Motreći geopolitička zbivanja u svijetu i svako malo održane demokratske izbore razložno je zapitati se o legitimitetu državnih upravitelja. Kojom vlašću čine to što čine? Odakle im vlast? Gledajući ovozemaljske gospodare ljudskih života koji iz demokratskoga izabranja crpe svoj legitimitet na temelju kojega upravljaju globalnim procesima, moramo se zapitati o snazi toga legitimiteta. Koliko mora biti snažan legitimitet nekoga demokratski izabranoga predstavnika da može donositi tako velike odluke za svoj narod i cijeli svijet? Zar je moguće da netko s takvim, relativno ograničenim legitimitetom – u demokratskim društvima taj legitimitet nije nikada potvrđen apsolutnom većinom onih koji su izišli na izbore, ne brojeći pri tome one koji su si, iz različitih razloga, uskratili to pravo – može u ime nekoga donositi tako sudbonosne odluke, mijenjati smjerove politike i gospodarstva, te tijekove povijesti i ljudskih života? To nas dovodi do pitanja koliko je uopće snažan legitimitet predstavnika vlasti u igri zvanoj demokracija na koju pristajemo?

Je li moguće da su demokratski izabrani predstavnici naroda više uvjereni u svoj legitimitet te da u njega polažu više prava nego duhovne osobe, a posebno starješine i nadglednici? Gledajući demokratski izabrane predstavnike, pa i u onim najrazvijenijim demokracijama, a pogotovo u balkanskoj demokraciji, imamo dojam da je na djelu apoteoza demokratski izabranih predstavnika. Tako se ponašaju. Kao bogovi. Kad promatramo njihovu svijest o legitimitetu te načine upravljanja, dojma smo da nas vraćaju mitskom poimanju svijeta u kojemu si vladari pripisuju božanske prerogative.

U biti nije me previše briga za današnje političare, osobito one koji se prave bogovima. Više me zabrinjava manjak svijesti o legitimitetu duhovnih vođa. Pogledajmo Isusa koji se ne libi pokazati svoj legitimitet i to ne tako da raspravlja o njemu odakle mu i zašto, nego ga jednostavno primjenjuje u praksi kada je to potrebno. Ostvaruje ga u svakodnevnici. To čini do te mjere da zbunjuje civilne i religijske vlasti svoga vremena. Kod Isusa je ključna svijest o vlastitom legitimitetu. On zna tko je, odakle dolazi, koje je njegovo poslanje i koja je svrha njegova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća. Isusov legitimitet nije partijski, demokratski, parcijalan, ni relativno većinski. On je apsolutan. Njegov legitimitet jednostavno nije od ovoga svijeta. Zbog toga Isus snagom toga legitimiteta nema straha pred vlastima, ne libi se aktualizirati ga. Snagom toga legitimiteta može činiti sve novim. Svoje poslanje je primio od Oca. Zadivljujuće je kako Isus čuva svoj legitimitet. On ga ne svodi na mjeru Pilatova legitimiteta niti na razinu legitimiteta slijepih vođa koji su – i to je strašno – zloupotrijebili svoj legitimitet. U toj zloupotrebi iščezla je svijest o njemu. Da, ostala je deklarativna svijest, ali su zaboravili na to kome duguju svoj legitimitet. To neprepoznavanje dovodi u pitanje mogu li oni stvarno biti legitimne vođe naroda. Na svijest o legitimitetu glavara svećeničkih i pismoznanaca nakupila se, očito je, ogromna prašina.

