Samopoučavanje

Čuvena britanska prosvjetiteljica iz 19. stoljeća, Charlotte Mason, pisala je da dijete mora provesti određeno vrijeme na otvorenom, po mogućnosti na selu kako bi moglo osluškivati, opipavati, mirisati, svim osjetilima osjetiti prirodu. Njezina ideja da djeca budu izložena prirodi, da žive s njom kako bi je voljela i upoznavala, ima za cilj uočavanje prirodnih procesa angažiranjem osjetila. Tako će steći znanje o određenoj pojavi, biljci ili životinji.

Ovo sve predstavlja svojevrstan oblik samopoučavanja koji i jest temelj istinskoga obrazovanja. Može se provoditi nestrukturiranom igrom, uz veliku količinu slobode za dijete i njegov istraživački duh, promatranjem i upijanjem prirodnih posebnosti. Kroz ovaj proces, djeca stvaraju zalihe potrebnih informacija kako bi dalje razumjela pouke koje će im se poslije u školi nuditi, te će tako prepoznavati ranije stečena iskustva.

„Formalna nastava iz znanosti ima svoje mjesto, uključujući priliku za provođenje eksperimenata i prakticiranja znanstvene metode. Ali u najranijim godinama, cilj učenja prirode je staviti djecu u izravan doticaj s prirodom. Kroz šetnje prirodom, učenici sami usmjeravaju vlastita opažanja, osnažujući svoj um da istražuje, čudi se i otkriva”, ističe Colby Atchison u tekstu Prema filozofiji prirodnih znanosti. On također kazuje da proučavanje filozofije prirode mora započeti onime što priroda jest i ulogom ljudi u odnosu na nju. Ističe kako je u Svetom pismu priroda plod Božjega stvaranja koje prikazuje Njegovu ljubav prema ljepoti, životu i rastu u ekosustavima. Ljudi su pozvani upravljati ovim bogatstvom, remek-djelom stvaranja, njegujući ga i dovodeći u stanje procvata.

Kako bi se djeca naučila voljeti prirodu, prepoznavati je onakvu kakva ona doista jest, trebamo ju što češće koristiti kao učionicu na otvorenom. Tada će ono o čemu su učenici čitali, o čemu ih se poučavalo dobiti stvarno značenje te obogatiti njihovo iskustvo. Vidjet će, opipati i omirisati prirodu u svem njezinu bogatstvu i tek tada će im postati jasne priče, basne i činjenice koje nisu mogli povezati sa stvarnošću jer ju nisu praktično poznavali. Otvaranjem stvarnim iskustvima, djeca mogu dotaknuti svijet, iskusiti istinu, dobrotu i ljepotu i korisnost onoga što im se prezentira u odgojno-obrazovnim ustanovama. „Ako nismo oprezni, mi kao obrazovatelji možemo nenamjerno počiniti istu pogrešku u našim suvremenim obrazovnim pristupima poučavanju prirode. U nastojanju da znanje učinimo korisnim, možemo zapečatiti mogućnost susreta s ljepotom. U cilju osposobljavanja učenika za moć nad prirodom, ne uspijevamo iskusiti njezinu iscjeliteljsku moć nad nama. U cilju povećanja rezultata AP testa,[1] naši učenici nam mogu reći sve o flori, osim koji primjerci rastu u njihovim vrtovima”, upozorava Atchison.

„U međuvremenu sve više nas oblikuje tehnologija koja nam obećava oslobođenje od ograničenja prostora, vremena, čak i identiteta. Računalo u džepu svakog od nas, pokazalo se, mijenja strukturu našega mišljenja, pretvarajući nas u drugačija stvorenja i suobličavajući nas zahtjevima i prirodi tehnologije za koju vjerujemo da će nam omogućiti izražavanje našeg istinskog ja”, ističe Patrick J. Daneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio. On se pita koliko vremena svatko od nas može posvetiti čitanju knjige, a da više puta ne zaviri u mobitel. Također upozorava kako tehnologija koja nas je trebala spojiti sa što većim brojem ljudi sada nas upravo razdvaja od njih i čini osamljenima. „Ono što bi trebalo preobraziti naš svijet preobražava umjesto toga nas same”, kazuje Daneen.

