Ovih dana pratim kako različiti fitnes treneri i trenerice ohrabruju svoje polaznice da mogu sve jer su žene. Tako lako uđe u uho, no tako zapne kada se pođe na jednoj dubljoj mentalnoj razini obrađivati. Kako to da možeš sve samo zato jer si žena? Jel’ to znači da ako si muškarac, onda ne možeš sve? I, što je to „sve”?

Ali, priča ne staje tu. Nakon što jedna čuje takvu priču, uvlači i sve druge žene oko sebe u isto, tako da se stvaraju klanovi tzv. samosvjesnih, a bolje rečeno „pregorenih” žena. Svaka žena ima neku svoju povijest. U kakvoj je obitelji odrastala, uz kakvu majku i kakvoga oca? Je li imala braću te u kakvom je odnosu bila s njima? Sve to skupa je presudno za njezinu sliku o ulozi žene i o tome što je to što bi žena u životu trebala raditi i što uopće uloga žene podrazumijeva. Na psihoterapijama, često u šali, kada mi dolaze klijentice i počnu kukati nad svojim brakom i tzv. kemijom koja je nestala između njih i muževa, znam im reći kako je očekivati „kemiju” u braku varka jer umjesto kemije dobijemo „fiziku” u smislu da čistimo, peremo, kuhamo, nosimo djecu tijekom trudnoća mjesecima pa rađamo itd.

„Sljepoća” srca

Što se dogodi sa ženama pa, kada po ulasku u brak i pogotovo po rođenju djeteta, počnu gubiti na ženstvenosti i umjesto da biraju biti „nježne”, kao za cilj si postavljaju biti „jake”? Mišljenja sam kako veliki broj njih biva do tada već razočarano u svoga životnog partnera. Kako sam već i ranije pisala, uvijek nam naša životna „razočaranja” dolaze od naših životnih „opčaranja”. To je ono što u narodu često čujemo kao: „Otvorile su mi se oči!” No, tek tada je nastupila prava sljepoća i to ona sljepoća srca. Žena prestaje vidjeti sve ono što joj muškarac iz svoga znanja, iskustva i kapaciteta nudi i lagano s vremenom počinje dizati zid između sebe i njega. Zanimljivo je primijetiti kako kamenje za izgradnju toga zida često dobiva od onih sebi najbližih. Kuma, prijateljica, sestra ili čak majka vrlo često podržavaju tu njezinu „sljepoću” za dobre stvari kod njezina muža tako da ohrabrena tim „kolektivnim ludilom” sve više postaje sigurna kako je njezin brak jedan veliki promašaj i kako je ona u biti samo jedna žrtva nesretnih okolnosti. U takvim situacijama potpuno zaboravlja preuzeti svoj dio odgovornosti za brak u koji je pri punoj svijesti i čvrstoj odluci ušla. Često, slušajući žene u ordinaciji kako su ogorčene zbog ponašanja svojih muževa, upitam: „A, čija je odgovornost to što ste s tom osobom u braku?” Tada slijedi dugi monolog kako nije dobro gledala, kako je bila zaljubljena, kako je on sva ta svoja negativna ponašanja zamaskirao i tako redom. Istina je, jedan se dio muškaraca, a i žena isto tako, prije ulaska u brak uistinu zna vrlo vješto pretvarati da su netko drugi da bi tek nakon vjenčanja, kada su sigurni u svoju poziciju koja je ozakonjena i još pred Bogom zapečaćena, počeli biti onakvi kakvi u svojoj biti jesu. Jasno je da takvi slučajevi postoje, no to je jako, jako rijetko. Takve slučajeve možemo nazvati nekim patološkim oblikom ponašanja, no kako to da se danas među ženama u javnom prostoru putem raznih mreža sve više širi narativ u kojem se pojam „muškarca” poistovjećuje s pojmom „psihopata”? Čovjek bi se zapitao postoji li uopće osoba koja ima tipična obilježja muškarca (fizička i psihološka) a da mu se ne pridaje atribut psihopata. Na jednoj „ženskoj” kavi nedavno dok su žene spontano iznosile iskustva sa svojim muževima (uglavnom navodeći njihove negativne osobine i to na duhovit način) jedna je mlada žena počela svoga muža hvaliti kako je dobar, vjeran, kako ima tako dobrih razmišljanja i da joj njegovi savjeti u životu puno znače. Vrlo brzo je bila osuđena od većine drugih žena i opisana kao ona kojoj je „muž psihopat isprao mozak”. Ovakvi stavovi su jako ohrabrujući za sve one koje samo traže razlog da muža stave u ladicu „suvišno, teretno, nekorisno”. Šteta ne staje samo na tome jer žene s takvim stavom prema svojim muževima isto prenose u svoju obitelj što značajno negativno utječe na figuru oca u obitelji.

Figura oca je ključna za emocionalni razvoj djece a posebno dječaka. To je figura koja sa sobom nosi snagu, zaštitu i sigurnost. No, čemu bi ta figura uopće i trebala ako je majka već sve te osobine samoj sebi pripisala. Tako da umjesto figure majke koja sa sobom nosi nježnost, prihvaćanje i ljubav, imamo majku sa sloganom „žena si možeš sve!”. Otac je tada izguran sa svim svojim potencijalima i, nažalost, većina njih se onda i sama počinje povlačiti iz svoje obitelji i odlazi u kladionice, lov, kafiće, nogometne treninge nakon kojih slijede cjelonoćna druženja ili gdje već koji od njih ima mogućnost da „pobjegne” iz kuće i od svoje obitelji za koju osjeća da ga ne uvažava.

Bračna očekivanja

Prije ulaska u brak svaki muškarac mašta o tome i želi da mu se žena u braku „ne promijeni”. Želi da ostane tako lijepa, mlada, vitka, vesela, neopterećena i spremna na spontanost kakva je bila i tijekom veze prije braka. S druge strane, žene maštaju o tome kako će kad uđu u brak promijeniti svoje muževe i točno već znaju na kojim područjima njegova ponašanja i razmišljanja treba „poraditi”. Ono što se dogodi u braku je upravo suprotno svemu očekivanom. Žena se vrlo brzo značajno počne mijenjati. I to ne samo zbog trudnoća u kojima mijenja svoju tjelesnu figuru nego dolazi do transformacije na planu emocija. Manje se smije, prestaje biti spontana, počinje muža kritizirati za stvari kojima se prije braka kod njega smijala i podržavala. S druge strane, muž ostaje isti. S istim obrascima ponašanja i istim mentalnim sklopom i, u većini slučajeva, „cijepljen” od bilo kakve mogućnosti za promjenom. Razinu novonastale frustracije možemo samo zamisliti. I ukoliko još u međuvremenu dobiju i dijete, stvar postaje komplicirana i to puta tri. Tada slogan „žena si možeš sve” postaje sinonim za hladnoću u braku, odguravanje muža od sebe (i fizički i emocionalno) te brak polako dolazi u krizu. U tim situacijama može biti presudno imati uz sebe emocionalno zrele prijatelje koji će znati stvari razabrati i raskrinkati varku u koju su upali, i žena i muškarac. Vratiti se svojim ulogama, vratiti se svojim kapacitetima i onome što je moj zadatak i doprinos braku je presudno. Svako raspirivanje vatre, bilo od strane tzv. prijateljica ili tzv. kumova može biti samo kap koja će preliti čašu. Svakako se preporučuje pronaći ponovno nit duhovnosti koja nadilazi naša shvaćanja stvarnosti i naših istina i prisjetiti se kako je življenje braka odluka koja se donosi svako jutro i na kojoj se zahvaljuje svako večer.

