Ovih dana u Mwakapanduli gledam prizor koji sam dugo nosio u srcu i zamišljao u molitvi: veliki rovovi u afričkoj zemlji, radnici koji kopaju, djeca koja stoje sa strane i znatiželjno promatraju što se događa. Temelji za našu buduću osnovnu školu već su iskopani. Pedeset i jedan metar dužine. Dvanaest metara širine. Toliko trenutno iznosi nada jedne male afričke zajednice.

Nekome su to samo brojke. Nama ovdje to znači nešto puno više. To znači da će djeca koja danas sjede na zemlji i pišu po prašini možda već ove jeseni prvi put sjesti u prave školske klupe. To znači da će mališani iz našega vrtića, njih oko 150, dobiti ono što bi svako dijete na svijetu trebalo imati – priliku za obrazovanje.

„Hoće li biti škola i za nas?”

Ovdje čovjek brzo shvati koliko je škola važna. U Europi se škola podrazumijeva. Djeca se ponekad žale što moraju rano ustati ili učiti. Ovdje djeca sanjaju školu. Doslovno sanjaju mogućnost da imaju učionicu, bilježnicu, ploču i učitelja.

U susjednom selu postoji jedna državna škola. Sedamsto djece pokušava stati u svega nekoliko učionica. Mnogi nikada ne dođu na red. Neki pješače kilometrima kako bi barem pokušali pronaći mjesto. Drugi odustanu prije nego što su uopće dobili priliku. I zato me naša djeca često pitaju isto pitanje: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?”

Kad vam dijete to kaže gledajući vas ravno u oči, tada više ne možete ostati samo promatrač. Tada shvatite da škola nije projekt. Nije ni građevina. Škola je odgovor na nečiju budućnost. Zato smo krenuli.

Ne gradimo luksuz. Ne gradimo nešto nepotrebno. Gradimo mjesto na kojem će djeca naučiti čitati, pisati, razmišljati i vjerovati da njihov život može biti drukčiji. Jer dijete koje dobije obrazovanje ne dobiva samo znanje. Dobiva dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, svome selu i svome narodu.

Temelji budućnosti

Ovih dana dok obilazim radove, često zastanem i gledam ljude kako rade na velikom suncu. Zemlja je tvrda, posao težak, ali nitko se ne žali. I dok gledam te temelje, razmišljam kako se zapravo ne kopaju samo temelji škole. Kopaju se temelji jedne nove budućnosti. A ono što me posebno dira jest činjenica da ova škola već sada nosi u sebi toliko dobrote ljudi koje možda nikada neću ni upoznati. Svaka donacija koja je stigla, svaki euro, svaka marka, svaka molitva, postali su dio ovih temelja.

Ovdje u Africi čovjek nauči koliko malo treba da bi nekome promijenio život. Nekada je dovoljno kupiti jednu vreću cementa. Nekada jednu školsku klupu. Nekada jedan obrok. A nekada je dovoljno samo da netko kaže: „Niste zaboravljeni.”

Ovo nije prvi put da zajedno krećemo u nešto što je na početku izgledalo gotovo nemoguće. Sjećam se Ruande. I tamo smo počeli gotovo ni od čega. Malo pomalo gradili smo učionice, radionice, vrtić, srednje škole, sportsku dvoranu, kuhinju, knjižnice i učeničke domove. Danas tisuće mladih ljudi ondje žive dostojnije upravo zato što su dobili priliku za obrazovanje. Mnogi od njih danas imaju posao, hrane svoje obitelji i školuju mlađu braću i sestre. To je ono što obrazovanje čini. Ono ne mijenja samo jedno dijete. Ono mijenja generacije.

Korak po korak do promjene

Kada sam prije tri godine došao u Mwakapandulu, ovdje nije bilo gotovo ničega. Zemljište je bilo potpuno obraslo. Nije bilo struje, nije bilo bunara, nije bilo infrastrukture. Danas ovdje već imamo samostan svetoga Franje, crkvu pod krovom, vrtić, školu krojenja i šivanja, školu opismenjavanja, tri bunara, mlinove i dovedenu struju. Tijekom velikih suša podijelili smo više od 150 tona hrane obiteljima koje su ostale bez ičega. Ali od samoga početka znao sam da je škola ono najvažnije. Jer glad možete utažiti danas. Vodu možete donijeti danas. Ali jedino obrazovanje čovjeku daje mogućnost da jednoga dana sam promijeni svoj život. Zato je ova osnovna škola toliko važna.

Plan je da sada izgradimo prvih šest učionica kako bi naša prva generacija prvašića već u rujnu mogla krenuti na nastavu. A onda ćemo, korak po korak, graditi dalje kako budu rasla i djeca. U Africi sam naučio da velike stvari nikada ne nastaju odjednom. One rastu polako, uz puno strpljenja, molitve i povjerenja. Kao sjeme koje dugo ne vidiš, a onda jednoga dana izraste u veliko stablo. Tako i ova škola već sada raste u srcima ljudi.

I zato danas ne osjećam samo umor od rada i brige oko gradilišta. Osjećam veliku zahvalnost. Zahvalnost prema svakome tko nas prati, tko moli za nas i tko pomaže ovu misiju. Jer bez vas ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će to biti i vaše zvono. Zvono svih dobrih ljudi koji su vjerovali da jedno dijete u Africi zaslužuje istu priliku kao i dijete bilo gdje drugdje na svijetu. A ovdje, u prašini afričke zemlje, među djecom koja se raduju svakoj cigli i svakom novom zidu, ponovno iz dana u dan učim jednu jednostavnu istinu: Bog najčešće djeluje kroz ljude koji imaju otvoreno srce.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Kad temelji postanu nada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je taj čovjek kojemu se i Bog divi?

Božje divljenje nad čovjekom, kao djelom vlastitoga stvaranja, započinje još u Edenu. Bog i čovjek imaju zajedničku povijest prijateljevanja u vremenu prije izdaje. Čovjek je izdao Boga, savez, zapovijed, odredbu, na koncu Ljubav. Trenutak izlaska iz Edena ostaje nam i danas paradigma loma koji je ireverzibilan i koji nikada neće obnoviti na isti način izgubljeni Eden. Čovjek započinje put hoda kroz pustinju povijesti u kojoj nije sam. Nakon stvaranja najveće očitovanje Božje ljubavi očituje se u svakodnevnom hodu s čovjekom. Božja kenoza i silazak u dramu svakodnevnice postaje prava kozmička drama u kojoj čovjek postaje cilj Božje ljubavi. U kolopletu događaja suvremenoga društva Crkva se nalazi pred zadaćom navijestiti Boga današnjem svijetu koji je sit ideja i prikaza Boga kao autoritarnoga bića koje vlada zapovijedima. Svijet kao da ne prihvaća ni romantične priče o Božjoj vladavini koja se brine poput dobroga upravitelja. Ne prihvaća ni pojam jednoga Boga koji bi bio vrhovni i jedini. Koga to čovjek traži? Taj odgovor možda je najvažnija informacija Crkvi u današnjem svijetu. Možda jednako važna kao i događaj kenoze koji se dogodio Božjim silaskom u jaslice i susretom sa svijetom koji će se promijeniti u kupelji ljubavi Kristova križa.

