Temu broja otvara Boris Beck tekstom „Spasonosna pripovijest”, u kojem promišlja o dubokoj ljudskoj potrebi za pričom i o snazi pripovijedanja koje oblikuje zajednice i prenosi iskustva kroz generacije. O umijeću pripovijedanja govori i profesionalna pripovjedačica Jasna Held u razgovoru u kojem otkriva tajne i važnost ove drevne umjetnosti. Ivan Prskalo piše o ljekovitosti bajki, dok Ankica Baković promišlja o moći osobnih priča i važnosti prenošenja iskustava i sjećanja mladim naraštajima.

Dio broja posvećen je i novozaređenom vojnom biskupu u Bosni i Hercegovini, mons. Miri Reloti, njegovu poslanju i biskupskom geslu „Sluga Božjega mira” pa je i naslovnica ovoga broja usklađena upravo s našom željom da istaknemo važnost njegova poslanja, a na stranicama revije objavljujemo i razgovor s mons. Mirom.

Revija obiluje i drugim tekstovima s područja vjere, društva i kulture. Fra Danijel Nikolić piše o tome kako je sveti Franjo otkrio evanđelje, a fra Goran Azinović donosi zanimljivo promišljanje o Carlu Gustavu Jungu. Marko Karamatić predstavlja umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj, dok Dražen Janko donosi povijesni prikaz pada Smedereva, događaja koji je označio kraj jedne epohe. Stjepan Lice piše o tome kako dobrota pronalazi svoj put, a Hrvoje Kalem promišlja o zlu i njegovoj mimikriji.

U reviji možete pročitati i o neobičnim i zanimljivim lokacijama u Bosni i Hercegovini i svijetu. Fra Damir Pavić ovoga puta vodi čitatelje u Bjelorusiju, predstavljajući marijansko svetište Budslau, a Dalibor Ballian piše o zanimljivom prirodnom fenomenu u Bosni i Hercegovini – Mijatovom prolazu, poznatom i pod nazivom Hajdučka vrata, dok reportaža vodi čitatelje u Župu sv. Josipa u Trnu, a tekst Ane Bagarić u Podmilačje, gdje, pod okriljem sv. Ive, već dvadeset godina djeluje Frama Podmilačje.

Uz navedene tekstove, revija donosi i brojne druge sadržaje: vijesti, savjete iz bontona, biljnu ljekarnu, rubriku za djecu, humor te nagradnu križaljku, zato požurite i svoj primjerak revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga naručiti i pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Ukoliko već niste pretplatnik na reviju koju jednom mjesečnom pripremamo za vas s velikom pažnjom i ljubavi, posjetite web-knjižaru Svjetla riječi i postanite dio ove velike obitelji: pretplatite se na digitalno ili tiskano izdanje i svakoga mjeseca čitajte o aktualnim temama s područja vjere, društva i kulture. Širimo svjetlo.

Objava Što nudi revija „Svjetlo riječi” u mjesecu ožujku? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Broj je posvećen Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, jedinoj visokoobrazovnoj ustanovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koja je djelovala od 1909. do lipnja 2025. godine. Ova institucija, koja je više od stoljeća bila nositeljica franjevačke misli i obrazovanja, prestala je s radom kao samostalni fakultet, no njezina se misija nastavlja u novom obliku.

O povijesti i značenju Franjevačke teologije piše fra Petar Jeleč, a o značenju ove promjene govori i provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić u razgovoru s Blažem Protuđerom prenoseći jasnu poruku: „Ne ukidamo misiju, ne odustajemo od školovanja fratara i teološkoga odgoja, nego iznalazimo okvir u kojem će se ta misija ostvarivati. Riječ je o transformaciji, prilagodbi, a ne o gašenju.”

Revija je, kao i uvijek, ispunjena raznovrsnim tekstovima s područja vjere, društva i kulture. Fra Danijel Nikolić piše o povijesno-teološkom tumačenju obraćenja sv. Franje Asiškog, a fra Josip Ikić svojim tekstom nudi poticaj u borbi s napastima i ohrabruje duhovni rast čitatelja. Marko Karamatić otkriva kako je kroz stoljeća stvarano i čuvano umjetničko blago Bosne Srebrene, dok Snježana Šušnjara promišlja o poučavanju i izazovima prijenosa znanja novim generacijama.

Fra Damir Pavić ovoga puta predstavlja marijansko svetištu u Africi pa čitatelji mogu saznati više o selu Marije Majke Božije u kenijskom mjestu Subuki. Dražen Janko donosi povijesni prikaz vladavine Stjepana Tomaša Ostojića, a fra Gabrijel Slomo dijeli dojmljiva iskustva svoga Camino de Santiago hodočašća.

Aktualne društvene teme također nalaze svoje mjesto u ovom broju. Psihologinja Ankica Baković piše o samoubojstvu kao vodećem uzroku smrti mladih, dok don Damir Šehić analizira pravo na priziv savjesti u kontekstu pri­vremene obustave pobačaja na zahtjev u jednoj zagrebačkoj bolnici. Boris Beck piše o novinarstvu i ponižavajućoj praksi clickbaita, a Hrvoje Kalem o oslobađajućoj snazi oprosta.

Ivana Pekušić reportažom čitatelje vodi u župu Bučići, dok Estera Nižić donosi prikaz knjige Skrivena snaga dobrote i blagosti Lawrenca Lovasika, a fra Juro Marčinković u svojoj Biljnoj ljekarni predstavlja brekinju i njezina ljekovita svojstva.

Svoj primjerak revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga i naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Posjetite web knjižaru Svjetla riječi i postanite dio ove velike obitelji: pretplatite se na digitalno ili tiskano izdanje i svakoga mjeseca čitajte o aktualnim temama s područja vjere, društva i kulture.

