Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”

Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.

Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.

Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.

Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.

Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.

Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.

Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”

Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.

Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.

Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.

I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.

Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.

Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.

Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.

U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.

Objava Kako dobrota nalazi put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zato je pitanje vjernosti potrebno promatrati s misaonom jasnoćom i duhovnom dubinom. Zahtjevnost i važnost te teme toliko su velike da ćemo joj posvetiti tri zasebna priloga. U ovome ćemo se prvom usredotočiti na značenje osobne ljubavi i na razloge zbog kojih ona ne može opstati bez vjernosti – toga prostora u kojem ljubav dozrijeva, donosi plod, nalazi svoj mir, postojanost i radost.

Ljubav nije ugovor, nego otajstvo

Vjernost se danas često svodi na dvije krajnosti: ili na prolaznu osjećajnu privrženost ili na hladnu moralnu obvezu. No, ni jedno ni drugo ne pogađa bit. Ako se vjernost temelji samo na osjećaju, ona se gubi čim se promijeni raspoloženje. Ako se, pak, shvati samo kao obveza, postaje beživotna forma. U oba slučaja ljubav vene.

Istinska vjernost nije ni sentimentalna ni formalna. Ona je unutarnji zahtjev same ljubavi. Ne postoji „dužnost vjernosti” izvan ljubavi; postoji samo dužnost ljubiti, i iz nje prirodno izrasta vjernost. Ljubav koja doista zahvati dušu ne može ne biti vjerna. Kad ljubav želi trajati, ona iznutra rađa obećanje: „Ostat ću s tobom do smrti.”Vjernost nije puki dodatak ljubavi, nego njezin dokaz i zrelost. Bez nje ljubav ostaje tek emocija, a s njom postaje put svetosti.

Kao što korijen drži stablo i kad oluja prođe, tako i vjernost drži ljubav kroz promjene.Vjernost ne zatvara, nego otvara: ona čini da se ljubav produbljuje, postaje sposobna za tišinu, za trpljenje i za radost koja ne ovisi o prolaznom osjećaju, nego o stalnosti dara. U samoj dubini ljubavi nalazi se težnja da traje. Ljubav i vjernost nisu dvije odvojene kreposti, nego dvije strane istoga pokreta srca: ljubav daje smjer, a vjernost daje postojanost. Kad čovjek voli neku osobu, u samom se činu ljubavi već skriva želja da to bude zauvijek. Vjernost je stoga ljubav u vremenu, njezin dah koji ne prestaje disati ni kad osjećaji utihnu. Bez vjernosti ljubav ostaje tek doživljaj bez korijena, trenutak koji ne može sazreti u odnos. A vjernost bez ljubavi postaje suha dužnost, jer nema u sebi topline darivanja. Tek njihovo jedinstvo čini da ljubav postane životna, pokret koji se ne iscrpljuje, nego uvijek iznova obnavlja iz izvora Božje vjernosti. Tako se otvara pitanje: kako ta ljubav u čovjeku raste i sazrijeva? Na kojim se razinama ostvaruje i kako prelazi iz osjećaja u slobodu, iz slobode u predanost?

Razine ljubavi: strastvena, voljna i osobna

Čovjek je biće koje voli na više razina.

Prva razina je strastvena ljubav. Ona dotiče tijelo, osjećaje, ljepotu koja privlači. To je prva iskra, plamen koji se brzo rasplamsa i hvata sve pred sobom. Strast sama po sebi nije zla. Zlom postaje ako je se stavi na mjesto koje joj ne pripada, ako nije vođena razumom. Jer strast je tek početak, znak da je srce živo i sposobno za divljenje. Ali kao i svaki oganj, mora biti stavljena u ognjište inače sagori ono što bi trebala grijati.

Druga razina je ljubav volje. Tu se ljubav uzdiže iznad promjenjivih osjećaja i postaje slobodna odluka da se drugome darujem. Ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih pročišćuje i usmjerava. To je ljubav koja je sposobna reći: „Hoću voljeti”; „Odlučujem da ću te voljeti”. Sv. Toma Akvinski opisuje volju kao duhovnu težnju prema dobru koje razum spoznaje. Takva ljubav nije hladna. Ona je, naprotiv, žar prosvjetljen i vođen svjetlom razuma i koji je postao postojan.

U tom prostoru rađa se osobna ljubav, ona koja ne ljubi samo neko „dobro” u drugome, nego samu osobu, „jer je to ona, jer je to on.” To je ljubav koja vidi osobu u njezinoj jedinstvenosti i trajno želi njezino istinsko dobro, a ne vlastitu ugodu, čast ili moć. Osobna ljubav spaja tijelo i dušu, osjećaje i duh, um i volju, i tako postaje most između ljudskoga i božanskoga. Ona više ne traži samo da bude ljubljena, nego želi ljubiti, i u tome nalazi svoju radost. Takva ljubav ne mjeri koliko prima, nego koliko se daruje. To je ljubav sposobna za rast jer ne traži sebe, nego drugoga.

Od ljudske prema božanskoj vjernosti

Kad ljubav dosegne tu osobnu razinu, postaje jasno da vjernost nije tek moralna krepost, nego otajstvo koje nas uvodi u samo Božje srce. Bog sam otkriva svoje ime kao „Bog vjeran i milosrdan” (Pnz 7,9). Njegova ljubav ne odustaje: „Ako me i majka zaboravi, ja tebe neću zaboraviti” (Iz 49,15). Čovjek, stvoren „na sliku Božju” (Post 1,27), pozvan je da tu Božju vjernost živi u vlastitoj ljubavi.

Ljudska ljubav, da bi išla do kraja, mora prijeći u božansku dimenziju jer samo Božja vjernost može održati našu. Brak je upravo zato sakrament vjernosti. Supružnici ne daju obećanja samo jedno drugome, nego zajedno Kristu, koji ih povezuje i daje snagu da njihova ljubav ne umre, nego da raste, čisti se i preobražava. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu” (Ef 5,25) – to je srce sakramenta. Ljubiti do kraja, vjerno i ustrajno, moguće je samo u zajedništvu s Njegovom ljubavlju.

U braku, kao i u prijateljstvu i svećeništvu, vlada ista dinamika: ljubav, da bi bila vjerna, mora biti ucijepljena u Ljubav koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Vjernost tada više nije samo ljudski napor nego slatko sudjelovanje u Kristovoj vjernosti.

Vjernost kao radost i plodnost

U kršćanskom životu vjernost nije breme, nego put do radosti. Samo ono što traje daje mir; samo ono što ostaje vjerno postaje plodno. Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni” (Iv 15,4). Vjernost je upravo to ostajanje, ta tiha, svakodnevna povezanost s Onim koga ljubimo. Ona nije statičnost, nego trajni pokret srca koje se vraća svome izvoru. U vjernosti učimo hodati istim putem s Bogom, sa supružnikom, s prijateljem – ne zato što je to lako, nego zato što Božja ljubav i vjernost vrijedi više od svega prolaznoga.

Kad čovjek otkrije ljepotu vjernosti, više ne traži uzbuđenje novoga, nego dubinu istoga: radost srca koje se svakoga dana ponovno daruje. U tom darivanju ljubav ne postaje siromašnija, nego zrelija; ne gubi, nego se iznova rađa. U svijetu koji mjeri vrijednost po promjeni, vjernost je najradikalniji oblik novosti. Ona je novo srce koje se ne zasiti ljubiti.

Molitva za vjernost

Svijet u kojem živimo rijetko nas poučava vjernosti. A ipak, Bog nas i danas želi povesti uskim putem koji vodi k njoj – putem molitve i vježbanja u kreposti. Molitva je sveti prostor u kojem postojanost učimo u susretu s Bogom koji uvijek ostaje vjeran, jer samoga sebe ne može zanijekati (usp. 2 Tim 2,13). S pouzdanjem mu se obratimo riječima poput ovih:

Gospodine, nauči me da budem vjeran.
Učini da tvoja ljubav u meni bude nepokolebljiva.
Kad osjetim zasićenje, podsjeti me na blagost svoga Srca.
Kad me kušnje oslabe, učvrsti me u darivanju.
Udijeli mi da iskusim radost u življenju vjernosti
i po njoj pronađem mir i puninu života.
Amen.