Kršćanin – biće koje se nada

Iako je vrijeme Božića prepuno govora o ljubavi i miru, možda je važno spomenuti kako je integralni dio svake pojedinačne kreposti upravo nada. U kršćanskoj perspektivi nada postaje neizostavna poveznica vjere i ljubavi. Možda najdublja kriza čovjeka se očituje u kontekstu kršćanske nade. Koliko god pokušali prikriti i nadomjestiti prostor nade, upast ćemo u mukotrpno traganje za nadomjescima koji nam neće ispuniti očekivanja. Nada je u svakodnevnici zamijenjena: osiguranjima, medicinskom njegom, analitikom, predimplatacijskom dijagnostikom, predbračnim ugovorom, eugenikom itd. Čovjek tehnologijom i mehanikom pokušava nadomjestiti prostor koji je određen za kršćansku nadu koja se ne postiđuje. Onaj koji se nada on u Bogu nalazi utjehu.

Nerijetko nam se takav pogled na kršćansko nadanje čini kao odabir lošijega dijela koji će biti utješan jer ćemo si reći Bog je tako htio te će nam to biti utjeha za lošiji dio koji smo odabrali. Takav pogled je apsurdan jer Bog ne daje lošiji dio, nevrjedniji dio, bezvezniji, Bog daje spasenjski dio koji je najvrjedniji i jedini ispravan. Nedostatak eshatološkoga pogleda u svakodnevnici muti nam pogled na Božje događaje u našem životu.

Kriza nade se osjeća općenito među ljudima, pa i u Crkvi. Filozofija apsurda (Sartre) i filozofija bespuća (Camus) prouzrokovale su među ljudima krizu nade u životnom pogledu na svijet, u idejnom području. Napetosti i nerazumijevanja ljudi u praktičnom životu, kao i neuviđanje izlaza iz konkretnih životnih poteškoća, mnoge baca u očaj, a tu je nada ne samo došla u krizu nego je i izgubljena te njezin nedostatak unosi duboki nemir i hladnoću u srca ljudi.

Crkva koja nema nadu može postati birokratski ured srednje kvalitete?!

Kriza nade osobito se osjeća i u suvremenoj Crkvi. Crkva proživljava mnoge krize, dolazi do čestih perturbacija na raznim područjima crkvenoga života. Te pojave kod mnogih rađaju malodušje, umanjuju pouzdanje i nadu. Trud i napor koji Crkva u nekim segmentima ulaže odnosi se na birokratsko usavršavanje i uređenje koje daje privid činjenja. Napori oko stila, forme i protokola iscrpljuju energiju i zapostavljaju jedino važno poslanje Crkve, a to je navijestiti evanđelje danas! Crkva koja gubi nadu može postati sintagma za jedan dio Crkve ili pojedince u Crkvi koji nose ovu odliku. Nipošto ne može postati generalna ocjena jer ne smijemo zaboraviti da je Crkva Kristova i da je on čuvar nade. Isto tako Crkva prima ili odbija nadu u svakom pojedincu koji je želi ili ne želi prihvatiti.

Birokratizacija koja množi dopise, medijske napise koji postaju sami sebi svrha, događaje koji gledaju u brojčanost okupljenih i uspjeh mjere po broju. Birokratizam koji ljude promatra kao brojeve i ne dopušta empatiji i ljubavi da učini iskorak u situaciju pojedinca postaje željezni okvir koji ne dopušta evanđelju da uđe u svakodnevnicu. Crkva koja postaje sutkinja a ne samaritanac, riskira da iznevjeri svoje poslanje. Nismo vlasnici evanđelja i Božjega Duha, možda si je to važno ponoviti u dane Božića. Boga se ne da zatočiti i uzeti pod svoje kako bismo s njime manipulirali i drugima prodavali „svoga” Boga. Bogu možemo pristupiti isključivo ponizno i u Istini koja obvezuje. Bog nam i danas pruža priliku da budemo njegovi, ali u ambijentu jednostavnih jaslica koje reduciraju sve nepotrebno i daju priliku za pogledom u najvažnije, Spasenje.

Jaslice – slika sinodalne Crkve?

Govor o Sinodi lagano postaje sve tiši, a govor o Jubileju u Crkvi sve glasniji. Iako misaona razrada o Sinodi i nije donijela konačne zaključke a ostavila je dojam nejasnoće i podijeljenosti koji je mnogima postao poligon za rasprave i podjele. Jubilarna godina postaje poligon i novi momentum za pojedince koji će nam ponuditi svoje ideje i vizije „tisućljetne” tradicije jubilarne godine koja u Crkvi već odavno, a i prije Crkve ima svoje mjesto i simbol. Pitam se jesmo li mi okorjeli prigodničari koji prije nego dovršimo jedno i donesemo zaključak prelazimo na drugo i s istim entuzijazmom pristupamo ostavljajući dojam velikoga interesa. Možda kao i malo dijete koje se posveti jednoj igrački dok ne ugleda boje i oblike nove te prvu ostavlja kao da mu nikad nije bila zanimljiva.

Jaslice zasigurno postaju paradigma sinodalne Crkve koja priginje koljena kako bi se približila Spasitelju – malom Isusu. Silazak i spuštanje ovoga puta ne treba biti božanska kenoza,nego ljudsko prigibanje koje će se sagnuti prema Bogu. Ambijent potpune redukcije od birokratskoga, umjetnoga i umišljenoga Crkvi može postati ljekovit jer jaslice su baš takve – jednostavne. Nekoliko daščica, slama, otac i majka i novorođenče. Ne samo slika nego stvarnost ljubavi koja obnavlja svakoga tko se prigne i pogleda u nju.

Sinodalna crkva, siguran sam, može naći sve odgovore u jaslicama. Može pronaći i odgovore za buduće poslanje Crkve ali i nadahnuće za svakoga pojedinca. U vremenu nasilja, ratova, ubojstava djece koja se događaju pred našim očima, jedina nada krije se u prigibanju koljena i pogledu u Spasitelja koji dolazi u božićnoj noći prepun nade.

Objava Jaslice – mjesto nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

PORUKA SVETOG OCA LAVA XIV.
ZA 5. SVJETSKI DAN DJEDOVA I BAKA I STARIJIH OSOBA
27. srpnja 2025.
„Blago čovjeku koji nije izgubio nadu“ (usp. Sir 14, 2)

Draga braćo i sestre!