Širimo svjetlo.

Objava Revija „Svjetlo riječi” – „Franjevačka teologija: Svjetlo i nada” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od osnovnih elemenata ljudskoga društva jest kultura u kojoj je na prvom mjestu umjetnost. Na području umjetnosti posebno mjesto zauzima kazalište koje je dio naše civilizacije već tisućama godina i za koje često kažemo da je ogledalo stvarnosti.

Što kazalište znači današnjem čovjeku? Kakvo društvo se u njemu ogleda? Čitatelje u temu broja ovoga puta uvodi Ivana Pekušić pišući o zanimljivom i slojevitom odnosu života i kazališne umjetnosti. Nastavljajući u istom duhu, Boris Beck preispituje točke dodira kazališta i evanđelja te različite poruke koje nam prenose, dok don Damir Šehić razmatra povijesni i suvremeni odnos između Crkve i kazališta.

U zanimljivom razgovoru s glumicom Gordanom Boban, glavni urednik revije fra Danijel Nikolić otvara prostor razmišljanju o glumačkom pozivu, snazi kazališta i njegovoj ulozi u društvu, ne samo kao mjesta zabave, već i kao prostora u kojem umjetnost ima svoju misiju: poticati na promjene.

U širem tematskom okviru broja, Snježana Šušnjara kritički se osvrće na suvremenu umjetnost koja, umjesto da nadahnjuje, često postaje krik i otpor nerijetko izvrgavajući ruglu vrijednosti koje čuvaju smisao i dostojanstvo života. Fra Janko Ćuro pak piše o onoj ružnoj crti ljudske naravi koja čovjeka navodi da svoju veličinu gradi i pokazuje obezvrjeđujući drugoga. S druge strane, psihologinja Ankica Baković upozorava na opasne šablone koje društvo pokušava nametnuti svakome od nas, pozivajući na budnost, osluškivanje vlastite nutrine i izgradnju autentičnog života.

Uz temu broja, rujansko izdanje donosi i brojne druge vrijedne tekstove. Fra Damir Pavić vodi nas u Wigratzbad, malo marijansko svetište u Njemačkoj. Fra Danijel Nikolić piše o molitvenom životu sv. Franje, dok fra Josip Ikić donosi razmišljanje o napastima i kušnjama koje čovjeka prate na putu prema svetosti.

O književnim, likovnim i drugim umjetničkim djelima koje baštini Franjevački samostan u Kraljevoj sutjesci piše fra Marko Karamatić, a o tome što se sve brižno čuva u obnovljenom Franjevačkom muzeju u Gučoj Gori piše Adisa Lepić.

Na stranicama revije pronaći ćete i reportažu fra Antonija Mravka o svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, te tekst fra Emanuela Josića o glazbi nadahnutoj Blaženom Djevicom Marijom, koja stoljećima uzdiže srca vjernika.

Ni ovoga puta ne izostaju rubrike koje svojim vedrim i korisnim sadržajem doprinose svakodnevici: recepti, biljna ljekarna, bonton, vijesti, kao i niz drugih zabavnih i informativnih tekstova s područja vjere, kulture i života.

Rujanski broj Svjetla riječi poziva vas da kazalište ne promatrate samo kao publika, već da i sami postanete sudionici na pozornici vlastitoga života, u kojem je istina ono svjetlo koje uvijek ostaje upaljeno, čak i kada se zastor spusti.

Rujanski broj revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga i naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Posjetite web knjižaru Svjetla riječi i postanite dio ove velike obitelji: pretplatite se na digitalno ili tiskano izdanje i svakoga mjeseca čitajte o aktualnim temama s područja vjere, društva i kulture.

Širimo svjetlo.

Objava Revija “Svjetlo riječi” – Kazalište: Ogledalo života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Temu broja obradio je Dražen Kustura navodeći pretpostavke o smjeru djelovanja, misiji i glavnim naglascima pontifikata novoizabranog pape. Sličnim pitanjima bave se i književnik Boris Beck i don Damir Šehić, dok fra Janko Ćuro piše o tome kakvog papu treba Katolička Crkva, ali i cijeli svijet.

Za one koje zanima kako se točno odvija proces odabira novog pape tu je razgovor s kardinalom Vinkom Puljićem koji s čitateljima dijeli detalje konklave na kojoj je za novoga papu izabran kardinal Robert Prevost kao i svoje  prve dojmove o papi Lavu XIV.

Ostali suradnici pisali su o raznovrsnim temama s područja vjere, društva i kulture, pa tako lipanj ispunite čitanjem tekstova o Božjem pogledu suosjećanja, o Gospi koja čuje vapaje nevoljenih, zanimljivim tekstovima o poratnim ukazanjima u Kamenoj ili povijesnim štivom o konavoskom ratu između Dubrovnika i Radivoja Pavlovića. Ljubitelji književnosti ovoga puta mogu saznati više o Hemingwayevim djelima i Petersonovim pravilima za život, a one koji poznaju probleme simptoma tinitusa – zujenja u ušima i glavi, fra Jure Marčinković savjetuje kako prirodnim pripravcima te simptome ublažiti. U ovom broju revije pročitajte i reportažu Dragice Zeljko Selak o rijeci Dunav kao kralju valcera, povijesnom svjedoku i izvoru nadahnuća i dozvolite da vas preuzmu njegovi tokovi i skrivene priče.

Svoj primjerak revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga i naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Ukoliko još uvijek niste dio velike obitelji Svjetla riječi, pretplatite se na digitalno ili tiskano izdanje revije.

