Početna stranica » Stvarnost kao tok podataka

Stvarnost kao tok podataka

513 pregleda

Čitava se stvarnost u svojoj strukturi promatra kao složeni informacijski sustav, a njezina fizikalna i materijalna pojavnost kao rezultat raznovrsne međusobne komunikacije između podataka

Tehnologija je u moderno doba čovjeku omogućila relativnu neovisnost o izvanjskim utjecajima prirode, pružajući mu istodobno i mogućnost da snagom te prirode u nekoj mjeri ovlada i iskoristi je u svoje svrhe. Nakon što je razvojem tehnologije utjecaj prirode stavljen u neke prihvatljive i poželjne okvire, moć se tehnologije sve više počela širiti i na samoga čovjeka i njegovo društvo – u spoju s različitim tehnikama društvene discipline i kontrole. Tijekom toga procesa dolazi do, čini se, nepovratne i stvarne promjene i u čovjekovom identitetu: naime, nekadašnji Homo sapiens se preobrazio u Homo technologicusa. Ovaj je potonji za svoj društveni i individualni život u toj mjeri ovisan o tehnologiji da mu se izlaz iz tehnologije čini daleko težim, ako ne i nemogućim do granice pogubnoga, nego daljnji „suživot” s tehnologijom: drugim riječima, čovjekov je život postao neodvojiv od tehnologije. Ova egzistencijalna sprega, čini se, vodi hibridnoj identifikaciji koja u sebi sadrži i sudbinski potencijal da čovjekova povijest, njegov razvojni put od Homo sapiensa preko Homo technologicusa, okonča u posthumanom Homo cyberneticusu pred kojim će stajati izbor kiborga ili emulacije (unos, upload) – s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo.

Homo Cyberneticus

U doba Homo cyberneticusa čovjek postaje dio kibernetičkoga sustava prisutnoga u robotima, inteligentnim gradovima/zgradama, tehničkim implantatima i sl., a otvara mu se i mogućnost spajanja s umjetnom inteligencijom. Dok se u slučaju kiborga radi o raznovrsnom tehnološkom poboljšanju biološkoga tijela, kod emulacije se radi o unošenju (upload) naših umova u strojeve. Scenarij kiborga vodi u stvari prema onom što Y. N. Harari naziva Homo deus. Riječ je o puno superiornijem modelu čovjeka „koji će zadržati najvažnije ljudske značajke, no imat će i unaprijeđene tjelesne te duševne sposobnosti koje će mu omogućiti da konkurira čak i najrazvijenijim ne-svjesnim algoritmima”. Iako ne predviđa neku budućnost za Homo sapiensa, ovaj scenarij predstavlja u biti konzervativniji oblik tehnohumanizma budući da još uvijek računa s čovjekovom te „ljude i dalje smatra vrhuncem stvaranja i još uvijek se čvrsto drži mnogih tradicionalnih humanističkih vrijednosti”.

U slučaju emulacije jedini preostali dio čovjeka jest njegov software u kojem će se nalaziti njegov um, dok se tijelo potpuno eliminira. Tehnologija postaje, u čudnovatom idejnom obratu, temelj nove digitalne metafizike: tradicionalna slika i funkcije duše koja oživljuje čovjekovu materiju sada su pripisane svijesti, odnosno ljudskom mozgu, čime se duša materijalizira, a tradicionalno se tijelo – sada kao smetnja – pokušava nadići dematerijalizacijom. Takav unos onda može živjeti u virtualnoj stvarnosti ili biti utjelovljen u nekom stroju, robotu koji se može kretati. Nick Bostrom ističe da je „potencijal za inteligenciju u strojnom supstratu znatno veći nego u biološkom supstratu. Strojevi imaju brojne temeljne prednosti koje će im dati silnu nadmoć. Biološki ljudi, čak i unaprijeđeni, bit će prevladani.” Max Tegmark pak naglašava: „Iako ove ideje mogu zvučati kao znanstvena fantastika, one svakako ne krše nijedan poznati zakon fizike, tako da najzanimljivije pitanje nije mogu li se one ostvariti nego hoće li se ostvariti i, ako je tako, kada.”

