbog stalnoga rata na njegovim granicama, kao u 1984. Sve to opravdava uvođenje izvanrednoga stanja i suspendiranje osobnih sloboda, sve do prisilnoga skraćivanja ljudskoga života; država postaje gospodar rađanja i umiranja, njeguje kult mladosti i odstranjuje stare, depresivne drogira, a pobunjenike preodgaja.

Winston Smith, Orwellov junak, koji je malo-pomalo povezao konce divovske obmane, nije izmaknuo uvijek budnom oku Velikoga Brata – bio je uhićen i odveden na preodgoj. I slomili su ga, tako potpuno da je zavolio Velikoga Brata: mogli bismo reći da je 1984. zapravo knjiga o ljubavi, ljubavi koju totalitarna država zahtijeva od građana i koju na kraju buntovni građanin uzvrati. Eto nam pouzdanoga znaka da nismo podlegli distopiji – ne volimo je. Moramo živjeti u njoj, ali dok je ne zavolimo, slobodni smo.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ljubav prema Velikom Bratu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.