Širimo svjetlo.

Objava Revija „Svjetlo riječi” – Papa Lav XIV.: U Kristu smo jedno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Temu broja obradila je Lea Čengić dajući nam odgovore na pitanja: Što je digitalno blagostanje i kako ga postići? Koja je razlika između ovisnosti o internetu i ekranizma? Što su phubbing i nomofobija? Sličnim pitanjima bave se i književnik Boris Beck, pedagoginja Snježana Šušnjara, psihologinja Ankica Baković kao i psihijatar Herman Vukušić, književna komparatistica Estera Nižić i don Damir Šehić. Svi oni su ponudili pogled na temu broja iz različitih perspektiva, otvarajući prostor za daljnji razgovor o tome koliko je tanka granica između dobrobiti digitalnih tehnologija i njihovih štetnih djelovanja te kako sigurno hodati uz tu granicu bez da je prijeđemo.

U ovom broju revije pročitajte i reportažu fra Marinka Didaka o Župi Uznesenja BDM Dolac kao i razgovor s Ivanom Sivrić – doktoricom informacijskih i komunikacijskih znanosti koja upozorava na važnost odgovorne i umjerene uporabe medija i digitalnih tehnologija.

Ovomjesečno izdanje revije sadržava i zanimljive tekstove o životu sv. Male Terezije, o značenju pisanja, o srednjovjekovnom događaju ubojstva kneza Pavla Radenovića, o književnom djelu „Ženomrzac”, o baletu Labuđe jezero, o djelovanju FRAME u Bosni i još mnoge druge s područja vjere, društva i kulture koje su naši suradnici za vas napisali.

Svoj primjerak revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga i naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba, a na svoje omiljeno štivo možete se i pretplatiti putem web knjižare Svjetla riječi i čitati ga svaki mjesec u tiskanom ili digitalnom izdanju.

Širimo svjetlo.

Objava Novi broj revije “Svjetlo riječi” – Opasnosti interneta: Ovisnost o ekranima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastanak Svjetla riječi

Bili ste član Komisije za izdavačku djelatnost u vrijeme osnivanja revije Svjetlo riječi. Kako je došlo do odluke o pokretanju revije i koja je bila prvotna vizija iza ideje o pokretanju jednoga ovakvog časopisa?

Istina, bio sam član Komisije za izdavačku djelatnost, koju je g. 1982. osnovao Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na čelu s tadašnjim provincijalom fra Lukom Markešićem. Sastav Komisije bio je sljedeći (abecedno): fra Petar Anđelović, fra Mile Babić, fra Ladislav Fišić, fra Krešo Jelić, fra Marijan Karaula, fra Zdenko Marić, fra Mato Mrkonjić i fra Marko Oršolić, st. Među živima smo sada Karaula, Oršolić i ja. Ovdje treba reći da je Josip Broz Tito preminuo 1980., a Svjetlo riječi počelo je izlaziti u travnju 1983. Nakon Titove smrti pojačava se proces demokratizacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je započet 1966., nakon smjene Aleksandra Rankovića, a intenziviran kad je Edvard Kardelj objavio svoju knjigu Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja g. 1977., u kojoj govori o pluralizmu samoupravnih interesa i zagovara veće slobode za religijske zajednice.

Borba između unitarista, centralista i federalista u jugoslavenskom komunističkom vrhu – koja se zaoštrila upravo za vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) – dovela je do određene popustljivosti režima prema Katoličkoj Crkvi i religiji općenito, pa i prema naciji općenito. Protokol između predstavnika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice potpisan je 25. lipnja 1966. i unaprijedio je odnose države i Crkve. Počinju se graditi nove crkve i širiti katolički nauk. U tome su prednjačili bosanski franjevci, a poslije i hercegovački. Starješinstvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene 2. svibnja 1945. očitovalo se u svojoj Izjavi o svojim očekivanjima od nove vlasti. Tada bosanski franjevci osnivaju Udruženje „Dobri Pastir” i počinju izdavati reviju i kalendar Dobri Pastir, molitvenik Biserje sv. Ante i niz vrijednih knjiga. U spomenutoj izjavi franjevci ostaju vjerni članovi Katoličke Crkve i vjerni sinovi svoga hrvatskog naroda te su lojalni novim vlastima, ali nikad slijepo lojalni, nego kritički lojalni.

Bosanska franjevačka provincija jedina je institucija u ovoj zemlji s neprekinutim kontinuitetom djelovanja od srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva do dana današnjega. Bosanski su franjevci uvijek bili svjesni svoje velike prošlosti i svoje povijesne odgovornosti od g. 1291. (dakle, također od godine osnutka stare Švicarske Konfederacije) do danas. Dva velika provincijala, fra Luka Markešić, provincijal bosanskih franjevaca (1982. – 1991.), i fra Jozo Pejić, provincijal hercegovačkih franjevaca (1982. – 1988.), najzaslužniji su za pokretanje revije Svjetlo riječi. Oba su provincijalata bili izdavači Svjetla riječi od 1983. do 1992. Markešić i Pejić bili su duboko svjesni da su franjevci od svoga dolaska u Bosnu bili nositelji ne samo evanđeoskoga nego i kulturnoga djelovanja. Oni su svijet i svoje djelovanje u svijetu promatrali u skladu s principima Isusova evanđelja; njihova odgovornost za širenje Isusova evanđelja poticala ih je na kulturno i evanđeosko djelovanje. Time su se ova dvojica svrstali među istaknute franjevce u Bosni, u onu povorku koja počinje s fra Peregrinom Saksoncem, pa se nastavlja s fra Anđelom Zvizdovićem i fra Matijom Divkovićem, a dolazi preko Ivana fra Frane Jukića i fra Grge Martića, i preko fra Josipa Markušića, fra Ignacija Gavrana i fra Vitomira Slugića do naših dana.