Čovjek današnjice

Čovjek današnjice je ogrezao u materijalno. Konzumerizam u svakom obliku oduzima mu dostojanstvo i svrhu postojanja. Marija Montessori u knjizi Odgoj i mir kazuje: „Čovječanstvo je bolesno, poput organizma koji ima problema s optokom krvi, te je stoga slabo i nesretno.” Ona također ističe da čovjek može ozdraviti od ovih boljetica ako to želi. „Dovoljno je da otvori oči, ispravi svoje pogrješke i postane svjestan svoje snage.” Posebno ističe ulogu mladih koje valja pripremiti za budućnost i uključenje u aktivnosti društvenoga života.

Ovih dana u medijima se navodi kako raste broj mladih koji su depresivni, anksiozni te skloni suicidalnim idejama. Zašto je to tako? Što nam svojim ponašanjem žele poručiti? Montessori ističe da: „Ljudsko biće ima potrebu za znanjem i sposobno je spontano naučiti puno više nego što se pretpostavlja. Ali istina je i da se nezadovoljena inteligencija povlači u sebe, zanimanje jenjava i sva je mladost osuđena na to da bude slabija nego što bi trebala biti.” Potrebno je raditi s mladima, ne samo u školi. Ne smijemo ih prepuštati tehnologiji, jer se upravo tako otuđuju i gube poveznicu sa stvarnim životom.

Obitelj kao prva stepenica u djetetovu rastu i odgoju treba biti zdrava i sposobna prepoznati potencijale svoga djeteta. Ne činiti stvari za njega nego ga pustiti da istražuje, pronalazi i otkriva. „Današnji je društveni život vrlo složen, pun pogrješaka i nerazumljivih proturječnosti. To je mračno doba, doba duhovne tmine”, piše Montessori 1937. godine u spomenutom djelu. Ona također navodi da bi se moglo reći „da je današnji čovjek kao dijete izgubljeno u šumi, koje se ne boji onoga što vidi i skrivenih životinja, već malih stvari, šuma lišća i duhova. Plaši se stvari koje zapravo ne postoje.” Da u ovoj knjizi nije navedena godina u kojoj Montessori iznosi svoja viđenja stvarnosti, pomislili bismo da je riječ o nama danas. Znači li to da boljetice ljudskoga bitka samo mijenjaju oblik tijekom vremena, ali u svojoj biti ostaju iste?!

I fenomen odgoja nam to stalno iznova potvrđuje. Ukoliko dijete odrasta u odgovarajućem životnom okruženju, može nam otkriti osobnost potpuno drukčiju od one na koju smo navikli ili ju očekujemo. Dijete je živi dokaz da se čovječanstvo može promijeniti i poboljšati, ali postoji jedan uvjet. Potrebno je promijeniti svijet odraslih. Odrasli se moraju ujediniti, imati povjerenje u dijete, stvoriti kvalitetno ozračje te tako mijenjati i same sebe. „Dijete nam obećava iskupljenje čovječanstva i mogli bismo reći da je to znanstvena istina koju predstavlja tajanstveni simbol Božića”, poručuje Montessori.

Nove vrijednosti

U nedostatku ljubavi prema drugima, ukidanju ljudskoga dostojanstva i moralnih normi na kojima je društvo počivalo putem naslijeđenih tradicija i vjerovanja, što se danas sve više ismijava i dokida, rađaju se neke nove vrijednosti koje čovjeka onečovječuju i oduzimaju mu svaki kredibilitet. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskog društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojemu se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret. Prisjetimo se istočnog grijeha: U znoju lica svog kruh ćeš jesti (Post 3,19)”, upozorava Montessori.

