Ipak, nisu svi mladi okrenuti takvom životu, ne vjeruju da su zbog toga stvoreni, te kreću u potragu za drugim vrijednostima u životu. Tako svoj put u sigurnost i smisao života sve češće nalaze u vjeri, težeći čistoći srca, obnavljanju i učvršćivanjem duha koji odlučuje vjerovati, nadati se i ljubiti. „Mi ljudi nismo stvoreni u prvome redu da bismo ljubili Boga (iako smo stvoreni i radi toga) već da bi Bog mogao ljubiti nas, da bismo mogli postati objekti u kojima Božanska ljubav može ‘zadovoljno’ otpočinuti”, ističe C. S. Lewis u knjizi Problem boli. Uzaludno je opirati se ovoj ljubavi jer ona nas oplemenjuje i čini boljim sugovornicima i bližnjima. Lewisovi prijatelji svjedočili su njegovoj dubokoj promjeni nakon obraćenja. Promjenom svjetonazora, od ateista do gorljivoga teista Lewis je postao sretniji, razgovorljiviji i prijazniji, vedriji, skoro dječački zanesen. Ostvario je mnogo novih bliskih prijateljstava i zabilježio: „Vjera i molitva bili su početak moje ekstrovertiranosti. Moglo bi se reći da sam ‘izašao iz sama sebe’.” Ovu istu tvrdnju zapisuje i Thomas Merton u knjizi Znak Jonin. Činilo mu se da je proboden i kršten i da je stekao novo znanje o molitvi, ali i novu poniznost. „Kao da su ta dva popodneva bila neka vrsta prekretnice nakon koje sam potonuo naniže ili, ako vam je tako draže, uspeo se naviše ili, u najmanju ruku, izišao iz sebe. Ah da mi je izići iz sebe!”

Roditelji kao suradnici

Većina ljudi u nekom trenutku života poželi postići poseban uspjeh, istaknuti se u nečemu i očekivati od drugih da im to priznaju. Mladost je posebno izazovno vrijeme i vidimo kroz različite prikaze današnjih generacija koliko je važno biti viđen, biti prisutan i imati neku moć, svojevrsnu posebnost koju su primijetili kod drugih i htjeli bi ju i sami imati. Dobro je ako su uzori kvalitetni, ako teže dobromu i daju pozitivne rezultate svojim nastojanjima da se uzdignu iznad kolotečine, ali što ako učine suprotno? Ako povuku prema dnu mladu dušu koja stasava i koja još uvijek nije sigurna u svoje sposobnosti i izbore. Često mladi prkose roditeljima i u određenoj fazi života prestanu se u njih uglēdati pa čine sve suprotno te jednostavno izazivaju svojim ponašanjem. Razlozi mogu imati korijene u djetinjstvu i odnosu odraslih prema djeci, a ponašanje može biti potaknuto i odnosom okoline i utjecajima koje ona nameće ili vršnjačkim odobravanjem. „Kvaliteta naših međuljudskih odnosa vrlo je točan barometar našega mentalnog zdravlja. Sreća ili nesreća odraz su našeg raspoloženja te utječu na naše odnose s drugima. Depresivna osoba nije samo tmurna i pesimistična, nego i ljutita, razdražljiva i beznadna – a to nisu odlike koje pogoduju dobrim odnosima”, ističe Nicholi.

Važno je istaknuti koliko djetinjstvo može obilježiti cijeli kasniji život i viđenja vlastitih mogućnosti upravo kroz odnos roditelja prema djeci. Lewis je rano ostao bez majke a otac je bio tvrd i nenaviknut na nježnost te ga je poslao u internat gdje je on kao i Thomas Merton trpio nepedagoške pristupe i u njima se javilo neko povlačenje i zatvaranje u sebe, u svoj svijet u kojemu je pristup knjigama bio bijeg od stvarnosti. Krutost ili popustljivost roditelja djeci može uzrokovati nesigurnost, nepovjerenje i stalni osjećaj manje vrijednosti ili suprotno tomu, narcisoidnost i potrebu za stalnom pažnjom. „Ništa nije tjeskobnije (ni depresivnije!) od narcisoidna sebeljublja”, upozorava J. Philippe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Nikakve gotove upute ne mogu pojasniti što roditeljstvo jest, ali osjećaji kojima odrasli okružuju dijete, govore više od riječi. Ne samo osjećaji ljubavi i sreće nego i odgovornosti i poštivanja kroz dogovorno usmjeravanje po J. M. Stensonu, autoru knjige Roditeljski kompas. Radeći tako, roditelji dobivaju suradnika jer dijete rado provodi vrijeme s odraslima (ako nisu stalno na mobitelu i ne nude i djetetu istu zanimaciju). Bit će to ravnodostojan odnos kako J. Juul navodi u knjizi Poštovanje, povjerenje, ljubav, odnos koji svi priželjkuju, ali teško do njega dolaze iako put nije krivudav ali jest pun prepreka koje odrasli sami postavljaju prihvaćajući zadanosti novoga vremena koje nema na umu dobrobit i bliskost pojedinca s drugima. Upravo suprotno. „Od čovjeka se ne traži, kao što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpi besmisao života nego da podnosi svoju nesposobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. Logos je dublji od logike”, kazuje V. E. Frankle u knjizi Čovjekovo traganje za smislom. J. J. Rousseau zalagao se za odgoj djece putem usmjeravanja njihove osjetilnosti kako bi razumjeli svijet oko sebe kroz doticaj s prirodom. Vlastitim istraživanjem dijete spoznaje svijet oko sebe i na sebi svojstven način upija viđeno i iskustveno doživljeno. „Navikavanje djece na ovisnost o ljudima u njima razvija prve klice despotizma i tiranije, pa što će se tek dogoditi kad odrastu?” pita se Rousseau u Emilu i dodaje: „Ima li išta gore i neprirodnije od prizora nemoćnog, tvrdoglavog i zapovjedničkog djeteta koje zapovijeda cijeloj svojoj okolini i bestidno uzima ton gospodara, koje bi umrlo da ga samo na čas napuste?”