Jubilej koji slavimo pomaže nam otkriti da je nada uvijek, u svakom životnom dobu, izvor radosti. Kad je, k tome, iskovana u vatri dugog života, postaje izvorom punog blaženstva.

Sveto pismo nam stavlja pred oči više primjera muškaraca i žena starije dobi koje Gospodin uključuje u svoje planove spasenja. Sjetimo se Abrahama i Sare kojima je, jer su bili već u poodmakloj dobi, bilo teško povjerovati Božjem obećanju da će dobiti dijete. Nemogućnost da imaju djecu kao da im je uskratila nadu u budućnost.

Ništa drugačija nije ni reakcija Zaharije na rođenja Ivana Krstitelja: „Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi“ (Lk 1, 18). Kao da godine, neplodnost i onemoćalost gase nade u život i plodnost za sve te muškarce i žene. I pitanje koje Nikodem postavlja Isusu, kada Učitelj govori o „novom rođenju“, također se čini čisto retoričkim: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?“ (Iv 3, 4). Pa ipak, kad god se odgovor čini samorazumljivim, Gospodin iznenađuje svoje sugovornike zahvatom spasenja.

Starije osobe – znakovi nade

U Bibliji Bog više puta pokazuje svoju providnost obraćajući se osobama poodmakle dobi. To nije slučaj samo s Abrahamom, Sarom, Zaharijom i Elizabetom, već i s Mojsijem, koji je bio pozvan osloboditi svoj narod kada mu je bilo već osamdeset godina (usp. Izl 7, 7). Tim izborima On nas uči da je u njegovim očima starost vrijeme blagoslova i milosti, te da su starije osobe za njega prvi svjedoci nade. „Što je to starost?“, pita se u vezi s tim sveti Augustin te dodaje: „Bog ti ovako odgovara: To je doba u kojem te snage trebaju napustiti da se u tebi nastani moja snaga, da možeš reći zajedno s apostolom: ‘Jer kad sam slab, onda sam jak’!“ (Super Ps. 70, 11). Činjenica da je broj starijih osoba danas u porastu postaje za nas je, dakle, znak vremena koji smo pozvani prepoznati, kako bismo ispravno tumačili povijesni trenutak u kojoj živimo.

Život Crkve i svijeta može se razumjeti samo u svjetlu nizanja naraštaja, a prihvaćanje starije osobe pomaže nam shvatiti da povijest ne završava u sadašnjosti niti se iscrpljuje u površnim susretima i fragmentiranim odnosima, već se proteže prema budućnosti. U Knjizi Postanka nalazimo dirljivu zgodu u kojoj Jakov, već u godinama, blagoslivlja svoje unuke, Josipove sinove: njegove ih riječi potiču da s nadom gledaju u budućnost, kao u vrijeme Božjih obećanja (usp. Post 48, 8-20). Ako je, dakle, istina da krhkost starijih osoba treba snagu mladih, isto je tako istina da neiskustvo mladih treba svjedočanstvo starijih kako bi se budućnost mudro gradilo. Koliko su nam samo često naši bake i djedovi bili primjer vjere i pobožnosti, građanskih vrlina i društvenog zalaganja, sjećanja i ustrajnosti u kušnjama! Nikada nećemo odgovoriti s dovoljnom zahvalnošću i dosljednošću na tu dragocjenu ostavštinu, koje su nam oni s nadom i ljubavlju prenijeli!

Znakovi nade za starije osobe

Jubilej je, od svojih biblijskih početaka, bio vrijeme oslobođenja: robove se puštalo na slobodu, dugove se opraštalo, a zemlju vraćalo njezinim izvornim vlasnicima. Bilo je to vrijeme obnove društvenog poretka koji je Bog htio, u kojem se dokidalo nejednakosti i ugnjetavanja koji su se nagomilali tijekom dugih godina. Isus obnavlja te događaje oslobođenja kad u sinagogi u Nazaretu naviješta blagovijest siromasima, vraćanje vida slijepima, oslobađanje zarobljenika i puštanje potlačenih na slobodu (usp. Lk 4, 16-21).

Gledajući starije osobe iz te perspektive Jubileja i mi smo pozvani zajedno s njima iskusiti oslobođenje, posebno od usamljenosti i napuštenosti. Ova godina je milosni trenutak da se to dogodi: Božja vjernost njegovim obećanjima uči nas da starost nosi sa sobom blagoslov, autentičnu evanđeosku radost koja zahtijeva od nas da srušimo zidove ravnodušnosti iza kojih su starije osobe često zatvorene. Naša društva, posvuda u svijetu, prečesto se navikavaju da njihov tako važan i bogat dio bude marginaliziran i zaboravljen.

U tim okolnostima potrebna je promjena koja će zorno pokazati prihvaćanje odgovornosti cijele Crkve. Svaka župa, udruga i crkvena skupina pozvani su odigrati istaknutu ulogu u „revoluciji“ zahvalnosti i brige, koju će se provoditi čestim posjećivanjem starijih osoba, stvaranjem mrežâ podrške i molitve za njih i s njima, uspostavljajući odnose koji mogu dati nadu i dostojanstvo onima koji se osjećaju zaboravljenima. Kršćanska nas nada uvijek potiče da se odvažimo na nešto veće, da imamo velike planove i da se ne zadovoljimo stanjem kakvo je. U ovom slučaju to znači raditi na promjeni kojom će se starijim osobama vratiti poštivanje i ljubav.

Zato je papa Franjo htio da se Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba slavi u prvom redu susretanjem s onima koji su sami. Iz istog razloga je odlučeno da će oni koji ove godine ne mogu hodočastiti u Rim „moći dobiti jubilarni oprost ako izdvoje određeno vrijeme za posjet […] usamljenim starijim osobama […] kao da hodočaste Kristu koji je prisutan u njima, (usp. Mt 25, 34-36)“ (Apostolska pokorničarna, Norme o udjeljivanju jubilejskog oprosta, III). Posjet starijoj osobi prilika je za susret s Isusom, koji nas oslobađa od ravnodušnosti i usamljenosti.

Starije osobe imaju razloga za nadu

U Knjizi Sirahovoj kaže se da su blaženi oni koji nisu izgubili nadu (usp. 14, 2), stavljajući do znanja da u našim životima – posebno ako su dugi – može biti mnogo razloga da se prije osvrćemo na ono što je iza nas, nego na ono što je pred nama. Ipak, kako je papa Franjo napisao tijekom svog posljednjeg boravka u bolnici, „naše je tijelo slabo, ali i usprkos tome ništa nas ne može spriječiti da ljubimo, molimo, darujemo sebe, da jedni za druge budemo, u vjeri, svijetli znakovi nade“ (Angelus, 16. ožujka 2025.). Imamo slobodu koju nam nikakva teškoća ne može oduzeti: slobodu da volimo i molimo. Svi možemo, uvijek, voljeti i moliti.