Tako i Svjetlo riječi radi i otkriva nove pojave u društvu i bavi se njima, ulažući svu energiju svojih suradnika i onih kojima je stalo prikazati da stvarnost koja nam se servira ima i svoje naličje. Često ista stvar poprima druge boje i dimenzije ovisno iz kojega kuta ju gledamo i u koje vrijeme. Ljudska priroda je povodljiva a stvarnost zavodljiva. Čuvajmo se kvasca farizejskoga!

[1] napredni kvalifikacijski test

Objava Naličje stvarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogrešna shvaćanja igre

Ipak, najveća kritika igri u nastavi ležala je u njezinoj percepciji razuzdane, nekontrolirane i neusmjerene aktivnosti djece. No, igra ne pripada nijednoj navedenoj odlici. Iskrivljena je slika koja igru, u duhu kritika tradicionalista, smješta samo u rano djetinjstvo. Je li suvišno reći da je dijete i u školi još uvijek dijete!? Istina, s novim, složenijim, kompleksnijim načinima zanimanja i igre. Najčešći stereotipi o igri jesu tumačenje igre kao aktivnosti bez pravila, apsolutnoj slobodi koja se ne kreće utvrđenim kolosijekom nastavnih planova i programa. Međutim, strukturalna obilježja igre pokazala su da se ona temelji na pravilima koja izazivaju i određuju transformaciju ponašanja. Postoji li igra bez pravila? Ako nema pravila, igra brzo okončava svoj tijek. Igra je, dakle, usmjerena aktivnost s jasno postavljenim pravilima i tijekom, i kao takva zauzima važno mjesto u psihologiji stvaralaštva i samoga oblikovanja individue. 

Igra u nastavnom procesu

Ako bi se zanemarila čisto racionalna promišljanja, zasnovana na logici, teorijsko utemeljenje i opravdanost nazočnosti igre u školi i nastavnom procesu je višestruko! Suvremeni metodičari igru kao pristup u izučavanju nastavnih sadržaja stavljaju visoko na skali uspješnih i kvalitetnih metoda. Temeljna karakteristika igre leži u psihologiji. Igra je zapravo usko vezana sa stvaralaštvom, suštinskom ljudskom osobinom. I upravo tu leži najvažnija odlika igre u odgoju i njezina mjesta u školi, gdje se institucionalno realizira odgoj i obrazovanje. Igrom se u odgojno-obrazovnom radu stvara interakcija ne samo između djece nego i djece i odraslih. Američki psiholog Jerome Bruner, koji je istraživao psihologiju obrazovanja, simboličku igru tumači kao specifičnu uzajamnost djeteta i odrasloga, u kojoj se djeca od strane odraslih smišljeno uvode u novine. Igra predstavlja ranu fazu još jednoga ljudskog svojstva – kapaciteta fleksibilnosti koji predstavlja sponu između igre i stvaralaštva. Stoga, igru ne treba podređivati drugim aktivnostima, nego te druge aktivnosti (prije svega učenje u školi) podređivati načelima fleksibilnosti. Iznimno je važno osnovne odlike igre prenositi u druge aktivnosti, a to su konkretno u školi: učenje, razvoj i odgoj. To je jedan od najopćijih argumenata za igru u školi i nastavi.

U istraživanjima kategorija razumijevanja u kognitivnoj psihologiji pokazalo se da ljudi razumiju kategorije ne po njihovim definicijama nego na osnovi primjera. Tako recimo suživljavanje kroz ponuđene elemente igre uloga može potaknuti elemente transformacije u ponašanju. Ako nestašnoga učenika uključite u aktivnosti gdje će kroz imitaciju predstaviti viteza, učenik će svoja neprihvatljiva ponašanja u školi tijekom igre imitiranja transformirati u kavalira. 