Odgovornost vlastitoga postojanja

Neuroznanstvenik M. Spitzer u knjizi Usamljenost, neprepoznata bolest ističe da se pojam „ja” intenzivirao danas u govoru a suosjećanje smanjilo. On također navodi i znanstvene studije koje potvrđuju da su mladi danas egoističniji nego ranije generacije, nemaju empatije te su više okrenuti materijalnim vrijednostima, „…skloniji su laganju, rjeđe su u čvrstoj vezi, na sebi daju izvesti više estetskih zahvata i skloniji su agresivnosti”. Društvena umreženost i zajednički napori ljudi u činjenju pozitivnih i vrijednih aktivnosti na dobrobit drugih skoro se izgubila u ovom „modernom” vremenu prepunom nejasnih i nepotrebnih izazova za pojedinca. Solidarnost, altruizam, povjerenje i zajedništvo vrijednosti su koje jedno društvo čine bogatim i funkcionalnim te poticajnim za zdravlje i boljitak života cjelokupne zajednice. Nicholi navodi rezultate Gallupove ankete koja otkriva da danas sve više ljudi u Americi vjeruje da Bog neposredno utječe na njihove živote, te ističe nalaze da „96 posto Amerikanaca izjavljuje kako vjeruje u Boga, a 80 posto njih vjeruje da imaju osoban odnos s Bogom”.

Dobro je da ljudi počinju razumijevati svijet oko sebe i gledati ga drugim očima, koje mu donose nadu i vraćaju dostojanstvo. „Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku – čak i u najtežim okolnostima – da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti više od životinje. … Upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – životu daje značenje i svrhu”, svjedoči Frankl, koji je preživio četiri koncentracijska logora i usprkos tomu sačuvao zdrav duh i vjeru. Kako ćemo se nositi sa životom i reagirati u određenim kušnjama ovisi o uputama koje smo od rođenja dobivali i koje su nam malo-pomalo oblikovale život. Odgovornost prema vlastitom postojanju koje je ograničeno vanjskim okolnostima zahtijeva razumijevanje i moralno ponašanje. Unutarnja sloboda je nešto posebno, nešto čemu trebamo težiti kako bismo svladali ovaj svijet ili patnju koja nam se neumitno nameće kroz različite oblike. Tolstoj je zapisao: „Bojim se samo jedne stvari: da ne budem dostojan svoje patnje.”

Objava Duhovna i unutarnja sloboda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nije rijetkost čuti u ženskim razgovorima kako iznose iskustva upravo o tome kako kad nema muža u kući više dana uspijeva organizirati sebe i djecu i sve ide „kako treba” a kad dođe on, navode kako nastane nered. Moje je iskustvo da se toliko dugo i toliko intenzivno žene uvjeravaju kako im je muškarac samo smetnja da polako i same počinju u to vjerovati i jedna drugu u toj ideji čak i ohrabrivati. Osobine muškaraca navode kao ometajuće za odgoj i suvišne za sebe. Tako će redovito navoditi kako teško pronalaze jednak stav u odgoju i kako je sve puno lakše kada su same.