Dobro koje želimo nama dragim osobama – suprugu ili supruzi s kojim smo proveli veći dio života, djeci, unucima koji ispunjavaju naše dane radošću – ne blijedi kako nas snage napuštaju. Štoviše, često je upravo njihova ljubav ta koja budi našu snagu, donoseći nam nadu i utjehu.

Ti znakovi vitalnosti ljubavi, koji imaju izvor u samom Bogu, daju nam hrabrost i podsjećaju nas da „ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja“ (2 Kor 4, 16). Stoga, posebno u starosti, sve se usrdnije uzdajmo u Gospodina. Svakodnevno se obnavljajmo susretom s njim u molitvi i na svetoj misi. Prenosimo s ljubavlju vjeru koju smo živjeli tolike godine u obiteljima i svakodnevnim susretima: hvalimo uvijek Gospodina za njegovu dobrohotnost, njegujmo jedinstvo s našim dragima i otvorimo svoja srca onima koji su daleko, a posebno onima koji su u potrebi. Bit ćemo tako znakovi nade u svakom životnom dobu.

Iz Vatikana, 26. lipnja 2025.

PAPA LAV XIV.

(IKA)

Objava Papina poruka za 5. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Navještaj Boga života

Još od 19. st. pojavom raznih ateističkih filozofskih i socijalnih sustava kršćanstvo je prolazilo kroz teška razdoblja pronalaženja prikladnoga jezika kojim bi navijestilo evanđelje društvu. Danas, kad je nihilistički pogled na svu zbilju u koju smo uronjeni dosegao svoje vrhunce, evanđeoska se poruka čini aktualnom kao u razdoblju rane Crkve. U vremenu blijedih lica i praznih pogleda koji ne naziru smisao života evanđelje Isusa Krista može izazvati šok koji će prenuti uspavane i malaksale. Ima li radosnije vijesti od evanđelja koje je Radosna vijest!? Ovo je naš najpogodniji trenutak (kairos) za navještaj Kristove poruke: da je život jači od smrti, da nakon žalosti zasigurno dolazi radost, da je cilj Isusova života bio oslobođenje ljudi iz tame u život svjetla. Gledano iz te perspektive, čini se da navještaj evanđelja nikad nije bio lakši. Stoga evanđeoska poruka o pobjedi života i svjetla nad smrću i tamom ima dvostruko usmjerenje: s jedne strane upućena je svima izvan kršćanstva koji tapkaju u mraku društva obilježenoga besmislom i beznađem, dok je s druge strane upućena svim onim kršćanima koji iz vlastitoga unutarnjeg svijeta mraka i opće propasti ne vide svjetlo Kristove poruke. Križ i uskrsnuće i danas osvjetljuju put Crkvi i cijelom društvu.

Paradoksi križa

Tragedija križa ne ogleda se toliko u okrutnosti načina smrti koliko u njezinoj sramoti. Rimski građani, koliki god prijestupnici i razbojnici bili, nisu umirali na križu. Križ je bio rezerviran za robove i pobunjenike protiv vlasti. Ciceron ne samo da se gnušao prizora toga sramotnog sredstva mučenja nego je smatrao da bi svakom Rimljaninu trebao biti potpuno stran bilo kakav misaoni pojam križa. U tom smislu Pavao će reći da je kršćansko propovijedanje „Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23), ali onima koji su po njegovoj smrti preporođeni Krist je postao i snaga i mudrost (1 Kor 1,24). Pobožnom je Židovu sablažnjiv, bogohulan govor uopće o Božjem Sinu, a kamoli da je još raspet na križu. Poganima je pak posve strana misao da Bog želi ući u ljudsku povijest i baviti se ljudskim životima. Zbog toga je križ i jednima i drugima bio neprihvatljiv.

Međutim, sav Isusov život bio je život za druge i vrhunac takvoga stava objavljen je njegovom smrću na križu. I zaista, Isusova smrt na križu nije samo običan, premda hvalevrijedan, oblik filantropije, nego – i mi kršćani u to duboko vjerujemo – čin otkupljenja paloga čovjeka. Već su prve generacije kršćana ispovijedale Isusa Krista „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa”. On je u svojoj smrti isti kao i za života: uvijek za druge, uvijek za nas. Teologija to naziva proegzistencijom, životom za druge. Isus je na križu pokazao Božju ljubav i svemoć. Cijelim svojim životom, čiji je vrhunac bila smrt na križu, pokazao je sinovsku poslušnost Ocu. Na križu se u Isusovoj patnji očitovala Božja svemoć a da pritom Bog ništa nije izgubio od svoga božanstva jer se njegova svemoć očituje u ljubavi, a ljubav je jedini razlog križa. Križ je i sredstvo spasenja i znak da Bog suosjeća sa svakim patnikom na zemlji.

Norveški književnik i odnedavno nobelovac (2023.) Jon Fosse, govoreći o misteriju Božje neizrecivosti i o paradoksima kršćanske vjere, na koncu sažima teško pitanje odnosa između Boga i ljudske patnje jednom lapidarnom rečenicom: „Gdje očaj doseže granicu, tu je Bog.” Za Fossea veličina kršćanstva upravo je u toj paradoksalnoj moći križa koja patnju i zlo preobražava „u Božji mir i u Božju ljubav”. Nigdje čovjek ne pokazuje toliko dostojanstvo kao u situacijama u kojima je to dostojanstvo izvana ugroženo. Stoga je Isusovom smrću na križu patnja preobražena u nadu koja otvara put prema novoj stvarnosti.

Bog je vjeran svojim obećanjima

Od prvih stranica Biblije provlači se stalni motiv koji prati izabrani izraelski narod: Bog je vjeran svojim obećanjima. Usprkos svim njihovim lutanjima i nevjerstvima, udaljavanjima od Boga i njihovu zločinačkom životu, Bog ne okreće glavu od njih. Premda su zaslužili smrt, Bog ne želi ničije smrti, nego da se obrate i žive (Ez 18,32). Starozavjetna Božja obećanja o punini života nalaze svoj smisao u Isusu Kristu. Prvi su kršćani Krista uspoređivali s Adamom. Krist je drugi Adam: što je prvi Adam svojom neposlušnošću Bogu narušio, Krist je svojom poslušnošću Ocu popravio. U Isusovu uskrsnuću, koje je Očevo djelo u snazi Duha Svetoga, Bog je dokazao svoju vjernost čovjeku. Ne dopušta čovjekovu propast, nego sve njegove čežnje i očekivanja upravo u uskrsnuću dobivaju svoje ispunjenje.