Brak je pretijesan da u njemu dvoje ljudi živi ulogu muškarca. Žene, vratimo se k sebi i raskrinkajmo narativ koji nam se priča i u koji nas se tjera da vjerujemo. Tko ima koristi od naših svađa u obiteljima? Tko je taj koji će našu djecu uzeti pod svoju zaštitu kada im otjeramo oca svojom grubošću i nepoštovanjima? Žena si, ne moraš sve! No, moraš (trebaš) ono za što si stvorena. Budi nježna, budi strpljiva, pokaži ljubav. Budi žena!

Objava Žena si, ne moraš sve! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nažalost, ovo uvjerenje je u ekstremnim slučajevima dovelo do porasta eutanazije, jer mnogi stariji ljudi sebe vide kao teret obitelji ili društvu i žele „ukloniti teret” od svojih voljenih.

Ono što treba jasno reći jest da je ta ideja potpuno pogrešna i da bake i djedovi nikada ne smiju biti gledani kao teret – nego kao dar koji treba čuvati.

Dragocjen resurs

U novije vrijeme, svaki je papa govorio protiv takvog načina razmišljanja, uključujući papu Benedikta XVI., koji je o tome govorio u jednom obraćanju 2008. godine:

„Danas je gospodarska i društvena evolucija donijela duboke promjene u život obitelji. Stariji, uključujući mnoge bake i djedove, nalaze se u svojevrsnoj ‘parkirnoj zoni’: neki shvaćaju da su teret obitelji i radije žive sami ili u domovima za umirovljenike, sa svim posljedicama koje takve odluke nose.”

On objašnjava: „Uvijek je potrebno snažno reagirati na ono što dehumanizira društvo” i da „ako su bake i djedovi, kako se često kaže, dragocjen resurs, potrebno je donijeti dosljedne odluke koje će omogućiti da se njihova vrijednost bolje prepozna.”

Papa Benedikt XVI. ukazao je na primjere djedova i baka u Bibliji, ističući njihovu važnost i za današnji svijet:

„Razmišljanje o bakama i djedovima, o njihovom svjedočanstvu ljubavi i vjernosti životu, podsjeća nas na biblijske likove Abrahama i Saru, Elizabetu i Zahariju, Joakima i Anu, kao i na starce Šimuna i Anu, pa čak i Nikodema: svi nas podsjećaju da u svakoj dobi Gospodin traži od svakoga da doprinese svojim talentima.”

Prije svega, iz kršćanske perspektive bake i djedovi nikada nisu teret i trebaju se gledati kao bitan dio obitelji i društva.

Svi učimo iz mudrosti starijih, a briga o bakama i djedovima daje nam priliku prakticirati tjelesna djela milosrđa.

Osim toga, kada bake i djedovi trpe zbog starosti, oni mogu svoje patnje prikazati u zajedništvu s Isusom, za spasenje svoje obitelji.

Ništa nije izgubljeno i bake i djedovi moraju ostati vitalan dio našega svijeta.

Objava Bake i djedovi nisu teret pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Program prvoga dana uključuje i radionice s moderatorima i izlagačima u Osnovnoj školi, zatim zajedničko druženje uz večeru u Pastoralnom župnom centru te duhovno-glazbeni program u Domu kulture.

Nedjeljni dio susreta bit će obilježen molitvom Gospine krunice i svečanim euharistijskim slavljem pod kojim će se blagosloviti supružnici koji slave bračne jubileje.

Prijave za sve obitelji otvorene su do 12. srpnja, a supružnici koji obilježavaju 25, 50, 60 i 70 godina kršćanskoga braka pozvani su da se prijave za blagoslov putem matičnih župnih ureda.

Za djecu je predviđen poseban, prilagođen program koji će voditi župni animatori i suradnici.

Kotizacija za sudionike prvoga dana iznosi 50 KM po obitelji i plaća se na Kupresu, a uključuje osvježenje, zajedničku večeru i radni materijal.

Vjernici župe Kupres i ove će godine osigurati besplatan smještaj za ograničen broj obitelji uz prethodnu prijavu. Ostali sudionici smještaj organiziraju samostalno.

Više informacija o načinu prijave i samom programu dostupno je na prigodnom plakatu.

Objava Poziv: IX. Obiteljski dan – 25. i 26. srpnja 2026. na Kupresu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo razumjeli dubinu promjene kojoj svjedočimo, moramo zaroniti „ispod površine” vijesti, kvota i hladnih graničnih sporova. Statistika je nužna za političke analize, ali ona je suštinski nijema; ne poznaje miris napuštenoga ognjišta, težinu ključa u bravi rodne kuće ni drhtaj roditeljskoga blagoslova na polasku u nepoznato. Prava se drama odvija u srži društva – u obitelji. Ona nije tek pasivni promatrač svjetskih procesa; ona je živi, pulsirajući subjekt koji se pod pritiskom seoba krivi, lomi i, u konačnici, pod cijenu velikih žrtava pokušava iznova definirati.

Od pravnoga konstrukta do ljudskoga lica

Razumijevanje fenomena migracija zahtijeva preciznost u terminologiji koja često, namjerno ili slučajno, zamagljuje ljudske sudbine. Postoji bitna razlika između migranta koji teži dostojanstvenijem životu, prognanika koji bježi pred izravnim nasiljem i izbjeglice koji živi u „opravdanom strahu od progona”. Ipak, najpotresniji lik modernoga doba ostaje apatrid – osoba bez ijednoga državljanstva, biće bez pravne domovine. Prema procjenama, danas u svijetu živi više od deset milijuna takvih „nevidljivih” ljudi, onih koji zakonski ne pripadaju nigdje. Njihovo postojanje je stalni podsjetnik na neuspjeh međunarodnoga poretka koji pravo na pripadnost tretira kao luksuz, a ne kao temeljno ljudsko pravo.

Povijesno gledano, pravo na emigraciju (ius emigrandi) promovirano je još Vestfalskim mirom 1648. godine, kada je pojedinac dobio simboličnu „dozvolu” da napusti zaštitu svoje zemlje. No, dok je nekada odlazak bio čin političke hrabrosti ili vjerske slobode, danas je on najčešće plod surove ekonomske prisile. Suvremeni nomadizam nije romantična potraga za novim horizontima, već goli opstanak u svijetu u kojem su tržišta rada postala moderni areopazi na kojima se trguje ljudskom snagom i vremenom.

Tehnologija i globalizacija učinile su ove procese bržima, ali paradoksalno i traumatičnijima. Digitalna povezanost s domovinom, videopozivi i društvene mreže, često služe samo kao tanka nit koja produbljuje bol zbog fizičke odsutnosti. To je stanje „digitalne prisutnosti, a fizičke praznine”. Čovjek može vidjeti rođendan svoga djeteta preko ekrana pametnoga telefona, ali ne može osjetiti njegov zagrljaj. Ta tehnička blizina stvara iluziju da nismo otišli, što sprječava proces tugovanja za napuštenim domom, ali istovremeno onemogućuje potpunu integraciju u novu sredinu. Mi smo generacija koja živi u „međuprostoru” – ni tamo gdje smo bili, ni tamo gdje jesmo.