Jedan od vodećih svjetskih didaktičara Peter Gautschi navodi kako igra u nastavi pruža dobre kompenzacijske mogućnosti za kognitivni razvoj djece. S igrom se, prema njemu, povezuje čitav jedan niz pozitivnih asocijacija jer je igra stvaralački čin i razvija zadovoljstvo, sreću i iznenađenje. Igra potiče elemente očiglednosti, svjesne aktivnosti, demonstracije, kreativnosti, transformacije, ona motivira, realizira čulna saznanja i iskustva. Kreativnost kao istraživačka aktivnost doprinosi i epistemiološkim ishodima nastavnoga procesa.      Ovi tek parcijalni primjeri teorijskoga utemeljenja igre u školi i nastavi zorno pokazuju koliko je igra važan i nezaobilazan segment u učenju i odgoju, napose stasanju mladih generacija. Bitna se obilježja igre stoga moraju ugraditi u sve načine učenja u školi, u svim predmetima. Igra može biti eliksir koji će tradicionalni otklon od učenja i škole preobraziti u školu koja se voli i koja se živi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ima li mjesta igri u školi? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Montessorijevi su se preselili u Rim 1875., a iduće godine je Maria krenula u školu. Odrastala je u poticajnom obiteljskom okruženju uz majku koja joj je od malih nogu usadila ljubav prema čitanju. Bila je znatiželjna djevojčica, nemirnoga duha, ali marljiva i disciplinirana. Kršeći od početka postojeće konvencionalne barijere, Maria je s 13 godina uspjela upisati tehničku školu koju su tada, 1883. godine, pohađali isključivo dječaci. Uvijek su je zanimale prirodne znanosti pa je nakon srednje škole upisala medicinu. Iako su je roditelji upućivali na učiteljski poziv, Maria je željela studirati medicinu iako je to područje bilo dominantno muško. U prvom pokušaju je bila odbijena, ali posredovanjem pape Leona XIII., Maria uspijeva ući na sveučilište u Rimu 1980. godine i postati jedna od prvih žena koje su studirale medicinu u to doba. Iako je nailazila na velike prepreke prilikom studiranja, uspjela je diplomirati na medicinskom fakultetu 1896. godine.

Godinu nakon diplomiranja, točnije 1897., započinje raditi na Sveučilišnoj klinici u Rimu kao liječnica, a potom je otvorila vlastitu liječničku praksu 1899. godine. Prilikom jednog posjeta ustanovi za djecu s intelektualnim poteškoćama vidjela je da djeca nakon obroka kupe mrvice s poda i oblikuju ih. Pažljivo ih promatrajući, razumjela je da su djeca u potrazi za senzornom stimulacijom i aktivnostima koje bi uposlile njihove ruke. Odmah joj je bilo jasno da je s ovom djecom potrebno raditi na poseban pedagoški način. Ovo iskustvo ju je ponukalo da se počne zanimati za djecu s poteškoćama. Također je vjerovala da je s djecom s posebnim potrebama kao i s djecom koja imaju psihičkih problema potrebno raditi na poseban, njima prilagođen način, ali ne u bolnicama, nego u školama. Bila je potpuno uvjerena da su intelektualne poteškoće kod djece prvenstveno pedagoški problem te da za razvoj djeteta nije dovoljna samo briga za tjelesno zdravlje.

Montessori pedagogija

Da bi se što bolje upoznala s ovim izazovima upisala je studij pedagogije i psihologije, a zanimala se i za antropologiju. Zahvaljujući ovim nastojanjima, 1900. godine postaje voditeljicom Pedagoškog instituta Scuola Magistrale Ortofrenicai. Marija Montessori je 1904. godine dobila svoju vlastitu katedru za antropologiju na Univerzitetu u Rimu, gdje je radila do 1908. godine, provodeći različita pedagoška istraživanja.

Casa dei bambini (Dječju kuću) otvara 1907. godine i oprema je namještajem i različitim materijalima primjerenim djeci, koje je sama osmislila. Poseban senzo-motorički materijal je pred djecu postavljao određene zahtjeve, a djeca su kroz igru koristila materijale po svom izboru. Zbog pažnje koju su uživala, djeca su razvijala pozitivno društveno ponašanje. Bila su ljubazna, otvorena i pokazivala su veliko zanimanje za sve što ih okružuje.