Usklađivanje

Poznato je kako je za zdrav i dobar odgoj djece nužna međusobna suglasnost i suradnja roditelja i da imaju isti pogled na važne stvari uz sličan sustav vrijednosti. Samo to podrazumijeva ulaganje dosta napora na usklađivanju njihovih odluka. Vrlo lako se može dogoditi da majka ima jedan stav o određenom ponašanju djeteta dok otac ima drugi. Da bi donijeli konačnu odluku prema djetetu, morali bi se prvo međusobno uskladiti. Međusobno usklađivanje traži i uzmicanje od nekih osobnih principa koje imaju te je s toga usklađivanje i „napor”. Nedavno sam imala u svojoj kliničkoj praksi jednostavan primjer. Roditelji su mi doveli dijete jer je „neizdržljivo”. Zanimalo me što je konkretno problem kod djeteta, no na taj upit oni su rekli: „Sve.ˮ Naime, ispostavilo se u nastavku razgovora kako je dijete jako dobar učenik, u školi bez ikakvih opomena, pohađa 5. razred osnovne škole i s njim u školi nemaju nikakvih problema. Problemi su nastajali u kući. Nije izvršavao roditeljske upute o uređenju svoje sobe, ponašanja s dvojicom mlađe braće, u izvršavanju kućnih obveza. Majka je vrlo brzo preuzela dominaciju u razgovoru kako bi mi detaljno pojasnila sve nepodopštine koje radi, no nehotice je vrlo brzo u razgovoru s teme ponašanja sina prešla na temu ponašanja oca. Daljnji tijek razgovora je tekao u navođenju niza „nepodopština” koje njoj smetaju u ponašanju njezina muža. Navodila je kako je on loš primjer djeci jer i sam nije uredan, ne onoliko koliko ona očekuje od njega. Kako kad ona kaže djeci da joj pomognu npr. usisati on prokomentira od čega se imala umoriti kad nije ništa u kući radila, na što se on nasmije, a zatim i djeca. Sve to skupa je nju vidno uznemirivalo. Tijekom razgovora dijete, koje je na početku trebalo biti u središtu psihoterapijskoga razgovora, odjednom je postalo kao slučajni promatrač prepucavanja nezadovoljstava dvoje odraslih neusklađenih bračnih partnera. Na sve komentare majke ni otac nije ostao suzdržan. Počeo se i on prisjećati niza situacija u kojima nije naišao na odgovarajuću podršku od strane supruge pri donošenju svojih odgojnih odluka. Navodio je kako ona uvijek svaku njegovu odluku o disciplini djece, pri situacijama kada prekrše neko pravilo ili naprave nepodopštinu, vrlo lako ne poštuje. U takvim situacijama njegova frustracija bi bila jako velika te bi tada započinjala i svađa između njih. Jako bi ga smetalo ukoliko bi on dječaka poslao na spavanje bez večere zašto bi mu majka kradomice svejedno večeru nosila i sl.

Promatrajući njihov odnos jasno je kako u ovom slučaju, a i u mnogim sličnim slučajevima, nije riječ o problemu „dijete” već je problem „roditelji”. Ono što u takvim situacijama dijete radi jest izvlači najbolju moguću korist za sebe. Gledajući kako će dobiti ono što želi i više se dopasti onome tko je u određenom trenutku popustljiviji prema njemu. No, koliko u tome ima dobra za izgradnju djeteta i njegova karaktera? Poznato je i puno puta spominjano kako dijete uči najviše iz onoga što gleda. Uči iz ophođenja oca prema majci i majke prema ocu. Dijete udiše ono što roditelji izdišu. Nažalost, često se radi o jako toksičnim odnosima s kojima se djeca opterećuju te isto to manifestiraju kroz različite ispade u svom ponašanju. To se upravo dogodilo i u ovom slučaju. Dijete točno procjenjuje gdje se kako može ponašati tako da unutar školskoga sustava, gdje su jasna pravila i dosljedne posljedice, dijete nema nikakvih ispada u ponašanju dok unutar obiteljskoga doma, gdje niti postoje jasna pravila, jer svatko od roditelja se drži svojih, niti su dosljedne posljedice dijete manifestira nepoželjna ponašanja ispitujući granice do kojih može ići. To sve je samo pokazatelj zdrave osobine djeteta za istraživanjem i nezrelih osobina roditelja za odgojem.

„Dodatno” dijete

Izjave majki kako na broj djece koje imaju nadodaju i oca samo je presjek odnosa koji imaju i uloga kako ih razumijevaju. Ako žena muškarca doživljava kao samo još jedno dijete koje ima u svom odnosu prema njemu, tako se počinje i ponašati. Tada muškarac iz ravnopravne uloge u njezinu razumijevanju ulazi u ulogu djeteta. Takva dinamika u obitelji narušava dvije važne slike. Prvo, muškarac se uz takvo tumačenje njegova značaja u obitelji od strane žene počinje osjećati neozbiljno shvaćen, degradiran, ponižen. Drugo, djeca dok takvu dinamiku gledaju i sama počinju, ne samo neozbiljno doživljavati oca i ne uvažavati njegov autoritet nego u njihovim očima i majka gubi na važnosti i značaju budući u psihologiji djeteta postoji uloga „roditelj”. U tu ulogu su jednako svrstani otac i majka. Tako će dijete meni kroz razgovor reći: „roditelji su mi naporni”, ili „roditelje nije briga za mene” i sl. Kada idem s njima analizirati detalje iz odnosa, onda možemo doći do toga da se jedan roditelj više posvećuje djetetu, ili da više daje prostora djetetu, no dijete će ih olako staviti u istu ulogu i reći „oni – roditelji”. Dakle, dok se roditelji nadmeću tko od njih je više ili manje u pravu u odgoju, u očima djeteta su uglavnom jednaki. To roditelje zna često iznenaditi, a majke razočarati jer su uvjerenije kako su ipak nekako više uspjele djecu pridobiti za sebe a na kraju se ispostavi kako su u očima djeteta i ona i otac isto: „naporni, dosadni, nerazumni…”.