Kao društvo utemeljeno na kršćanskim korijenima, pozvani smo na fenomen migracija gledati očima proroka, a ne samo ekonomista. Crkva se još od Nicejskog sabora 325. godine postavljala kao beskompromisna zaštitnica stranca, prepoznajući u njemu sakriveno lice samoga Krista. Tijekom stoljeća, od pionirskoga dokumenta Exsul Familia Pija XII. iz 1952., koji je nastao kao odgovor na milijune raseljenih nakon Drugoga svjetskog rata, preko socijalnih enciklika Ivana Pavla II. koji je migracije nazivao „nužnim zlom” zbog gubitka ljudskoga potencijala, do Benedikta XVI. koji je prokazao nepravde između bogatoga sjevera i siromašnog juga, građen je nauk o univerzalnom bratstvu.

Poseban i snažan pečat našem vremenu daje papa Franjo, čiji se pristup može opisati čistim profetizmom. Njegovi posjeti Lampedusi i Lesbosu bili su šamar savjesti usnulom svijetu. On ne vidi migrante kao prijetnju ili brojeve, već kao „znakove vremena”. Papa proročki osuđuje „globalizaciju indiferentnosti” – to zastrašujuće stanje u kojem nas tuđa patnja više ne dotiče jer se događa nekom drugom, s druge strane ekrana ili ograde.

Njegova četiri ključna glagola – primiti, zaštititi, promicati i integrirati – nisu samo pastoralne upute već duboki teološki i politički zahtjevi. Integracija, u kršćanskom smislu, nije asimilacija; ona ne smije brisati korijene onoga koji dolazi jer živa kultura ne stvara kopije, već obogaćuje samu sebe susretom s Novim. To je vizija „poliedarskog svijeta” u kojem svaka kultura zadržava svoju boju, ali doprinosi ljepoti cjeline. No, jesmo li kao kršćani spremni na taj susret ili smo vjeru pretvorili u ideološku utvrdu za obranu vlastite komocije?

Psihosocijalna trauma: iskorjenjivanje obiteljskoga stabla

Središte migracijske drame je bol iskorjenjivanja. Obitelj, osobito ona s naših dinarskih i balkanskih prostora, stoljećima je počivala na čvrstim, patrijarhalnim obrascima i širokim rodbinskim mrežama. U modernoj migraciji ti se obrasci nepovratno lome. Prvi korak je prisilna transformacija široke, višegeneracijske obitelji u nuklearnu zajednicu. U domovini su baka i djed bili „sigurnosna mreža”; u tuđini su oni samo glas iz zvučnika.

Još je tragičnije stanje „bilocirane obitelji” kao zajednice razapete između dvije države. To su očevi koji svoju djecu vide samo preko ekrana ili majke koje njeguju tuđe starce u Njemačkoj dok njihova vlastita djeca odrastaju uz rodbinu. Ta fizička razdvojenost vodi do emocionalnoga otuđenja, gdje se stvarna bliskost pokušava nadomjestiti slanjem novca i skupih darova. Materijalna sigurnost postaje talac emocionalne praznine. Taj fenomen stvara „generaciju skype-djece” koja odrastaju s osjećajem napuštenosti, bez obzira na to koliko su im sobe ispunjene najnovijim tehnološkim uređajima.

Posebno je dramatična promjena dinamike unutar braka, potaknuta „feminizacijom” migracije. U povijesti su muškarci odlazili „na rad”, dok su žene čuvale ognjište. Danas žene često prve pronalaze posao, osobito u sektoru skrbi i medicine. Kada žene u emigraciji postanu ekonomski neovisne, tradicionalna podjela na muške i ženske poslove često nestaje. Muškarac se, gubeći ulogu jedinoga „hranitelja”, nerijetko osjeća ugroženim, što u novim sredinama, gdje je razvod socijalno prihvatljiviji, dovodi do masovnoga pucanja brakova. U tuđini se brak više ne čuva „zbog sela” ili tradicije; on opstaje samo ako postoji duboka, autentična veza, a ona se često gubi u stresu prilagodbe.

Djeca kao nevoljni migranti i kriza identiteta

Djeca snose najveći teret prilagodbe. Ona su „nevoljni migranti” koji nisu birali odlazak. Dok prva generacija pati za prijateljima i mirisima djetinjstva, druga i treća generacija razvijaju složeni „međukulturalni identitet”. Oni često postaju stranci u zemlji svojih roditelja, koju poznaju samo iz nostalgičnih priča, ali se istovremeno ne osjećaju potpuno prihvaćenima ni u zemlji rođenja. Oni su „svugdje stranci”.

U tim okolnostima dolazi do tragičnoga „obrtanja uloga”. Budući da djeca brže usvajaju jezik i običaje, ona postaju „prevoditelji” i „vodiči” svojim roditeljima. Zamislite desetogodišnje dijete koje mora ocu ili majci tumačiti porezne dokumente ili medicinske dijagnoze. Trenutak u kojem dijete vodi roditelja za ruku kroz hladnu birokraciju trajno narušava prirodni autoritet i djetetu oduzima pravo na bezbrižnost. Ono prestaje biti zaštićeno i postaje zaštitnik. Maloljetnička delinkvencija u migrantskim krugovima stoga često nije plod „loše prirode”, već vapaj bića koje je izgubilo svoj obiteljski i kulturni kompas, razapeto između autoritarnoga odgoja kod kuće i liberalnoga svijeta vani.

Demografska tišina i kolonijalizam znanja

Analiza migracija na našim prostorima, posebno u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, donosi surove zaključke. Cijeli se ovaj prostor prazni sustavno i bolno. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju djelovao je kao katalizator – svaki treći građanin s fakultetskom diplomom danas gradi tuđa društva. Ljudi ne odlaze više samo „trbuhom za kruhom” već bježe od nepravde, korupcije i dubokoga nepovjerenja u sustav koji nagrađuje podobnost umjesto truda. To je migracija razočaranja, a ona je mnogo teža od ekonomske migracije jer se oni koji odu s gorčinom rijetko vraćaju.

Situacija Hrvata u BiH svjedoči o pravom demografskom slomu. Gubitak socijalnoga kapitala je nemjerljiv. Školovanje jednoga liječnika ili inženjera državu košta stotine tisuća eura, a on svoj radni vijek i znanje „poklanja” razvijenom zapadu. Razvijene zemlje tako dobivaju gotov, visokokvalitetan proizvod bez ikakvoga ulaganja. Ovo je novi oblik kolonijalizma – umjesto zlata i začina, danas se iz siromašnih zemalja izvlači ono najvrjednije: ljudska pamet i mladost. Gubitak od 32 % stanovništva u odnosu na 1991. godinu svjedoči o demografskom slomu. Hrvati u BiH su, prema postocima, doživjeli najveći pad (sa 17,4 % na 15,4 % u ukupnom stanovništvu, uz golem pad apsolutnih brojeva). Mladi više ne vjeruju u „hrvatsku budućnost” u BiH. Posebno je šokantan podatak da Njemačka planira godišnje povući više od 200 000 ljudi s ovih prostora, što se može nazvati jeftinim bijelim egzodusom”.

Osim demografskoga gubitka, suočavamo se i s gubitkom duhovnoga identiteta. Iseljenici često u drugoj generaciji gube vezu s vlastitom duhovnom baštinom. Vjerska praksa, koja je u domovini bila dio identiteta, u sekulariziranim društvima zapada često postaje privatna stvar koja polako blijedi. Obitelj, bez potpore šire vjerske i društvene zajednice, teško prenosi vrijednosti na djecu koja su izložena agresivnom materijalizmu i kulturi privremenosti.

Rekonstrukcija nade: Može li se obitelj ponovno roditi?