Sjećate li se kako je došlo do toga da se časopis zove upravo Svjetlo riječi?

Sjećam se vrlo dobro. Fra Ladislav Fišić, profesor njemačkoga jezika te pisac pjesama i proznih tekstova, bio je pravi umjetnik riječi, a postao je i prvi urednik Svjetla riječi. Imao je lijep stil pisanja i bio je svjestan da je riječ (jezik) najvažnija stvarnost za čovjeka, da je riječ svjetlo. I doista, u povijesti filozofije, filozofija jezika primarna je filozofija u 20. stoljeću. Svakom je jeziku imanentno određeno poimanje svijeta, određeni svjetonazor, a određeni svjetonazor odnosi se na određeni svijet. Jasnije rečeno, filozofija riječi (grč. Logos) povezuje u neraskidivo jedinstvo dvije kulture do danas: grčku kulturu u kojoj je glavni pojam Logos (misao, riječ, um) i kršćansku kulturu u kojoj je jedan od glavnih pojmova (ako ne i glavni) pojam Logosa, odnosno Božje Riječi. Već su u prvim stoljećima kršćanstva crkveni oci povezali grčki Logos sa stvaralačkom i otkupiteljskom Božjom Riječi. Tako je grčki um (Logos) ušao u srce kršćanske slike svijeta, u kojoj je komunikacija s Bogom važnija od usmjerenosti na kozmos. U kršćanstvu su, dakle, grčki logos, tj. znanje, i vjera u Božju Riječ nedjeljivi. Vjera se ne smije svoditi na znanje, kao ni znanje na vjeru: oni se uzajamno pretpostavljaju i korigiraju. Time je ostvaren prijelaz od mita prema Logosu (znanju i vjeri) i nadiđeno je magijsko mišljenje te potvrđena važnost obreda (ritus) kao jezgre sakralnosti.

Uloga revije u bh. društvu

Gledajući razvoj Svjetla riječi tijekom godina, što biste rekli je li revija uspjela ostvariti ciljeve koji su pred nju postavljeni prilikom njezina pokretanja i je li se i na koji način vizija njezine uloge u društvu promijenila do danas?

Za bosanske franjevce, koji su pisali u Svjetlu riječi, mjerodavan je fra Matija Divković (1563. – 1631.), utemeljitelj franjevačke i bosanskohercegovačke književnosti i autor prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku. Svoja je djela pisao na bosančici, za koju je sam izlijevao slova. Zato je Divković reformator bosančice i naš prvi tipograf. On je veliki teolog koji se drži evanđeoskih kriterija. Kod njega nema govora protiv drugih. Jedino kritizira zle kršćane, tj. one koji su kršćani samo po imenu, a ne po djelu. On je uvjeren da se dobrom pobjeđuje zlo, a laž istinom. Kod njega nema crno-bijeloga prikazivanja stvarnosti, jer nitko na ovoj zemlji nije sto posto crn ni sto posto bijel. Mi i danas imamo crno-bijelo prikazivanje stvarnosti, a to znači da imamo ideologije: fašizam, nacizam, staljinistički komunizam, nacionalizam, fundamentalizam i scijentizam, koji crno-bijelim prikazivanjem stvarnosti šire mržnju prema drugima. Kad su se u Europi vodili ratovi između protestanata i katolika, Divković u Uvodu svojih Besjeda poziva ih na mir, jer to Isus želi, i sv. Franjo želi, te on sam, kao najmanji sluga iz Bosne: mir sa sobom, mir s drugima i mir s Bogom. Svjetlo riječi nastojalo je biti svjetlo istine, dobra i mira. Koliko je u tome uspjelo, neka procijene njegovi čitatelji. Je li pridonijelo širenju temeljnih sloboda: slobode misli, riječi i savjesti? Iz slobode nastaje ljubav koja nas usrećuje i bezuvjetne moralne zapovijedi.

Prvi broj Svjetla riječi je objavljen jer se tada u franjevačkoj zajednici osjećala potreba za jednom poučno-informativnom publikacijom. Postoji li ta potreba i danas? Smatrate li da je ideja širenja Božje riječi i promicanja pozitivnih društvenih vrijednosti pisanom riječju postao Sizifov posao u suvremenom svijetu?

Uvijek postoji potreba za svijetom boljim od postojećega. Mi kršćani to nazivamo obraćenjem (konverzijom), a to znači da čovjek mora mijenjati sebe nabolje sve do svoje smrti. Vjernik bezuvjetno vjeruje u pobjedu istine i dobra. Težište je na tome da čovjek treba prvenstveno mijenjati sebe na bolje. Kad to čini, čovjek omogućuje drugima da oni iz svoje slobode mijenjaju sebe na bolje. A ljudi koji robuju već spomenutim ideologijama žele mijenjati druge, a ne sebe. Sebe smatraju posve bijelima, a druge posve crnima. I zato oni mirne savjesti progone i ubijaju druge. To se danas odigrava pred našim očima u cijelom svijetu.

Kakav utjecaj Svjetlo riječi ima na svoje čitatelje i širu zajednicu?

U čemu vidim utjecaj Svjetla riječi? Svakoga ljeta zamjenjujem župnika fra Kristijana Montinu u Wiesbadenu u Njemačkoj. I svake nedjelje crkva je puna, ali su to uglavnom vjernici iz Bosne i Hercegovine. Vjerujem da Svjetlo riječi i tamo ima utjecaja, jer naši vjernici svake nedjelje ne samo da se Bogu mole nego i skupljaju pomoć za stradalnike i obespravljene diljem svijeta. Svjetlo riječi proširuje svoju djelatnost preko radijskih emisija, preko internetskoga portala i preko društvenih mreža. Poznata je i izdavačka djelatnost, koja također daleko dopire.