Kriza očinstva je termin koji se sve više može čuti. Iz svoje kliničke prakse zaključujem kako do krize dolazi razumijevanjem uloge oca od strane samoga muškarca te, s druge strane, ovisno o razumijevanju uloge oca od strane žene. Znatno je lakše odustati od uloge oca i prestati se boriti za usklađenost sa suprugom, za kvalitetan odnos s djecom i jednostavno se prepustiti ulozi „dodatnoga djeteta” koje im supruge nerijetko dodijele. Iz razumijevanja uloge kao onoga „tko vodi obitelj” i za kormilom je, prijeći u ulogu „onoga koji je vođen” i leži na palubi čekajući hoće li mu kapetan (žena) tu i tamo dodijeliti koji zadatak i obvezu (koju će svakako gledati izbjeći). Slika toga je sve veći broj današnjih očeva koji u potrazi za bijegom s broda (dom) u kojem kapetan (supruga) samouvjereno kormilari, vrijeme provode u sportovima s „ekipama”, lovu, kladionicama, i bilo gdje drugdje samo kako bi što manje bili u prilici za konflikte.

Biti sama u odgoju djece jest „lakše” s jedne strane budući da je tada sve onako kako žena odredi i ne treba se usklađivati sa suprugom, no s druge strane posljedice su trajne i nenadomjestive, kako za emocionalni razvoje djece, za izgradnju slike njih kao budućih bračnih partnera tako i za mentalno zdravlje majke i oca. Majke sagorijevaju pretrpane brojnim obvezama koje su, jako često, samoinicijativno natrpale na sebe (jer će one to najbolje) dok očevi pogubljeni u svojoj ulozi manifestiraju svoja ponašanja od potpune nezainteresiranosti za sve što se u obitelji i s djecom događa, do krajnje frustriranosti što su „izbačeni emocionalno” iz doma pokušavajući neprimjerenim agresivnim ponašanjima povratiti ulogu sebe kao oca.

Tako je lijepo bilo čuti brojne vjernike koji su nakon imenovanja novoga pape izjavljivali kako se osjećaju smirenijima, sigurnijima jer: imamo svetoga oca. Kao u duhovnom smislu, isto tako i u psihološkom, lijepo je imati oca za smirenost i sigurnost. Na majkama da tu ulogu njeguju u svojim muževima, a očevima da se za nju bore. Na blagoslov djece.

Objava Otac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Krštenje

Sv. Augustin naučava da sakramenti izviru iz Isusova probodenoga srca, s krvlju i vodom koje su iz njega potekle. Oni su jedinstveni znakovi po kojima nam Bog daje svoju milost i kreposti, izvori su preobilja božanske ljubavi. Budući da uključuju i osjećajni vid Kristove milosti, od iznimne su važnosti u prvom odgoju djece jer oblikuju njihova srca u skladu s Kristovom milošću. Po sakramentima Bog nam je prisutan jer njegova ljubav ne trpi odvajanje ili prekid.

Božja ljubav koja ujedinjuje očituje se kroz sakramente i u činjenici da sakramenti uključuju i svećenike i obitelji. Pritom se prva priprava za sakramente odvija u obitelji i povezana je s obiteljskim pozivom, a svećenici su obično prvenstveno zaduženi za poučavanje vjere i praćenje roditelja na njihovu putu. Objasnimo stoga na koji je način priprava za sakramente obiteljska stvar.