Isusov legitimitet nije lako nositi. Zbog njega je morao pretrpjeti mnoštvo sukoba, pa na koncu i smrt. No, opet s druge strane, zahvaljujući svijesti o svome legitimitetu učinio je toliko dobra. Njegov je legitimitet oplođen. Apostoli su itekako bili svjesni legitimiteta koji je na njih prešao s Isusa. Njihov je legitimitet isto tako morao proći kroz mnoge nevolje. No, probio se. Vrijedilo je. Njihovi nasljednici nose isti legitimitet. Oni namjesto Boga stoje na čelu stada (LG 20). Svijest o legitimitetu je ključna jer iz nje proizlazi djelovanje, odlučivanje, upravljanje i vođenje, vezivanje i odrješenje. Je li moguće da danas veću svijest o svome legitimitetu imaju političke nego crkvene vođe? Kako se dogodilo da je ovozemaljski legitimitet utišao onaj apsolutni koji imaju naše duhovne vođe? Kakva se prašina nakupila na legitimitetu onih koji namjesto Boga stoje na čelu stada, pa imaju legitimitet, ali kao da ga nemaju? Tko se okoristio tim njihovim legitimitetom o kojemu su izgubili svijest? Postaje li apoteoza svjetskih političara uvjerljivija od tisućljetnoga vjerovanja da je legitimitet nadglednika u Crkvi božanskoga podrijetla? Ako nema svijesti o njemu, onda je uzaludan i sam legitimitet. Postaje mjed što ječi i cimbal što zveči. Tada se, u toj kakofoniji, sinovi ovoga svijeta, koji su lukaviji od sinova svjetlosti, služe slabošću svijesti onih kod kojih bi ona trebala biti snažno izražena. Posljedica je gušenje duhovnoga legitimiteta i apoteoza legitimiteta dobivenoga tek od demosa.

Objava Legitimitet pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bonhoeffer je pripadao Ispovjednoj crkvi (Die Bekennende Kirche) u Njemačkoj, koja je pružala snažan otpor nacionalsocijalizmu. Pripadnici Ispovjedne crkve prihvaćali su dijalektičku teologiju velikoga švicarskog teologa Karla Bartha koji je zastupao stav da je Kristovo Božje kraljevstvo kritika svake politike. Bonhoeffer je stajao pod utjecajem Barthove teologije, sudjelovao je u planiranju (neuspjeloga) atentata na Adolfa Hitlera 13. 3. 1943. i znao je za neuspio atentat na njega i za državni udar od 20. 7. 1944. Nacisti su ga 9. travnja 1945. u Koncentracijskom logoru Flossenbürg objesili.

Bonhoefferov život i njegovo djelo, njegovi spisi i njegove pjesme jasno očituju da je on bio u prijateljstvu s Bogom. Autori osobito spominju njegovu pjesmu pod naslovom „Od dobrih moći“ (Von guten Mächten), u kojoj je to prijateljstvo najočitije. Kad se našao pred licem smrti, Bonhoeffer se ponašao poput Isusa: „I Ti nam pružaš teški kalež, gorki, ispunjen patnjom do najvišeg ruba, tako ga mi uzimamo zahvalno, bez drhtanja, iz Tvoje dobre i ljubljene ruke.“ Ovim stihovima on nas podsjeća na Isusovu situaciju u Getsemanskom vrtu. Prije svoje smrti na križu Isus vapije Bogu: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali, ne što ja hoću, nego što ti hoćeš“ (Mk 14,36). Bonhoeffer je, naime, bio uvjeren da je Bog s njime, te je mirno i zahvalno primio smrt vješanjem. U spomenutoj pjesmi on kaže: „Bog je s nama uvečer i ujutro i posve sigurno u svakom novom danu.“

U zatočeništvu nastaju Bonhoefferove misli o kršćanstvu bez religije (über das religionslose Christentum). Pod ovim je mislio da kršćani imaju obvezu da trpe za druge kao što je Isus trpio. Isus ostaje zauvijek Raspeti i Uskrsnuli, što znači da ljubav uključuje križ (patnju). Evanđelje poziva kršćane na etičko djelovanje, koje se na svom vrhuncu pretvara u kršćansku ljubav, u kojoj čovjek voli drugoga više nego samoga sebe (agape) i spreman je dati svoj život za svoga prijatelja (kenosis). Zahvaljujući onima koji su dali svoj život za slobodu, istinu i pravdu, ovaj svijet postaje bolji.