Objava Ljubav i vjernost: Od strasti do osobne predanosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nismo li svi u svojevrsnom prolasku kroz ovaj život dali sebi previše važnosti, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo. Vlastita ranjivost čini nas osjetljivima i nezaštićenima. Takvo stanje ostavlja različite posljedice na svijest pojedinca, ali i njegov odnos prema drugima. Obitelj stoga predstavlja važno uporište, sklonište od nepoznatih izazova i svakodnevnih nedoumica. „…’Zlo’ vani veoma dobro komunicira, a to je dodatan razlog zašto je važno da obiteljska komunikacija postane učinkovitija i moćnija”, zaključuje Federica Benassi, autorica knjige Roditelji vs. adolescenti.

Izazovi obitelji i škole

One, kojima je po Le Goffu „zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge” nazivamo učiteljima. Velika je to i važna zadaća kojoj ostaju vjerni oni najuporniji. Prijenos znanja i poučavanje je kompliciran proces, često nezahvalan i mukotrpan. Vidi se to po odnosu društva prema ovoj profesiji, a i prema odnosu korisnika odgojno-obrazovnih institucija. Mladi će se radije prepustiti umjetnoj inteligenciji da upravlja njima i ispunjava njihove zadatke, umjesto da se sami prime posla. U potpunoj konfuziji shvaćanja opterećenosti pojedinca silnim zadaćama i poslovima našli su se samozvani eksperti koji su odlučili rasteretiti čovjeka, učiniti mu život jednostavnijim, umetnuti mu alatke u ruke, ali i u glavu, te ga spriječiti u donošenju vlastitih odluka. Čovjek postaje rob određenih želja i postignuća i rijetko zastane da bi se zapitao je li to doista ono što mu treba. Nametnuti parametri modernog života guraju ga u neke kalupe koji mu nisu prirodni. Ipak, ne bježi od zamke u koju upada jer mu je ona servirana na zlatnom tanjuru pričina i taštine. Le Goff kazuje: „Povezivanje osobnog razmišljanja i njegovog širenja podučavanjem svojstvo je intelektualca.” Cijene li se danas takvi intelektualci, ljudi širokoga raspona znanja, vještina, umijeća, kompetencija, aktivni sudionici društvenih zbivanja, neovisni kritičari mudroga pristupa? Sveprisutna razmišljanja koja od čovjeka žele stvoriti pasivnoga promatrača ili potrošača, kojemu je sve nadohvat ruke i čiji mozak polako odstupa od svoje prvotne namjene, ne izgledaju obećavajuće. Upitno je koliko je dobro čovjeka na pameti onima koji putem umjetne inteligencije hoće svime ovladati pa i ljudske misli osloboditi. „Ako želimo nadvladati te bolesne jednostranosti našeg vremena, potrebno je da se okrenemo prema onim vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem”, savjetuje Christa Meves u knjizi Manipulirana neumjerenost.

Stalna upozorenja kako su djeca nezaštićena pred novom tehnologijom, kako je vršnjačko nasilje sveprisutno uslijed intenzivnoga igranja igrica, kako se djeca otuđuju, ne komuniciraju, zapadaju u depresiju i gube mogućnosti jasnoga izražavanja čine se nesuvislim pred najezdom silnih reklama i upliva tehnologije u privatnu sferu pojedinca. „Što rade influenceri? Oni ‘dijele’ videa, ‘dijele’ fotografije i članke, ‘dijele’ različite članke na društvenim mrežama s ciljem, naravno, da se prošire, poput vodenih ospica”, zaključuje Federica Benassi. A vodene ospice su, znamo, zarazne. Na svakom koraku, u obitelji, u javnom prostoru, na ulici vidimo duhom odsutne pojedince obuzete nekim sadržajima ili igricama. Jako je važno odučiti djecu od ovakvih navika (ako su ih već stekla), pojašnjavati svrhu svake aktivnosti, provoditi zajedno vrijeme na zraku, u ugodnom promatranju prirode i njezinih blagodati. Federica Benassi ističe važnost obitelji i njezine uloge u odgoju zdravoga pojedinca čiji se značaj ogleda u zajednici koja u njega ulaže i koja se na njega oslanja. „Obitelj je najmanji i najvažniji oblik ljudskog društva, ona je korijen koji podupire cijeli sustav. Botaničari dobro znaju da je vidljivi dio stabala, onaj nadzemni, ogledalo njihova korijenskog sustava. Kada je korijenje zdravo i dobro usidreno u plodno tlo, grane i lišće također će biti zdravi i bujni.”

Ohrabruje inicijativa da se u školama zabrani korištenje mobitela (kada je uopće bilo dopušteno?). Iz odgojno-obrazovnih ustanova koje su ovu zabranu već primijenile, stižu informacije kako su djeca opet djeca, trče, druže se, komuniciraju. Sretniji su u susretu s drugima, razmjenjuju punim riječima svoje misli, ideje, nove činjenice koje su upravo spoznali. I svi su sretni i radosni kao da je to dosad bilo nešto nedostižno!?! Uloga učitelja kao onoga koji prenosi znanje, upućuje, savjetuje, postaje još vidljivija, značajnija i vrjednija. „Među tolikim nazivima: znanstvenici, učenjaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mišljenja nije uvijek bila jasna) ova riječ (klerik) opisuje krug točno određenih obrisa: krug učitelja na školama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, razvija u gradskim školama XII. stoljeća, a puni procvat doseže u XIII. stoljeću na sveučilištima.” Danas je omiljena tvrdnja mnogih relevantnih čimbenika da živimo u informacijskom društvu te time i u društvu znanja. Međutim, Konrad Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti ističe da se ovome može sasvim opravdano suprotstaviti teza da živimo u „dezinformacijskom društvu”. Kvalitetno obrazovanje je predmet zajedničkoga interesa svih uključenih u ovaj proces jer omogućuje pojedincu da postane dobar građanin. Ipak, ne bi se smjelo dogoditi da je društvu važnije stvoriti dobroga građanina, nego dobroga, marljivog i sretnog čovjeka, upozorava Hartmut von Hentig u knjizi Humana škola.

Znanje i duhovnost

Učitelji i roditelji kontaktiraju online, e-dnevnici nude sve moguće informacije o učenicima. Nema iznenađenja, straha, radosti, čežnje da se podijeli dobra vijest ili sakrije loša u nadi da će uskoro biti prilike za njezino ispravljanje, a roditelji pošteđeni nepotrebne brige. Ne, već je sve pušteno u eter. I prije nego dijete stigne kući, roditelj je upoznat s njegovim rezultatima u školi. Sport je isto pod nadzorom kamera i svaki pokret se analizira. Nema spontanosti, prirodnosti, samo izračun. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa i vrijednosti. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,14-15). Škola, učenje, nastava, zapamćivanje, istraživanje, sve to postaje opterećenje, kako djeci tako i odraslima. Jednim klikom sve se može pronaći, odraditi u trenu, naivno razmišljaju, nesvjesni opasnosti koje taj klik čini njihovu opstanku u ovom svijetu punom izazova. „Naše vrijeme nalazi se na raskrižju između narcizma i otpornosti. Između odvajanja onih koji ne vide ništa osim vlastite slike u kojoj se izgube do te mjere da se više ne mogu ni odraziti u ogledalu i onih koji se teško, ali plodno otvaraju, koji hodaju zaobilazeći preprjeke na koje nailaze”, kazuje Maurizio Fabbri u predgovoru knjige Roditelji vs. adolescenti autorice Federice Benassi. Potrebno je poraditi na obnovi unutarnjega reda. Živjeti u stalnom nastojanju prilagodbe „misli životu i života misli na takav način da neprestano rastemo, uvijek doživljavajući nove stvari na stari način i stare stvari na nov način. Tako je život uvijek nov”, kazuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Jednostavno iskustvo divljenja i strahopoštovanja, postavljanje pitanja, biti u tišini, povezivanje s drugima, otvara djecu za duhovnost.