Dataizam

U pozadini ovakvoga razvoja stvari stoji jedno viđenje stvarnosti koje u svoje temelje stavlja informaciju, podatak (data): podatak postaje središnja kategorija ne samo društva nego i prirode te čitavoga svemira. Čitava se stvarnost u svojoj strukturi promatra kao složeni informacijski sustav, a njezina fizikalna i materijalna pojavnost kao rezultat raznovrsne međusobne komunikacije između podataka. Sama se svijest pak definira kao sposobnost recepcije i obrade tih informacija: što je ta sposobnost veća i jača, time je i razina svijesti viša. U takvom poretku stvari Homo sapiens nije više zadnja riječ evolucije – dapače, on je samo zastario algoritam.

U svojoj knjizi Homo Deus Harari ovakav pristup stvarnosti naziva dataizam naglašavajući da tehnohumanističku viziju uvelike prožima jedan datacentrični pogled na svijet: „U 18. je stoljeću humanizam gurnuo Boga na margine, prebacivši se s deocentričnog na homocentrični pogled na svijet. Dataizam bi u 21. stoljeću mogao gurnuti ljude na margine prebacivanjem s homocentričnog na datacentrični pogled na svijet.” U središtu se ovoga razumijevanja svijeta, koje je već pokorilo većinu znanstvene zajednice i na dobrom je putu da od ujedinjene znanstvene paradigme postane neoboriva dogma, nalaze podaci i najveća je vrijednost slobodan tok podataka koji funkcionira poput nekoga krvotoka novoga informacijskoga svijeta. Dataistička ontologija tvrdi da je svemir „izgrađen od tokova podataka, a vrijednost svake pojave ili entiteta utvrđuje se njihovim doprinosom obradi podataka”.

Dataizam počinje poprimati i obrise nove tehnoreligije, religije podataka koja obećava spasenje algoritmima i genima tvrdeći da su ljudi „završili svoj kozmički zadatak i trebali bi baklju proslijediti novim vrstama entiteta”. Kako Harari ističe, dataizam je započeo „kao neutralna znanstvena teorija, ali danas mutira u religiju koja tvrdi da definira dobro i loše. Vrhovna vrijednost nove religije je ‘tok informacija’. Ako je život kretanje informacija i mislimo li da je dobar, iz toga slijedi da bismo trebali produbiti i proširiti tok informacija u svemiru. Prema učenju dataizma ljudska iskustva nisu sveta i Homo sapiens nije vrhunac stvaranja ni preteča budućeg Homo deusa. Ljudi su samo alati za stvaranje ‘interneta svih stvari’ koji bi se naposljetku mogao proširiti s planeta Zemlje i prožeti cijelu galaktiku, pa čak i cijeli svemir. Taj bi kozmički sustav za obradu podataka bio poput Boga. Bit će posvuda i nadzirat će sve, a ljudima je predodređeno da se spoje s njim.” Dataizam usvaja strogo funkcionalan pristup čovječanstvu, a vrijednost se ljudskih iskustava procjenjuje prema njihovoj funkciji u mehanizmima obrade podataka: razvije li se algoritam koji istu funkciju obavlja bolje, ljudska će iskustva izgubiti vrijednost. Biti isključen iz toka podataka za one koji u njega istinski vjeruju predstavlja opasnost da bi mogli izgubiti smisao života. Na taj način, upozorava Harari, dataizam „prijeti da će Homo sapiensu učiniti isto ono što je Homo sapiens učinio svim ostalim životinjama. Ljudi su kroz cijelu povijest stvarali globalnu mrežu i sve procjenjivali prema funkciji koju ima unutar mreže… Živote i iskustva drugih životinja podcjenjivali smo jer su obavljali manje važne funkcije i kad god bi životinja prestala ispunjavati bilo koju funkciju, jednostavno bi izumrla. Ali kad mi ljudi izgubimo funkcionalnu važnost za mrežu, otkrit ćemo da ipak nismo vrhunac stvaranja. Mjerila koja smo sami utvrdili osudit će nas… na nestanak. Gledajući unatrag, za čovječanstvo će se pokazati da je bilo samo mreškanje u kozmičkom toku podataka.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!