Koje je najupečatljivije sjećanje vezano za reviju Svjetlo riječi koje nosite u sebi?

Kad sam bio u egzilu u Zagrebu od g. 1992. do 1997., pozvao me je u svoj stan prije svoje smrti jedan vjernik rodom iz Dalmacije. Želio je pokloniti meni i našoj Teologiji razne časopise i knjige, osobito Svjetlo riječi na koje je bio pretplaćen od prvoga broja. Iz razgovora s njime uvidio sam da je reviju čitao s razumijevanjem i punim angažmanom. Imao je srednjoškolsku izobrazbu, ali istinski kršćanski stav. Eto to me je dirnulo. I još jedna zanimljivost. Ema Derossi Bjelajac (1926. – 2020.) bila je hrvatska političarka i visoka stranačka dužnosnica u doba socijalističke Jugoslavije, koja je obnašala visoke političke dužnosti od kojih je najznačajnija: predsjednica Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske od 1985. do 1986. Jedan mi je prijatelj javio poslije njezine smrti da je imala sve brojeve Svjetla riječi te da je svaku moju kolumnu čitala i neke dijelove podvlačila.

Mediji u modernom društvu

Autor ste nekoliko knjiga, član uredništva nekoliko časopisa i čest gost u različitim medijima. Kroz medije svakodnevno ispunjavate zadaću širenja filozofske misli i kritičkoga mišljenja prema stvarnosti koja nas okružuje naglašavajući čovječnost i slobodu kao preduvjete za život u ljubavi. Smatrate li da danas veću odgovornost u kreiranju javnoga mišljenja i društvene svijesti snose mediji ili ipak pojedinci koji progovaraju kroz medije?

Važna je, i to vrlo važna, javnost mišljenja, javna uporaba uma, koji nam je svima zajednički. Veliki njemački filozof Immanuel Kant stalno je isticao da je potrebna javna uporaba uma kako bi se poboljšalo širenje slobode. Kant se pokazuje kao kozmopolit, jer traži od učenjaka da se obraćaju cijelom čovječanstvu, odnosno svjetskograđanskom društvu. Oficiri, državni službenici i svećenici smiju izvan službe (u ulozi učenjaka) javno iznijeti svoje misli o nepravdama i drugim opasnostima u svojoj službi. Dok je svećenik u svojoj službi, on je obvezatan unutar nje naučavati crkvenu ispovijest vjere, koju Kant naziva Simbolom. Dok je u svojoj službi, svećenik može imati samo privatnu uporabu uma, ali kao učenjak ima punu slobodu, štoviše zadaću, da svoje misli priopći publici javno o onome što smatra pogrešnim u Simbolu. Svi smo odgovorni, i pojedinci i mediji: onaj tko ima veću moć, ima i veću odgovornost. Uvijek treba raskrinkavati moćnike koji se skrivaju iza tobože objektivnih medija.

Vi kao profesor godinama pratite mnoge vjerske časopise iz BiH, Hrvatske, Europe i svijeta. Kakva je njihova uloga u današnjem društvu? I koliko vjerski časopisi odgovaraju na izazovna pitanja modernoga društva?

Kad je riječ o vjerskim časopisima, domaćim i inozemnim, treba reći da je za sve njih bitno mjerilo Isus Krist. On je mjerilo za cijelu Crkvu i za svakoga pojedinoga kršćanina, pa i za sve vjerske časopise. Crkva, kršćani i vjerski časopisi moraju odgovarati na suvremena pitanja čovjeka i čovječanstva iz perspektive Isusa Krista, koji je ljubio prijatelje i neprijatelje i navješćivao Boga koji voli svoje prijatelje i neprijatelje.

Svjetlo riječi danas

Kako biste definirali identitet Svjetla riječi u kontekstu današnjega bh. društva?

Kazavši da treba odrediti (definirati) identitet Svjetla riječi, to znači da ova revija mora sebe stalno usklađivati, iz broja u broj, s Božjoj Riječi, koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Naše riječi moraju se usklađivati s Božjoj Riječi. Koliko je Svjetlo riječi u tome uspjelo, to opet neka prosude sami čitatelji.

Je li Vaša povezanost sa Svjetlom riječi i na koji način utjecala na Vaš osobni i profesionalni razvoj?

Svakako. Ako želim da me ljudi razumiju, onda moram jasno misliti, kako je to zahtijevao veliki francuski filozof René Descartes, i jasno govoriti (pisati), kako je to zahtijevao veliki austrijski filozof Ludwig Wittgenstein. Stvar je, dakle, domišljena kad je možeš jasno izreći. To je velika zadaća za sve stručnjake iz svih znanosti: da umjesto svoga znanstvenog jezika znaju govoriti svakodnevnim jezikom. Sjećam se prije dvadeset godina u Berlinu: moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan i ja sudjelovali smo u diskusiji pod naslovom „Religija i politika” u emisiji Radija Berlin, koja je trajala više od tri sata u izravnu prijenosu. Prije emisije došao je k nama ravnatelj Radija Berlin i kazao nam: Govorite tako da vas svi slušatelji mogu razumjeti. A mimo toga, Karahasan je prije dvije godine u svom intervjuu za Svjetlo riječi kazao da ovu reviju doživljava kao list koji zna biti popularan, a da pritom ništa ne pojednostavljuje, i veoma ozbiljan, a da pritom nije pretenciozan.