U središtu Uskrsa stoji otajstvo života. Da je na križu poražena ljubav, smrt bi imala zadnju riječ. Ali budući da je križ najveći iskaz Božje ljubavi prema čovjeku, smrt je poražena, a život je trijumfirao. Svetopisamski tekstovi o Isusovu uskrsnuću kao i njegova kasnija ukazanja učenicima pokazuju nam da se radi o istom Isusu i prije i poslije uskrsnuća: on jede s učenicima, pokazuje im svoje rane, tumači im prethodne događaje. Taj isti Učitelj i Gospodin ostavlja im svoga Duha koji će ih i dalje voditi i koji će ustvari biti garancija Isusove stalne i stvarne, premda ne i fizičke, prisutnosti među njima.

Obredi uskrsne noći bogatom nam simbolikom predočuju taj prelazak iz smrti u život, iz tame u svjetlo, kao što se izabrani narod – prešavši iz egipatskoga ropstva kroz Crveno more – dokopao obećane zemlje. To je put svakoga kršćanina: po krštenju iz tame prijeći u svjetlo, iz smrti vinuti se u život. Ali ne u bilo kakav život! Duh Sveti, kojega nam je Isus ostavio, omogućuje nam život u Kristu (Kol 2,6; 3,1-4). Taj isti Duh i nas će uvesti u samu bit Božjega života. Bog kad daje život, daje ga u izobilju i hoće da svi živimo u punini. A izobilje ili punina postoje samo u njegovu životu. To znači da Bog ne želi biti samac, nego nam je Isusovom smrću i uskrsnućem pripravio mjesto u svojoj punini gdje ćemo ga gledati licem u lice.

Život iz nade

Sigurnost nade koja nam je dana po Isusovoj smrti na križu i uskrsnuću da ćemo biti dionici Božjega života, da nas Bog hoće „obožiti”, ostavlja konkretne tragove i u našim zemaljskim životima. Tko je prošao put od nevjere do vjere, kome su pale ljuske sljepoće s očiju povjerovavši u sigurnost Božje ljubavi i njegova plana s ljudima, taj više ne može živjeti kao ranije, kao da Boga nema. Mijenja se iz temelja način života. Svijet više nije samo suzna dolina, tijelo nije tamnica duše, bližnji nisu odreda neprijatelji, nego trenutak i mjesto u kojima živimo postaju prilika za konkretan kršćanski život iz vjere.

Uskrsnućem i uzašašćem Isus ostaje – istina, u promijenjenim okolnostima – i dalje prisutan među svojima, u svojoj Crkvi. Sakramenti su trenuci posebnoga susreta između Boga i čovjeka, a napose euharistija. U to slavlje, u kojemu prinosimo kruh i vino, mi uključujemo najdragocjenije i najposebnije što imamo: donosimo sami sebe, svoje radosti i žalosti, svoje uspjehe i teškoće, svu svoju svakodnevicu, dopuštajući da nas euharistijsko zajedništvo preobrazi. Svaka je misa spomen Kristove smrti, uskrsnuća i njegova ponovnoga dolaska. Razdoblje između njegova uzašašća i ponovnoga dolaska nije nikakav vakuum, nego povijest spasenja, povijest odnosa između Boga i nas. Znamo da nas je spasila Kristova sudbina u smrti i uskrsnuću, i to ona povijesno jedincata i neponovljiva. Ali budući da smo povjerovali u Božji plan da živimo u njegovoj budućnosti, mi zapravo sad u ovom svijetu ostvarujemo svoju vjeru, živimo iz nade da je pred nama vječni život. Zapravo želimo tragove te budućnosti u Bogu osjetiti već ovdje, na zemlji. U Božjem planu i zemlja, takoreći, postaje dijelom neba, priprema nas za nebo.

U tom vremenu iščekivanja jedini primjer koji vrijedi slijediti jest primjer Isusa Nazarećanina koji je „prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10,38). On nam je pokazao jedini put na kojem se ostvaruje prava čovječnost: u ljubavi prema svima. Djelatna ljubav, ljubav prema svakome, pa i neprijatelju, jedini je pravi dokaz istinske vjere i obraćenja. Sve drugo ostaje ideologija i isprazno mudrovanje. Dostojevski je tu kršćansku (kristovsku) univerzalnost snažno opisao u Braći Karamazovima. U poukama starca Zosime čitamo kako nitko nema pravo reći da ga se drugi ne tiče. Svi smo odgovorni za sve. Patnja jednoga uda patnja je svih udova i cijeloga tijela. I jedini način da se prekine začarani lanac grijeha, zločina i osvete jest preuzeti zločine drugih na sebe. Starac Zosima to naziva vlastitom odgovornošću za tuđe zločine. Jer ako čovjek umisli da je pravednik među zločincima, nastavlja pobožni starac, on ustvari mrmlja na Boga i pada u đavolsku oholost misleći i dalje da čini dobro.

Propadaju moderne utopije koje su obećavale zemaljski raj bez Boga. Rađaju se nove ideologije koje nude svoje spasitelje svijeta i čovječanstva. Za nas kršćane ostaje već utrta staza: nas je Krist spasio, a takva se vjera živi u budnome iščekivanju njegova drugoga dolaska i u stalnim pokušajima rada na uspostavljanju Božje vladavine na zemlji, među ljudima. Božje kraljevstvo nije u sili i moći, nego u služenju i u svakodnevnom prinošenju sebe za druge. Tek ovakvim angažmanom djelatne ljubavi euharistija dobiva svoj puni smisao, a čovjek se ostvaruje kao euharistijski čovjek, kao onaj koji živi iz i od euharistije. Sveti su oci govorili da je čovjek, kad raširi ruke, najsličniji križu. Stoga, ako je euharistija stalni spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće, a cijeli Kristov život bio je za druge, onda je euharistijski čovjek, tj. pravi kršćanin, samo onaj tko ne štedi život samo za sebe nego ga daje i troši za druge. Tek tako možemo shvatiti Isusov paradoks između gubitka i spasenja života: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,35).

(fra Fabio Badrov)

Objava Živjeti od plodova Uskrsa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kršćanska je nada uvijek vezana uz obećanja. Mi se nadamo jer nam je netko nešto obećao. No, kršćanska nada nije nada u ispunjenje tek ovozemaljskih obećanja. Time bismo nadu sveli na horizontalnu razinu. Kako se kršćanska nada ne bi pretvorila u lažnu nadu, odnosno u puki optimizam, potrebno ju je uvijek pročišćavati, kako su to činili proroci. Oni osuđuju varljivu nadu koja se ne temelji na Božjim obećanjima, nego u oslonjenosti na vlastitu moć i savezništva s drugim narodima, što redovito ima za posljedicu idolopoklonstvo i formalistički kult. Upravo ovakva oslonjenost na sebe i svoja postignuća otkriva da su optimisti najčešće agnostici i megalomani, uvjereni u vlastitu veličinu, te skloni veličanju vlastitoga lika i djela. Što je to nego idolopoklonstvo? Dakako da i od svojih suradnika te labilnih ljudi traže da ih se poštuje kao takve, pretvarajući ih u miljenike svoga djela i lika kojemu se ovi nekritički dive.

