Nedostaje usredotočenost u trenutak. Nakon jednoga iskustva već se olako trči za drugim, trećim i tako u neki krug, vrtlog praznine. Stoga nije ni čudo da se umjetnošću počinje nazivati i niz besmislenih apsurda. Dovoljno se sjetiti banane zalijepljene za prazno slikarsko platno. No, ono što je zanimljivo iz psihološkoga kuta ovdje promatrati jest narativ „tko u tome ne vidi umjetnost, taj je primitivan, neobrazovan i sl.”. Težnja čovjeka da pripada grupi, da bude prihvaćen je ono što će gotovo uvijek u njegovu srcu nadvladati razum. S jedne strane ima nešto u sebi što se zove „zdrava logika stvari”, a s druge strane ima nešto što mu društvo predstavlja kao „normalno, moderno, poželjno” i sl. Nažalost, nerijetko se u tome krije i smicalica te u htijenju da bude dio grupe, bira društveno prihvaćena ponašanja te zagušuje u sebi glas zdravoga razuma. Računica je jasna: što će mi zdrav razum ako ostanem sam, ako me izoliraju, proglase manje vrijednim. Lakše mu se čini na trenutak malo zažmiriti na ono što smatra ispravnim. No, što kada to postane učestalo? I, kada podvući granicu ispod koje se ne ide?

Glumljenje života

Svjedoci smo mnogih nesretnih i žena i muškaraca koji su u želji da se „ukalupe” u društveno očekivane slike fizičkoga izgleda na svome tijelu napravili mnoge preinake, a nakon niza operacija, natrag nema. Ni najbliži članovi obitelji ih više ne prepoznaju. Time gube i dio osobnoga identiteta. Gube svoje „ja” u nastojanju da se uokvire u „ja” koje percipiraju da drugi od njih očekuju. Gubitak nije, nažalost, samo na planu tijela, još je veći na psihološkom planu. Javlja se osjećaj da „nikad nije dosta” preinaka, nadopuna i sl. Javio mi se estetski kirurg i potužio se kako sve češće ima probleme s klijentima kada ih odbije u njihovoj nakani da im napravi još jednu izmjenu na tijelu, a već su ih dosta kod sebe napravili. Kroz razgovor smo došli do otvaranja niza pitanja o tome što se uopće „liječi” u primjeni estetske kirurgije pri korekciji lica, nosa, podizanju obrva, kapaka… i niza drugih zahvata koji imaju za cilj sve samo ne zdravlje pacijenta.

Jesmo li već odavno izgubili granicu zdravoga razuma i ima li nade za nas da siđemo sa „scene” glumljenja života u svoj obični, svakodnevni život u kojem su kamere pogašene i odvija se stvarnost? Otkud nam uvjerenje da uvijek moramo na slikama izgledati nasmiješeni, sretni, a kad iste osobe pogledamo u njihovu realnom životu nerijetko vidimo raskorak. Nedavno mi je jedna klijentica koja ima oko šezdeset godina pokazala fotografiju svojih roditelja s vjenčanja. Majka joj je bila divna, krhka mlada djevojka koja se smije na slici dok je otac bio nešto vidno stariji s oštrim i ozbiljnim crtama lica. Obje smo to prokomentirale kroz smijeh kako njezin otac na toj slici izgleda kao prisiljen na brak. No, istina je da je tada profesionalni fotograf svima govorio kako trebaju biti ozbiljni na slikama i da se suzdrže od smijeha. Danas je glavna uputa „nasmiješi se”. Zar će to biti jedini trenuci smijeha u našim životima? Smijeh na sceni. Smijeh dok su u nas reflektori upaljeni. No, kad se svjetla ugase i vratimo se u svoju rutinu, što smo tu izgradili? Je li moguće da živimo samo za kratke trenutke glume svoga „idealnog” života pred drugima? Jesmo li svoj život pretvorili u onu bananu s platna za koju svi jasno znamo da je čista ludost bez premca? Da bismo živjeli svoju autentičnost, ono svoje pravo „ja”, prvo moramo uopće poznavati sebe. To nije lak posao. Svakoga znamo, vjerujemo tako, iz društvenih mreža, priča po kavama, no poznajem li sebe?