Usprkos svim pukotinama, obitelj pokazuje nevjerojatnu žilavost. U tuđini ona može postati i mjesto nove solidarnosti. Upravo zato što je izolirana, obitelj je prisiljena na dublju unutarnju komunikaciju. Mnogi parovi tek u emigraciji, lišeni pritiska okoline i rodbine, izgrađuju autentičniji i ravnopravniji odnos. To je ono „ponovno rađanje” iz naslova – bolni proces u kojem se stari obrasci moraju srušiti da bi se izgradilo nešto novo, prilagođeno vremenu u kojem živimo.

No, taj proces ne smije biti prepušten slučaju. Potrebne su snažne politike podrške iseljeništvu, ne samo kroz „poticaje za povratak”, koji su često samo prazna politička obećanja, već kroz stvaranje uvjeta u domovini koji bi odlazak učinili izborom, a ne nuždom. Obitelj treba državu koja nije njezin neprijatelj, već partner koji jamči pravednost i sigurnost.

Zaključak: Kuća od voska i ispit zrelosti

Metafora „kuće od voska” najbolje opisuje današnje stanje. Tradicionalno obiteljsko ognjište, koje smo smatrali vječnim i nesalomljivim, topi se pod vrelinom globalnoga kapitalizma, digitalne otuđenosti i migracijskih pritisaka. Obitelj se redefinira, ali često po cijenu gubitka vlastitoga identiteta i duhovne baštine. Postajemo društvo nomada u potrazi za sigurnošću koja nam stalno izmiče.

Ipak, u ovom sumornom pejzažu mora postojati mjesta za optimizam temeljen na univerzalnom bratstvu. Migracije nisu samo gubitak; one su i ogledalo u kojem vidimo vlastito lice. Ako se trendovi ne promijene, naši će prostori uskoro morati primati stotine tisuća stranih radnika iz još daljih i siromašnijih krajeva kako bi društvo uopće opstalo. To je povijesna ironija: dok mi odlazimo na Zapad, Istok dolazi k nama.

Tada ćemo mi biti oni koji otvaraju vrata strancima. Hoćemo li tada znati biti braća onima koji prolaze istu kalvariju koju danas prolaze naši mladi u Dublinu, Münchenu ili Beču? Hoćemo li u tim ljudima vidjeti prijetnju ili „znakove vremena” o kojima govori papa Franjo? Naša kršćanska i ljudska zrelost mjerit će se upravo po tome.

Alea iacta est – kocka je bačena. Budućnost je neizvjesna, a karta svijeta se ponovno iscrtava ljudskim stopama. Put od doma do tuđine dugačak je i bolan, ispunjen rastakanjem starog, ali i klicama novoga života. Na tom putu, u toj velikoj drami 21. stoljeća, nitko ne bi smio ostati sam. Jer dom nije samo geografski pojam; dom je tamo gdje smo prepoznati, voljeni i prihvaćeni u svom ljudskom dostojanstvu. Bez te spoznaje, cijeli svijet postaje jedna velika, hladna tuđina.

Objava Između doma i tuđine: rastakanje i ponovno rađanje obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Objava Dobra svađa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne postoje, naime, dva različita kršćanska poziva, nego samo jedan. U protivnom bi bilo nerazumljivo kako bi i zašto upravo obitelj mogla biti povlašteno mjesto njegova rađanja. A povijest Crkve nas uči da je upravo jedinstvo poziva temelj njegova širenja. Ako je poziv na svetost isti za sve, onda obiteljski život ne predstavlja nekakav paralelni put, već izvor iz kojega, prema Božjem naumu, često niču i redovnički i svećenički pozivi.

Upravo zato, ondje gdje obitelj ne prihvaća biti prostor rađanja i sazrijevanja poziva, ona lako postaje njegovim protivnikom. Takvo protivljenje je, ljudski gledano, razumljivo jer je u naravnom, psihološkom i sociološkom poretku svaka obitelj usmjerena prema vlastitu produženju na način da jedna obitelj rađa drugu. Redovnički ili svećenički poziv, koji ne vodi osnivanju nove obitelji, može se stoga doimati kao njezin kraj ili svojevrsni zastoj. No, ono što se u naravnom redu pričinja kao kraj, u nadnaravnom je poretku zapravo dovršenje, ispunjenje. Ondje gdje obitelj, ljudski govoreći, doseže svoj kraj, ona u Božjem naumu pronalazi svoju puninu.

Izvor poziva

Kršćanska je obitelj, dakle, redovito mjesto rađanja poziva. Poziv se, doduše, ne javlja uvijek na isti način ni s istim ritmom. Zato katkad govorimo o „kasnim” ili iznenadnim pozivima, o obraćenjima koja izrastaju izvan obiteljskoga ozračja. No i tada često postoje skriveni korijeni u prethodnim naraštajima. Jedna je redovnica mudro primijetila kako karmelićanski poziv pretpostavlja više kršćanskih generacija. I kada nam se čini da je poziv niknuo spontano, često je pripreman molitvom i žrtvom onih koji su kročili prije nas. Bog katkad preskače jednu generaciju da bi u drugoj podario plod koji je dugo vremena u tišini sazrijevao.

Takvo se dovršenje i ispunjenje obitelji u pozivu ne događa mehanički ni po ljudskoj volji. Ono se ne može programirati ni proizvesti. Roditelji mogu željeti da im sin ili kći budu posvećeni Bogu, ali takva se želja prinosi u šutnji, kao vlastita žrtva. Time ta želja, čak i kada ostane bez vidljiva odgovora, nije izgubljena. Bog gleda na dubinu nakane, a ne na izravni vanjski ishod. Ono što se u jednoj generaciji nije ostvarilo, može biti uslišano u drugoj – a taj tijek često ostaje nepoznat ljudima, skriven u Isusovu i Marijinu srcu.

Sakrament ženidbe je usmjeren prema redovničkom i svećeničkom pozivu, i to u samoj svojoj biti ili srži. Jer milost ženidbe izravno povezuje muža i ženu s Kristom Raspetim. Krist je izvor svih sakramenata, pa tako i ženidbe. On daruje milost koja izvire iz otajstva njegova križa. Na križu se ostvarila ona jedna jedinstvena njegova žrtva koju slavimo i spominjemo je se na svakoj euharistiji. Na križu se ostvaruju i njegove zaruke sa zaručnicom, Crkvom, pa je stoga i ženidba slika i stvarno dioništvo na toj zaručničkoj vezi (usp. Ef 5,32).

Ta kršćanska milost zahvaća čitavoga čovjeka. Ona nije apstraktna, već zahvaća i tijelo, pozvano na uskrsnuće, „hram Duha Svetoga” (1 Kor 6,19). No, iako se milost utjelovljuje, sve dok nas u cijelosti ne posveti, naše tijelo i osjetilnost nastavljaju nositi rane istočnoga grijeha. Među tim posljedicama osobito je izražena sklonost neurednom traženju neposrednih užitaka. Milost pritom ne ukida strasti, nego ih pročišćuje i uzdiže.

U ženidbi se ta preobrazba događa na vidljiv način u uzajamnoj ljubavi supružnika, gdje ih milost zahvaća u onome što im je najintimnije i najosjetilnije. Muškarac i žena, svaki u onome što je vlastito njihovu spolu, pozvani su da u svojoj osjetilnosti i u cijelom svome tijelu budu preobraženi. Tu se najjasnije očituje pobjeda božanske ljubavi nad posljedicama grijeha.