Obitelj se počinje pripremati za sakrament krštenja onoga trenutka kada supružnici saznaju da čekaju dijete. Ova priprava uključuje želju roditelja da njihovo dijete bude kršteno, a ta je želja vitalna za sakrament jer su roditelji ti koji traže krštenje za svoje dijete. Nakon djetetova rođenja na ovozemaljski život slijedi izravna priprema za rođenje na božanski život. Roditelji normalno žele i nastoje da im se dijete što prije krsti jer po krštenju dijete izmiče stisku istočnoga grijeha, čija je prva posljedica ljaga na duši koja zahvaća i tijelo. Požude, pa čak i požuda oholosti, osjetilnoga su reda i obilježavaju nas i u našoj mašti. Zato je naša mašta barem djelomično usmjerena na uzdizanje nas samih, na egoizam. Stoga kršćanski roditelji žele da njihovo dijete što prije primi Kristovu milost koja čisti dušu i ujedinjuje je s Kristom. Krštenje ne uklanja požude koje su posljedica istočnoga grijeha, nego krijepi dušu da, kad dijete postane svjesno značenja usmjerenosti k dobru, u njemu prebiva božanska jakost. Ta želja da se dijete što prije krsti, tj. da primi dar božanske ljubavi koja iznutra krijepi dušu i izravno je povezuje s Isusom, normalan je učinak roditeljske ljubavi prema djetetu. I zato se kršćanski roditelji s više pažnje i ljubavi pripremaju za ovo drugo rođenje po milosti nego za prvo rođenje po tijelu. Rođenje na božanski život je svrha prvoga rođenja. Roditelji na krštenju prikazuju svoje dijete Bogu i mole ga za Kristovu milost da njihovo dijete postane Očevo dijete, član Crkve.

U pripremu za krštenje trebala bi se uključiti cijela obitelj. Zato je krštenje jedan od važnih trenutaka obiteljskoga zajedništva čije se otajstvo ne živi samo na dan krštenja. Krštenje daje takozvani karakter, ono se urezuje u dušu, i zato ga trebamo svakodnevno živjeti. I do trenutka kada dijete postane svjesno svoga krštenja, na roditeljima je da njeguju tu svijest. Roditelji trebaju moliti pred djetetom, za njega i s njim, čak i kada je ono premalo i još ne može razumjeti izgovorene riječi. Krštenom je djetetu, budući da pripada Bogu, potrebno sveto okruženje, okruženje ispunjeno molitvom. Ulivene kreposti vjere, nade i ljubavi trebaju vjerničko okruženje kako bi ih dijete u svojoj duši moglo živjeti. Zato su roditelji odgovorni za buđenje i prvi rast vjere, nade i ljubavi. Te kreposti teško mogu rasti u svjetovnom okruženju u kome Bog nije na prvom mjestu. Krštenjem se u djetetu probudio božanski život, i ako ga roditelji neće održavati vjerničkim činima – osobito molitvom pred djetetom i za njega, na način da ih dijete vidi i čuje – taj život neće moći rasti i razvijati se. Takvo kršćansko molitveno okruženje posvećuje ne samo djecu nego i roditelje. Na taj način oni mogu živjeti svoje kraljevsko svećeničko poslanje i čuvati se od napasti prisvajanja ministerijalnih svećeničkih službi u crkvi.

Prva pričest

Kada dijete malo poraste, roditelji ga trebaju početi pripravljati za prvu pričest. Zato je dobro da djeca idu na svetu misu, kako bi razvila osjećaj Kristove prisutnosti u euharistiji i u zajednici Crkve. Priprava za euharistiju traje dugo i mora biti podrobna. Prije i poslije mise dobro im je jednostavnim riječima objasniti što se događa. I sami bismo trebali redovito ići na svetu pričest kako bismo pobudili njihovu želju za Isusom u Presvetom sakramentu. Želja za svetom pričešću razvija se tako da djeca gledaju kako njihovi roditelji, braća i sestre primaju ovaj jedinstveni Božji dar i govore im o Isusovu životu i njegovu jedinstvenom, osobnom daru pod prilikama kruha i vina. Djeca po naravi imaju smisla za prisutnost: za prisutnost majke, oca, ostalih članova obitelji. Zato mogu razumjeti da je Isus prisutan u euharistiji, a ta ih nevidljiva Božja prisutnost spontano privlači.

Priprava za pričest povezana je s pripravom za sakrament pokore. Roditelji bi trebali poučiti dijete što je grijeh. To je najbolje učiniti tako da mu se prvo razjasni što je ljubav. Jer ako dijete prvo nauči što je ljubav, a onda mu se objasni da je grijeh manjak ljubavi ili prekid poretka ljubavi, tada neće doživjeti da mu se kreposti i lijepo ponašanje nameću od izvana. Da bi mu posvijestili da je grijeh uvijek protivan ljubavi, roditelji to trebaju činiti s ljubavlju, na način da dijete bude svjesno da ga roditelji vole i onda kada ga ispravljaju i kažnjavaju. Grijeh je negacija kojoj je dijete sklono zbog oholosti. Dijete je neposlušno jer je vođeno svojom autonomijom i ohološću. Roditelji trebaju bdjeti nad neposluhom i omogućiti djetetu da shvati da neposluh uvijek znači prekid odnosa ljubavi, suradnje, prisutnosti. Roditeljske kazne također trebaju ići u tom smjeru: da dijete shvati da njegovi postupci imaju posljedice i da su te posljedice vitalne, ali i da se, posebno dok je dijete malo, odgaja njegova osjetilnost.