Važnost samouvida

U psihoterapiji je samoprocjena prvi korak u procesu mentalne stabilizacije ličnosti. No, i najteži. Ljudi sve manje imaju samouvid. Ne razmišljaju o svojim postupcima. Ne ostavljaju si vremena u danu za samouviod, analizu sebe, svoga dana, što sam napravio dobro i što bih mogao promijeniti. To vrijeme je uglavnom prirodno u fazi predspavanja kada nam u mozgu lagano počinju rasti alpha valovi koji inače služe za porast mentalne opuštenosti te su, psihološki rečeno, oni vrata u podsvijest. Tada smo otvoreniji da bez filtera stavimo ispred sebe situacije koje smo u danu prošli, ljude koje smo susreli. Zbog otvorenih vrata našoj podsvijesti, u tim trenucima smo značajno skloniji reći i istinu, reći i ono što u stanju pune budnosti, kada su nam filteri svijesti na razini zadatka, nikada ne bismo rekli. Kao psihoterapeut uvijek govorim roditeljima kako je to upravo najbolje vrijeme za razgovor s djecom o nekim postupcima koje su radili tijekom dana. U krevetu, pred spavanje. S jedne strane su vam djeca tada spremna značajno više stvari ispričati, a s druge strane sve što vi u tim trenucima djeci govorite daleko više ostaje pohranjeno u njihovoj svijesti i ima jači utjecaj na njih. No, odrasli tada često uzimaju mobitel u ruke umjesto da to vrijeme koriste za samoprocjenu. Na taj način i ono malo šanse da se sa sobom susretnu u izgradnji osobnosti, uništavaju nizom, za njih potpuno nepotrebnih, slika, zvukova, informacija o tuđim životima. U tim trenucima sve to ulazi u njihovu podsvijest te tijekom života u budnosti postaje input koji ih pokreće u određenim ponašanjima i modelira donošenje odluka o oblikovanju života. Tako da nije ni čudo što se sve češće susrećem s ljudima od pedeset, šezdeset godina koji znaju reći: ovo uopće nije onaj život koji sam ja želio živjeti.

Za sreću u životu nužna je budnost i usredotočenost. Nužno je sići sa scene, maknuti se od reflektora i očekivanih šablona života, izgleda i sl. u koje nas sadašnje društvo agresivno pokušava zarobiti. Za zdravlje čovjekove psihe nužna je svijest o nutarnjoj slobodi duha i njega samouvida u svoje postupke. Nužno je vrijeme za sebe. Vrijeme za samoću. Vrijeme za osobnu izgradnju. U protivnom, pretvorimo se u razvaline duha s prazninom koju uzalud pokušavamo zatrpati samoprozvanim trendovima ovoga vremena. Budni budimo. Usredotočimo se na svoju svakodnevnicu. Tu imamo sve. Da bismo to vidjeli, pogasimo ekrane.

Objava Život na sceni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, ne trebamo biti nepravedni prema kazalištu i zamjerati mu što njegov razvoj prati smjer društvenoga razvoja. Razmišljajući o kazalištu ne trebamo romantizirati ideju o tome kakvo je kazalište bilo nekada niti idealizirati umjetnost. Umjesto toga trebamo postavljati pitanja: Kakvo kazalište želimo? Kakvi ljudi postajemo dok to kazalište gledamo? Ako kazalište zrcali stvarnost, želimo li se u njemu prepoznati?

Kazalište kao ogledalo stvarnosti

Iako često definirano sintagmom ogledalo stvarnosti, kazalište nije samo to. Ono je i interpretacija i vizija te stvarnosti. Ogledalo funkcionira tako što reflektira svjetlost čiji se valovi sudaraju i odbijaju od njegovu glatku i ravnu površinu što uzrokuje da vidimo sliku predmeta koji se nalaze ispred ogledala. Analogno tome, pozornica je mjesto toga sudara svjetlosti i staklene površine, a slika koja nastaje je predstava koju publika gleda. Ako je nastala slika refleksija stvarnosti, onda ne čudi što predstave koje danas gledamo oslikavaju sav apsurd kojim smo svakodnevno okruženi pa ih samim time prepoznajemo kao „teške”.

Kazalište je nastalo kao rezultat ljudske sklonosti pričanju priča. Baveći se kazalištem, imam priliku čitati dramske tekstove koji pristižu na jedan regionalni natječaj. Tekstovi koje pisci danas pišu su mahom drame i tragikomedije natopljene tamom i tjeskobom. Autori pišu o svijetu u kojem ne vide smisao, njihovi likovi su često usamljeni, izgubljeni i duboko nesretni. I to nije nevažno jer to govori o vremenu u kojem živimo. Ali govori i o ljudskoj potrebi da upravo u kazalištu nađu utočište za sve te priče koje će od pisane riječi do njihova scenskoga uprizorenja proći kroz filter redateljske vizije i glumačke izvedbe te pred publiku izići ne kao zrcalo očaja i odraz boli, već kao prikaz sigurne luke i mogućega ozdravljenja. Kazalište koje se zaustavi na dijagnozi a ne otvori prostor za pomak, ne ispunjava svoju istinsku svrhu.