Po Bonhoefferu, Isus Krist je mjerodavan za Crkvu kao cjelinu i za svakoga pojedinog kršćanina. Kad je kršćanin u prijateljstvu s Bogom (mistika), onda je jači od svih zala ovoga svijeta te od svih totalitarnih režima i od svih tirana (politika). Bonhoeffer nam je, dakle, jasno pokazao da su mistika i politika nedjeljive. On se zalagao za puni život i s ove i s one strane smrti. Povjerenje u Boga kao pouzdanoga, postojanoga i vjernoga prijatelja daje čovjeku snagu za suprotstavljanje svim zlima ovoga svijeta. Bonhoeffer je bio uvjeren da će njegovu pjesmu nade u novi život poslije smrti pjevati ljudi umjesto njega na njegovu sprovodu.

Objava Jedinstvo mistike i politike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Demokracija

Demokratska društva kao što to sada dobro vidimo nisu zaštićena od laži. Motivi su istina drukčiji i svode se na zaradu, uspjeh, promicanje određene ideologije i slično, ali sve više stanje postaje slično diktaturi. To se najbolje vidi u zazoru od političara koji po definiciji kao da ne mogu govoriti istinu. Laž u prividnom pluralizmu je pogubnija jer su ljudi uvjereni da uživaju slobode koje uključuju odgovornost i brigu za istinu što je sve dalje od zbilje.

Kapital, koji se sve više koncentrira u rukama sve manjega broja ljudi, zauzeo je mjesto partije i on kontrolira ne samo medije nego i glavninu političara bez obzira na stranačku pripadnost. Zato nemamo vladavinu naroda (demokraciju) nego vladavinu bogataša (plutokracija) koja već prerasta u tiraniju u kojoj se ustoličio Sotona kao pravi vladar iz sjene (demonokracija).

Školstvo je sve više ideologizirano (rodna ideologija, kultura smrti, anacionalnost, bezvjerje…). Mediji su postali sveprisutni i omogućuju neprestano zaglupljivanje. Očite laži puštamo da prolaze, kao što je nijekanje postojanje dva spola, jer znamo da nas neće u to uvjeriti. No zato zavode našu djecu koja nam postaju neistomišljenici ako ne i neprijatelji.

Agresivno se nameću globalne laži, a druga mišljenja se prešućuju i proglašavaju teorijama zavjere ili lažnim vijestima. Novi naraštaji koji su odrasli u takozvanoj demokraciji i komforu nisu se kadri nositi s kolektivnim zabludama i obmanama, za razliku od onih koji su to prošli u komunizmu, nego ih usvajaju odričući se svoga zdravog razuma i svjetla vjere.

Obitelj

Obitelj je, kako znamo, danas pod posebnim udarom i već se ljuljaju i sami njezini temelji. Tome je uvelike pridonijelo toleriranje laži. Spolna nečistoća kod kršćana jedan je poseban oblik licemjerja kojim se lišavamo duhovne moći i samouništavamo. Normaliziranje pornografije vodi u samoblud, on pak dovodi do dopuštanja predbračnih odnosa i promiskuiteta. Povezano s time ide korištenje kontracepcije i na koncu prihvaćanje pobačaja kao načina suzbijanja neželjenih trudnoća. Svaki sve dublji moralni pad prati sve veća laž i na kraju razum bude zaslijepljen i zarobljen. Srca okorjela u grijehu bez grižnje savjesti postaju bludnici i na koncu ubojice djece i to je rak-rana naših obitelji i društva. Kultura smrti, koja se hrani razaranjem brakova i prinošenjem žrtava nevine djece, porađa novo idolopoklonstvo u kojem laž postaje sve drskija i ustoličuje se kao istina. Za preokret neophodno je krenuti od sebe, nazivajući stvari svojim imenom, kajući se, dajući zadovoljštinu i hraneći se Božjom riječju.