Upravo je zato ženidba od iznutra usmjerena prema dubljem otajstvu Crkve, prema savezu Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice. Ako se to ne uviđa, redovnički poziv koji se javlja unutar obitelji uvijek će izgledati kao nešto strano, izvanjsko. Ako se pak uviđa, postaje jasno da je redovnički život tek radikalnije očitovanje istoga zaručničkog odnosa. Redovnički poziv znači slijediti Jaganjca na neposredniji način, napuštajući sve kako bi srce bilo slobodnije za Krista. Isus je jasno rekao da onaj koji ga želi slijediti mora sve ostaviti i više se ne okretati (usp. Mt 16,24; Lk 9,62). Takvo nasljedovanje nije nekakvo drugo življenje kršćanske vjere, nego življenje jednoga jedinog kršćanskog poziva koji nam Krist svima upućuje, ali služeći se pritom dijelom drukčijim sredstvima. Svetost kojoj teži redovnik i svećenik ista je ona kojoj teže i njegovi roditelji; razlika je samo u neposrednosti i radikalnosti odgovora.

Poziv Duha

Osim pogrešnoga razumijevanja da se radi o dva različita poziva na nasljedovanje Krista pogreška je moguća i u svođenju poziva na puku psihološku pojavu. Sveti Toma Akvinski nas uči da redovnički poziv uvijek uključuje posebno poslanje Duha Svetoga u srce osobe. Psiholog pritom može prepoznati određeni nesklad ili nekakvu zapreku, ali kao psiholog on ne može utvrditi nadnaravni zahvat. Tim više što je svaki poziv osoban i neponovljiv, kao što su se pozivi prvih učenika razlikovali. Ono što im je zajedničko duboko je i često skriveno, a to je da je poziv djelo samoga Duha Svetoga.

Ako je sakrament ženidbe usmjeren prema euharistiji, tada je njegova povezanost sa svećeništvom očita. Svi sakramenti su usmjereni prema euharistiji. Zato se u trenucima bračnih kušnji supružnici najradije vraćaju euharistiji, jer ondje primaju Krista koji se daruje za svoju Zaručnicu. Bez euharistije milost ženidbe ostaje osiromašena; s njom pak dobiva snagu vjernosti.

Veza obitelji s redovništvom i sa svećeništvom nije istovjetna, ali je u oba slučaja stvarna i bitna. U odnosu prema redovništvu naglasak je na zaručničkom savezu; u odnosu prema svećeništvu na euharistijskom otajstvu. U oba slučaja roditelji imaju dužnost, koja je dužnost ljubavi: buditi u djeci osjetljivost za ta zvanja. Primjeri posvećenih osoba imaju pritom neprocjenjivu snagu. Kada dijete vidi da roditelji s poštovanjem i ljubavlju govore o redovnicima i svećenicima, kada se za njih moli, kada su oni prisutni u obiteljskom životu, otvara se horizont koji nadilazi kućni prag. Obitelj tada ne zatvara dijete u vlastiti krug, nego ga uvodi u širinu otajstva Crkve.

Poziv kao dar

Obitelj bdije i nad sviješću da je poziv dar čiste milosti, a ne nagrada za krepost. Nije rijetkost da posvećene osobe pohvale svoje pretke, najčešće bake ili majke, kao osobe kreposnije od njih samih. U srcu redovnika ili svećenika ostaje upisan trag jedinstvenoga potpunog dara, trenutka kada je Krist zatražio da bude jedini u njihovu životu. Ta ljubomora božanske ljubavi ostavlja, nosi biljeg trajnosti jer on ne počiva na ljudskoj postojanosti, nego na Božjoj vjernosti.

Kršćanske obitelji zato trebaju biti otvorene prema redovničkom i svećeničkom životu, i to ne samo teorijski nego stvarno i konkretno. Obitelj je „kućna Crkva”, ali nije cjelina Crkve. Najbolje bi bilo da održava određeni živi odnos s kontemplativnim životom, s apostolskim redovništvom, sa svećenikom kao duhovnim prijateljem obitelji. Takva povezanost nije tek dodatak, nego dio same njezine naravi.

Obitelj koja bi se zatvorila u sebe, odvojivši se od širega crkvenog života, postupno bi izgubila svoju kršćansku dubinu. Obitelj jest i ostaje temeljna stanica Crkve, ali njezina se punina ostvaruje samo u zajedništvu s onim što u Crkvi predstavlja vrhunac: s posvećenim životom i sa svećeničkom službom.

Na tom se mjestu otvara delikatno i presudno pitanje: kako roditelji, svjesni ove duboke povezanosti, trebaju pratiti, čuvati i pomoći u razlučivanju poziva koji se možda rađa u srcu njihova djeteta? O toj odgovornosti i o nutarnjem stavu koji ona zahtijeva bit će riječi u sljedećem članku.

Objava Obitelj: izvor i mjesto rađanja kršćanskoga poziva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Marijo, molimo te, u svoje Bezgrešno i Prečisto Srce uzmi sada sve one supružnike koji čeznu za djetetom. Sjeti se radosti svoje trudnoće, sjeti se iščekivanja i slatke nade u svojemu blagoslovljenom stanju. Sjeti se svih molitava kojima si poput poljubaca obasula nerođenoga Isusa pod svojim srcem. Izmoli onima koji žele djecu taj Božji dar stvaranja, taj Božji poseban blagoslov.

Sveti arkanđele Gabrijele, koji si donio radosnu vijest svijetu i Mariji iz Nazareta, moli za nas i moli za one koji s vjerom sada primaju taj dar. Sveta Ano, sveta Elizabeto, sveti Josipe, sveta Rito, sveti anđeli čuvari… molite s nama na ovu nakanu, poduprite našu usrdnu molbu!

Blažena Djevice Marijo, molimo te da svrneš svoj milostiv pogled i sve osjećaje svojega majčinskog Srca na one koji žele začeti i roditi djecu, na supružnike koji s tolikom čežnjom očekuju tu nebesku milost. Mir i blagoslov u njihova srca! Mir i snaga Duha Svetoga u njihove osjećaje, zajedništvo, molitvu! Majko, usliši! Majko, pomozi! Majko, zagovaraj! Majko, prikaži sve te drage nam supružnike pred licem svojega Sina, pred prijestoljem Nebeskoga Oca! Sjeti se radosti svoje rođakinje Elizabete. Sjeti se svojega puta u judejsko gorje. Sjeti se svih onih neopisivih osjećaja svetoga Josipa. Sjeti se čuda koje se dogodilo Zahariji, čuda koje se zove sveti Ivan Krstitelj. Izmoli dječicu onima koji već toliko dugo i sami mole, budi im oslonac na tom putu molitve, na putu veličanja njihovih duša Gospodinu i klicanja njihova duha u Bogu, njihovu i našem Spasitelju.

Majko Isusova i naša preljubljena majko, molimo te da svojim svetim i moćnim zagovorom kod Sina isprosiš milost začeća i poroda supružnicima koji su nam poznati i koji su nam nepoznati. Onima koji sada mole s nama, onima koji su nam se preporučili i onima za koje drugi mole. Molimo te da posreduješ kod Sina za taj neprocjenjivi dar, molimo te za proboj Božje milosti u njihov život. Ohrabri ih! Budi posrednica te veličanstvene milosti između Nebeskoga Oca i tih supružnika.

Blagoslivljamo ih svakim blagoslovom nebeskim u Kristu, prizivamo sveti Očev blagoslov po tvojem Bezgrešnom Srcu, Marijo, na njihov dom, na njihov brak, na njihove razgovore i osjećaje, na njihovu ljubav, na njihove susrete, poslove, na njihovu svakodnevicu. Stavljamo te supružnike u tvoje Bezgrešno Srce, znajući da će ga ono prinijeti Srcu tvojega Sina, koji se rodio za nas sve.