Raznih „dijagnoza” je danas napretek i teško je i nije popularno vjerovati u dobrotu jer ona više ne zvuči uvjerljivo, ali unatoč tome (ili upravo zbog toga), kazalište nije izgubilo svoj značaj. Upravo suprotno. Postavljanje svake dijagnoze odraz je potrebe da se pronađe lijek. A odgovornost za pronalazak toga lijeka je podjednako na onima koji kreiraju kazališni sadržaj kao i na publici jer jedno bez drugoga ne postoji.

Čija je odgovornost?

Danas kazalište djeluje u izrazito promijenjenom kontekstu. Digitalna era promijenila je način na koji konzumiramo sadržaje. Brzina, dostupnost i vizualna atraktivnost dominiraju, dok kazalište, kao živa, fizička umjetnost, zahtijeva prisutnost, pažnju, koncentraciju i vrijeme. Ako je u ovakvim okolnostima publika došla u kazalište, umjetnici iza scene i oni na sceni moraju osvijestiti činjenicu da imaju rijetku privilegiju: pozornost živoga čovjeka. Ova privilegija nije samo izazov, ona je prilika.

No, čini se da smo zaboravili kako se govori o onome što je važno. Umjesto da njeguje smisao, kazalište se često zadovoljava time da ponudi prikaz nekoga problema oslanjajući se isključivo na efekt iznenađenja i šoka. Pa život je pun iznenađenja i šokova. Svijet je pun problema i tema koje nisu ugodne – reći će. I zaista, ako se mijenja svijet oko nas, ako se mijenjaju naše navike, zašto očekujemo od kazališta da se ne mijenja? Ne očekujemo. Očekujemo da teme i sadržaji koji se nude u kazalištu ne budu problem same po sebi već da ponude rješenje problema. Da bi do toga rješenja došlo, da bismo kao publika s predstave otišli promijenjeni i pročišćeni, na kazališnim umjetnicima je da stvaraju umjetnost koja se neće svesti na rušenje, ismijavanje i destrukciju, već onu koja će stvoriti novu stvarnost i ponuditi viziju što i kako dalje. Takvo kazalište ne mora nužno biti pobožno, ali mora biti duboko ljudsko. Ne mora biti tradicionalno u formi, ali mora biti vjerodostojno u sadržaju. Samo u takvo kazalište publika može poželjeti otići i prepoznati ga kao živo mjesto susreta između stvarnoga i mogućega, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

S druge strane, i publika snosi dio odgovornosti: dolaziti otvorena srca i uma, s voljom da sudjeluje, razumije, osjeti i nauči. Ono što svaka predstava ostavlja čovjeku nakon što se svjetla ugase bit će značajno samo ukoliko je osoba to spremna upiti i prihvatiti.

Šta će nam ogledalo kad možemo napraviti selfie!

Jedna od najvećih vrijednosti kazališta je njegova sposobnost da nas uči kritičkom razmišljanju. Rušeći pred nama četvrti zid, kazalište nas pušta u intiman prostor ljudskih sudbina omogućujući nam da u njima ogledamo sebe uz prijeko potreban odmak da bismo bili u stanju određenu temu sagledati iz novoga kuta. Nekada je to pogled koji nam vješto nametne redatelj, a nekada je to samo okidač za samostalno zaključivanje i izgradnju stavova.

Međutim, zar četvrti zid nije već odavno sklonjen i nemamo li svakako uvid u svačiju intimu zahvaljujući društvenim mrežama? Digitalni svijet nam je omogućio da na dnevnoj bazi možemo iznositi svoje priče, razmišljanja pa i graditi stavove o tuđim stavovima. Ipak zaboravljamo na činjenicu da je svaki selfie nastao s namjerom da ga vide drugi, a ogledalo pak da vidimo sami sebe. Zato nam je kazalište potrebno.

Kazalište je susret. U vremenu u kojem nedostaje istinske ljudske povezanosti, kazališna pozornica ostaje mjesto gdje se život događa uživo. Nema „ponavljanja kadra”, nema skrolanja i ubrzavanja, nema filtera i algoritama. Na sceni se život ogleda u ritmu nad kojim nemamo kontrolu. Sve se odvija pred našim očima. Glumac i gledatelj dijele isti prostor i istu sadašnjost, što kazalištu daje iskustvenu dimenziju koja se drugdje ne može pronaći. U tom smislu, kazalište i dalje ima moć oblikovati svijest, izazvati promišljanje i potaknuti društvene promjene. Njegova snaga leži u neposrednosti i autentičnosti koju nijedna tehnologija ne može u potpunosti replicirati. A to nije mala stvar. Kazalište nas uči biti ranjivima u prisutnosti drugih. Stoga je kazalište koje nas tome uči potreba. I više od toga: ono je dar!