Za Svjetlo riječi ste, tijekom razdoblja od više od 40 godina koliko revija postoji, vezani i kao čitatelj i kao suradnik. Na koji način biste predstavili reviju nekome tko do sada nije pročitao ni jedan njezin broj? Što o reviji možete reći iz perspektive čitatelja, a što iz perspektive suradnika?

To je revija koja nas koliko-toliko uči poniznosti koju je prakticirao sv. Franjo nasljedujući Isusa Krista. Čovjek koji je pun sebe (dakle, umišljen i ohol) ne može učiti ništa novo i ne može se razvijati, jer on stalno nameće sebe drugima i tako izaziva sukobe s drugima i širi mržnju prema drugima. Ponizan čovjek pak uči od sviju te tako obogaćuje sebe i zajednicu u kojoj živi.

Koje su Vaše nade za budućnost revije Svjetlo riječi?

Za budućnost Svjetla riječi važna je pluralnost mišljenja i stavova te dijalog različitih perspektiva, pri čemu svaka perspektiva mora biti utemeljena, metodički dosljedna i znanstveno potkovana. Svi koji žele reducirati bogatstvo pluralnosti na samo jednu perspektivu vode gušenju revije, a ne njezinu obogaćenju.

Vaša poruka za kraj ovoga razgovora?

Mi stariji polako se povlačimo i dolaze za nama mlađi. Pa je poželjno da mlađi preuzmu od nas ono što je bilo dobro i da to razvijaju, a ono, što je kod nas bilo loše, odbacuju i zamjenjuju boljim.

Objava Svjetlo uma i svjetlo vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svjetlo riječi će u studenom 2024. godine objaviti jubilarni 500. broj revije čiji je prvi broj objavljen 1983. godine kao zajednički projekt Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, i Franjevačke provincije Uznesenja BDM, Mostar.

Tim povodom, Vijeće je na sastanku odlučilo da se ovaj važni jubilej obilježi održavanjem svečane akademije koja će biti prilika za retrospektivni pogled na razdoblje nastanka revije, osvrt na povijest njenog razvoja, ali i prilika za predstavljanje značaja ovog mjesečnika za njegove čitatelje danas i važnosti njegovog razvoja i postojanja u budućnosti.

Vijeće je na sastanku također raspravljalo i o planovima za unaprjeđenje revije s ciljem stvaranja što kvalitetnijeg sadržaja usklađenog s čitateljskim željama, potrebama i navikama, ali i s bogatom tradicijom jednog ovako dugovječnog mjesečnika.

Reviju „Svjetlo riječi”, prepoznatljivu po raznovrsnom sadržaju s područja vjere, društva i kulture, možete čitati u tiskanom i digitalnom obliku.

Objava Održan sastanak Uredničkog vijeća revije Svjetlo riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz brojne ruske masakre civila, izdvaja se osobito težak zločin otmice i deportacije ukrajinske djece u Rusiju s ciljem preodgajanja: „Znamo da je 16.200 djece deportirano, vratilo ih se samo 300”, izjavila je nedavno predsjednica Europske komisije. Tako se nešto nije dogodilo od vremena nacizma! Stoga je reagirao međunarodni sud u Haagu izdavši nalog za uhićenje ruskoga predsjednika.

Mirotvorci u akciji

Mirovni europski aktivisti iskoristili su prvu obljetnicu agresije te su pokrenuli akciju za stišavanje rata i uspostavu mira između ruskog agresora i Ukrajine. No i mirotvorci, koliko god u sebi nosili pozitivne energije, nerijetko znaju izgubiti odnos prema realnosti. To pokazuje i nedavni primjer u Njemačkoj pokrenute peticije Manifest za mir u organizaciji utjecajne publicistkinje i feministkinje Alice Schwarzer i političarke s krajnjega lijevog spektra Sahre Wagenknecht, kojom se poziva aktualnoga njemačkog kancelara Olafa Scholza da „zaustavi eskalaciju isporuke oružja” u Ukrajinu, te da se zauzme za uspostavu „primirja i mirovnih pregovora” s ciljem da se „spriječe daljnje stotine tisuća mrtvih”. Peticija je objavljena 10. veljače 2023. a do sredine ožujka potpisalo ju je više od 750 000 osoba, a cilj je postići milijun potpisa.

Negativnu ocjenu peticije, dobro obrazloženu, koju vrijedi citirati, dala je čelnica Pokrajinske Evangeličke Crkve regije Hannover, Petra Bahr, u polemici s ranijom predsjednicom Vijeća Evangeličke Crkve Njemačke, Margot Käßmann, koja je potpisala peticiju. Petra Bahr istaknula je „ciničnu poantu” toga dokumenta jer „da se sve vrti oko nas, oko njemačkog straha pred atomskim ratom, njemačkog senzibiliteta”. Ne spominje se agresor, a „po strani su ostavljeni ratni zločini i ukrajinska borba za opstanak”. Taj dokument ona iščitava kao „manifest pokoravanja”, za postizanje nepravednoga mira, te nastavlja: „Neshvatljivi ratni zločini i najbrutalnije provođenje dugo najavljivanih imperijalnih fantazija pred svima zabranjuju mi ​​kao kršćanki da čežnju za mirom nemilosrdno stavim ispred patnje naroda u Ukrajini”, kaže evangelička čelnica.