Sjeti se, Marijo, svoje radosti kad si uzela u naručje Maloga Isusa. Sjeti se onih očiju i onoga pogleda. Sjeti se onoga plača, onoga slatkog lica, onoga svjetla kojim je bio okružen, one neusporedive radosti. Sjeti se onih ručica i nožica. Sjeti se s kakvim si neopisivim divljenjem, žarom i veseljem prihvatila svojega Jedinorođenca u zagrljaj. Molimo te, zbog tih osjećaja i zbog te časti koju si dobila kao jedina između svih ljudi svih vremena, premilostiva Djevice Marijo, usliši nam ovu žarku, goruću molbu.

Želimo svim srcem svojim blagoslivljati i podržati ljubavlju i molitvom srca supružnika željne djece. Želimo ih sada prikazati i nikada ne prestati povjeravati Nebeskomu Ocu. Želimo posvetiti Ocu Stvoritelju, u Isusu Kristu, po snazi Duha Svetoga i po moćnom zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, sve supružnike koji cijelim svojim srcem mole, poste, čine dobra djela, hodočaste i zavjetuju se, sudjeluju u sakramentima Crkve, tražeći od Gospodina milost da postanu roditelji.

U tvoje majčinsko Srce, naša Gospo i Kraljice, Marijo, stavljamo njih i njihovu silnu želju. Podupiremo ove supružnike svojom molitvom, svojom pokorom, prikazivanjem svojih žrtvica i svojih svakodnevnih križeva.

Neka na njih siđe mir, mir u sva njihova razmišljanja i djelovanja, mir s neba po zagovoru Kraljice Mira. Zazivamo ponovno i ustrajno sve svece i anđele, kao i duše u čistilištu da s nama mole za milost roditeljstva. Sjeti se, Gospo, sjeti se, sveti Josipe, onih neopisivih osjećaja ljubavi, miline i veselja dok ste Nebeskomu Ocu prikazivali i zahvaljivali za Isusa. Sjetite se svojih osjećaja i slavljenja Božje dobrote pred oltarom u Hramu, u svetištu njegova Imena. Sjetite se Šimuna i proročice Ane. Sjetite se svih onih riječi, blagoslivljanja i molitava hramskih svećenika. Sjetite se svoje žrtve koju ste učinili i prinijeli Bogu. Sjetite se i onoga što je prorečeno Mariji: „I tvoju će dušu probiti mač boli.”

Znamo, Gospodine, da ne postoji život koji nije proboden nekim mačem boli, da ne postoji život bez križa, muke, trpljenja, životnih razočaranja, kušnja i kriza. Ne postoji savršen život osim vječnoga života u savršenstvu. Stoga te sada molimo i zaklinjemo, Prežalosno Srce Marijino, probodeno mačevima tuge i patnje, da upravo po zaslugama svojih boli i svojih suza i svoje supatnje koju si podnijela sa svojim Sinom Isusom izmoliš onima koji čeznu za darom djeteta tu veliku milost i da budeš s njima u svakom trenutku njihova zajedničkoga života, u svim protivštinama i trudu njihova života.

Marijo, naša Majko i Isusova Majko, preljubljena Gospo, molimo te nadahni one za koje molimo, reci njihovu srcu, kao Majka, da traže tu milost u Crkvi, da ne nasjedaju onomu što nudi svijet, da ne slušaju šapat neprijatelja, da budu vjerni i poslušni vodstvu Duha Svetoga. Objasni ovim supružnicima kako se Božja mudrost objavljuje u Crkvi i u njezinim zakonima – ne u kompromisima sa svijetom.

Molimo te, Majko, stavi svoje prečiste ruke na sva bolna mjesta njihove duše i duha, na sve teške uspomene, sjećanja, pamćenje, na sve nevolje, na sve traume i na sve odnose s njihovim bližnjima, s njihovim roditeljima, s njihovom rodbinom, susjedima, onima s kojima rade. Svojim zagovorom donesi mir srcima i savjestima. Svojim svetim zagovorom ojačaj što je slabo, okrijepi što je umorno, vrati ono dobro što je možda nestalo. Svojim svetim zagovorom, Marijo, dovedi Isusa, svojega Sina, istinski i postojano u njihov život. Izmoli im potomstvo. Izmoli im da se sjete u trenucima padova pod križem gdje će Isusa naći i da će ga sigurno naći ako će ga srcem tražiti. Molimo te da ih sada zatvoriš u svoje majčinsko Bezgrešno Srce, o Marijo, i da svojim zagovorom ozdraviš, iscijeliš sve ono što je u njihovu životu krhko, nesigurno, ono gdje ih udara duh neprijatelja duša, ono gdje je napadnuto njihovo zajedništvo, ono što nije po Božjoj volji za njih.

Vjerujemo u tvoj sveti zagovor, u tvoju majčinsku ljubav. Svjedočimo mir koji smo po tvojem Srcu dobili kroz molitvu i djela milosrđa i njegujemo taj mir u nama. Tako sada primamo u vjeri i blagoslov začeća i rođenja za one supružnike za koje molimo.

Presveta Bogorodice, Majko Božja, moli za nas i moli s nama! Puna milosti, Djevice Marijo iz Nazareta, blagoslovljena si ti zauvijek među svim ženama i blagoslovljen je plod tvoje prečiste utrobe, Gospodin Isus Krist. Amen.

Oče naš, 10 x Zdravo, Marijo, Slava Ocu, O moj Isuse.

(pater Marko Glogović, Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Molitva za obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”

Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.

Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.

Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.

Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.

Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.

Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.

Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”

Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.

Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.

Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.

I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.

Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.

Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.

Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.

U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.

Objava Kako dobrota nalazi put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zato je pitanje vjernosti potrebno promatrati s misaonom jasnoćom i duhovnom dubinom. Zahtjevnost i važnost te teme toliko su velike da ćemo joj posvetiti tri zasebna priloga. U ovome ćemo se prvom usredotočiti na značenje osobne ljubavi i na razloge zbog kojih ona ne može opstati bez vjernosti – toga prostora u kojem ljubav dozrijeva, donosi plod, nalazi svoj mir, postojanost i radost.

Ljubav nije ugovor, nego otajstvo

Vjernost se danas često svodi na dvije krajnosti: ili na prolaznu osjećajnu privrženost ili na hladnu moralnu obvezu. No, ni jedno ni drugo ne pogađa bit. Ako se vjernost temelji samo na osjećaju, ona se gubi čim se promijeni raspoloženje. Ako se, pak, shvati samo kao obveza, postaje beživotna forma. U oba slučaja ljubav vene.

Istinska vjernost nije ni sentimentalna ni formalna. Ona je unutarnji zahtjev same ljubavi. Ne postoji „dužnost vjernosti” izvan ljubavi; postoji samo dužnost ljubiti, i iz nje prirodno izrasta vjernost. Ljubav koja doista zahvati dušu ne može ne biti vjerna. Kad ljubav želi trajati, ona iznutra rađa obećanje: „Ostat ću s tobom do smrti.”Vjernost nije puki dodatak ljubavi, nego njezin dokaz i zrelost. Bez nje ljubav ostaje tek emocija, a s njom postaje put svetosti.