Ispovijed

Na roditeljima je, dakle, da svoje kršćanske dužnosti ne prepuštaju svećenicima i vjeroučiteljima, nego da sudjeluju u djetetovoj pripremi za sakrament ispovijedi. Da djetetu objasne da, kako bi primilo Isusa, njegovo srce mora biti potpuno čisto i ispunjeno ljubavlju. Djeca mogu razumjeti da krštenje, euharistija i ispovijed trebaju biti potpuno ujedinjeni. Milost krštenja vodi euharistiji i zahtijeva ispovijed. Roditelji trebaju u djetetu pobuditi želju za obnovom, za promjenom, za obraćenjem, ali tako da u njemu ne pobuđuju gorčinu i gnjev. Trebaju ga poučiti da mu Isus daje milost da se svladava, nadilazi, stječe kreposti i čini dobra djela. To pomaže djetetu da nauči rado i često moliti Isusa za oproštenje i oslanjati se na njega uvijek i u svemu. I upravo su tu kršćanski roditelji nezamjenjivi: u razvijanju djetetove svijesti o božanskom milosrđu i ljubavi, svijesti o obilju Božjega dara, o besplatnosti oprosta.

Objava Obitelj i sakramenti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Ali ako ću spavati, onda moram prije Boga moliti. I djevojčica je na krevetu ustala i počela moliti: „Anđele dobri, čuvaru moj! Uza me noćas i uvijek stoj!”

– Kamo puste sreće, da sam i ja imao takvu majku, pa da je i mene naučila tako! Uzdahnuo je liječnik i nastavio svoj posao. Te večeri je i on – nakon 30 godina prvi put – molio prije spavanja.

Objava Blago njenoj mami pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nije problem dijete nego sustav

U učionici i u zbornici osjeti se dosada i stalno prigovaranje svih sudionika, učenika i nastavnika. Učenici kazuju da žele raditi nešto stvarno, zabavno a ne samo slijediti uhodane šablone i nastavnike koji ne izgledaju previše zainteresirani za ono što predaju. Tereti naučenih obrazaca školovanja pritišću sve uključene, ali su malobrojni oni koji se odvaže na promjene. Djeci treba pomoći da preuzmu obrazovanje umjesto da samo dobiju školovanje, čiji neučinkoviti oblik W. Glasser naziva školanjem jer se od učenika traži zapamćivanje činjenica i naučeno znanje, a da oni ne vide svrhu takva pristupa ni vrijednosti u stvarnom svijetu, a niti samo društvo od toga ima osobitu korist. „Vrijednost je u korištenju onoga što smo naučili, a upravo se škole na to ne uspijevaju usmjeriti”, ističe Glasser. Znatiželja, tako prirođena djeci, zamire u postojećim školskim sustavima. Avanturizam, sposobnost traganja, fleksibilnost, otvorenost, susret s vlastitim stvaralaštvom i kreativnim dometima odraslih, sve bi to učinilo škole zanimljivim i privlačnim mjestom u kojemu bi se pojedinac osjetio dobrodošlim sa svojim idejama i doprinosima i u kojima bi se naučeno moglo unaprjeđivati. Humanističko obrazovanje podrazumijeva upravo to, obrazovanje čovjeka u cilju oplemenjivanja duha. Poučavanjem klasičnih jezika, književnosti i povijesti čovjek je postajao svjestan drugih i drukčijih, spoznavao stvarnosti i pojave oko sebe, otkrivao je nove svjetove i aktivno sudjelovao u promjenama te bio zadovoljan postignutim. Tijekom povijesti shvaćanje čovjeka i stvarnosti poprima drukčija poimanja te tako i odgoj i obrazovanje dobivaju drugu sliku i smisao. Kasnijim reformama obrazovanja dolazi do pojave ukalupljivanja ljudi u neke procese i razmišljanja koja sve više postaju strana ideji humanizma, odgoj se sve više instrumentalizira i na razne načine transformira u društveno-političko ‘programiranje’. Škole postaju tvornice u kojima se „materijali (djeca) oblikuju i kroje…”, kako je to još 1922. godine pojasnio dekan utjecajnoga učiteljskog fakulteta Sveučilišta Stanford, E. P. Cubberly u svojoj knjizi Upravljanje državnom školom. Isti autor pohvalio se kako je širenjem škola produljeno djetinjstvo za dvije do šest godina. Zrelost je postala nepoželjna pojava i u današnjem društvu u kojemu se djetinjstvo dodatno produljilo uslijed utjecaja koji čovjeka obogaljuju i pretvaraju u ovisnika koji ne razmišlja i ne postavlja pitanja. Čemu, jer laka zabava ukida potrebu učenja kako se zabaviti a ne osjećati dosadu, laki odgovori tako brzo dostupni ne potiču potrebu postavljanja pitanja. „Postali smo nacija nezrelih bića, sretnih da podredimo svoje sudove i volju političkim iznudama i komercijalnim ulagivanjima koje vrijeđaju istinski odrasle”, zaključuje John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje.

„Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, primjećuje Godi Keller, norveški pedagog koji, također, upozorava da je postojeći obrazovni sustav uniformiran i kratkovidan, da priprema djecu za testove a ne za život. Testiranja nisu pokazatelj kvalitete, zapravo ograničavaju razvoj djeteta. „…Masovno testiranje institucionalizira nepoštenje; ono pripada predatorskim kulturama”, ističe Gatto. Testiranje nije u korelaciji sa stvarnim potrebama i znanjem, ono usmjerava pažnju na probleme koji to zapravo nisu. Prirodne razlike i interesi uvjetuju dinamiku učenja. Nije problem dijete nego sustav koji djecu od pet godina svrstava u razrede i rangira prema sposobnostima odgovora koje učitelj smatra ispravnim. Standardizacija šteti imaginaciji koja je uvijek bila pokretačka snaga pojedinca korisna za zajednicu. Sir Ken Robinson postavlja pitanje uspješnosti alternativnih škola koje su prilagođene djeci i njihovim mogućnostima i iz kojih izlaze zadovoljni pojedinci. On smatra da je stvaralaštvo jednako važno kao i pismenost, te podvlači da obrazovanje nije mehanički sustav nego ljudski. Djeca imaju prirodne talente koji često ostaju skriveni upravo zbog formalnoga obrazovanja koje ne motivira. „Obrazovanje (ne školovanje) uči ono što je zaista važno, da je dodavanje vrijednosti drugima jedini način da se sebi doda vrijednost. Ako niste korisni, sigurno ste beskorisni – a to nitko ne želi”, zaključuje Gatto.

Kako pomoći djeci?

Kako smo naučili voziti? Ponavljali smo, sami učili, usklađivali pokrete ruke, oka, stopala, intelektualno stalno procjenjivali i donosili odluke. Nismo se zato školovali nego smo se osposobili, nismo dobili ocjenu. „Ocjene i rezultati testova grozna su mjera kvalitete. Što prije pri planiranju to shvatimo, prije ćemo doseći bolje načine pomaganja našim mladima”, upozorava Gatto. Time bi trgovačka civilizacija bila osujećena i izgubila financijski interes koji izvlači iz procesa školovanja ne mareći za kvalitetu. „Grabeći kratkoročne ekonomske prednosti, škole imaju zadatak sprječavati obrazovanje – znakovi takvog propadanja su posvuda. Kad bi školovanju ograđenom zidovima bio kraj, nečiste veze sa sveučilištima, izdavačima udžbenika, građevinskim tvrtkama, autobusnim prijevoznicima i drugim zaštićenim dobavljačima koji cvatu na masovno zatočenoj skupini, brzo bi usahle.”

Udarna vijest prošloga mjeseca u Hrvatskoj je bila – cjelodnevni boravak djece u školama! Je li to dobro, je li to uistinu učinjeno za dobrobit djeteta ili za još veću distanciranost djece od obitelji i veću mogućnost oblikovanja njihovih umova na način kako to nameću postojeći trendovi. Treba li doista djecu toliko institucionalizirati? Gatto ističe kako je mnogo godina u Americi „mnoštvo vanjskih utjecaja – televizija, računala i državno školovanje kao glavno među njima – kovalo zavjeru da bi odvojilo djecu od njihove neodgodive potrebe da sudjeluju u svemu. Krajnji je rezultat bila nacija ljutitih, uplašenih, nemilosrdnih i nepotpunih dječaka i djevojčica na mjestu muškaraca i žena… Vratite ono što je ukradeno i problemi razvoja djece na koje stručnjaci upozoravaju smanjit će se…” On također poziva da djecu ohrabrimo na poduzimanje istraživačkoga pohoda da sama iznalaze načine kako pridonijeti dobru zajednice u kojoj žive, kako prihvatiti vlastitu odgovornost, biti dobar građanin, ne pasivni potrošač nego aktivni istraživač. Napominje da bi svatko trebao proći svoj vlastiti Camino de Santiago upravo zbog otuđenosti u vremenu i stvaranja novih odnosa sa samima sobom ali i prirodom i ljudima oko sebe. Jedino djelotvorni neoštećeni duh može nas zaštititi u vremenu koje je pred nama. „Obrazovanje se više ne smatra izvorom znanja već sredstvom za postizanje financijske sigurnosti”, podvlači R. Shaw u knjizi Epidemija popustljivog odgoja. Tako su i djeca postala potrošna roba koju roditelji neprekidno ‘prodaju’ nekoj novoj školi ili novoj aktivnosti koja će im povećati cijenu. Više ne postoji slobodno vrijeme, nego je sve isplanirano.