Jagoda Truhelka je u knjizi U carstvu duše napisanoj u 19. stoljeću, pojasnila što se podrazumijevalo pod obrazovanošću u njezino vrijeme i zašto je ono bilo znakovito za razvoj mlade ličnosti. „Pri riječi obrazovanost mislimo dakle prije svega znanjem prosvijetljen duh i odgojem pročišćena čuvstva. Obrazovanost u tom shvaćanju čisto je duševno djelovanje. No ona u širem smislu obuhvaća čitav razvitak čovjeka, njegov duševni i tjelesni život. Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvjetljena uma, plemenita srca i k’tomu uglađenih spoljašnjih navada. Istina sve troje se rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe – makar samo i približno – to su onda oni rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram toga ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladog života.”

Objava Poučavanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djeca nisu na cijeni

Zajedno i odvojeno, istovremeno supružnici i roditelji, članovi obitelji i direktori malog poduzeća koje nemilice troši novac, a proizvodi buku – eto to je trenutno sudbina supruge i mene.

„Imate li kakve privilegije kao roditelji četvero djece?” pitao me nedavno jedan stranac, kolega kojeg sam upoznao na jednom kongresu.

Imam privilegiju da plaćam aviončiće, bilježnice, cijepljenja, čokolino, dječje dokumente, đačku opremu, engleski, fiziku, globuse, instrukcije, jaslice, kolica, ljuljačke, mandarine, nebuloze svih vrsta, odjećicu, pelene, rođendanske proslave, slikovnice, šestare, tečajeve stranih jezika, udžbenike, vitamine, zoološki vrt i životinjske ljubimce. S djecom novac curi na stotinu rupa van, a unutra na samo jednu ili dvije. Osim toga, s djecom vas utišavaju u kazalištu i crk­vi, u tramvaju drugi zauzmu mjesto prije vas, u državnoj službi žene bez djece brže napreduju, jer ne idu na porodne dopuste, muškarci koji ne moraju na roditeljske sastanke mogu se bolje posvetiti karijerama, a da i ne govorimo o tome da vas gledaju kao ekstremista čim imate više od dvoje djece. Mudra Vlada osim toga najavljuje i ukidanje poreznih olakšica za djecu… Nikakvo čudo da u Hrvatskoj manje od deset posto obitelji s djecom ima više od dvoje potomaka. Jedno dijete, dvoje ili nijedno – to je više od devedeset posto hrvatskih brakova.

„I politika i gospodarstvo su škrti – ne priznaju dobrobiti koje dolaze iz obitelji”, kaže papa Franjo, a ja to vidim na ulici svaki dan. Zagrebačka četvrt u kojoj živim, Donji grad, ima najmanje djece i najviše umrlih po glavi stanovnika u cijelom gradu. U našoj zgradi ima više pasa nego djece, a i sva djeca žive u našem stanu. Kada sam ja krenuo u prvi razred, u Hrvatskoj je bilo 80 000 prvašića, a ove se godine rodilo manje od 40 000 beba – u Zagrebu ima više čipiranih pasa.

Svijet bez djece

Ali ovo nije priča o tome kako ima puno pasa, nego kako ima malo djece. A zbog nestašice djece najviše trpe – baš djeca. Moje djetinjstvo u kojem sam mogao u bilo kojem trenutku izaći pred zgradu i uvijek naći dovoljno sebi sličnih za igru skrivača, nogomet ili barem za kartanje, danas izgleda kao znanstvena fantastika. Dok su mene moji roditelji puštali da slobodno (i besplatno) šalabazam biciklom ili pješice, danas djecu morate svuda voditi na unaprijed organizirane (i, dakako, plaćene) aktivnosti: treninge, rođendane, igraonice, radionice, glazbene škole. I jadna su djeca stalno pod nadzorom – dok moji roditelji nisu imali pojma kako se zabavljam, naši se potomci moraju javljati svaki čas, kao bivši zatvorenici na uvjetnoj slobodi.

I djeca više žive u virtualnoj nego u fizičkoj stvarnosti. Nakon tri dana dogovaranja preko e-maila, facebooka ili vibera moja kći uspijeva dogovoriti sastanak s dvjema ili trima prijateljicama; drugoj se kćeri i ne da odlaziti u posjet jer je prijateljica udaljena 45 minuta vožnje javnim prijevozom; najmlađu moram nakon vrtića odvesti u drugi dio grada, vratiti se doma, ići po nju, vratiti se doma – što i nije baš najlakše. Moja djeca odrastaju u svijetu gdje su slični njima vrlo rijetki i puno ih je lakše naći u kompjutoru nego u susjedstvu.

Mogli bismo reći da stvarnost nestaje, ali to nije posve točno – nestaje stvarnost koju smo poznavali, a ne znamo što bi trebalo poduzeti. Ponajprije, nestaje narod u kojem smo se rodili. Kad moja djeca ostare, Hrvata će biti čitav milijun manje nego danas, a i ti će biti uglavnom stari. Istovremeno narod s Bliskog istoka hrli već sada u stotinama tisuća, mladi ljudi s malom djecom, a valovi izbjeglica u budućnosti bit će i veći i češ­ći.

Imam dvije mame i dva tate

Ali neće se promijeniti samo dobna i narodna struktura svijeta kakav poznajemo. U njemu će se promijeniti i dubinska struktura razumijevanja obitelji, a ta je mijena već počela.

„Obiteljska tragedija izraelskog veleposlanika”, nedavno je bio objavljen naslov u hrvatskim medijima. Izraelski diplomat Jozef Levi, koji sa svojim partnerom živi u Beogradu, čekao je da mu iz Nepala stignu kći i sin što im je rodila nepoznata Nepalka. Nažalost, u kaosu nakon strašnog potresa koji je pogodio tu siromašnu zemlju, novorođeni dječačić je umro. Istovremeno se doznalo da izraelski zakon ne dozvoljava surogatno majčinstvo, zbog čega heteroseksualni i homoseksualni parovi unajmljuju žene za rađanje u drugim zemljama, a Nepal je izabran zbog viška siromašnih i manjka zakona (što obično i ide zajedno).

No obratite pažnju na riječ „obitelj” u naslovu. Ljudi udaljeni tisućama kilometara, koji se možda nikad nisu ni vidjeli, povezani novčanom transakcijom – to je obitelj?

Godine 1968, deset godina prije prve bebe iz epruvete, Krešo Golik snimio je simpatičnu komediju „Imam dvije mame i dva tate” – roditelji dvaju dječaka razveli su se i potom ponovno vjenčali za druge ljude, a njihovi su sinovi rasli u novoj, proširenoj obitelji. Ali još uvijek se znalo da je prava majka ona žena koja ih je rodila, a bila je jasna i uloga oca u svemu tome.

To više nije tako. Čim su jednom ljudski zameci izvađeni iz tame u kojoj nastaju, počeli su slobodno cirkulirati – najprije od žene do liječnika, pa od laboratorija do zamrzivača, a potom od zemlje do zemlje. Nezamislivo je postalo svakodnevno. Jajna stanica jedne žene oplodi se, usadi u tijelo druge žene i onda ona rodi dijete. Čije? Ovisi o ugovoru: ako je jajna stanica donirana, onda dijete pripada vlasnici maternice; ako je pak maternica iznajmljena, onda dijete pripada vlasnici jajašca. Ta su dva slučaja suprotna, a čini se da nitko ne primjećuje proturječje – u jednom je majka ona koja rađa (a geni ništa ne znače), u drugom geni znače sve (a rađanje ništa).

U 13 godina rodila 12 djece?!

Pogledate li u rječnik pod značenje riječi „majka”, vidjet ćete da piše da je to žena koja je rodila dijete. Ali sada imamo i ženu „koja samo rađa”, tzv. surogat-majku koja novorođenče odmah po rođenju predaje (tj. prodaje) „genetskoj majci”. Majka može, dakle, biti i žena koja uopće nije rodila, a ona koja je rodila ne smije se tako nazivati.