Kao što korijen drži stablo i kad oluja prođe, tako i vjernost drži ljubav kroz promjene.Vjernost ne zatvara, nego otvara: ona čini da se ljubav produbljuje, postaje sposobna za tišinu, za trpljenje i za radost koja ne ovisi o prolaznom osjećaju, nego o stalnosti dara. U samoj dubini ljubavi nalazi se težnja da traje. Ljubav i vjernost nisu dvije odvojene kreposti, nego dvije strane istoga pokreta srca: ljubav daje smjer, a vjernost daje postojanost. Kad čovjek voli neku osobu, u samom se činu ljubavi već skriva želja da to bude zauvijek. Vjernost je stoga ljubav u vremenu, njezin dah koji ne prestaje disati ni kad osjećaji utihnu. Bez vjernosti ljubav ostaje tek doživljaj bez korijena, trenutak koji ne može sazreti u odnos. A vjernost bez ljubavi postaje suha dužnost, jer nema u sebi topline darivanja. Tek njihovo jedinstvo čini da ljubav postane životna, pokret koji se ne iscrpljuje, nego uvijek iznova obnavlja iz izvora Božje vjernosti. Tako se otvara pitanje: kako ta ljubav u čovjeku raste i sazrijeva? Na kojim se razinama ostvaruje i kako prelazi iz osjećaja u slobodu, iz slobode u predanost?

Razine ljubavi: strastvena, voljna i osobna

Čovjek je biće koje voli na više razina.

Prva razina je strastvena ljubav. Ona dotiče tijelo, osjećaje, ljepotu koja privlači. To je prva iskra, plamen koji se brzo rasplamsa i hvata sve pred sobom. Strast sama po sebi nije zla. Zlom postaje ako je se stavi na mjesto koje joj ne pripada, ako nije vođena razumom. Jer strast je tek početak, znak da je srce živo i sposobno za divljenje. Ali kao i svaki oganj, mora biti stavljena u ognjište inače sagori ono što bi trebala grijati.

Druga razina je ljubav volje. Tu se ljubav uzdiže iznad promjenjivih osjećaja i postaje slobodna odluka da se drugome darujem. Ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih pročišćuje i usmjerava. To je ljubav koja je sposobna reći: „Hoću voljeti”; „Odlučujem da ću te voljeti”. Sv. Toma Akvinski opisuje volju kao duhovnu težnju prema dobru koje razum spoznaje. Takva ljubav nije hladna. Ona je, naprotiv, žar prosvjetljen i vođen svjetlom razuma i koji je postao postojan.

U tom prostoru rađa se osobna ljubav, ona koja ne ljubi samo neko „dobro” u drugome, nego samu osobu, „jer je to ona, jer je to on.” To je ljubav koja vidi osobu u njezinoj jedinstvenosti i trajno želi njezino istinsko dobro, a ne vlastitu ugodu, čast ili moć. Osobna ljubav spaja tijelo i dušu, osjećaje i duh, um i volju, i tako postaje most između ljudskoga i božanskoga. Ona više ne traži samo da bude ljubljena, nego želi ljubiti, i u tome nalazi svoju radost. Takva ljubav ne mjeri koliko prima, nego koliko se daruje. To je ljubav sposobna za rast jer ne traži sebe, nego drugoga.

Od ljudske prema božanskoj vjernosti

Kad ljubav dosegne tu osobnu razinu, postaje jasno da vjernost nije tek moralna krepost, nego otajstvo koje nas uvodi u samo Božje srce. Bog sam otkriva svoje ime kao „Bog vjeran i milosrdan” (Pnz 7,9). Njegova ljubav ne odustaje: „Ako me i majka zaboravi, ja tebe neću zaboraviti” (Iz 49,15). Čovjek, stvoren „na sliku Božju” (Post 1,27), pozvan je da tu Božju vjernost živi u vlastitoj ljubavi.

Ljudska ljubav, da bi išla do kraja, mora prijeći u božansku dimenziju jer samo Božja vjernost može održati našu. Brak je upravo zato sakrament vjernosti. Supružnici ne daju obećanja samo jedno drugome, nego zajedno Kristu, koji ih povezuje i daje snagu da njihova ljubav ne umre, nego da raste, čisti se i preobražava. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu” (Ef 5,25) – to je srce sakramenta. Ljubiti do kraja, vjerno i ustrajno, moguće je samo u zajedništvu s Njegovom ljubavlju.

U braku, kao i u prijateljstvu i svećeništvu, vlada ista dinamika: ljubav, da bi bila vjerna, mora biti ucijepljena u Ljubav koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Vjernost tada više nije samo ljudski napor nego slatko sudjelovanje u Kristovoj vjernosti.

Vjernost kao radost i plodnost

U kršćanskom životu vjernost nije breme, nego put do radosti. Samo ono što traje daje mir; samo ono što ostaje vjerno postaje plodno. Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni” (Iv 15,4). Vjernost je upravo to ostajanje, ta tiha, svakodnevna povezanost s Onim koga ljubimo. Ona nije statičnost, nego trajni pokret srca koje se vraća svome izvoru. U vjernosti učimo hodati istim putem s Bogom, sa supružnikom, s prijateljem – ne zato što je to lako, nego zato što Božja ljubav i vjernost vrijedi više od svega prolaznoga.

Kad čovjek otkrije ljepotu vjernosti, više ne traži uzbuđenje novoga, nego dubinu istoga: radost srca koje se svakoga dana ponovno daruje. U tom darivanju ljubav ne postaje siromašnija, nego zrelija; ne gubi, nego se iznova rađa. U svijetu koji mjeri vrijednost po promjeni, vjernost je najradikalniji oblik novosti. Ona je novo srce koje se ne zasiti ljubiti.

Molitva za vjernost

Svijet u kojem živimo rijetko nas poučava vjernosti. A ipak, Bog nas i danas želi povesti uskim putem koji vodi k njoj – putem molitve i vježbanja u kreposti. Molitva je sveti prostor u kojem postojanost učimo u susretu s Bogom koji uvijek ostaje vjeran, jer samoga sebe ne može zanijekati (usp. 2 Tim 2,13). S pouzdanjem mu se obratimo riječima poput ovih:

Gospodine, nauči me da budem vjeran.
Učini da tvoja ljubav u meni bude nepokolebljiva.
Kad osjetim zasićenje, podsjeti me na blagost svoga Srca.
Kad me kušnje oslabe, učvrsti me u darivanju.
Udijeli mi da iskusim radost u življenju vjernosti
i po njoj pronađem mir i puninu života.
Amen.

Objava Ljubav i vjernost: Od strasti do osobne predanosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nismo li svi u svojevrsnom prolasku kroz ovaj život dali sebi previše važnosti, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo. Vlastita ranjivost čini nas osjetljivima i nezaštićenima. Takvo stanje ostavlja različite posljedice na svijest pojedinca, ali i njegov odnos prema drugima. Obitelj stoga predstavlja važno uporište, sklonište od nepoznatih izazova i svakodnevnih nedoumica. „…’Zlo’ vani veoma dobro komunicira, a to je dodatan razlog zašto je važno da obiteljska komunikacija postane učinkovitija i moćnija”, zaključuje Federica Benassi, autorica knjige Roditelji vs. adolescenti.