Naspram optimizmu čiji su zarobljenici agnostici i megalomani, temeljna odlika nade je poniznost. Ona nas uči nadanju. Samo ponizan čovjek može biti ustrajan u nadi da će Božja milost do kraja izvesti svoje djelo u nama te da će se ispuniti Božja obećanja. Nema nade bez istinske poniznosti. Jedino ponizan čovjek može biti čovjek nade. Nada bez poniznosti pretvara se u puki optimizam. Ponizan čovjek zna da se stvari ne kreću u dobrome smjeru na temelju vlastitih proračuna, postignuća i osobnoga vodstva, nego na temelju posvemašnjega poniznog predanja svoga života u Božje ruke te na temelju ponizne vjere u Božja obećanja. U tom poniznom predanju nada prolazi kroz iskušenja i trpljenja, ali se upravo u njima jača. Upravo zbog ovoga nada ostaje živa i onda kad se ovosvjetski optimizam ruši. Ona ostaje živom ne samo u evoluciji povijesti nego i onda kada povijest doživljava svoju involuciju. Kršćanska nada je subverzivna nada, prevratnička, jer prevrće ovosvjetske kriterije koji, kako se to misli, pouzdano određuju što je dobar život te što predstavlja uspjeh i radost u životu. Srž subverzivne kršćanske nade pronalazimo u Isusovim riječima da će posljednji biti prvi (Mt 19,30), da će neznatni biti uzvišeni, a gladni napunjeni dobrima (Lk 1,46-55). Upravo nam ovi evanđeoski primjeri pokazuju da kršćanska nada nije isto što i optimizam.

Drugim riječima, specifičnost kršćanske nade ne upućuje na bilo kakvu perspektivu glede budućnosti, makar ta perspektiva bila krajnje razumski osnovana. Smisao i narav kršćanske nade određuje se prema Isusovoj smrti i uskrsnuću, a ne prema napretku temeljenom na vlastitim postignućima i proračunima. Kršćanska nada nalazi samo u Kristu svoj temelj i svoje odrediše. Ona se ne iscrpljuje u ispunjenu ovozemaljskih obećanja, nego se radi o boljoj nadi od one u ispunjenje ovozemaljskih obećanja. Kršćanska nada je velika nada, kako je to pokazao papa Benedikt XVI., koja nadilazi male nade od kojih ljudi žive i koje se ispunjaju u tijeku ovozemaljskoga života. Kršćanska nada je nada u vječni život. Ta velika nada je nada da život neće završiti u ispraznosti. U tome se krije snaga, moć i sila kršćanske nade.

Upravo kršćanskom nadom, a ne optimizmom, izražavamo uvjerenje da će budućnost imati pozitivan ishod i da se sadašnji trenutak zbog toga lakše živi. Nasuprot optimizmu koji se temelji na čovjekovim postignućima kojima obećava bolji život i time neku vrstu samootkupljenja i samospasenja, prva i velika kršćaninova nada, koja jedina opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog koji nas je do kraja ljubio i predao za nas. Optimizmom se možda može doseći bolji svijet, ali taj bolji svijet ne može ispuniti naša najdublja nadanja. Taj bolji svijet nije vječni svijet. Kršćani samo u Kristu mogu pronaći bolju nadu, veliku nadu koja nas nosi dalje od ispunjenja ovozemaljskih obećanja.

Objava Optimizam – nada agnostika i megalomana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ugroženost nade

Smanjeno zanimanje za spasenje doveo je do gubitka nade, te bijega u očaj s jedne strane, a u preuzetnost s druge strane. Manjak nade u osobno spasenje pojavio se kao posljedica manjka nade u spasenje svih. Zbog toga sve više maha uzimaju očaj, tjeskoba i depresija. Ispražnjeno mjesto nade uzalud nastoje popuniti stanoviti konzultanti za smisao, osobni treneri za psihu, self-help publicistika i razni drugi gurui.

Veliki švicarski teolog Hans Urs von Balthasar podario nam je lijepa promišljanja o nadi za sve koja ovdje želimo osvježiti u prigodi godine Redovnoga jubileja. Ona stoje kao snažan bastion protiv svakoga oblika jeftinoga populističkog liječenja od očaja koji susrećemo kod bezbožnika i preuzetnosti na koju nailazimo kod fanatičnih vjernika.

Buđenje kršćanske nade

Sveto pismo i značajan dio crkvene tradicije donosi tvrdnje o našem životu poslije smrti. No, te tvrdnje, budući da su paradoksalne, teško je, kako navodi von Balthasar, sintetizirati te izvući, za sve smislen i siguran, zaključak. Naime, s jedne strane u Pismu čitamo o strahotama koje će nas pogoditi nakon ovozemaljskoga života, o osudama koje će doći na grešnike (Mt 5,22), o propasti (Mt 11,21), o plaču i škrgutu zubima (Mt 8,12) i slično. Možda se svi ovi i slični opisi naše egzistencije nakon smrti najbolje sintetiziraju u Matejevu evanđelju (25,31-46) koje govori o dijeljenju ovaca od jaraca, odnosno o onima koji će na konačnom sudu završiti lijevo i desno.

No, s druge strane, u Pismu susrećemo suprotstavljena mišljenja ovim spomenutim. Naime, Pismo je puno tvrdnji u kojima uviđamo Božju univerzalnu/opću spasenjsku volju: Bog hoće da se spase svi ljudi (2 Tim 2,14); Isus nije došao osuditi svijet nego da se svijet spasi po njemu (Iv 12,47); Isus dolazi kao svjetlo svijeta i kao svjetlo apsolutne ljubavi (Iv 13,1); Božja milost je spasiteljica svih, a ne samo nekih ljudi (Tit 2,11). Bog ne želi da itko propadne nego da svi prispiju obraćenju (2 Pt 3,9). Bog je sve zatvorio u neposlušnost kako bi se svima smilovao (Rim 11,32). Bog je pomirio sa sobom sve stvari na nebu i na zemlji (Kol 1,20); u Božjem naumu spasenja je sve uglaviti u Kristu (Ef 1,10).