Magija kazališta

Kazalište postoji zbog pričanja priča. Možda će vas neke priče koje vidite na sceni umoriti, možda će neke nevješto predstaviti temu koja vas inače jako zanima, ali svako malo dogodit će se da ćete u kazalištu prepoznati neku vašu priču, priču koja vas se tiče i koja vas dotiče. A tada nastaje magija… Ako odete i na sceni prepoznate svoj odraz, kazalište će vam otkriti svijet koji možda inače teško razumijete, ali koji će na sceni dobiti oblik, glas i smisao. Neće vam ono ponuditi jednostavne odgovore, ali će možda postaviti pitanja čije odgovore ćete nastavit tražiti danima nakon odgledane predstave, a ako pronađete barem jedan odgovor, znajte da vam je kazalište pomoglo bolje razumjeti stvarnost, a time možda i olakšati je ili promijeniti. U vremenu koje nas sve češće navodi da se zatvaramo u svoje filtrirane svjetove, kazalište ostaje prostor dijaloga. To je više nego dovoljan razlog da mu damo svoju pažnju, povjerenje i vrijeme. A dati kazalištu svoje vrijeme najisplativiji je ulog u vlastito duhovno bogatstvo i razumijevanje svijeta.

Objava Kazalište je dar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zablude iskustva

Fizikalna su pitanja primarne naravi jer fizikalna stvarnost pruža pozadinu za naše hrvanje s egzistencijalnim pitanjima koja se odnose na smisao i vrijednost života. Procjenjivati vrijednost egzistencije, a ne uzeti u obzir spoznaje moderne fizike bilo bi poput hrvanja u mraku s nepoznatim protivnikom. Produbljujući svoje razumijevanje istinske prirode fizičke stvarnosti, iz korijena preoblikujemo svoj osjećaj sebe samih i svoj doživljaj svijeta općenito.

Svojim istraživanjima i uvidima moderna fizika, a posebno kvantna mehanika, ozbiljno stavlja u pitanje naše svakodnevno, konvencionalno poimanje stvarnosti i dovodi do velike promjene u percepciji važnosti našega iskustva u spoznaji stvarnosti. Naime, kako to ističe u svojem znanstvenom bestselleru Tkivo svemira: prostor, vrijeme i zašto su stvari kakve jesu američki fizičar Brian Greene: „Glavna spoznaja koju nam pružaju znanstvena istraživanja u proteklom stoljeću jest da je ljudsko iskustvo često zabludjeli vodič za istinsku prirodu stvarnosti.” Kako nam govore najnoviji uvidi kvantne fizike, koja se bavi područjem ekstremno malenoga, ispod površine stvarnosti krije se svijet koji bismo teško prepoznali. Taj mikrosvijet Greene opisuje kao „turbulentno i skokovito carstvo”. Fizičari postaju sve više svjesni da stvarnost koju opažamo – materija koja evoluira na pozornici prostora i vremena –možda nema mnogo veze s vanjskom stvarnošću ako ona uopće postoji.

Filozofima to i nije novo iskustvo jer su uvijek bili svjesni problema spoznaje stvarnosti: ljudima je dostupno samo unutarnje iskustvo percepcije i mišljenja, pa nikada ne možemo s potpunim pouzdanjem znati jesu li to istinski odrazi vanjskoga svijeta. No za klasičnu fiziku, koja se uvijek oslanjala na pouzdanost materijalnoga iskustva kao vodiča u spoznaji stvarnosti, to je nešto novo. Ipak, u posljednjih nekoliko desetljeća otkrića u fizici zahtijevaju promjene našega svakodnevnog osjećaja za stvarnost: revolucije u fizici prisilile su, i dalje prisiljavaju, na dramatične revizije našega poimanja svijeta.

Kvantna slika stvarnosti

Moderna znanost uvijek iznova ugrožava podatke koje prikupljamo svojom rudimentarnom percepcijom i pokazuje da oni često pružaju zamućenu sliku svijeta u kojem živimo. Greene tako ističe: „Klasična logika je pogrešna vrsta logike kad smo u kvantnom svemiru… Kad sam prvi put proučavao te eksperimente, sjećam se da sam pao u zanos. Osjećao sam da sam zavirio u skrivenu stranu stvarnosti. Uobičajeno iskustvo – prizemne, obične, svakodnevne aktivnosti – odjednom je postalo dio klasične varke koja skriva istinsku prirodu našega kvantnog svijeta. Svijet svakodnevnice odjednom se doimao poput obrnute iluzionističke predstave u kojoj se publiku navodi da povjeruje u uobičajene, poznate pojmove prostora i vremena, dok priroda poput mađioničara vješto krije zapanjujuću istinu kvantne stvarnosti.”