Izazovi obitelji i škole

One, kojima je po Le Goffu „zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge” nazivamo učiteljima. Velika je to i važna zadaća kojoj ostaju vjerni oni najuporniji. Prijenos znanja i poučavanje je kompliciran proces, često nezahvalan i mukotrpan. Vidi se to po odnosu društva prema ovoj profesiji, a i prema odnosu korisnika odgojno-obrazovnih institucija. Mladi će se radije prepustiti umjetnoj inteligenciji da upravlja njima i ispunjava njihove zadatke, umjesto da se sami prime posla. U potpunoj konfuziji shvaćanja opterećenosti pojedinca silnim zadaćama i poslovima našli su se samozvani eksperti koji su odlučili rasteretiti čovjeka, učiniti mu život jednostavnijim, umetnuti mu alatke u ruke, ali i u glavu, te ga spriječiti u donošenju vlastitih odluka. Čovjek postaje rob određenih želja i postignuća i rijetko zastane da bi se zapitao je li to doista ono što mu treba. Nametnuti parametri modernog života guraju ga u neke kalupe koji mu nisu prirodni. Ipak, ne bježi od zamke u koju upada jer mu je ona servirana na zlatnom tanjuru pričina i taštine. Le Goff kazuje: „Povezivanje osobnog razmišljanja i njegovog širenja podučavanjem svojstvo je intelektualca.” Cijene li se danas takvi intelektualci, ljudi širokoga raspona znanja, vještina, umijeća, kompetencija, aktivni sudionici društvenih zbivanja, neovisni kritičari mudroga pristupa? Sveprisutna razmišljanja koja od čovjeka žele stvoriti pasivnoga promatrača ili potrošača, kojemu je sve nadohvat ruke i čiji mozak polako odstupa od svoje prvotne namjene, ne izgledaju obećavajuće. Upitno je koliko je dobro čovjeka na pameti onima koji putem umjetne inteligencije hoće svime ovladati pa i ljudske misli osloboditi. „Ako želimo nadvladati te bolesne jednostranosti našeg vremena, potrebno je da se okrenemo prema onim vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem”, savjetuje Christa Meves u knjizi Manipulirana neumjerenost.

Stalna upozorenja kako su djeca nezaštićena pred novom tehnologijom, kako je vršnjačko nasilje sveprisutno uslijed intenzivnoga igranja igrica, kako se djeca otuđuju, ne komuniciraju, zapadaju u depresiju i gube mogućnosti jasnoga izražavanja čine se nesuvislim pred najezdom silnih reklama i upliva tehnologije u privatnu sferu pojedinca. „Što rade influenceri? Oni ‘dijele’ videa, ‘dijele’ fotografije i članke, ‘dijele’ različite članke na društvenim mrežama s ciljem, naravno, da se prošire, poput vodenih ospica”, zaključuje Federica Benassi. A vodene ospice su, znamo, zarazne. Na svakom koraku, u obitelji, u javnom prostoru, na ulici vidimo duhom odsutne pojedince obuzete nekim sadržajima ili igricama. Jako je važno odučiti djecu od ovakvih navika (ako su ih već stekla), pojašnjavati svrhu svake aktivnosti, provoditi zajedno vrijeme na zraku, u ugodnom promatranju prirode i njezinih blagodati. Federica Benassi ističe važnost obitelji i njezine uloge u odgoju zdravoga pojedinca čiji se značaj ogleda u zajednici koja u njega ulaže i koja se na njega oslanja. „Obitelj je najmanji i najvažniji oblik ljudskog društva, ona je korijen koji podupire cijeli sustav. Botaničari dobro znaju da je vidljivi dio stabala, onaj nadzemni, ogledalo njihova korijenskog sustava. Kada je korijenje zdravo i dobro usidreno u plodno tlo, grane i lišće također će biti zdravi i bujni.”

Ohrabruje inicijativa da se u školama zabrani korištenje mobitela (kada je uopće bilo dopušteno?). Iz odgojno-obrazovnih ustanova koje su ovu zabranu već primijenile, stižu informacije kako su djeca opet djeca, trče, druže se, komuniciraju. Sretniji su u susretu s drugima, razmjenjuju punim riječima svoje misli, ideje, nove činjenice koje su upravo spoznali. I svi su sretni i radosni kao da je to dosad bilo nešto nedostižno!?! Uloga učitelja kao onoga koji prenosi znanje, upućuje, savjetuje, postaje još vidljivija, značajnija i vrjednija. „Među tolikim nazivima: znanstvenici, učenjaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mišljenja nije uvijek bila jasna) ova riječ (klerik) opisuje krug točno određenih obrisa: krug učitelja na školama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, razvija u gradskim školama XII. stoljeća, a puni procvat doseže u XIII. stoljeću na sveučilištima.” Danas je omiljena tvrdnja mnogih relevantnih čimbenika da živimo u informacijskom društvu te time i u društvu znanja. Međutim, Konrad Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti ističe da se ovome može sasvim opravdano suprotstaviti teza da živimo u „dezinformacijskom društvu”. Kvalitetno obrazovanje je predmet zajedničkoga interesa svih uključenih u ovaj proces jer omogućuje pojedincu da postane dobar građanin. Ipak, ne bi se smjelo dogoditi da je društvu važnije stvoriti dobroga građanina, nego dobroga, marljivog i sretnog čovjeka, upozorava Hartmut von Hentig u knjizi Humana škola.

Znanje i duhovnost

Učitelji i roditelji kontaktiraju online, e-dnevnici nude sve moguće informacije o učenicima. Nema iznenađenja, straha, radosti, čežnje da se podijeli dobra vijest ili sakrije loša u nadi da će uskoro biti prilike za njezino ispravljanje, a roditelji pošteđeni nepotrebne brige. Ne, već je sve pušteno u eter. I prije nego dijete stigne kući, roditelj je upoznat s njegovim rezultatima u školi. Sport je isto pod nadzorom kamera i svaki pokret se analizira. Nema spontanosti, prirodnosti, samo izračun. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa i vrijednosti. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,14-15). Škola, učenje, nastava, zapamćivanje, istraživanje, sve to postaje opterećenje, kako djeci tako i odraslima. Jednim klikom sve se može pronaći, odraditi u trenu, naivno razmišljaju, nesvjesni opasnosti koje taj klik čini njihovu opstanku u ovom svijetu punom izazova. „Naše vrijeme nalazi se na raskrižju između narcizma i otpornosti. Između odvajanja onih koji ne vide ništa osim vlastite slike u kojoj se izgube do te mjere da se više ne mogu ni odraziti u ogledalu i onih koji se teško, ali plodno otvaraju, koji hodaju zaobilazeći preprjeke na koje nailaze”, kazuje Maurizio Fabbri u predgovoru knjige Roditelji vs. adolescenti autorice Federice Benassi. Potrebno je poraditi na obnovi unutarnjega reda. Živjeti u stalnom nastojanju prilagodbe „misli životu i života misli na takav način da neprestano rastemo, uvijek doživljavajući nove stvari na stari način i stare stvari na nov način. Tako je život uvijek nov”, kazuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Jednostavno iskustvo divljenja i strahopoštovanja, postavljanje pitanja, biti u tišini, povezivanje s drugima, otvara djecu za duhovnost.

Jagoda Truhelka je u knjizi U carstvu duše napisanoj u 19. stoljeću, pojasnila što se podrazumijevalo pod obrazovanošću u njezino vrijeme i zašto je ono bilo znakovito za razvoj mlade ličnosti. „Pri riječi obrazovanost mislimo dakle prije svega znanjem prosvijetljen duh i odgojem pročišćena čuvstva. Obrazovanost u tom shvaćanju čisto je duševno djelovanje. No ona u širem smislu obuhvaća čitav razvitak čovjeka, njegov duševni i tjelesni život. Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvjetljena uma, plemenita srca i k’tomu uglađenih spoljašnjih navada. Istina sve troje se rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe – makar samo i približno – to su onda oni rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram toga ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladog života.”

Objava Poučavanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.