Autorice Manifesta za mir inicirale su i organizirale u Berlinu demonstracije, nazvavši ih „Ustanak za mir” (25. 2. 2023), gdje se okupilo oko 50 000 sudionika, zahtijevajući mirovne pregovore i prestanak slanja oružja u Ukrajinu. Iako su organizatori s lijevoga spektra, pridružili su im se i njemački desničari. Ovakvim mirotvorstvom, kojim se zaobilazi glavnog aktera odgovornoga za počinjene zločine, faktički se daje potpora agresiji režima u Kremlju. Ovi mirotvorci bez kompasa prepustili bi ukrajinski narod napadaču na milost i nemilost. I njemački kancelar je u govoru u Saveznom parlamentu (Bundestagu) upozorio na štetni pacifizam, jer „mir se ne postiže tako što se ovdje u Berlinu uzvikuje ‘Nikad više rata’, a istodobno traži obustava slanja oružja u Ukrajinu”, jer „pacifizam nikako ne znači pokoravanje većem susjedu”. U slučaju kad bi se „Ukrajina prestala braniti, to ne bi bio mir, nego kraj Ukrajine”. S onim koji je u tebe uperio pušku, „ne može se pregovarati ni o čemu drugom osim o vlastitom pokoravanju”. Protivno željama demonstranata, njegova Vlada će, zaključio je kancelar, „pomagati Ukrajinu sve dokle bude potrebno”!

Demonstracije u Berlinu oštro je kritizirao Tomáš Halík, češki teolog i filozof: „Ja bih želio njemačkoj javnosti izričito kazati da sam takozvanim demonstracijama u Berlinu krajnje ogorčen. Ono što je Lenjin o jadno naivnim ljudima na Zapadu rekao, da su korisni idioti, apsolutno se odnosi i na njihove organizatore, a također i na ‘kršćanske pacifiste’. Ako gospođe Alice Schwarzer i Sahra Wagenknecht i njima jednaki oklijevaju s isporukom oružja za obranu Ukrajine protiv ruskog genocida, one su suodgovorne za masovno ubojstvo civilnog pučanstva, uključujući žene i djecu, za mučenja zarobljenika i deportiranje ukrajinske djece ‘za preodgoj’ u Rusiji. Putin je Hitler našega doba, u potpunosti kopira Hitlerovu politiku, koju smo mi u Čehoslovačkoj doživjeli: najprije porobljava područje s jezičnim manjinama, onda cijelu zemlju, a potom kreće na druge zemlje. S Putinom se ne može pregovarati, jer se on za današnju Rusiju cinično suprotstavlja svim dogovorima, međunarodnom pravu i ljudskim pravima.”

Ugledni njemački filozof Jürgen Habermas (93), poznat je po svom ranije objavljenom eseju koncem travnja 2022. godine kada je podržao prvotnu suzdržanost njemačke Vlade glede slanja teškoga naoružanja. Međutim, Vlada je kasnije ‘prelomila’ i krenula masivno vojno pomagati Ukrajinu u koordinaciji sa saveznicima. Filozof se oglasio i sredinom veljače ove godine tekstom „Pledoaje za pregovore”. Međutim nema nikakvih pretpostavki za tako nešto. Rješenje nije na vidiku. Ipak za razliku od dviju autorica peticije i organizatorica demonstracija, kojima je jedini cilj da se zaustavi slanje oružja Ukrajini i okonča rat, jer je „pobjeda nad Rusijom ionako isključena”, Habermas smatra „da se sukob ne može dovršiti pobjedom nego u najboljem slučaju kompromisom koji objema stranama daje časni uzmak”. Konačno: „Naša nada je utemeljena na opreznoj formulaciji cilja ‘da Ukrajina ne smije izgubiti rat’”. Tako Habermas! To se pak može postići jedino vojnom pomoću Zapada! Za sada drugoga puta nema!

Ukrajina – gledana s naših strana

Službena politika hrvatske Vlade je nedvojbeno opredijeljena za Ukrajinu a protiv ruske agresije i to je praktično pokazala slanjem zapažene količine humanitarne i vojne pomoći te primanjem više od dvadeset tisuća ukrajinskih izbjeglica. Naime, hrvatska Vlada je dosad (konac veljače 2023) iz državnoga proračuna Ukrajini odobrila respektabilnu pomoć u ukupnom iznosu od 160 milijuna eura. Čak se 77 posto toga iznosa odnosi na vojnu pomoć. Zadnja je pošiljka za Ukrajinu donacija četrnaest helikoptera Mi-8. Također je i iz Bosne i Hercegovine odaslana zapažena humanitarna pomoć.

To još ne znači da u RH, ili još više u BiH, nema onih koji se u ukrajinskom ratu okreću prema Rusiji i kremaljskom autokratu. Predsjednik RH, primjerice, ne zna tko je agresor u Ukrajini: „Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini i za to što Rusija razara Ukrajinu? Tko je za to kriv? Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to?” Tako na Pantovčaku! U duhu gospodara s Pantovčaka u Saboru su „ujedinjeno” glasovali desnica i ljevica protiv prijedloga Vlade o obuci ukrajinskih vojnika na tlu RH. I uspjeli su! S razlogom je tada jedan hrvatski analitičar izjavio da ga je toga dana „bilo sram što je Hrvat”. U tome im se može pridružiti banjalučki entitetski predsjednik koji je kremaljskoga vladara odlikovao ordenom RS-a (!).