Ovaj pristup je Montessori opisala u knjizi Samostalni odgoj u ranoj dječjoj dobi, objavljenoj 1909. godine. Kako je njen rad postajao sve poznatiji, 1929. godine osniva svoju udrugu, Association Montessori Internationale – Međunarodnu udrugu Montessori, AMI.

Ubrzo se u mnogim zemljama osnivaju Montessori udruženja koja zbog različitih političkih previranja bivaju različito doživljena. Nekima je rad zabranjen, kao npr. u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata, u Italiji u vrijeme fašizma i u Njemačkoj u vrijeme nacizma. Ni komunističke zemlje nisu bile otvorene prema Montessori školama jer je autorica povezivala svoj rad s visokim etičko-moralnim i idealističkim zahtjevima. Iako je u početku radu pristupila na znanstven način, religijsko određenje njenog života je bilo sveprisutno, i time dodatno obogatilo njen rad. Autori Seitz i Hallwachs ističu: „Kao pobožna Talijanka bila je i sama vrlo dosljedna u katoličkoj vjeri. Njena religijska razmišljanja ostavila su traga i u ‘svemirskom odgoju’ koji je od izuzetne važnosti za Montessori-pedagogiju. Stoga Montessori-pedagogija ima i svoja religijska obilježja.”

Marija Montessori 1939. godine odlazi u Indiju gdje vodi tromjesečni tečaj za tamošnje učitelje i tamo je zatiče Drugi svjetski rat. Tako ona ostaje u Indiji sedam godina jer je Britanci zadržavaju u ratnom zarobljeništvu. Međutim, nisu joj branili raditi te ona neumorno piše, predaje i podučava. Obučila je više od tisuću učitelja u Indiji, istodobno održavajući seminare i provodeći istraživanja. Tek se 1946.godine uspijeva vratiti u Europu, u kojoj su mnoge Montessori škole opet aktivno funkcionirale. U Italiji je bilo pet dječjih kuća u kojima se radilo po Montessori metodi.

Kao što je već spomenuto, Marija Montessori je temeljila svoju pedagogiju na znanstvenom promatranju spontanoga učenja djece, na poticanju djeteta da samostalno otkriva svijet, da se razvija sukladno svojim mogućnostima. Središte Montessori pedagogije bilo je i jest dijete. Ona je isticala da je sloboda temelj, uvjet i cilj pedagogije. Stoga je odgajala djecu omogućujući im neometan razvoj u pedagoški osmišljenim okvirima.

Kako je bila i liječnica, bavila se i biološkim procesom nastajanja života. Precizno je pojasnila događaj u kojem se jednostavnom podjelom zametka razvija komplicirani mehanizam. Osobito je vrijedno njeno zapažanje da dijete ima prirođene mogućnosti za vlastiti razvoj. Čudo stvaranja, po njoj, nije izolirani događaj, već nešto što se otvara prema vlastitom svijetu. Isticala je da i za vrijeme prenatalnog razdoblja do djeteta dopiru podražaji iz izvanjskog svijeta. Kod djece se vrlo rano razvija organ sluha, te ona mogu čuti razne šumove i vibracije. Zametak ima razvijeno i osjetilo dodira, pokreće prste i ruke kad u maternici želi nešto dotaknuti.

Primijetila je da prerano rođena djeca pri sisanju razlikuju slatko od kiselog i da im se slatko puno više sviđa. Posebno je govorila o pedagoškoj odgovornosti odraslih prema nerođenoj djeci. Ona je vjerovala u aktivni život duše ljudskog bića od trenutka začeća. Prema Mariji Montessori malo dijete je još prije rođenja ne samo biološki organizam nego prije svega duševni organizam. Trenutak rađanja je radikalni prijelaz iz jednog svijeta u drugi. Taj prijelaz je olakšavan prirodnim porođajem i značajnošću majke. Majka je za dijete spona. Ona je onaj bitni nastavak kontinuiteta. To je ona elementarna tačka koja nas iz prijašnjeg života prati u novi život. Priroda se za to pobrinula: dijete preko dojenja opet postaje jedno s majkom. To je trenutak najdublje intimnosti i to se ničim ne može zamijeniti.