A ima i treći slučaj, u kojem ni geni ni rađanje ne znače ništa, a za nj znamo zahvaljujući tomu što se tiče slavnog britanskog pjevača Eltona Johna i njegova životnog partnera Davida Furnisha. Njih su dvojica dvoje svoje djece naručili preko agencije – jedna je žena dala jajašce, a druga je djecu rodila. Objavljeno je da se tražila žena „koja ne puši, ne pije i trenira” te da već ima „barem jedno vlastito dijete”; usluga trudnoće i poroda plaćena je prvi put 156 000 kuna, drugi put 184 000 kuna, a predviđen je i bonus od 23 000 kuna za carski rez. Dečki bi zbilja mogli imati dvije mame i dva tate – ali majku nemaju nijednu.

Neobičnih primjera ima toliko da više nisu neobični, neobična je postala običnost. Homoseksualni par iz Velike Britanije – Daryl Lee (41) i Luke Harris (50) – zaželjeli su se djece. Najprije su upoznali Becky Harris (27) koja je u tom trenutku bila zauzeta rađanjem djeteta za neki drugi par, ali ih je ljubazno upoznala s bivšom šogoricom Bex Harris (32), a preko nje došli su do Victorije Ellis (32). Rezultat druženja je da će sve tri žene surogatno roditi djecu gospodi s početka. Imam dva tate i tri mame. S tim da jedna mama rađa djecu i drugima – a svjetski je rekorder u tome Carole Horlock (42) koja je u nastupu za televizijsku kuću ABC rekla da je u 13 godina rodila 12 djece, s tim da je za svako naplatila između 25 000 i 30 000 dolara.

Imam 60 majki, ali nemam oca

„Jennifer Cramblet (36) i njena partnerica Amanda Zinkon (29) podigle su u SAD-u tužbu protiv jedne banke sperme zato što su Jennifer umjesto sperme bijeloga čovjeka, greškom poslali spermu Afroamerikanca. Pogreška je otkrivena tek nakon pet mjeseci kada je presretna Jennifer nazvala kliniku kako bi spermu istog čovjeka rezervirala i za svoju partnericu. Tada je izašlo na vidjelo da joj nisu poslali spermu pod brojem 380, već onu pod brojem 330. Radost zbog uspješne trudnoće u tom trenutku postala je noćna mora” – tako piše jedan hrvatski portal. Obratite pažnju na to da se „radost” pretvorila u „noćnu moru” zbog krive boje kože. Imam dvije mame i tatu kojega se obje srame.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u slučaju o kojem se veoma mnogo pisalo, kada je 21-godišnjoj Tajlanđanki Pattaramon Chanbua australski par platio 16 000 svojih dolara (oko 86 000 kuna, upola manje koliko bi ih to stajalo u nekoj zapadnoj zemlji). Oni su se nadali blizancima, a ona novcu da vrati dugove i izdržava svoje dvoje djece. Ali se na ultrazvuku otkrilo da jedno od dvoje djece ima Downov sindrom, naručitelji su tražili da se to dijete pobaci, trudna žena je to odbila, pa su Australci uzeli zdravu djevojčicu, a bolesnog dječaka ostavili. Imam dvije mame, ali voli me samo ona koja me rodila.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u još jednoj atipičnoj australskoj obitelji. U jednom je gradu 30 lezbijki oplođeno sjemenom jednog (anonimnog) muškarca. Budući da su se prepale da bi njihova djeca mogla u budućnosti ući u incestnu vezu s nekim od svoje polubraće, žene su počele organizirati piknike na kojima se potomci upoznaju – i rastu kao, de facto, velika obitelj. Imam 60 majki, ali nemam oca.

Bogati ne žele djecu

Supruzi i meni nedavno se u IKE-i u red pred blagajnom spretno ubacio jedan čovjek. Mi smo bili okruženi djecom i opterećeni brdom pokućstva, a on se kretao lagano i spretno. Zadovoljstvo mu nije bilo duga vijeka: naša su mu djeca, nespretno manevrirajući teškim kolicima, prešla preko stopala. Mogao se ljutiti na djecu koliko hoće – ali da nije bilo djece, ne bi tamo niti stajao.

Pouka te anegdote je jasna: oni bez djece su brži i uvijek će prešišati one s djecom. Azija i Afrika s djecom navaljuju na rampe i bodljikavu žicu Europe bez djece. Bogati ne žele djecu – naličje te istine je poigravanje genima u kojem obitelj postaje stvar dogovora i ugovora, u kojem se sjeme „rezervira” i dijete plaća, u kojem majka više nije majka i otac više nije otac, gdje su svi partneri, u kojem obitelj može imati proizvoljno mnogo članova.

A može imati i samo jednoga, kako je već u polovici domaćinstava Skandinavije, i kako je u tolikim stanovima u mojoj ulici, gdje samci lutaju kroz puste sobe.

Dok ovo pišem, kroz prozor vidim djevojku kako s psom ide prema parku. U ruci drži plastičnu čašu s kavom koju će radije popiti sama nego u društvu s nekim.

Na svijetu postoje jezici koji su pred izumiranjem, jer ih govori samo jedna osoba. Ali ti su jezici zapravo već umrli, jer ta osoba nema s kime razgovarati. Izmislili smo bezbroj obitelji i izgubili jedinu pravu. Imamo najneobičnije očeve i majke, ali one najobičnije nemamo. Postajemo društvo od jednog čovjeka.

Ja bih to nazvao samoćom.

Objava Jednu obitelj za van, molim! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz svoju praksu primijetio je da se djeca automatski stanu osjećati krivom kad su u pitanju određene nesuglasice u obitelji ili djeci nejasni konflikti i sukobi odraslih. Da bi se izbjegli ovakvi nesporazumi, Juul smatra da je najbolje da kad roditelji pogriješe, preuzmu odgovornost za svoje pogreške, što oni često izbjegavaju činiti, misleći da će tako njihov ugled i autoritet u očima djeteta splasnuti. Upravo suprotno se događa kad roditelj prizna da je pogriješio i objasni to djetetu na razumljiv način, dijete će se osloboditi osjećaja krivnje i shvatiti da je u redu griješiti, da se iz grešaka uči, te da nitko nije savršen. Pitanje tko je kriv ne vodi nikamo i često stvara nepotreban pritisak na pojedinca ali i obitelj u cjelini.

Potrebe djece

Još jedan fenomen je sve češće prisutan u obitelji a to je pedagoška inverzija, odnosno stavljanje djece na pijedestal, uzdizanje njihove malenosti do neslućenih visina. Dijete se ne može nositi s takvom pozicijom jer je jednostavno nezrelo i nesigurno, a nije ni doraslo za takvo ophođenje. Odrasli kao da ne vide da su oni odrasli a djeca djeca. Stavljaju djeci veliki teret na leđa i traže od njih da u dobi od jedne do dvije godine starosti odlučuju što bi htjeli, željeli ili voljeli. Djeca ne razumiju pojmove i svrhu određenih predmeta, ona tek stasaju i nije im važno ono što je roditeljima važno. Ne žele stvari, žele roditelje a upravo se suprotno događa. I kada provode vrijeme s djecom, roditelji ih pretrpavaju igračkama i kojekakvim predmetima koji njima ama baš ništa ne znače. S djecom je potrebno provoditi što više vremena, razgovarati s njima, grliti ih, ljubiti, igrati se, šetati i smijati se. Njima je potrebna sigurnost odrasle osobe, zaštita, kako bi i sama razvila povjerenje i krenula u vlastita istraživanja. Ona ne razumiju određena značenja riječi ili pravila ponašanja i zato su tu odrasli da ih nježno upućuju, te kroz svakodnevne susrete i govore pokazuju primjerom. Odgajajući ih tako, jačaju njihovo samopouzdanje. Svojim vlastitim odnosom odrasli pokazuju djetetu što je poštovanje, obzir, pažnja, ljubav. Pružaju im priliku da sama otkrivaju svijet na sebi svojstven način i potiču ih na istraživanje. To će im biti prilika za radost pronalaženja i snalaženja u određenim situacijama i otkrivanje svojih talenata i mogućnosti. „Ne možemo svoju djecu učiniti sretnom – za to se moraju sama pobrinuti”, ističe Juul. Kanadski psiholog Jordan Peterson ističe: „Postoji jedno pravilo kojega sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što ono može napraviti samo.” Roditelji često ističu kako zbog ljubavi prema djetetu čine stvari za njega i umjesto njega kako bi ga poštedjeli muke. Tada oni zapravo podcjenjuju svoje dijete, nemaju povjerenja u njega i njegove sposobnosti, te ga zaštićuju umjesto da ga osnažuju. U starijoj pedagoškoj literaturi ovakva se pojava nazivala – majmunska ljubav.

