Učiti kroz igru, pitanje je oko kojega se danas mnogo razgovara u onim stručnim krugovima koji se bave metodikom i didaktikom nastave. Ako bi se napravio grubi rez, onda bi se mišljenja i stavovi oko ovoga pitanja mogli podijeliti na one koji smatraju da igri nije mjesto u nastavnom procesu i one koji igru vide kao ključni element u odgoju i obrazovanju. Ta teorijska naklapanja jednih i drugih istina daleko su od neke šire javnosti. Djeca i roditelji institucionalno obrazovanje promatraju kroz sferu učenja, najčešće onoga receptivnog, bliskoga tradicionalnoj školi. Budimo iskreni, nasljednici smo takvoga pristupa u odgoju i obrazovanju, koji je sveprisutan i danas i duboko ukorijenjen u društvu. Iako su brojne aktivnosti u području reforme obrazovanja kod nas i u zemljama regije, sukladno suvremenim principima nastave, mnogo toga promijenile i osuvremenile, tradicionalna nastava je nerijetko prisutna. I neka je! Ona ima svoje brojne prednosti. Ali problem nastaje onda kada je samo takav vid nastave prisutan. S druge strane, interaktivna nastava već je odavno ušla u školske učionice i metodiku nastave, evoluirajući u temeljnim postavkama cjelokupni nastavni proces. Kako je već navedeno, daleko bi bilo od istine jedan ovakav trend generalizirati i nominirati ga sveobuhvatnim. Zagovornici tradicionalne nastave, sadržane ponajprije u generiranju i akumuliranju informacija, te njihovoj interpretaciji po principu zrcala, kritizirali su nove metodičke pristupe. Argumenti te kritike ponajprije leže u tvrdnjama da se novim pristupima razvijaju samo vještine, a znanja ostaju na marginama nastavnoga procesa. Kritici su dodani i stavovi kako je nastava na taj način poprimila odlike igre, a škola postala vrtićem! Priče i sjećanja iz školskih dana o strašnim profesorima koji u udžbeniku prate redoslijed riječi u rečenicama koje izgovara učenik, stupnju vrednovanja znanja Boga, profesora i učenika nisu nikakvi apedagoški i blasfemični mitovi. Takvi učitelji su postojali, o njima se pričalo više nego o predanim i empatičnim učiteljima. Stoga, u tako oblikovanom društvu i definiranju obrazovanja i odgoja, jednako blasfemično je bilo pomisliti a kamoli izreći ili inkorporirati igru u školi.
Pogrešna shvaćanja igre
Ipak, najveća kritika igri u nastavi ležala je u njezinoj percepciji razuzdane, nekontrolirane i neusmjerene aktivnosti djece. No, igra ne pripada nijednoj navedenoj odlici. Iskrivljena je slika koja igru, u duhu kritika tradicionalista, smješta samo u rano djetinjstvo. Je li suvišno reći da je dijete i u školi još uvijek dijete!? Istina, s novim, složenijim, kompleksnijim načinima zanimanja i igre. Najčešći stereotipi o igri jesu tumačenje igre kao aktivnosti bez pravila, apsolutnoj slobodi koja se ne kreće utvrđenim kolosijekom nastavnih planova i programa. Međutim, strukturalna obilježja igre pokazala su da se ona temelji na pravilima koja izazivaju i određuju transformaciju ponašanja. Postoji li igra bez pravila? Ako nema pravila, igra brzo okončava svoj tijek. Igra je, dakle, usmjerena aktivnost s jasno postavljenim pravilima i tijekom, i kao takva zauzima važno mjesto u psihologiji stvaralaštva i samoga oblikovanja individue.
Igra u nastavnom procesu
Ako bi se zanemarila čisto racionalna promišljanja, zasnovana na logici, teorijsko utemeljenje i opravdanost nazočnosti igre u školi i nastavnom procesu je višestruko! Suvremeni metodičari igru kao pristup u izučavanju nastavnih sadržaja stavljaju visoko na skali uspješnih i kvalitetnih metoda. Temeljna karakteristika igre leži u psihologiji. Igra je zapravo usko vezana sa stvaralaštvom, suštinskom ljudskom osobinom. I upravo tu leži najvažnija odlika igre u odgoju i njezina mjesta u školi, gdje se institucionalno realizira odgoj i obrazovanje. Igrom se u odgojno-obrazovnom radu stvara interakcija ne samo između djece nego i djece i odraslih. Američki psiholog Jerome Bruner, koji je istraživao psihologiju obrazovanja, simboličku igru tumači kao specifičnu uzajamnost djeteta i odrasloga, u kojoj se djeca od strane odraslih smišljeno uvode u novine. Igra predstavlja ranu fazu još jednoga ljudskog svojstva – kapaciteta fleksibilnosti koji predstavlja sponu između igre i stvaralaštva. Stoga, igru ne treba podređivati drugim aktivnostima, nego te druge aktivnosti (prije svega učenje u školi) podređivati načelima fleksibilnosti. Iznimno je važno osnovne odlike igre prenositi u druge aktivnosti, a to su konkretno u školi: učenje, razvoj i odgoj. To je jedan od najopćijih argumenata za igru u školi i nastavi.
U istraživanjima kategorija razumijevanja u kognitivnoj psihologiji pokazalo se da ljudi razumiju kategorije ne po njihovim definicijama nego na osnovi primjera. Tako recimo suživljavanje kroz ponuđene elemente igre uloga može potaknuti elemente transformacije u ponašanju. Ako nestašnoga učenika uključite u aktivnosti gdje će kroz imitaciju predstaviti viteza, učenik će svoja neprihvatljiva ponašanja u školi tijekom igre imitiranja transformirati u kavalira.
Jedan od vodećih svjetskih didaktičara Peter Gautschi navodi kako igra u nastavi pruža dobre kompenzacijske mogućnosti za kognitivni razvoj djece. S igrom se, prema njemu, povezuje čitav jedan niz pozitivnih asocijacija jer je igra stvaralački čin i razvija zadovoljstvo, sreću i iznenađenje. Igra potiče elemente očiglednosti, svjesne aktivnosti, demonstracije, kreativnosti, transformacije, ona motivira, realizira čulna saznanja i iskustva. Kreativnost kao istraživačka aktivnost doprinosi i epistemiološkim ishodima nastavnoga procesa. Ovi tek parcijalni primjeri teorijskoga utemeljenja igre u školi i nastavi zorno pokazuju koliko je igra važan i nezaobilazan segment u učenju i odgoju, napose stasanju mladih generacija. Bitna se obilježja igre stoga moraju ugraditi u sve načine učenja u školi, u svim predmetima. Igra može biti eliksir koji će tradicionalni otklon od učenja i škole preobraziti u školu koja se voli i koja se živi.