U nekim slučajevima ipak treba trpjeti lažljivca kao što je Isus podnosio Judu boreći se za njegovo spasenje. To je možda najbolnije i najočitije kada se dogodi preljub. Članovi obitelji su svega svjesni a okolina ih na to, nimalo dobronamjerno, zna podsjećati. Zlo se podnosi s nadom da će se grešnik otrijezniti i s vjerom da će Bog pomoći. Oni koji su to istrpjeli, uz velike žrtve i poniženja, i na koncu spasili preljubnika/icu, sačuvali brak i obitelj pravi su heroji današnjice.

Crkva

Za vrijeme komunizma laž je bila prisutna i u Crkvi preko onih, hvala Bogu rijetkih, svećenika i vjernika koji su, kupljeni ili ucijenjeni, postajali suradnici UDBA-e ili KOS-a. Nije se puno moglo učiniti da se onemogući štetno djelovanje takvih jer ih je režim štitio i svako njihovo razotkrivanje bilo je opasno, a moglo je biti i kobno. Čvrste dokaze nije bilo lako pribaviti, a znale su kružiti i podmetnute dezinformacije. Izdajnike se prepoznavalo poglavito intuicijom jer bi se jednostavno „osjećala” neiskrenost. Tome bi se pridružila, najčešće spontana, analiza koja bi uočavala i povezivala eventualne moralne nedosljednosti i društvene pogodnosti. Najčešće jedino rješenje bilo je osobno se odmaknuti od takvih koliko je moguće i osobe od povjerenja koje su znale čuvati diskreciju upozoriti da se pripaze.

Stanje u demokraciji po ovom pitanju nije se bitno promijenilo jer se nije dogodila nikakva lustracija, zločini su ostali nekažnjeni a pravda izigrana. Oni koji su prije služili tajno režimu tako su bili ohrabreni da ostanu umreženi, nađu nove načine djelovanja i pomlađuju se novim kadrom. Drukčiji su samo poslodavci među kojima prevladavaju tuđini. Posebnost je i što izdajnici sve više djeluju otvoreno natječući će tko će više naškoditi vjeri ali zadržavajući privid kršćanstva. Prednjače oni koji pripadaju određenim, formalnim i neformalnim, lobijima od kojih je najpoznatiji onaj sodomitski. No vjernici su danas puno manje na oprezu radi slabljenja moralnoga života i jer, unatoč svemu, žele vjerovati u postojanje slobode riječi i misli.

Isus je bio najoštriji prema farizejima koji su držali vjersku vlast u židovskom narodu. Oni su mu bili najveći neprijatelji koji su ga na koncu uhitili, osudili i dali razapeti. To nam pokazuje da nam je najveća prijetnja u Crkvi unutarnji neprijatelj. Zato po primjeru Isusa moramo znati među današnjim svećenstvom raskrinkavati „licemjere” (Mt 23,13.23.25.27-29) i „obijeljene grobove” (Mt 23,27) ne davši se zavarati lijepim vanjskim izgledom, ne slijediti „slijepe vođe” (Mt 23,16.24) „budale i slijepce” (Mt 23,17) koji vode u propast, prepoznavati „zmije” (Mt 23,33) koje nam rade o glavi i „leglo gujinje” (Mt 23,33) odnosno organizirano zlo unutar Crkve.