Svojstvo koje temeljno obilježava kvantnu mehaniku i njezin svemir jest načelo neodređenosti. Ono je sama srž raskida s klasičnom fizikom koja je u 17. i 18. st. vjerovala da potpuni opis fizikalne stvarnosti znači: odrediti položaj i brzinu svih sastavnica materije koje čine svemir – determinizam. Načelo neodređenosti je oborilo to poimanje stvarnosti uvjerivši nas da nikada nećemo moći znati i položaj i brzinu čestice: nikad nećemo moći doznati i vrijednost polja na nekom mjestu i koliko brzo se ta vrijednost mijenja. To zabranjuje kvantna neodređenost. Zbog te kvantne neodređenosti, kako je gore već rečeno, mikrosvijet atoma i subatomskih čestica je turbulentno i skokovito carstvo.

Uz načelo neodređenosti veže se i načelo vjerojatnosti. Fizičari se većinom slažu da je vjerojatnost duboko utkana u tkivno kvantne stvarnosti. Dok ljudska intuicija, i klasična fizika, kao njezino utjelovljenje, zamišlja stvarnost u kojoj je stanje stvari uvijek ili ovakvo ili onakvo, kvantna mehanika opisuje stvarnost u kojoj stvari katkad takoreći lebde u izmaglici: dijelom su ovakve, a dijelom onakve. Postaju određene tek kad ih se odgovarajućim promatranjem prisili da se odreknu kvantnih mogućnosti i pristanu na neki određeni ishod. No taj ostvareni ishod ne može se predvidjeti – možemo predvidjeti samo izglede da će se stvari pokazati ovakvima ili pak onakvima.

Vjerojatnost je tako vrhovni vladar mikrokozmosa, a stvarnost, ističe Greene, „ostaje dvosmislena dok je ne promotrimo”. Vjerojatnost koju uvodi kvantna mehanika je bitnoga karaktera: bez obzira na poboljšanja u prikupljanju podataka i u snazi kompjutera, prema kvantnoj mehanici, najbolje što ćemo ikada moći učiniti jest predvidjeti vjerojatnost ovoga ili onoga ishoda.

Zbog svoje inherentno probabilističke prirode kvantna mehanika se radikalno razlikuje od svih prijašnjih bitnih opisa svemira, i kvalitativnih i kvantitativnih. Od njezina nastanka u prošlom stoljeću, fizičari se trude spojiti taj čudan i neočekivan okvir sa „zdravorazumskim” svjetonazorom: „Fizičari posljednjih godina nisu štedjeli truda pokušavajući objasniti lukavstva prirode – dokučiti kako točno se fundamentalni zakoni kvantne fizike pretapaju u klasične zakone kojima se tako uspješno objašnjava svakodnevno iskustvo – u biti, shvatiti kako atomsko i subatomsko područje odbacuju svoj mađioničarski plašt kada tvore makroskopske predmete. Istraživanje još traje, ali mnogo toga su već doznali.” Temeljni je problem, dakle, u pomirenju makroskopskoga iskustva svakodnevnoga života s mikroskopskom stvarnošću koju otkriva kvantna mehanika. Navikli smo živjeti u svijetu koji se, premda očito podložan promjenljivim ekonomskim i političkim okolnostima, ipak doima stabilnim i pouzdanim – barem kad je riječ o fizikalnim svojstvima. Ipak, budući da eksperimenti potvrđuju da kvantna mehanika doista opisuje temelje fizike, ona predstavlja izravni „napad” na uobičajena osnovna vjerovanja o tome što čini stvarnost. No, gledano pozitivno, ovi uvidi predstavljaju poticaj i izazov na promjenu i produbljivanje naše spoznaje stvarnosti, a onda i nas samih, te nam pokazuju da je stvarnost nešto daleko zagonetnije nego što to možemo zaključiti na temelju naše svakodnevne egzistencije i iskustva. Oni pokazuju da je ljudsko znanje prije svega krhke naravi: stvarnost, čiji je čovjek samo mali dio, vrlo često i vrlo brzo ga dovodi u pitanje. Upravo su njezina veličina i neprozirna dubina izvor čuđenja koji nas potiče, da ne kažemo tjera, da iziđemo iz sebe u potrazi za istinom o sebi i svijetu. Znanje, koje si umišlja da dokida čuđenje, vrlo brzo i lako se pretvara u ideologiju koja od nas skriva stvarnu sliku zbilje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Zagonetka stvarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Homo Cyberneticus

U doba Homo cyberneticusa čovjek postaje dio kibernetičkoga sustava prisutnoga u robotima, inteligentnim gradovima/zgradama, tehničkim implantatima i sl., a otvara mu se i mogućnost spajanja s umjetnom inteligencijom. Dok se u slučaju kiborga radi o raznovrsnom tehnološkom poboljšanju biološkoga tijela, kod emulacije se radi o unošenju (upload) naših umova u strojeve. Scenarij kiborga vodi u stvari prema onom što Y. N. Harari naziva Homo deus. Riječ je o puno superiornijem modelu čovjeka „koji će zadržati najvažnije ljudske značajke, no imat će i unaprijeđene tjelesne te duševne sposobnosti koje će mu omogućiti da konkurira čak i najrazvijenijim ne-svjesnim algoritmima”. Iako ne predviđa neku budućnost za Homo sapiensa, ovaj scenarij predstavlja u biti konzervativniji oblik tehnohumanizma budući da još uvijek računa s čovjekovom te „ljude i dalje smatra vrhuncem stvaranja i još uvijek se čvrsto drži mnogih tradicionalnih humanističkih vrijednosti”.