Mogli bismo nizati slične biblijske tekstove i osloniti se na tekstove iz tradicije, kako to čini von Balthasar, ali bismo teško došli do sigurne sinteze. S obzirom na prvu vrstu svetopisamskih tvrdnji, švicarski teolog smatra da Matejevo evanđelje ne donosi reportažni izvještaj o našem životu nakon smrti (Mt 25), nego nam, na način na koji to možemo razumjeti i u mjeri u kojoj to možemo shvatiti (prispodobama), želi probuditi nadu, pouzdanje u Boga, te nas opomenuti da postoji stvarna mogućnost gubitka spasenja. Apokaliptične slike trebale bi u nama probuditi sveti strah te nas, u pogledu našega spasenja, pozvati na odgovornost praćenu našom slobodom. No, krajnji ishod konačnoga suda mi ne možemo anticipirati, ne možemo ga znati. To nitko ne zna, čak ni Crkva koja nikada nikoga nije smjestila u stanje koje zamišljamo kao pakao.

Dužnost kršćanske nade

Prema von Balthasaru postoje dvije mogućnosti odgovora na pitanje: hoće li oni koji sada niječu Boga i suprotstavljaju mu se to činiti i na konačan način? Prvi mogući odgovor je: da. Drugi mogući odgovor, koji bira ovaj veliki švicarski teolog je: ne znam, ali držim da se mogu nadati na temelju činjenice da Isus nije došao osuditi, nego spasiti svijet (Iv 12,47). Biblijske tvrdnje o Božjoj volji za spasenjem svih koje smo gore spomenuli daju nam za pravo nadati se (ne znati!) spasenju svih.

Drugim riječima, dužnost je kršćanske nade vjerovati da svjetlo Božje ljubavi i dobrote može na kraju osvijetliti svaki ljudski mrak i nadvladati svako suprotstavljanje. Dužnost je kršćanske nade pouzdavati se u biblijsku istinu da je Bog veći od našega srca, iz kojega izlaze sva zla, i da znade sve (1 Iv 3,20). Da, znade i ono što mi ne znamo i ne možemo, a to je kako nadvladati svoje suprotstavljanje Bogu.

Birajući svoj program nade za sve, von Balthasar se s spravom pita hoće li sve novozavjetne prijetnje Boga koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom – kao npr. ona u Mt 5,26; 18,34 gdje se kaže da ćemo biti bačeni u zatvor dok ne platimo posljednjega novčića – biti provedene u djelo ovako kako zvuče u ovim prijetećim novozavjetnim tekstovima? Time švicarski teolog ne želi reći da niz prijetnji koje susrećemo u Novom zavjetu umanjuje njihov doseg, nego samo da takve prijetnje ne mogu poništiti tvrdnje o Božjoj sveopćoj spasenjskoj volji. Upravo takve tvrdnje daju nam za pravo nadati se spasenju svih ljudi. Božja sveopća spasenjska volja ne poništava postojanje pakla, ali ni Pismo ni učiteljstvo ne govore o njegovoj nastanjenosti. Drugim riječima, Božja sveopća spasenjska volja ne dopušta nam vidjeti pakao nastanjen drugima, našom braćom i sestrama. To je korak koji otvara vrata nadi (ne znanju!) u njihov spas, te se u tu nadu inkorporira i nada u naše osobno spasenje.

Von Balthasar pomalo ironično naglašava da ne želi proturječiti kršćanima koji nisu sretni zbog nade u spas svih, nego žele biti sigurni u to da je pakao pun. No, kao suprotnost tome, s pravom pita: što nas priječi da se smijemo nadati (ne znati!) da će se Božje spasenjsko djelo prema čitavom stvorenju sretno završiti? Ne možemo imati sigurnost, ali je nada po ovom pitanju utemeljena. U tom smislu, poznato je da je Crkva kanonizirala tolike svece, ali nikada nije izrekla sud o osudi ijednoga konkretnog čovjeka. Čak ni o Judi koji je najbliži onomu što zamišljamo paklom.

Mi kršćanske nade

Pitanje je nukaju li nas zastrašujuće i apokaliptične novozavjetne slike, kako mi to najčešće tumačimo, držati da samo netko drugi, a ne ja, pada u pakao? Onaj tko smatra da su drugi u paklu, taj ne može ljubiti bez rezerve. Nada samo za sebe, za vlastito spasenje predstavlja nepodnošljiv egoizam i oholost, dok nada za sve otkriva poniznoga i molitveno usmjerenoga vjernika. Budući da se ljubav svemu nada (1 Kor 13,7), vjera u neograničenu Božju ljubav i njegovu milost, zbog njegova otkupiteljskoga djela, opravdava nadu u opće spasenje, iako ostaje mogućnost vječne osude.

Drugim riječima, nada je uvijek zajedničarska, tj. nada najprije za tebe, potom za nas, i tek na koncu za mene. Nema nade za sebe bez nade za druge. Kršćanska nada uvijek se izražava u prvom licu množine. Individualističko poimanje nade donosi njezino stanjeno razumijevanje. Takva nada nije kršćanska nada. Nada u samo moje osobno spasenje ne pripada posve kršćanskom pogledu na nadu. Nada se prije svega odnosi na velika Božja djela koja se tiču čitavoga stvorenja, kako navodi von Balthasar, citirajući kardinala J. Daniéloua. Nada se zanima za čitavo čovječanstvo. Mi iščekujemo spasenje svijeta. Objekt nade je spasenje svih ljudi i samo ukoliko i ja činim dio tih ljudi ona se tiče i mene. Ovo su na izvrstan način pokazali neki sveci među kojima sveta Mala Terezija koja se u svojoj solidarnosti s grešnicima nadala u njihov spas, molitvom, trpljenjem i žrtvom. Time je praktično utjelovila i pokazala da je jedina ispravna forma nade mi-forma.

Nada u spasenje svih temelji se na Kristovu otkupiteljskom djelu. Ona, dakle, nije proglas o praznom paklu ili proglas o otkupljenju svih (apokatastaza), nego samo izričaj da nemamo nikakvu mogućnost znati za ishod koji donosi konačni sud. Nadom za sve želi se samo pokazati veličina Kristova otkupiteljskoga djela i Božje ljubavi prema svakom stvorenju. Von Balthasar ne uvjerava nikoga da će svi ljudi biti spašeni, to ne možemo znati, ali se smijemo nadati. Ta nada ima svoj opravdani temelj u snazi pashalnoga otajstva u, kako on to kaže, Božjem poduhvaćanju pakla u koji Krist unosi dobrotu, ljubav i milosrđe. Time pakao prestaje biti stanje beskonačne bogonapuštenosti.