Zaključak

Laž je od kolektivne postala globalna, prodrla je i osvaja obitelj te podriva i razdire Crkvu iznutra. Već smo se toliko navikli i suživjeli s tom smrtonosnom bolesti duše da je i ne primjećujemo. Ovo je vrijeme trijumfa Sotone kao oca laži, no to je ujedno i najava njegova skoroga poraza. Znajući da nam se „nije boriti protiv krvi i mesa” nego protiv Zloga, treba „opasati bedra istinom” (Ef 6,12-14). Sve više ljudi traga za istinom, osvaja ih njezina ljepota i spremni su se za nju založiti svim svojim silama. Tako se otvara put do Krista koji je punina istine. Neprolazno poslanje kršćana da budu svjetlo i sol ovoga svijeta je posebno aktualno i potrebno u ovo nezgodno vrijeme i treba ga ostvarivati beskompromisno i odvažno. „Jer nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (1 Tim 1,7).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Život u laži pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A kako su u strahu velike oči, svojih pet minuta iznalaze glasni, pa zajedno s mjerama bujaju prosvjedi i izgredi diljem Europe… U takvom globalnom trenutku dogodio se i tragičan napad  u Zagrebu. Sada pokojni mladić Danijel Bezuk rafalnom je paljbom pucao na zgrade Vlade i Sabora na Trgu svetog Marka. Doslovno! Objavljena videosnimka prikazuje ranjavanje policajca, mnoštvo hitaca, paniku. Samo zahvaljujući jutarnjim satima i kišnom vremenu nije bilo više stradalih. Počinitelj je pobjegao s mjesta događaja i u obližnjem parku izvršio samoubojstvo. Tragičan, strašan kraj mladoga života. Bol i trauma koje je pretrpio i čije će posljedice dugo osjećati ranjeni policajac, njegove kolege, ljudi koji su se slučajno našli na tom mjestu… TV prilozi o počiniteljevoj obitelji, izjave rodbine, susjeda, kalkulacije. A onda i službene informacije koje govore da se radilo o planiranom, terorističkom, a ne spontanom napadu, mogući suučesnik i brojne reakcije na društvenim mrežama. Mnoštvo komentara…

Fora dana?

Dežurni nezadovoljnici nesretne Zavadlave, Bezuke i slične, slave kao borce za pravdu, kakvom je oni vide. Skriveni iza profila na društvenim mrežama pronalaze opravdanje za otvoreno vrijeđanje, pa i ozbiljne prijetnje, bez prave sankcije. Naša pohabana demokracija pobjegla je od bijesne rulje koja samovoljno postavlja neke nove društvene okvire, a odriješene ruke smo im dali svi mi, pasivni konzumenti loših vijesti i iste takve stvarnosti. Mediji i ekrani oblikuju naše razmišljanje i kradu nam dragocjeno vrijeme, a mi ovisno tražimo još. Što senzacionalnije i negativnije! Ponuda i potražnja. Bez odgovornosti za izrečeno i napisano. A već sutra ćemo slegnuti ramenima i zamijeniti današnjega junaka novijim.

Stoga je sasvim razumljivo što je nedavno osvanuo video u kojem čovjek na dvorištu krampom razbija televizor i pri tom psuje koronu. Smiješno? Fora dana? Bio bi da tuga ne curi iz pozadine priče. Besparica, nezaposlenost, dijete koje nema uvjete za školovanje, nedostupnost života i na koncu bijes bespomoćnoga čovjeka usmjeren na predmet koji kažnjava jer je donosio sve te loše vijesti. Pa i onu koja je zaustavila sve – vijest o koroni.