Ugledajući se na odrasle i njihov međusobni odnos, djeca odrastaju i postaju (ne)sigurne osobe, postavljaju pitanja i očekuju odgovore. Ako roditelji umjesto vlastite prisutnosti postave neku drugu, zamjensku osobu, dijete će ostati zbunjeno tim odnosima i nastojat će se prilagoditi, ali ta prilagodba neće uvijek biti zadovoljavajuća ni za jednu stranu. Danas je česta slika djeteta koje bi hodalo, igralo se, šetalo dok odrasla osoba sjedi na klupi i gleda u mobitel. Kad dijete krene istraživati okolinu, odrasli dobacuje – stani, stani, evo ti telefon! I ono se vraća, a da nije sigurno zašto ne smije trčati i zašto mu odrasli nudi ekran. Ili u supermarketu u kojemu dijete znatiželjno razgledava police i prati sve te šarene artikle, majka, hodajući užurbano s popisom što treba kupiti, vraća dijete od godinu i pol do police sa sokovima i uporno traži da se dijete odluči koji sok želi – jabuku, naranču ili krušku. Dijete stoji i lupka ručicama po bocama soka, ali majka ponavlja ponudu i dijete konačno progovara, valjda oponašajući zvukove njezina glasa, jabuku. Ona nervozno ustaje i ide dalje uz komentar – eto i to smo riješili. Hoće li se dijete obradovati okusu soka od jabuke, tko zna, ali ono ionako nije tražilo taj sok, nego je ispunilo očekivanja i oponašajući riješilo zadatak.

Potrebe roditelja

Zašto je postalo tako komplicirano biti dijete a još teže biti roditelj?!? Zato što današnji roditelji „neprestano idu iznad svojih granica” pojašnjava Juul, iznad toga što roditeljska uloga jest. Lebde nad djecom, promatrajući ih stalno kako bi ispunili svaku njihovu želju, a onda se žale da djeca traže puno pozornosti. Međutim, Juul ističe da toliko pozornosti djeci uopće ne treba, što roditelji shvate tek kad posvijeste da njihovo dijete nikad ne dobije dovoljno i nikad neće biti potpuno zadovoljno. „To je većinom tako što djeca žele biti viđena, ali većinu su vremena zapravo samo promatrana”, kazuje Juul. Kao bumerang takve stalne usmjerenosti na dijete, vraća se nepoželjno ponašanje djeteta roditelju u trenutku kad on/a pokaže želju posvetiti se nekim svojim aktivnostima. Tada djeca počnu burno reagirati, ponašati se neuobičajeno, jer su već stekla ovisnost o stalnoj roditeljskoj pažnji. Juul pojašnjava „’ne’ mome djetetu znači da govorim ‘da’ sebi, svojim vlastitim potrebama. To nema nikakve veze s tim da mi odbijamo svoje dijete i da smo hladni prema njemu, već se radi isključivo da pazimo na vlastite potrebe. Radi se o tome da sam ja čovjek, ne samo otac ili majka, i da niti želim niti sam u stanju neprestano opsluživati svoje dijete.” Roditeljima je teško razumjeti ovu logiku, ali podsvjesno znaju o čemu autor kazuje, vjerojatno nakon besanih noći i vremena koje nedostaje, a dijete ne prestaje tražiti još.

Ukoliko odrasli ostanu ustrajni u ovoj prilagodbi, dijete će nakon nekoga vremena razumjeti da roditelji imaju svoje potrebe i da trebaju vrijeme samo za sebe. Ono, na kraju krajeva, nije ni tražilo sve vrijeme odraslih, ali su odrasli u novoj situaciji u kojoj su se našli, reagirali zaštitnički i s ljubavlju koja ih je na kraju odvela do krajnosti i nedjelotvornoga odnosa.

Dvogodišnja djeca nemaju pojma kako izgledaju odnosi među ljudima, ona samo znaju da imaju roditelje koji su tu za njih i koji im stalno posvećuju svoje vrijeme. U nekom trenutku roditelji trebaju početi proširivati svijet iskustva svoga djeteta. Međutim, poznat je primjer majki koje žele biti uvijek tu za svoju djecu. Njih Juul naziva opasnima za djecu jer „ni jedno dijete nikada neće moći nadoknaditi majci to što je za njega žrtvovala vlastiti život”. Trogodišnjaci žele zarobiti svoje majke na 24 sata dnevno. Ukoliko to dopuste, majke su izgubile bitku i postaju servisi usluga kojima nikad nema kraja. Stoga trebaju razgovarati s djecom i objasniti da i one imaju svoje potrebe koje valja ispuniti. Dijete će se osjećati frustrirano, počet će grditi majku ili se grčevito za nju hvatati. Juul navodi da pri ovom procesu treba ostati ustrajan jer jedino tako će svi članovi obitelji biti sretni i ispunjeni, barem jedan dio svoga vremena. Time će se i obiteljska atmosfera popraviti, a i dijete će osjetiti slobodu vlastite odgovornosti i kretanja kroz zadatke prilagođene njegovim mogućnostima i sklonostima. Poslije će se ti zadaci i odgovornosti povećati kako ono bude odrastalo i pokazivalo svoje prioritete.

Ovo valja imati na umu i zbog kasnijega šoka kad dijete ode od kuće a majka, uglavnom, ne zna što bi s vremenom te stane prigovarati da su je svi napustili i da nema smisla dalje živjeti. Time prigovara djeci zbog takve praznine, a zapravo je sama napravila izbor, svjesno ili nesvjesno. Zato je bolje na vrijeme posvijestiti ove činjenice da ne izrodimo ‘malog tiranina’ čije će ponašanje unijeti nemir i nesklad u obitelj. „Djeci je potrebno vodstvo. Ona su vrijedna uvažavanja, ali nisu ravnopravna. Potrebni su im roditelji koji će znati prepoznati njihovu individualnost. Roditelji koji barem donekle znaju što žele, koji ne inzistiraju na krutim pravilima koja je netko postavio, već postavljaju svoje osobne granice i djeci ih prikazuju na najbolji mogući način. Roditelji koji su iskreni prema sebi i svojoj djeci te oni koji su za sve što se događa u obitelji spremni preuzeti odgovornost”, upozorava Juul.

Objava Zamke roditeljstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sakrament svetoga reda čini posvećenoga službenika odvojenim i izuzetim od profanoga ili svjetovnoga te ga čini sposobnim služiti Božju riječ i sakramente Crkve u ime Isusa Krista, jedinoga svećenika u punom smislu te riječi. Sakrament ženidbe ne odvaja i ne izuzima supružnike od svjetovnoga na identičan način, nego im daje milost nasljedovanja Krista u svijetu. Oni ne dobivaju milost vlasti u Crkvi, nego u svojoj obitelji; nije im dana milost posvećivanja, nego primanja milosti; nije im povjerena učiteljska služba u Crkvi, nego eventualno u crkvenim ustanovama, i to vrlo malom broju laika.

Postoji dakle bitna razlika između sakramenata svetoga reda i ženidbe. Ali bilo bi pogrešno reći da postoji bitna razlika između klerika i laika kada je riječ o ostalim sakramentima. Ako je đakonima, svećenicima i biskupima dano posvećivati ​​sveta otajstva, poučavati i upravljati u ime Isusa Krista, svima nama, i klericima i laicima, dano je primiti ta ista sveta otajstva, nauk i zapovijedi. I to je ono što je bitno kod sakramenata, taj dar milosti koji po njima primamo. Jer posvetnu milost ne dobivamo vršenjem svećeničkih čina u ime Isusa Krista, nego primanjem svetih sakramenata, vjernošću crkvenom nauku i poslušnošću Božjim zapovijedima. To prihvaćanje, vjernost i poslušnost nisu samo pasivni, nego zahtijevaju od nas najvišu duhovnu aktivnost kojom postajemo najsličniji Bogu. To je prvenstveno motrenje ili kontemplacija Boga, ali i svega onoga što to motrenje za nas ljude uključuje: molitva, sabranost, predanje, odricanje od sebe, uzimanje svoga križa, nasljedovanje Krista. Biti aktivan laik u župi ne znači dakle vidljivo činiti nešto tijekom slavlja sakramenata, nego dopuštati da nas primljena milost posvećuje, preobražava u Sina Božjega i postane u nama izvor za druge ljude. Inače svoju vjeru svodimo na aktivizam, a nadu u Božje djelovanje na materijalizam. Činjenica da kao laici i obiteljski ljudi nismo pozvani služiti kao svećenici na ambonu i na oltaru ne znači, dakle, da smo od njih udaljeniji od euharistije i drugih izvora milosti. I jednima i drugima je dano živjeti od svetih otajstava u njihovoj punini, ako to samo želimo.