Budući poslušni članovi zajednice

Pravi stručnjaci predani svom poslu skupa s roditeljima mogu izmijeniti utjecaje modernoga školovanja i učiniti da djeca prestanu biti potrošači, a postanu vođe i pustolovi. Škola ih uči refleksnom slušanju, a drukčiji pristupi unutar ili izvan škole mogli bi ih poučiti kritičkom razmišljanju. Kvalitetno školovanoj djeci nije dosadno, ona imaju razvijen unutarnji život, znatiželju, koju razvijaju svladavanjem ozbiljnoga sadržaja iz povijesti, književnosti, filozofije, glazbe, umjetnosti, teologije, ekonomije svega onoga što roditelji na zapadu poučavaju djecu kod kuće kako bi izbjegli zamke državnoga školovanja koje ih uči kako postati zaposlenici i potrošači, te ih zasipa nepotrebnim sadržajima i drži ih u zatočeništvu djetinjih potreba. Ono što se danas smatra dobro školovanim pojedincem je zapravo osoba koja strahuje od samoće, koja je stalno zaokupljena ekranima ili površnim prijateljstvima, kojom je lako manipulirati uvježbavanjem navika i stavova korporativnoga društva. Charlote Mason, britanska pedagoginja, još je u viktorijansko doba upozoravala da učenici sami moraju obavljati posao učenja umjesto da im učitelji ulijevaju gotove činjenice i time ih onesposobljuju za samostalno promišljanje i kreativnost. Ona je također primijetila da „svaki moderni obrazovni pokret nastoji intelektualno omalovažiti djecu”. Počevši od prosvjetiteljstva i prelazeći u moderno doba, došlo se do pretpostavke da je najbolja stvar koju možemo učiniti za mlade ta da ih se oslobodi praznovjerja prošlosti, ispunjavajući ih sigurnim rezultatima moderne znanosti. Stoga ona upozorava: „…Ovo ima tendenciju omalovažavanja dječje intelektualne prirode koja je zapravo sposobna sama percipirati i razlučiti istinu.”

Jasper Juul, danski pedagog, ističe: „Škole zapravo ne žele djecu – one žele učenike.” On upozorava da stajališta roditelja kako su škole tu za djecu nije ostvariva. Škole su „najefikasniji politički instrument koji imamo, a političari rade točno ono što žele. Djecu se zatrpava raznim sadržajima već u vrtićima u vrijeme kad ona trebaju što više prilika za igru. To rano poticanje je stiglo iz Amerike, kao i McDonald’s i time ima otprilike i istu kvalitetu i cilj – zarada.” On ističe i da Pisa mjerenja također potiču neprirodno natjecanje i očekivanja velikih postignuća od djece. Sve se provodi uniformirano i po nekim standardima kojima se zapravo ne vidi svrha, osim stvaranja ogromnoga pritiska kod djece, nastavnika i roditelja. „Uvjeren sam da što je više u našem društvu govora o obrazovanju, to se više roditelji trebaju držati učenja i reći: to je moguće, djeca to čine posve sama i svojim tempom… Puno je histerije oko te teme, a zapravo se iz vida gubi srž.” Izgleda da je društvu važnije stvoriti poslušnoga člana zajednice nego sretnoga i zadovoljnoga pojedinca. Jer ljudski život je u svojoj biti stvaralački i jedna od obveza obrazovanja jest p(r)obuditi te stvaralačke snage. Učitelji su krvotok škole i stoga ih treba cijeniti i davati im slobodu i podršku u njihovu profesionalnom razvoju. Dobri stručnjaci u obrazovanju nisu oni koji zapovijedaju i kontroliraju.

Još je 1949. godine filozof Max Otto u eseju Znanost i moralni život primijetio: „Prirodno je da biznismeni žele utjecati na provođenje i primjenu zakona, nacionalnih i međunarodnih i da pokušavaju kontrolirati obrazovanje”, dodajući da su nekada zakoni ponude i potražnje postavljali kupca da odlučuje o svojim potrebama i da kupuje samo ono što mu doista treba, a sada je trebalo u novom svijetu financijskoga kapitalizma uvjeriti kupca da kupuje i što mu ne treba i stvoriti viziju da je potrošnja svrha življenja. Po Ottu je to bila nova stvarnost u kojoj biznis manipulira školovanjem. „To dresiranje navika među najvažnijim je oružjem masovnog poučavanja”, ističe Gatto. Nije ni čudo da se danas u svijetu sve više roditelja okreće školovanju djece kod kuće upravo prema metodi predstavljenoj od strane Charlotte Mason čiji moto glasi: „Obrazovanje je atmosfera, disciplina, život.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Škola – obrazovna, ali i odgojna institucija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.