A ona ima svoju stariju sestru rođenu 1918. godine – španjolska gripa. I tada je dosegnut razmjer pandemije. Odnijela je  više života nego cijeli Prvi svjetski rat! Zanimljivo je da se potpuno pogrešno veže uz Španjolsku jer ona nije područje na kojem se pojavila, već je to, navodno, jedan vojni kamp u američkoj državi Kanzas. Zašto je onda španjolska? U vrijeme ratnih zbivanja vladala je medijska blokada, sve su zaraćene strane krile prave razmjere bolesti i gubitak ljudstva kako bi prikrili vlastitu ranjivost. Španjolska, koja službeno nije bila sudionica ratnih sukoba, bila je samo prva koja je objavila istinu o bolesti i o užasnim razmjerima oboljelih i umrlih. Na podudarnost između španjolske gripe i korone ukazuju i službeni podaci. I španjolska gripa se širila brzo, kapljičnim putem. Dolazila je u valovima, od kojih je prvi trajao do srpnja i bio s blagim oblicima bolesti i rijetkim smrtnim slučajevima. Drugi je val imao vrhunac u studenom i bio izrazito smrtonosan, a treći od početka do polovice 1919. godine manje smrtonosan od drugoga vala. Simptomi su se kretali od grlobolje, glavobolje i vrućice u prvom valu, pa do umora, visoke temperature, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima i pogoršanja unutar nekoliko sati, ljubičaste kože i pluća ispunjenih crvenkastom želatinastom masom, u drugom. Kakve su mjere provođene? Edukacija stanovništva, zabrana rukovanja i pljuvanja na javnim mjestima, nošenje višeslojnih maski preko nosa i usta, ograničavanje javnih okupljanja, zatvaranje škola i gradskih vijećnica, građene su improvizirane bolnice… U liječenju su primjenjivane različite metode – tradicionalni lijekovi (opijum, laudanum, kinin…), velike doze aspirina, prestanak pušenja, puštanje krvi, vruća kupka prije spavanja, homeopatski pripravci, pa i vjerski rituali. Osim smrtnih stradanja, španjolska je gripa donijela i situaciju u kojoj farmaceuti doživljavaju procvat poslovanja, manje tvrtke propadaju, velik broj nepokopanih tijela, porast broja samoubojstava, utjecaj na svjetsko gospodarstvo, mnogobrojne teorije zavjere… Zvuči poznato? Postojale su, jasno i određene razlike između ovih dviju pandemija udaljenih 101 godinu. Za vrijeme španjolske gripe zdravstvo je bilo nerazvijeno, smrtnost veća kod mladih i zdravih ljudi i prisutne općenito loše higijenske navike. U trenutnoj pandemiji korone zdravstvo je znatno razvijenije, smrtnost veća kod starih i bolesnih, uvode se karantene. Zašto su od španjolske gripe najviše umirali mladi ljudi? Posebnost tadašnje gripe nalazila se u fenomenu koji se naziva cikotinska oluja. Dakle, ona je mogla okrenuti imunološki sustav protiv oboljele osobe koji bi reagirao toliko snažno da bi potpuno uništio pluća. S obzirom na to da je imunološki sustav mlade, zdrave odrasle osobe najjači, i stopa smrtnosti bila im je veća.

A pandemija?

Čemu usporedba? Jednostavno. Sve brže i sebičnije, na globalnoj razini, mjerimo svijet i događaje po sebi. Zaboravljamo se prisjetiti da je univerzum postojao i ranije. Pa i pandemije. I politika. A postojat će i nakon nas. Ljudi su preživjeli. I mi ćemo. Treba biti promišljen i oprezan, ali ne dozvoliti strahu da nas paralizira i odredi…

Dogodio se nedavno požar u našem marijanskom svetištu Mariji Bistrici. U potpunosti su izgorjele tri gospodarske zgrade i krovište četvrte. Stručnjaci su utvrdili kako je sve krenulo od neugašenoga lampiona u plastičnoj posudi. Dugo stvarano, a nestalo u trenu. Ipak postoji svjetlo i u ovoj priči: Ono što svakako plijeni pozornost jest činjenica da je, u prostorijama koje je zahvatio požar, netaknut ostao samo jedan plastični kip Majke Božje visok oko 20 centimetara. Mnogi će ovaj slučaj povezati s onim iz 1880. kada je, kod gradnje crkve, veliki požar uništio veliki dio objekta, ali je glavni oltar s kipom Majke Božje Bistričke ostao neoštećen,navode mediji. Zbog vremenske distance i našega jednokratnog konzumerizma, oltarni kip Majke Božje Bistričke koji je neoštećen preživio prošli požar, u ovoj je priči zamijenio plastični kip od dvadesetak centimetara. Pa makar netko i ovo sada nazvao slučajnošću, krajnja poruka je sjajna! Nije bitan oblik u kojem se pojavljuje. Nada, podsjećanje ili opomena može se lako iščitati iz svega oko nas. Pa čak i iz malene čađave plastične figure koja opstaje i kad je to nerealno. Ponekad se događaji oko nas smjenjuju predvidivo, kao godišnja doba u prirodi. Češće naša doba znaju malo promijeniti svoj oblik, a razmak među njima zna biti nepravilan. To nas zbuni. Tada pomislimo da smo jedinstveni i neponovljivi, oni koji određuju i kontroliraju. A svijet je tako velik! Bože, hvala Ti na tome!