Odgajanje djece

Montessori je smatrala da ljudska vrsta ima dva embrionalna razdoblja, odnosno dvije faze: jedna je prenatalna, slična odgovarajućem razdoblju u životinja, a druga postnatalna, rezervirana isključivo za čovjeka. Za nju je dijete biće koje se izgrađuje u skladu s uvjetima svijeta koji ga okružuje. U svojoj knjizi Upijajući um posebno je podvlačila: „Sredina u kojoj djeca odrastaju jest instrument koji značajno utječe na njihov odgoj. Jer dijete uzima sve što zatekne oko sebe, ‘upija’ i ‘ugrađuje’ u vlastito biće. Svojim neograničenim mogućnostima ono je u stanju biti preobražavatelj čovjeka, kao što je i njegov stvaratelj. Dijete nam daruje novu viziju i veliku nadu. Odgajanjem djece možemo mnogo pridonijeti dubljem shvaćanju i produhovljenju čovjeka, kao i njegovom većem blagostanju.”

Maria Montessori je kroz promatranje djece i njihovih aktnovnosti i interesa, osmislila jedan sasvim novi pristup odgoju i obrazovanju. Uskladila je postupke i sadržaje rada s dječijim potrebama i mogućnostima, dajući im veću slobodu izbora u mnoštvu materijala izrađenih različito, ovisno o težini i složenosti. Pedagoške ideje Marije Montessori utjecale su na odnos roditelja prema djeci, kao i na rad samih odgojitelja u predškolskim ustanovama. Općenito se pogled na dijete promijenio.

Osnovno pitanje koje postavlja Maria Montessori kroz svoj pedagoški pristup jest – treba li djetetu pomoć drugih? Marija Montessori smatrala je da će djeca ostvariti svoje prirodne potencijale i razviti se u odgovorne i plemenite osobe, ako im se dopusti sloboda samostalnog biranja onoga čime će se baviti u okolini koja je usklađena s njihovim razvojnim potrebama. Stoga je i geslo Montessori pedagogije: „Pomozi mi da uradim sam”, a nastalo je iz sagledavanja odnosa dijete – odrasli i uloge odraslog u procesu učenja. Montessori je posebno naglašavala samostalnost i odgovornost djece te poštivanje djeteta od strane odraslih. Danas kada odrasli nastoje ‘olakšati’ djetetu život, radeći stvari umjesto njega, ne dopuštajući mu napore i onemogućavajući samostalnost, a time i kreativnost, ovaj slogan bi trebao biti pokazatelj kojim putem ići. U Montessori vrtićima i školama djecu se podučava upravo navedenim vještinama kojima se onda razvija i veće samopouzdanje djeteta i povjerenje u druge. Još je i Jagoda Truhelka poručivala roditeljima i odgojiteljima: „Čim se ukaže prilika, stavimo djecu pred zadatke, koji će zahtijevati od njih izvjesnu snagu i napor u svladavanju, spoljašnjih, a još više unutrašnjih poteškoća i zapreka.” Dakle, naglasak nije na podučavanju djeteta, nego je potrebno osigurati poticajnu okolinu koja će utjecati na buđenje dječje prirodne radoznalosti i omogućiti kroz igru spontano učenje otkrivanjem. Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost. Kako su skupine djece mješovite dobi, tako mala djeca uče od starije koja, pak, utvrđuju svoje znanje pomažući mlađima. „Da bismo uspjeli u onome u čemu je dijete uspjelo tokom prve tri godine života, nama odraslima trebalo bi šezdeset godina napornog rada”, podsjeća nas Marija Montessori.