Božja milost

Euharistijski Isus silazi s neba i daje nam se po rukama svojih posvećenih službenika kako bismo shvatili koliko je Bog svet, čist, odvojen od svakoga traga profanoga, svjetovnoga, grešnoga. On nam se daje preko svećenika kao Zaručnik zaručnici da shvatimo da ne možemo mi svojim djelovanjem doći do Boga, nego da je sve njegov dar, njegova milost. S druge strane, Isus daje svoje tijelo kao hranu za sve nas, daje se kao kruh siromaha, kao onaj koji hrani duše vjernika kako bi živjele božanskim životom. No, da bi nam bio dan pod prilikama kruha i vina, Bog traži od vjernika laika i kršćanskih obitelji da se žrtvuju i prikazuju svoj rad. Taj rad uključuje i naš posao i naše roditeljstvo. Isus traži da uzmemo plod svoga rada i prinesemo ga na njegov oltar kako bi ga on preobrazio u svoje tijelo i krv, u tijelo i krv Sina Čovječjega i Sina Božjega. Rad muškarca i žene obilježen je patnjom i boli koje su posljedice grijeha, a Bog se koristi plodom njihova rada da bi nam dao istinski kruh koji ljudima daje život vječni. Stoga možemo reći da svećenik tijekom mise djeluje u Kristovo ime i poput Krista, dok laici djeluju poput Marije koja je pružila ono materijalno ili tjelesno potrebno za silazak Sina Božjega.

Milost ili plod koji je svojstven sakramentu euharistije je bratska ljubav, gorljiva bratska ljubav. Euharistija nam jasno pokazuje mjeru naše bratske ljubavi i što ona od nas traži. Kao što je Isus sve predao Ocu, tako je sve predao i nama, sve što mu je najdraže, najintimnije, najosobnije. A on, koji nam se u svojoj ljubavi daje kao kruh naš i kao vino naše, zapovjedio nam je da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Perući noge svojim apostolima, Isus nas uči da volimo jedni druge tako da im budemo sluge, da odgovaramo na njihove potrebe, da im budemo na raspolaganju, da im pomažemo, da ih podupiremo – i one dobe i one zle, kao što je Isus oprao noge Judi. Biti kruh svoje braće znači ne zadržavati ništa za sebe, dati se potpuno ponad svake učinkovitosti, ne gledajući na rezultate, iz čistoga dara ljubavi. Darujući se u poniznosti svojim ukućanima i bližnjima, darujemo se Isusu.

Bratska ljubav

Imperativ Duha Svetoga na bratsku ljubav, ne živimo više u zemaljskom raju, nego bačeni u perfidnu i podmuklu bitku. Pali anđeli po naravi su inteligentniji od nas ljudi, ali postoje karakteristični znakovi taktika zavođenja koje koriste u našem vremenu i slabosti prema kojima nas naša pala ljudska narav na poseban način vuče. Većina demonskih taktika djeluje manipulirajući našim ograničenim razumijevanjem odnosa ljubavi i slobode. Vjera nam daje jedinstven i eminentan osjećaj istine, ali budući da naš um može biti jako ili djelomično deformiran raznim ideologijama ili jednostavno lošom intelektualnom formacijom, lako upadamo u pogrešna tumačenja istina vjere i morala. Kao vjernici, stavljamo svoje umove u službu objavljene istine, ali krivo oblikovani um lako ugrađuje svoje pogreške i zablude u vjeru.

Pa pokušajmo identificirati tri od onih pogrešnih shvaćanja bratske ljubavi koja nas sprječavaju da rastemo u svetosti u našim obiteljima: zabluda da u ime bratske ljubavi pokušavamo demokratizirati obitelj, da pokušavamo izokrenuti božanski poredak i da pokušavamo slobodu staviti ispred ljubavi i istine. Danas se često susrećemo s tumačenjem da obiteljska hijerarhija ili autoritet ne predstavlja sudjelovanje u božanskom autoritetu, već društvenu funkciju koja je možda u prošlosti imala svoje značenje, ali je danas više nema. Prava bratska ljubav, koju crpimo iz sakramenta euharistije, trebala bi nam, naprotiv, dati još više poštovanja prema poretku koji je naš Otac u svojoj mudrosti osmislio za nas, trebala bi nam dati još veći osjećaj za božansku hijerarhiju koje je Krist uspostavio u kršćanskoj obitelji. Što više volimo, više poštujemo one koje volimo. Ljubiti članove svoje obitelji bratskom ljubavlju znači ljubiti ih kao što ih ljubi Isus, u svjetlu Očeve mudrosti, poštujući Očevu volju i plan za obitelj. To ne znači voljeti na temelju ovoga ili onoga političkog sustava ili ideologije, koliko god nam se činile inteligentnima. Nikakva ideologija ili političko uređenje ne može izravno odrediti ili preoblikovati bratsku ljubav. Naprotiv, bratska ljubav trebala bi postupno pročišćavati naše ideje i učiniti da spoznamo njihovu ograničenost i relativnost. Želja za demokratizacijom obitelji ili preokretom poretka autoriteta ili liberalizacijom obitelji djelo je ideologijȃ i stoga ne može biti djelo bratske ljubavi.

Pitanje autoriteta i prioriteta

Demokratizacija obitelji znači negaciju bilo kakvog autoriteta, kada svi članovi obitelji ravnopravno sudjeluju u donošenju važnih odluka. Ljudski gledano, takav se dogovor može činiti inteligentnim odrazom međusobne ljubavi i poštovanja, iako se i na toj ljudskoj razini očituju mnoge poteškoće, posebice kada se postavi pitanje odgovornosti za pogrešne odluke. Ali kada je riječ o kršćanskoj obitelji, ako u svojim odlukama tražimo Božju volju za svoju obitelj, a ne ljudsku, onda ćemo je tražiti na način na koji je Bog obećao da će se njegova volja očitovati, a to je po muževljevom i roditeljskom autoritetu.

Izokretanje poretka autoriteta znači da se obitelj više ne vodi razboritim odlukama muža i oca obitelji, već se vodi dječjim željama, interesima i prohtjevima, dok se žena, odbijajući poslušnost mužu, pokorava djeci dok u isto vrijeme teži preuzimanju autoriteta nad mužem. Autoritet koji je Bog uspostavio u obitelji djelo je njegove mudrosti i ljubavi. Slavlje crkvenih sakramenata pomaže nam shvatiti da, kao što je na svećeniku zatajiti ​​se pred Kristom u čije ime djeluje, tako je i na mužu zatajiti ​​se pred autoritetom Krista čiju volju on traži i čiju ljubav očituje; da je na ženi da se zataji pred muževim autoritetom; da je na djeci da se zataje pred roditeljskim autoritetom, bez kojega gube teologalnu nadu i priliku za stjecanje moralnih kreposti. Jer muž je glava obitelji u poslušnosti Kristu, a žena, u poslušnosti mužu i zajedništvu s njime, ima autoritet nad djecom.