A pandemija? Čuvajmo sebe i druge i prikupimo ono čega nam jako nedostaje – strpljenje i razumijevanje. Sredstva za smirenje su trenutno rješenje, baš kao i razbijanje televizora. Račun brzo stigne na naplatu. Pogledajmo iza sebe, sve je prošlo! Proći će i ovo. Samo Život uvijek nastavlja. Bože, razumi nas jer ćemo na različite načine posrnuti u ovom vremenu. I budi blag, jer mi smo Ti, opet, vrlo kratkoga pamćenja…

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Malena čađava plastična figura pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moderno razumijevanje politike

O složenoj naravi politike svjedoče i suvremene rasprave koje se odnose na njezinu bit. Politička se teorija, politologija, kreće u dinamičnom prostoru čije silnice određuju tri stvarnosti – politika, država i vlast – i bavi se dinamikom njihova odnosa koji se u povijesti raznoliko očituje oblikujući razumijevanje politike u nekom dobu.

Tradicionalno se politička teorija vezala uz državu smatrajući da ona stoji u središtu političke djelatnosti. Tako je, još 1938. godine, E. Voegelin u kontekstu svoje rasprave o političkim religijama tvrdio: „Tko govori o religiji misli na instituciju Crkve, a tko govori o politici misli na državu.” Uz faktor države veže se i onaj moći: naime, realna se borba za moć mora regulirati i uravnotežiti ukoliko društvo ne želi završiti u anarhiji i rasulu. Uloga je države da bude sredstvo održavanja ravnoteže moći između različitih interesa moći suprotstavljenih aktera društvenoga života: njezina je bit u održavanju ravnoteže pluralizma interesa.

Drugi teoretičari, međutim, smatraju da se politička teorija ne može svesti na znanost o državi (statologija) te naglašavaju da „vlast” predstavlja bit politike: država se određuje s motrišta vladanja, a ne vladanje s motrišta države. Politička bi teorija onda bila kratologija, tj. znanost koja se bavi različitim dimenzijama vlasti – njezinim podrijetlom, prirodom, temeljima itd. H. Morgenthau 1954. godine piše: „Žarište interesa politologa je jasno i nedvojbeno: usredotočuje se na borbu za pridobivanje i očuvanje vlasti, za izvršavanje vlasti ili za utjecaj nad drugima i otpor protiv izvršavanja vlasti.” Ova struja mišljenja ipak ne negira važnost države te naglašava tijesnu povezanost vlasti i države ističući da je bit politike u djelatnosti i vršenju državne, tj. javne vlasti. Znanost se o politici definira kao kombinacija statologije i kratologije.

U trećoj se pak teoriji o biti politike, tzv. regulatornoj teoriji, primarni naglasak stavlja na reguliranje društvenih sukoba. Politika je, kako to ističe Wolf-Dieter Narr, „posvuda tamo gdje ima sukoba”. Svrha je političke djelatnosti izmirenje društvenih sukoba i održavanje ravnoteže između reda, slobode i vlasti, a politologija bi bila regulatologija: znanost koja istražuje sadržaj i oblike reguliranja sukoba. Država i vlast su istodobno izvorište političkih sukoba i važan faktor njihova prevladavanja putem politike ravnoteže, harmonizacije i funkcionalizacije poretka.

Dakle, ako se tradicionalno naglasak više stavljao na državu – pokazuju nam ova promišljanja – u suvremeno se doba narav i uloga države propituje te se zanimanje sve više usredotočuje na samu vlast koja za svoje postojanje nužno ne treba državu u klasičnom smislu te riječi. Slijedom stvari u prvi plan promišljanja sve više dolazi moć, tj. uvid da je bit politike moć u kojoj se putem vlasti i države – ili nekoga drugog društvenoga oblika – sudjeluje. Pojam politike tako poprima dinamičku narav i obilježava ga nastojanje za sudjelovanjem u moći ili utjecajem na podjelu moći, a širi se lepeza zainteresiranih političkih aktera.