Zbog popularnosti njenih škola i uspješnosti primjenjivanih metoda, Marija Montessori je tri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir 1949., 1950. i 1951. godine. Njezin posljednji javni angažman bio je onaj na Devetom međunarodnom Montessori kongresu u Londonu, 1951. godine. Umrla je u svibnju 1952. u Nizozemskoj. Marija Montessori je na koncu svog ovozemnog života uputila katoličkom Montessori udruženju sljedeću poruku: „Djeca su nam poslana kao kiša koja dolazi iz duše, kao bogatstvo i obećanje koje se uvijek može ispuniti; naša je dužnost da se pobrinemo i da pripomognemo da se to sve zaista i ispuni. Nemojte misliti da je dijete slabić; dijete je ono što će izgraditi ličnost čovjeka.”

Objava Maria Montessori: Pomozi mi da uradim sam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Travnički krijes

Malena Franjka, kako su je od milja zvali, bila je naoko živa, nestašna djevojčica. Uvijek rado viđena u društvu, vedra, začetnica svake igre i šale, kolovođa ostale djece, u školi duša i središte svega. Znala je, kako sama piše, biti i kažnjena zbog nemira, a nisu izostajala ni prva odgojna sredstva – „rešt” i šiba. Često je vršnjake zabavljala raznim pričama i dosjetkama koje bi najčešće u svojoj maštovitosti izmišljala i upravo su one bile njezina prva književna tepanja, ali i razlog dječjemu smijehu. U duši toga živahnog djeteta rano se začeo i bujan duhovni život. Posve je odlučila još u pučkoj školi posvetiti se Gospodinu u redovničkome staležu te je u skrovitosti vršila razna pokornička djela.

Pedagogija s. Bernardine

Nikakvo čudo što je mala Franjka željela biti učiteljica jer je učiteljsku „karijeru” započela već u svojoj djetinjoj dobi. U učiteljskoj školi upoznala je razne pedagoške struje, ali je zadržala vlastite poglede o svrsi i sredstvima odgoja. Slijedila je Isusovu pedagogiju ljubavi i stvorila plan o vlastitom pedagoškom postupanju kojemu je ostala vjerna do smrti, a on je glasio: Čisti i apsolutni idealizam do krajnjih granica uvijek i svagdje! Vrhovni uzor bio joj je Isus, prijatelj malenih, grešnika, sirota – Učitelj koji je u prispodobama otvarao svoja usta. Svom se dušom klanjala Kristovoj ljubavi i milosrđu pa joj je stoga bio blizak program sv. Vinka Paulskoga, utemeljitelja redovničke Družbe kojoj je pripadala. Štovala je i druge svece, osobito one zadivljene Kristovom ljubavlju. Nadahnjivala se duhovnošću sv. Franje Asiškoga, a pedagoški Preventivni sustav sv. Ivana Bosca i njegovo geslo: „Dopustiti djeci sve osim grijeha!” posve je usvojila. Tako je upravo ona počela po Bosni širiti salezijansku duhovnost daleko prije negoli su don Boscovi sinovi stupili na njezino tlo.

Književni ostvaraji

Na književnost s. Bernardine prvi su upozorili hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar Ljubomir Maraković te pisac katoličkoga nadahnuća Petar Grgec, kasnije i Jakša Čedomil, Velimir Deželić ml. te Josip Andrić. Sa školske pozornice brzo je dospjela u zagrebačko kazalište gdje su njezini vrlo uspjeli igrokazi Mali vrtec ograjen i Blagoslov ljeta prikazani skupa s Misom Marka Soljačića. Ta su djela odmah naišla na vrlo pozitivnu kritiku svih gledatelja, osobito zagrebačke inteligencije. Oduševljeni gosti iz ondašnje Čehoslovačke odlučili su te komade uprizoriti i u Pragu, a u sarajevskome kazalištu, u povodu 50. obljetnice Zavoda sv. Vinka, uz Vrtec izveden je i njezin igrokaz Kraj nazaretskog zdenca. Djela joj nisu izvođena čitavo stoljeće, sve do 5. studenoga 2022., o 150. obljetnici dolaska sestara milosrdnica u Mostar i 90. od njezine smrti. Prema povijesnim podatcima upravo se u Mostaru posljednji put prije 101 godinu, o 50. obljetnici Zavoda sestara, izvodio njezin dramski komad Na Veleži koji je, nažalost, izgubljen.