Liberalizacija obitelji znači izobličenje istinske slobode, kada ona više ne proizlazi iz ljubavi i istine i ne vodi do njih, nego postaje suvereno ljudsko dobro. U takvim je obiteljima, u ime bratske ljubavi i iz poštovanja prema drugima, zabranjeno suditi o tuđem mišljenju i mora se, ne samo što je zdravo i normalno, poštovati ​​njihova osoba nego i sve njihove riječi i sva njihova djela. Drugim riječima, moraju se poštovati ​​svaka zabluda, laž, grijeh ili zloba. Više se ne traži istinsko dobro bližnjega, dobro milosti, božanske ljubavi prema bližnjemu, dobro po Kristovoj volji; prioritet se više ne daje njegovu posvećenju, nego njegovoj slobodi. Ovo stavlja slobodu ponad ljubavi, a ne ljubav ponad slobode. No sloboda ne može postojati bez ljubavi jer ljubav je čuvar istine. Kad nekoga volimo, želimo samo njegovo dobro, i to njegovo najduhovnije dobro, i pazimo da nikakav otrov zablude ne zatruje njegovu dušu. Priopćavamo mu samo istinu ili ono što nam se čini da je istina, a ne poluistine, laži ili nejasnoće.

Rast u ljubavi

Bratska ljubav koju živimo u svoj obitelji stoga je najučinkovitiji čuvar istine, dok sloboda tražena radi same sebe ne može biti čuvar istine. Ona nam je radije dana kako bismo mogli rasti u toj istoj ljubavi, kako bismo mogli pronalaziti nove i kreativne načine da živimo svoje obiteljsko zajedništvo. Sakrament euharistije je najizvrsnije božansko sredstvo koje nam je dano da ne izgubimo osjećaj za prvenstvo ljubavi prema Bogu i kontemplacije Boga. Kontemplacija Boga nam zauzvrat omogućuje da u bratskoj ljubavi koju živimo u svojoj obitelji ne vidimo samo njezin psihološki aspekt i da ne unosimo političko-filozofske zablude. Euharistija na svoj šutljivi način poučava kršćanske obitelji i daje im milost bratske ljubavi koja je neodvojiva od ljubavi prema Bogu, daje im sve veći osjećaj Božje uzvišenosti i blizine, sve veće međusobno poštovanje i ljubav prema istini. Tu istinu prenose na svoj diskretan način: ne namećući je nikome i ne prisvajajući učiteljsku poziciju u Crkvi i na društvenim mrežama, već svjedočeći je svojim životom. Na taj je način čine dostupnom i privlačnom svojim bližnjima. Euharistija nas dakle uči i osposobljava ne samo da pasivno primamo Božju ljubav nego je ona naš kruh i naše vino na putu do kršćanske zrelosti, kada i sami postajemo izvori ljubavi za druge ljude, za svoje bližnje. Suprotstavljanje ili izjednačavanje sakramenata svetoga reda i ženidbe u konačnici znači suprotstavljanje ili izjednačavanje štovanja Boga i bratske ljubavi, znači suprotstavljanje ili relativiziranje onoga što je Bog sjedinio u različitosti, znači svođenje teologije na psihologiju. Prihvaćajući, u vjernosti svom pozivu, njihovu povezanost u različitosti, proslavljamo otajstvo Kristova dara života na Križu i mudrosnoga Božjeg plana u našim životima.

Objava Obitelj i euharistija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegova filmska karijera bila je blistava: od Butch Cassidy i Sundance Kid do The Sting i Out of Africa, postao je ime koje svatko zna. Ipak, Redford nikada nije dopustio da ga slava definira. „Jedan dio mene nije joj vjerovao“, priznao je jednom u intervjuu za Esquire.

Umjesto toga, tražio je jednostavnost — povukao se u planine Utaha, gdje je pronašao „dovoljno prostora za lutanje“ i izgradio dom daleko od reflektora Hollywooda.

Život ukorijenjen u obitelji

Očinstvo je smatrao svojim najvećim postignućem, unatoč priznanjima i nagradama. Kao otac četvero djece i djed sedmero unučadi, često je govorio: „Djeca… ona su najbolje što imam u životu“, rekao je za InStyle.

No, njegov obiteljski život nije bio lišen tuge. Redford i njegova prva supruga Lola izgubili su Scotta, svoje prvo dijete, samo nekoliko mjeseci nakon rođenja. Desetljećima kasnije, izgubio je sina Jamesa koji je umro od raka. Takvi gubici bi slomili svakog roditelja, no Redford ih je nosio s tihom postojanošću, nikada ne tražeći sažaljenje, već se oslanjajući na ljubav preživjele djece i unučadi. Njegova priča podsjeća nas da čak i oni koji izgledaju kao da „imaju sve“ iskuse najdublje ljudske tuge — i da nije uspjeh ono što najviše vrijedi, već ljubav koju dajemo i primamo na životnom putu.

U poznijim godinama, Redford je često govorio kako mu je obitelj ostala sidro. Radovao se svojim kćerima i gledanju kako mu unuci odrastaju. Svoj drugoj supruzi, umjetnici Sibylle Szaggars, zahvalio je na „posve novom životu“, pronalazeći u njihovim kasnijim godinama zajedništvo i zajednički cilj, kako je spomenuto u People magazinu.

Njihov rad na projektima zaštite okoliša — spajajući njezinu umjetničku viziju s njegovom predanošću očuvanju prirode — donio mu je novu energiju, pokazujući da čak i u 70-ima i 80-ima život može ponuditi nove početke i radosti.

Posjet Vatikanu

Vjera je također bila tiho prisutna u Redfordovoj priči. Iako nije bio tradicionalno religiozan, pokazivao je duboko poštovanje prema vjeri i onima koji su je autentično živjeli. Posebno ga je dirnuo poziv pape Franje na zaštitu okoliša.

Ranije smo izvještavali o dirljivom susretu u Vatikanu, kada se Redford ponizno predstavio Svetom Ocu i zahvalio mu na njegovu vodstvu. Papa Franjo ga je zamolio da moli za njega, a Redford je jednostavno odgovorio: „Molim.“ Bio je to kratak, ali značajan susret, koji je otkrio njegovu otvorenost prema duhovnom — prepoznavanje da je briga za stvorenje dio nečeg većeg — dužnost koju svi dijelimo.

Duboko poštovanje prema prirodi obilježilo je velik dio njegova života. Davno prije nego što je ekologija postala popularna, Redford je govorio o važnosti zaštite Zemlje, ne zbog političkih interesa, već iz osjećaja odgovornosti prema budućim generacijama. U tome su se njegove vrijednosti snažno podudarale s katoličkim učenjem: čuvati Božje stvorenje, živjeti jednostavno i misliti izvan vlastitih potreba.

Velikodušnost duha

Čak i suočen s izvanrednom slavom, Redford je utjelovljivao poniznost. Odupirao se sjaju Hollywooda, odlučivši umjesto toga graditi zajednicu pripovjedača kroz Sundance Institute, podržavajući mlade i neovisne filmske stvaratelje. Njegovo uvjerenje da svatko zaslužuje priliku ispričati svoju priču govori o velikodušnosti duha — onoj koja uzdiže druge umjesto da grčevito zadržava vlastiti sjaj.

Možda je jedna od najinspirativnijih osobina Roberta Redforda bila način na koji je prihvatio starenje. Umjesto da se opire vremenu, činilo se da ga doživljava kao dio ljepote života. „Život je u biti tužan. Sreća je povremena. Dolazi u trenucima i to je to. Izvući najbolje iz svakog trenutka“, rekao je jednom. Bio je to njegov način da nas podsjeti kako je radost prolazna, ali dragocjena, i da svaka faza života — čak i njegova večer — nudi prilike za smisao.

Priča Roberta Redforda podsjeća nas da slava i uspjeh s vremenom blijede, ali ljubav, obitelj i integritet ostaju. Živio je dostojanstveno, tugovao je sa snagom i prihvatio starenje kao dar. Poput likova koje je utjelovio na ekranu — hrabrih, nesavršenih i duboko ljudskih — i njegov vlastiti život ostavlja nas sa osjećajem nade. Na kraju, možda mu najveća uloga nije bila na filmskom platnu, već u načinu na koji nam je pokazao kako živjeti s poniznošću, svrhom i milošću.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Objava Tihe lekcije Roberta Redforda o životu, obitelji i milosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U spontanom obraćanju Papa je istaknuo da je „najljepše od svega stvorenoga ono što je stvoreno na sliku Božju – a to je svaki od nas“. Dodao je da svaka osoba odražava Božju sliku i da je zajednički obrok iskustvo zajedništva, bratstva i susreta s Bogom.