Nova panorama moći

Redefiniranje odnosa vlasti i države pokazuje da se moć konkretnije veže uz vlast nego državu. Država i vlast jesu izričaj moći, ali institucija države nije jedini društveni oblik u kojem se moć može utjeloviti i kroz koji se može izvršavati: mogući su i drugi društveni oblici moći preko kojih se može učinkovito vladati – istodobno uz državu ili bez nje. Drugim riječima, mogućim završetkom epohe državnosti ne završava i epoha političkoga – kako to upozoravaju neki suvremeniji politički teoretičari poput C. Schmitta i U. Becka. Drugi pak teoretičari, poput E. Zgodića, naglašavaju kako se u suvremenome dobu oblikuje jedna drukčija panorama društvene stvarnosti unutar koje se pojavljuju nova središta moći i različiti oblici vlasti. Riječ je o suvremenom multiverzumu vlasti koji sačinjavaju kako konvencionalni (iako modernizirani) tako i netradicionalni odnosno novi, izvaninstitucionalni oblici vlasti koji po mjerilima standardne politologije nisu lako prepoznatljivi niti kritički definirani – ova im politološka „nevidljivost” pruža još učinkovitiju moć.

Jedan od takvih novih oblika moći je i tehnokracija koja se predstavlja kao vlast i vladavina profesionalnih i obrazovanih stručnjaka, najavljujući (utopijsko) doba postideologije i postpolitike.Utemeljena na negativnom pristupu prema uobičajenom shvaćanju političke djelatnosti i ističući njezinu (iracionalnu) subjektivnost kao trajni izvor sukoba, ona se predstavlja neutralnom želeći razviti društvenu racionalnost u obliku tehnokratskoga uma i stvoriti jedno „oznanstvljeno društvo” (Habermas). S naglaskom na znanju i kapitalu tehnokratska je država ispražnjena od stranačkih politika i ideoloških sadržaja, a u njoj vlada „neutralna” tehnokracija koja donošenje odluka na temelju primjene pravila tehničke racionalnosti i instrumentalnoga uma smatra superiornijim u odnosu na sve druge metode – posebne demokratske.

Kao vladavina „onih koji znaju” tehnokracija je u biti oligarhijski, manjinski oblik vladavine i depolitiziranje same politike: budući da sve važne odluke donose „stručnjaci”, politika kao autonomno stvaranje i donošenje javnih odluka je suvišna i pravo sudjelovanja u društveno-političkom životu širokih slojeva društva preko njihovih predstavničkih tijela bitno se reducira. „Postpolitička” dimenzija tehnokracije sadržana u eksplicitnom odbijanju tradicionalne politike kao nečega iracionalnog i implicitnom pozivu na apolitični stil života, tj. predavanje odgovornosti odlučivanja „onima koji to znaju”, zacijelo može pronaći plodno tlo kod dosta ljudi. Uz već prirodno prisutni individualizam i društvenu inertnost, čovjek razočaran „standardnom” politikom može reklamirana obećanja apolitičnosti doživjeti kao dobrodošlo olakšanje i smanjenje svojih već ionako velikih životnih opterećenja. Međutim, to znači i oduzimanje jedne od temeljnih vrijednosti čovjekova života na kojoj se zasniva i njegova sloboda: odgovornost i pravo pojedinca da vlastitim razmišljanjem i djelovanjem sudjeluje u oblikovanju života društva čiji je prirodni dio. Odričući se ove zahtjevne i složene odgovornosti, odričemo se i moći da oblikujemo svoje živote – što je bit slobode. Zanesen nerealnom idejom komfora privatnoga života i izbjegavajući da se „bavi politikom”, pojedinac nužno daje moć politici odnosno drugima da se bave njime.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Politika apolitičnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.