Autorica u djelima hodi krajevima narodne pjesme koju su prije nje dramatizirali neki drugi naši pjesnici – oni su priređivali drame od herojskih svjetovnih pjesama, a ona od religiozne pjesme koja je dotad bila pepeljuga u našemu narodnom pjesništvu. Uspijevala je pritom od najsitnijih elemenata stvoriti veličanstvene prizore. Vješto pripovijeda snažnom slikovitošću pri čemu široki spektar slika neprestano teče pred njezinim očima kao najživlji film i transformira vizualno u riječ (Mali vrtec ograjen, nastao na osnovi narodne pjesme iz Svete Jelene kod Crikvenice).

Osim narodne pjesme dramatizirala je i biblijske događaje. Njezina jednočinka Kraj nazaretskog zdenca pisana je impresionistički, bez većih književnih težnja, ali joj zato Jeftina kći, tragedija u pet činova, utvrđuje časno mjesto u književnosti. Komad je pun napetih prizora i starozavjetne lirike koja odaje sve osobine pjesničkoga talenta. Njezina književnost nije bila čista i dotjerana jer je nastajala u predasima nastavničkih i redovničkih obveza, po narudžbi i u prigodi, ali je autorica pokazala spretnost pjesničkoga opažanja, živost opisivanja i dirljivost nizanja događaja pa su joj djela ipak svjedoci dobroga pripovjedačkoga talenta. U djela je umjela unijeti svu svoju prirođenu duhovitost i probuditi čitateljsku radoznalost.

Za autoricu je Bog neiscrpno vrelo estetskoga uživanja. Iz čovjekova odnosa prema Bogu proizlazi i njegova sposobnost stvaranja ljepote – to se zbiva u umjetnosti. A svaka prava umjetnost traži idealni svijet vječne istine, prauzrok i izvor ljepote, Boga. Time autorica potvrđuje kako je pravi umjetnik samo onaj koji je bogoduh. Istina o Bogu kao najvećem umjetniku iščitava se osobito u djelima u kojima se isprepliće ljepota prirode, obiteljski skladan život, ognjište, sjedinjenje ljudskoga i božanskoga, a sve to spisateljica spretno protkiva neiskvarenom dječjom maštom. Autoričine literarne poruke sadrže visoku estetsku kvalitetu pa je i to razlog zašto bi njezina djela trebala doživjeti afirmaciju. Njezin jezik karakteriziraju jednostavnost izraza, pokretljivost i melodičnost, poante azurno vedre, izvanredna dinamika i tečnost pripovijedanja, sklad ritma i lirska intonacija.

Pjesme su joj često prigodničarskoga karaktera i na brzinu spjevane, ali ima među njima i trajnih umjetnina u kojima se osjeća pravi pjesnički talent, primjerice u pjesmi Blago. U kratkim pripovijetkama (Naš svijet, Majka Makabejka, Jelinka) autorica oslikava predjele, ljude i običaje svoga zavičaja. Nastoji stišati emocije i progovoriti glasom neutralna naratora. U trenutcima nadahnuća priča joj biva temeljita, postupci likova uvjerljivi, rečenica stilski oblikovanija i snažnija, doimajući se ponekad poput lirike u prozi.

Iako je pripadala Društvu hrvatskih književnika i za svoj rad od struke dobila velika priznanja, tek se u posljednje vrijeme interpretativno-analitički stidljivo pristupa njezinim djelima. Kritika ni do danas nije ocijenila autoričin prinos domaćoj književnosti, niti joj je odredila mjesto u povijesti književnosti tako da njezino književno stvaralaštvo ostaje do daljnjega nepravedno zanemareno, osobito u svijetu dječje književnosti. Djela su joj uglavnom rasuta po raznim časopisima, mnoga u rukopisima još čekaju izlazak na svjetlo dana, a mnoga su, nažalost, zagubljena.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Književnost s. Bernardine Horvat pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.