Obraćajući se više od stotinu uzvanika – siromašnima, beskućnicima, štićenicima prihvatilišta i korisnicima centara za slušanje, Papa je protumačio značenje lomljenja kruha: „To je sveta misa – ali to je i svako naše okupljanje oko stola, dijeleći darove koje nam je Gospodin podario.“

Prije ručka papa Lav zamolio je blagoslov za darove i za sve koji su omogućili ovo slavlje, zaključivši molitvom: „Pomozi nam, Gospodine, da uvijek živimo ujedinjeni u Tvojoj ljubavi.“

Kardinal Fabio Baggio, ravnatelj Centra Laudato si’ i podtajnik Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, istaknuo je da Borgo Laudato si’ ostvaruje proročki san pape Franje jer „evanđeosko gostoprimstvo započinje sa siromašnima.“

Biskup Vincenzo Viva iz Albana poručio je da se u licima sudionika vidi „ljepota Evanđelja pretočena u stvarnost“ te dodao: „Nema nas i njih, nego samo ljudi koji dijele kruh – i s njime svoje priče, borbe i nade“

Objava Papa na ručku sa siromasima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U EU-u je 2024. bilo gotovo 202 milijuna kućanstava. Nešto manje od četvrtine (23,6 posto) imalo je djecu, dok više od tri četvrtine (76,4 posto) nije.

Najveći broj kućanstava s djecom bio je u Slovačkoj (35,6 posto), Irskoj (31,0 posto) i na Cipru (28,6 posto), dok je najmanji u Finskoj (18,0 posto), Litvi (19,6 posto) i Njemačkoj (20,1 posto).

Gotovo polovica (49,8 posto) kućanstava s djecom imala je samo jedno dijete, 37,6 posto – dvoje, a 12,6 posto – troje djece. Kućanstva s jednim djetetom dominirale su u svim zemljama EU-a, osim u Nizozemskoj, gdje je  udio kućanstava s dvoje djece bio veći. Najveći broj kućanstava s troje djece zabilježen je u Irskoj (20,6 posto djece), Švedskoj (18,1 posto) i Finskoj (17,4 posto).

S druge strane, samohrani roditelji u cijeloj EU čine 12,7 posto kućanstava. Najveći broj njih je u baltičkim državama: Estoniji (36,7 posto), Litvi (29,5 posto) i Latviji (24,9 posto) te Danskoj (23,2 posto). Najmanji broj kućanstava s jednim roditeljem je u Slovačkoj, Grčkoj i Sloveniji (manje od 5 posto).

Objava Tri četvrtine obiteljskih kućanstava u EU nema djece pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Antun Padovanski preminuo je sa samo 36 godina, 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove. Njegove posljednje riječi bile su: „Vidim svojega Gospodina.” Prema predaji, u tom su trenutku padovanska djeca, da ih nitko nije obavijestio, izišla iz svojih kuća i stala vikati: „Umro je svetac, umro je sveti Antun.” Njegovo mrtvo tijelo godine 1263. preneseno je u veliku crkvu u Padovi sagrađenu njemu u čast. Kad je sveti Bonaventura, tadašnji general franjevačkoga reda otvorio škrinju, cijelo tijelo našao je raspadnuto, a ostao je čitav jezik, koji se čuva u njegovu svetištu u Padovi. Godinu dana nakon njegove smrti, papa Grgur IX. proglasio ga je svetim, a 1946. proglašen je crkvenim naučiteljem.

Ne postoji osoba, kršćanska, katolička, koja u svom životu nije zazvala svetog Antu. Kad dođete u Padovu, gdje počiva Svetac, nikad nećete naći prazan trg ni crkvu. Svecu dolaze ljudi sa svih strana svijeta. Njega zazivaju za pronalazak izgubljenih stvari, mole mu se putnici, zaštitnik je i pomoćnik u ljubavi, zazivaju ga bračni parovi za sretan brak, pomoćnik je u neplodnosti, smiluje se u groznicama, mole mu se i zazivaju ga kod opsjednuća, protiv sila zla i sotone, u svakojakim katastrofama. Pomoćnik je i zaštitnik domaćih životinja (konja i magaradi). Jednostavno ga svi i u svakoj potrebi mole i sveti Ante pomaže…

Zato, ne propustite otići na svetu misu na blagdan sv. Ante. Svi imamo potreba, posebno u današnje vrijeme, moliti se dragom Bogu; moliti se svecima, primjerima i našim uzorima da pomognu i dadnu snage i svega onoga za što ih molimo, a dragi Bog najbolje zna što nam je najpotrebnije. Sveti je Ante po tome poznat. Zazovite ga i on će vam svojim zagovorom kod Gospodina Boga pomoći! I sam nam Učitelj veli koja je moć molitve: „Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!” (Mt 7,7).

Sveti Antun jedan je od najštovanijih i najomiljenijih svetaca u hrvatskom narodu. Posvećene su mu mnoge crkve te su po njemu mnogi dobili imena. Zato ne zaboravimo čestitati imendan svima koji nose imena: Antun, Ante, Anto, Antoan, Antonija, Antica.

Sveti Antun Padovanski – molitva u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. 

S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga.

Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim.

Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

10 zanimljivosti o svetom Antunu Padovanskom koje (možda) niste znali:

1. Nije se zvao Antun, nije se rodio u Padovi niti je bio Talijan.

2. Bio je augustinac prije nego je postao franjevac.

3. Mogao je biti mučenik.

4. Bio je veliki propovjednik.

5. Prema viđenju nosi Dijete Isusa u rukama.

6. Njegovo najpoznatije čudo omogućilo je da se čovjeku povrati odsječena noga.

7. Poznaju ga kao najčudesnijega sveca.

8. Poznat je kao „Svetac cijeloga svijeta”.

9. Utječu mu se u molbi za dobroga muža ili ženu.

10. Njegova je kanonizacija bila najbrža u povijesti.

Kviz o svetom Antunu Padovanskom:

1. Sveti Ante rodio se kao: a) Ferdinard b) Izidor c) Jeronim d) Franjo.

2. Rodio se kao: a) siromah b) rob c) plemić d) sluga.

3. Studirao je u školi: a) Zagrebačke katedrale b) Padovanske katedrale c) Lisabonske katedrale c) Sarajevske katedrale.

4. Prvo ulazi u samostan: a) karmelićana b) Družbe Isusove c) augustinaca d) cistercita.

5. Najdraža knjiga mu je bila: a) Papina tajna b) Udžbenik iz vjeronauka c) Bibilja d) Život jednog redovnika.

6. Nakon augustinaca postaje: a) pavlin b) franjevac c) dominikanac d) petrovac.

7. Bio je poznat po: a) svojim propovijedima b) rješavanju sukoba c) rješavanju matematičkih zadataka d) čitanju Biblije.

8. Sveti Antun postaje: a) prijatelj malenih b) prijatelj bogataša c) Božji čovjek d) Božji cvijet.

9. U Padovu dolazi: a) 1127. b) 1227. c) 1327. d) 1427.

10. U samoći mu se ukazuje: a) anđeo Gabrijel b) Blažena Djevica Marija c) Dijete Isus

d) Sveti Josip.

11. U času svoje smrti radosno je uzviknuo: a) Bogu hvala b) Mogu mirno umrijeti c) Vidim svog Gospodina d) Vidim svjetlost na kraju tunela.

12. Kad je umro, djeca Padove uzvikivala su: a) „Hvala Bogu umro je.” b) „Svetac je otišao na nebo.” c) „Umro je svetac, umro je sveti Antun.” d) „Svetac je kod Boga.”

13. Svetog Antuna Padovanskog prepoznajemo po tome što: a) drži u ruci ružu b) drži u ruci križ c) drži dijete Isusa i ljiljan d) drži u ruci palminu grančicu.

Rješenja: 1. a, 2. c, 3. c, 4. c, 5. c, 6. b, 7. a, 8. c, 9. b, 10. c, 11. c, 12. c, 13. c

Objava Svetac cijeloga svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.