Istom rusofilskom društvu pripada poznati hrvatski umirovljeni admiral, „geostrateg i analitičar koji je završio mnoge škole”, kako sam kaže, koji podržava ruskog autokrata u agresiji na Ukrajinu. Predsjednika Zelenskog, toga, kako reče, „poslušnika Zapada”, ne želi ni osloviti ukrajinskim imenom Volodimir, nego ruskim Vladimir (!). „Geostrateg i analitičar” kaže da je u Ukrajini „rat pokrenula okultna oligarhija” sa Zapada, a kremaljski vladar je samo „povukao crvene linije”, jer je „nacionalna sigurnost Rusije bila ugrožena sa svih strana”. Po njemu Kijev „nikada nije bio ukrajinski”, ne postoji ukrajinski jezik, on je „inačica ruskog jezika”, nema „ukrajinske nacije”, ali ima nacista. Admiral kao da je prepisivao program velikosrpske ideologije. U brošuri Slovo o srpskom jeziku (1998), s potpisima 12 srpskih jezikoslovaca i pisaca, stoji: „Tzv. hrvatski jezik jest zagrebačka inačica srpskog književnog jezika”, a za admirala, vidimo, ukrajinski je ruska inačica! U Ukrajini se, nastavlja admiral, „provodila nacifikacija… ne uvažavaju da je Ukrajina ruska zemlja”! Admirala kao da „izdaje” pamćenje iz naše novije povijesti: Kako su Rusi krenuli da oslobode Kijev od „nacista” (2022), tako su srpsko-crnogorski agresori oslobađali Dubrovnik od „ustaša” (1991). Mnogo sličnosti, zar ne! Razlog „specijalne vojne operacije”, (ne invazije!), prema admiralu, su „biolaboratoriji u Ukrajini” za proizvodnju biološkoga oružja, a to je na njezinu tlu stvorila i kontrolirala „okultna oligarhija”, po ukrajinskom odobrenju, da bi se na kraju pozvao na Bibliju: „Ovo je boj Krista i Antikrista”, a Antikrist je dakako Zapad! Vrh admiralske rusofilske fantastike!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Mirotvorstvo bez kompasa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako Biblija i crkveni Oci predstavljaju Duha Svetoga kao svjetlo? Za razliku od ostalih naravnih simbola – kao što su vjetar, voda, oganj i ulje – Biblija ne povezuje izravno „svjetlo” s Duhom. Naprotiv, Pismo često povezuje Boga i „svjetlo”, do tvrdnje da je Bog svjetlo (usp. 1 Iv 1,5). Ipak, Duh je svjetlo u prenesenom smislu, kao izvor istine i princip spoznaje. Zapravo, Paraklit, „Duh istine”, uvodi vjernike u svu istinu (usp. Iv 16,13). Duh stalno posvećuje i prosvjetljuje svoju Crkvu, počevši od prve Pedesetnice. Stoga Oci često govore o Duhu kao o svjetlu koje prosvjetljuje, o „snazi posvećenja i rasvjetljenja” (sv. Atanazije). Istočna će teologija razviti velike teme o Duhu kao svjetlu, dok će zapadna teologija, pod utjecajem Augustina, temu svjetla uglavnom povezivati sa Sinom, a temu ljubavi s Duhom.

Kakvo svjetlo Duh pali u našoj pameti? Teologija razlikuje nekoliko tipova svjetla i rasvjetljenja: naravno svjetlo (ljudski razum), svjetlo vjere i milosti i svjetlo slave (u vječnom životu). Duh pali u nama svjetlo vjere i milosti da spoznamo i prihvatimo stvari koje su iznad razuma. Duh je razliven u nas „da nam dade spoznati sve što nam je Bog darovao” (usp. 1 Kor 2,12). Ova vrsta spoznaje nije samo razumska, nego je to divljenje sa zahvalnošću, uživanje i posjedovanje. Jednostavno, ovdje se radi o daru spoznaje i mudrosti. Duh nam pomaže da poniremo u „tajne Božje”, a posebno u tajnu Isusa, koji za sebe reče da je „svjetlo svijeta” (usp. Iv 8,12). Duh nam, nadalje, otkriva i našu sudbinu (usp. Ef 1,17-18). Na koncu, Duh nam najviše donosi prosvjetljenja kada čitamo Bibliju. On nastavlja zadaću Uskrsloga koji je „otvarao učenicima pamet da razumiju Pisma” (usp. Lk 24,45). Bez Duha, koji je autor Pisma, ne možemo razumjeti Riječ Božju. Crkva nas potiče da Pismo „treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano” (Dei Verbum, 12). Samo Duh čini Riječ Božju „živom i djelotvornom” (usp. Heb 4,12) i otkriva njezine tajne „malenima” (usp. Mt 11,25). Međutim, da bismo mogli razumjeti „duhovni smisao” Pisma, moramo se prvo „očistiti”. Pavao kaže da „naravan čovjek” (doslovno: životinjski) ne prima ono što je od Duha, to je njemu ludost (usp. 1 Kor 2,14). Ljudi koji dopuštaju da ih vode tjelesni nagoni i strasti ne mogu razumjeti Riječ Božju. Bludnost i nečistoća srca zamračuju svjetlo Duha. Samo oni koji su „čista srca” mogu „gledati Boga” (usp. Mt 5,8). Zato, ako želimo da nam Duh rasvijetli pamet – kako bismo spoznali istinu o Bogu, o Kristu, o Pismu i svojoj sudbini – moramo se boriti za čistoću srca. Što više budemo uzdizali svoj pogled od materije i tijela na Uskrslo Tijelo Gospodinovo, lakše ćemo održavati čistoću srca. Put čistoće je put „od ljepote k Ljepoti” (Ivan Klimaks). Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Dođi, Duše Sveti! Očisti naše misli od svake nečistoće. Ispuni naše pameti svojim svjetlom da možemo lakše ponirati u Božje dubine, da možemo jasnije čuti i slijediti Krista, da možemo bolje razumjeti Pisma, da možemo biti svjesniji svoga kršćanskog dostojanstva i poslanja. Dođi, Duše Svjetla, uvodi nas u punu i cjelovitu istinu evanđelja. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi k punoj istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.