U slučaju emulacije jedini preostali dio čovjeka jest njegov software u kojem će se nalaziti njegov um, dok se tijelo potpuno eliminira. Tehnologija postaje, u čudnovatom idejnom obratu, temelj nove digitalne metafizike: tradicionalna slika i funkcije duše koja oživljuje čovjekovu materiju sada su pripisane svijesti, odnosno ljudskom mozgu, čime se duša materijalizira, a tradicionalno se tijelo – sada kao smetnja – pokušava nadići dematerijalizacijom. Takav unos onda može živjeti u virtualnoj stvarnosti ili biti utjelovljen u nekom stroju, robotu koji se može kretati. Nick Bostrom ističe da je „potencijal za inteligenciju u strojnom supstratu znatno veći nego u biološkom supstratu. Strojevi imaju brojne temeljne prednosti koje će im dati silnu nadmoć. Biološki ljudi, čak i unaprijeđeni, bit će prevladani.” Max Tegmark pak naglašava: „Iako ove ideje mogu zvučati kao znanstvena fantastika, one svakako ne krše nijedan poznati zakon fizike, tako da najzanimljivije pitanje nije mogu li se one ostvariti nego hoće li se ostvariti i, ako je tako, kada.”

Dataizam

U pozadini ovakvoga razvoja stvari stoji jedno viđenje stvarnosti koje u svoje temelje stavlja informaciju, podatak (data): podatak postaje središnja kategorija ne samo društva nego i prirode te čitavoga svemira. Čitava se stvarnost u svojoj strukturi promatra kao složeni informacijski sustav, a njezina fizikalna i materijalna pojavnost kao rezultat raznovrsne međusobne komunikacije između podataka. Sama se svijest pak definira kao sposobnost recepcije i obrade tih informacija: što je ta sposobnost veća i jača, time je i razina svijesti viša. U takvom poretku stvari Homo sapiens nije više zadnja riječ evolucije – dapače, on je samo zastario algoritam.

U svojoj knjizi Homo Deus Harari ovakav pristup stvarnosti naziva dataizam naglašavajući da tehnohumanističku viziju uvelike prožima jedan datacentrični pogled na svijet: „U 18. je stoljeću humanizam gurnuo Boga na margine, prebacivši se s deocentričnog na homocentrični pogled na svijet. Dataizam bi u 21. stoljeću mogao gurnuti ljude na margine prebacivanjem s homocentričnog na datacentrični pogled na svijet.” U središtu se ovoga razumijevanja svijeta, koje je već pokorilo većinu znanstvene zajednice i na dobrom je putu da od ujedinjene znanstvene paradigme postane neoboriva dogma, nalaze podaci i najveća je vrijednost slobodan tok podataka koji funkcionira poput nekoga krvotoka novoga informacijskoga svijeta. Dataistička ontologija tvrdi da je svemir „izgrađen od tokova podataka, a vrijednost svake pojave ili entiteta utvrđuje se njihovim doprinosom obradi podataka”.

Dataizam počinje poprimati i obrise nove tehnoreligije, religije podataka koja obećava spasenje algoritmima i genima tvrdeći da su ljudi „završili svoj kozmički zadatak i trebali bi baklju proslijediti novim vrstama entiteta”. Kako Harari ističe, dataizam je započeo „kao neutralna znanstvena teorija, ali danas mutira u religiju koja tvrdi da definira dobro i loše. Vrhovna vrijednost nove religije je ‘tok informacija’. Ako je život kretanje informacija i mislimo li da je dobar, iz toga slijedi da bismo trebali produbiti i proširiti tok informacija u svemiru. Prema učenju dataizma ljudska iskustva nisu sveta i Homo sapiens nije vrhunac stvaranja ni preteča budućeg Homo deusa. Ljudi su samo alati za stvaranje ‘interneta svih stvari’ koji bi se naposljetku mogao proširiti s planeta Zemlje i prožeti cijelu galaktiku, pa čak i cijeli svemir. Taj bi kozmički sustav za obradu podataka bio poput Boga. Bit će posvuda i nadzirat će sve, a ljudima je predodređeno da se spoje s njim.” Dataizam usvaja strogo funkcionalan pristup čovječanstvu, a vrijednost se ljudskih iskustava procjenjuje prema njihovoj funkciji u mehanizmima obrade podataka: razvije li se algoritam koji istu funkciju obavlja bolje, ljudska će iskustva izgubiti vrijednost. Biti isključen iz toka podataka za one koji u njega istinski vjeruju predstavlja opasnost da bi mogli izgubiti smisao života. Na taj način, upozorava Harari, dataizam „prijeti da će Homo sapiensu učiniti isto ono što je Homo sapiens učinio svim ostalim životinjama. Ljudi su kroz cijelu povijest stvarali globalnu mrežu i sve procjenjivali prema funkciji koju ima unutar mreže… Živote i iskustva drugih životinja podcjenjivali smo jer su obavljali manje važne funkcije i kad god bi životinja prestala ispunjavati bilo koju funkciju, jednostavno bi izumrla. Ali kad mi ljudi izgubimo funkcionalnu važnost za mrežu, otkrit ćemo da ipak nismo vrhunac stvaranja. Mjerila koja smo sami utvrdili osudit će nas… na nestanak. Gledajući unatrag, za čovječanstvo će se pokazati da je bilo samo mreškanje u kozmičkom toku podataka.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stvarnost kao tok podataka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pojam istine je odavao i čovjekovo shvaćanje sebe i svoga položaja u stvarnosti. Govor o istini pretpostavljao je priznanje postojanja od čovjeka neovisnih zakona kao jedne šire cjeline čiji je čovjek samo dio. Priroda je ime kojim se upravo pokušala označiti ta obuhvatna cjelina čiji je čovjek samo fragment, a opet se u njemu kao fragmentu odražavala. U svjetlu toga, čovjek je živio u jednom kozmocentričnom svijetu gdje je priroda istodobno izazivala strahopoštovanje i poprimala dimenzije sakralnoga: društveni zakoni su oblikovani tako da bi se u njima morali ogledati i poštovati zakoni prirode.

Postmoderni delirij

Može se reći da se sve tamo do novoga vijeka ovaj sadržaj pojma istine na Zapadu pretpostavljao. Novi vijek je doveo do promjena u shvaćanju čovjekova položaja u kozmosu najviše zahvaljujući dostignućima na području tehnologije i znanosti. Ti su razvoji onda doveli i do društvenih promjena koje su se očitovale u uzdrmanoj tektonici društvene moći. Čitava duhovno-društvena mapa Zapada se bitno promijenila, s novim središtima moći i znanja: dapače, znanje se zbog svojih praktičnih implikacija počelo identificirati s moći.

Slijedom stvari, čovjek se pred prirodom sve manje osjećao nemoćan: a što je više o njoj znao to je manje osjećao strahopoštovanje prema njoj. Dok je njezina sakralna dimenzija tako sve više blijedjela, čovjek je prirodu sve više promatrao samo kao predmet svojih želja i potreba. U svjetlu toga čovjekova instrumentalnoga pristupa i sama je neovisna stvarnost prirode blijedjela i gubila svoj subjektivitet: samo su još povremene prirodne nepogode i katastrofe čovjeku sugerirale da tamo negdje postoji neka sila koja ga ipak daleko nadilazi. Ta tehnička moć čovjeka nad prirodom dovela je i do rasta čovjekove samosvijesti i do uspona tzv. modernoga zapadnog Subjekta koji je svijet sve više promatrao samo iz svoje perspektive, postavljajući sebe u njegovo središte: kozmocentrizam je sve više postajao stvar prošlosti, a na scenu je stupalo doba agresivnoga i samosvjesnog antropocentrizma.

Uspon zapadnoga Subjekta je sve više u modernom dobu prerastao u subjektivizam koji je opet doveo kako do inflacije Subjekta tako i do dekonstrukcije i konačne destrukcije realnosti izvan njega. S nestankom realnosti nestaje i od čovjeka neovisni, tj. objektivni kriterij istine, a ostaje samo Subjekt i njegova potreba koja se proglašava kao istina. Tako je odnos čovjek – istina (stvarnost) prešao put od traženja i pronalaženja istine do njezina stvaranja. Budući da se sada čitava stvarnost na određeni način ocjenjuje u odnosu na potrebu Subjekta, čovjek i njegove „potrebe” postaju temeljnim kriterijem. Drugim riječima, mijenjajući stvarnost moderni je čovjek mijenjao i kriterij istine.

Time se zapravo ostvarila misao grčkoga filozofa, sofista Protagore koji je još u 5. st. prije Krista postavio tezu da je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. Dok čovjek postaje mjera i spoznajnoga čina i etičkih vrijednosti, sve ostalo zadobiva, u tom smislu, relativnu vrijednost te se uvelike može pitati u kojoj se mjeri može govoriti o nekim kriterijima izvan subjekta: nastupa doba relativizma i vladavine post-istine.

J. Ratzinger i „diktatura relativizma”

Jedan od zapadnih mislioca koji je pravodobno prepoznao ovakav razvoj stvari bio je svakako i teolog Joseph Ratzinger, kasnije kardinal te papa Benedikt XVI. „Diktaturu relativizma” je odmah prepoznao na početku svoje teološke karijere i o njoj govorio početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, osjetivši na vlastitoj koži „toleranciju” 68-aša u svojoj profesorskoj karijeri. Na početku konklava godine 2005., kao kardinal i dekan Kardinalskoga zbora, Ratzinger je dijagnosticirao diktaturu relativizma kao stanje duha „koji ništa ne priznaje kao definitivno i koji kao posljednju mjeru dopušta samo vlastito ja i njegove prohtjeve”.

Ova dijagnoza pogađa u srž problema. Moderni i postmoderni relativizam, koji svoje izvore ima u inflaciji modernoga zapadnog Subjekta, zapao je u doba postmoderne u stanje delirija, samoopijenosti i samozaslijepljenosti, u kojem mu se stvarnost još samo priviđa. Uništavajući objektivnu realnost autistički je metastazirao te zapravo još samo parazitski i nominalno živi od naslijeđenoga pojma istine, orwelijanski preobličenoga u političko post-truth doba. Društvena realnost koju proizvodi hybris (umišljena oholost) inflatornoga zapadnog Subjekta, napustivši zadanu orbitu oko ontološki objektivnoga, umjetne je naravi: sagrađena od medijskih elemenata koji demokraciju transformiraju u medijakraciju kojoj upravo egzistencijalno odgovara to doba nakon istine, post-truth. Više nije potrebno tražiti u realnosti utemeljeni narativ: on se stvara od onih koji ga naručuju te kao proizvod lančano reciklira u različitim nijansama. Istina se ne traži, nego kreira: bitno je čiji narativ dominira.

Teolog i kardinal Ratzinger smatrao je da istina svoje potpuno očitovanje ima samo u Isusu Kristu. To je pokazao i kada je, postajući 1977. minhenski nadbiskup, kao svoje geslo odabrao riječi iz Treće Ivanove poslanice 1,9: cooperatores Veritatis, to jest ‘suradnici Istine’. Nadbiskup Georg Gänswein, osobni tajnik pape Benedikta XVI., ističe da je pritom prije svega mislio da „istina nije nešto što se misli, nego je osoba: Sin Božji. Bog se utjelovio u Isusu Kristu, u Isusu iz Nazareta i ovo je njegova poruka: ne slijedite teoriju istine, nego slijedite Gospodina”.

Vjera – istina – razum

Međutim, uz sav naglasak na nadnaravnoj, kristološki oblikovanoj istini, kao vrhunski intelektualac, poznavatelj i baštinik filozofsko-teološkoga nasljeđa Katoličke Crkve od Augustina do srednjega vijeka u likovima Tome i Bonaventure, Ratzinger je znao da je jedan od najvećih, najdugotrajnijih i najplodnijih uspjeha te tradicije upravo sinteza vjere i razuma. Kardinal Gerhard Müller smatra pitanje odnosa vjere i razuma kod Ratzingera jednim od „ujedinjujućih sastojaka” njegove teologije.

On je stoga neumorno branio ulogu metafizike u teologiji, a jedan od važnih pokazatelja toga nastojanja svakako je i njegova uloga i pomoć, tada već dobrano bolesnom, Ivanu Pavlu II. u sastavljanju enciklike Fides et ratio i njezinu objavljivanju na prijelomu milenija – 1999. godine. Enciklika, na kojoj se jasno prepoznaje rukopis kardinala Ratzingera, odmah u svom Uvodu oslovljava najbolniju točku postmoderne: pitanje istine. Ne samo da se naglašava važnost i realnost istine nego se i čovjekova narav određuje njegovim odnosom prema istini: čovjek se određuje kao biće koje traži istinu o sebi (28). Ta istina ima svoju antropološku i teološku dimenziju, naravnu i nadnaravnu: ono što se na antropološkoj razini smatra potragom za istinom o temeljima ljudskoga života, na teološkoj je razini zapravo potraga za Bogom i antropološki nemir u konačnici samo tu pronalazi svoje zadovoljenje. Drugim riječima, ako se antropološka istina negira, briše, cancelira, onda se čovjeka čini slijepim za stvarnost i onemogućava mu se prepoznavanje objavljene, nadnaravne istine. Takav razum bez istine ne može više biti sugovornikom vjere: potraga za istinom je antropološka pretpostavka kršćanske vjere!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Istina i stvarnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.