Za razliku od nade koja nije nikada individualna, nego komunionalna, pakao se uvijek misli na individualan i osoban način. Potrebno je, kako to kaže Ignacije Loyolski, kušati sa svim osjetilima vatre, plač i škrgut zubi. Drugim riječima, pakao je stvarnost koja se tiče mene osobno, a ne drugih. I to ne hipotetski, nego s punim pravom, jer jedini siguran grešnik kojega poznajem… sam, zapravo, ja. Ako objektiviziramo pakao, tada počinjemo misliti i brojiti koliki su u njemu i tko mu izmiče. Tada se sve mijenja: pakao više nije moj pakao, nego ono što sljeduje druge. Tako se pravi pakao po vlastitome ukusu u koji smještamo one koje ne bismo htjeli susresti ni u raju. Na koncu, važan von Balthasarov argument u prilog nadi za sve je činjenica da je Božja univerzalna spasenjska volja razlog zašto Crkva moli i obavlja „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude” (1 Tim 2,1). Crkva to ne bi mogla činiti kad ne bi imala barem nadu da njezine molitve imaju smisao i da mogu biti uslišane. Liturgija Crkve, kao i naše osobne molitve za pokojne, više nego dovoljno svjedoči o razložnosti nade za sve.

Objava Nada za sve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zahvalnost

„Oni koji nisu zahvalni ubrzo počnu prigovarati za sve. Oni koji ne vole mrze. U duhovnom životu ne postoji ravnodušnost prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (koja je naizgled ravnodušnost) tako odbojna. Ona je mržnja prerušena u ljubav”, ističe Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Kako doživljavamo druge ili ih procjenjujemo ovisi o našem poimanju stvarnosti i načinima na koje smo poučavani i odgajani. Odrasli ponekad pokušavaju ne opredijeliti se ni za jednu stranu, biti dobri i pouzdani svima a zapravo (p)ostaju mlaki, ne znaju i ne mogu se nizašto čvrsto opredijeliti ili donijeti odluku. Ako to čine dosljedno, doći će u situaciju da u stvarima koje su njima osobno važne neće biti u stanju odvagnuti što je dobro a što loše. Takva osoba „nije u stanju iz duboka uvjerenja i puna radosti nečemu reći ‘da’ niti uspijeva izgovoriti odlučno dubokim osjećajem potkrijepljeno ‘ne’. Takva osoba izgubila je osjećaj za dobro i loše, nema strasti, gotovo da je postala ravnodušna”, upozoravaju Prekop i Huther. Čini se da je takvih pojedinaca sve više oko nas, pojedinaca koji su emocionalno otupjeli, hodaju poput automata, bez energije ili spremnosti da nešto sami poduzmu.

Tomu uvelike pridonosi i ova sveprisutna tehnologija koja i izgrađene i samosvjesne osobe odvodi u mrak virtualnih događanja. Obećava im dati ono što oni već imaju u sebi, sposobnost snalaženja u prostoru, razmišljanje, donošenje zaključaka i komunikaciju s drugima, a čega nisu svjesni ili im o tome nije dovoljno kazivano tijekom odgojno-obrazovnoga procesa. Sad im se sve to obavlja u svijetu koji nije stvaran i koji ne obećava realne ishode, niti ih ispunjava radošću zbog vlastita napora i truda kojim su došli do određene spoznaje ili postignuća. Mi se danas hrvamo s Bogom, kako to primjećuje Jordan Peterson. U takvom svijetu bez stvarnih emocija sve je dopušteno, a žrtve se ne računaju. Licemjerje je sveprisutno, a zahvalnost kao pojam i način življenja ne postoji. „Zahvalnost nas sama po sebi čini iskrenima – odnosno, ako to ne čini, onda nije istinska zahvalnost”, zaključuje Merton. Sve je tu za mene i ja sam otvoren svemu, čini se kao jasna krilatica za koju se ne zna čime će rezultirati. „Toliko je problema koje bismo sada mogli nabrojiti, a koji se moraju riješiti, ali niti jedan se ne može riješiti ako Bog ne bude stavljen u središte, ako Bog ne postane ponovno vidljiv svijetu, ako ne postane odlučujući faktor u našim životima i ne uđe u svijet na odlučujući način kroz nas”, istaknuo je papa Benedikt XVI. u svojoj homiliji 7. studenoga 2006.

Mir

„Mir nećemo naći ni pred televizorom, ni pretražujući internet, ni u beskonačnim razgovorima s ljudima. Ako to činimo, dogodi se da smo još nemirniji nego prije”, kazuje Jacques Philippe u knjizi 9 dana za Božji mir u srcu. Da bismo pronašli mir u sebi i oko sebe, potrebno je ustrajati u molitvi, u razgovoru s Bogom, provesti neko vrijeme u samoći kako bismo upoznali sebe i otkrili što je to što želimo, što nam je doista potrebno i jesmo li sretni kad postignemo željeni cilj. Nasuprot tomu, često se i molitva nastoji podvrgnuti vlastitim stavovima i viđenjima stvarnosti. Merton se pita: „Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?”

Pod utjecajem modernih stremljenja koja čovjeka uzvisuju javljaju se oholost, lijenost i samodopadnost. Ljudi povjeruju da mogu (u)činiti sve pod utjecajem različitih gurua i samozvanih stručnjaka, koji im pokazuju put kojim treba ići, da se mogu vinuti do zvijezda i živjeti ispunjeniji život, bez ikakvih ograda i odgovornosti. Kad naiđu na nekoga tko im ne dopušta takvo ponašanje, postanu nesretni, kukavni i padaju u depresiju, jer sve ono što su ih njihovi „duhovni vođe” naučili pada u vodu. Nemaju se za što uhvatiti. „Lijenost i kukavičluk dva su najveća neprijatelja duhovnog života. A kada se preruše u ‘razboritost’, tada su najopasniji od svih”, upozorava Merton i nastavlja: „Razboritost nas upozorava na uzaludan napor, ali za kukavicu svaki je napor uzaludan… Lijenost se udaljava od svakog rizika. Razboritost se udaljava od beskorisna rizika, ali potiče nas da poduzmemo rizike koje vjera i milost Božja od nas zahtijevaju.”

Molitva

Ne ulažući u sebe, pojedinci gube osjećaj za stvarnost, pretvore se u konzumente koji stalno očekuju nešto za sebe i stalno su u potrazi kako popuniti vlastite praznine koje postaju sve veće uslijed nedostatka kvalitetnoga odnosa s drugima. Prekop i Huther ističu: „Skloni smo orijentirati se prema očekivanjima drugih, dakle prema prosjeku. ‘Normalnim’ smatramo način na koji se ponaša većina, način na koji većina izgleda, ono čemu većina teži, kako većina misli i osjeća. Ako činimo nešto što dovoljno snažno odudara od toga prosjeka, to dovodi do iritacije i nesigurnosti, a to je neugodan osjećaj.” Potrebno je razviti odvažnost kako bismo postigli istinsku jednostavnost. Ako se kukavički ponašamo, dvojimo u svemu, neodlučni smo i prestrašeni. Oklijevamo jer nemamo istinske vjere jer „vjera ostaje osobno mišljenje”, kazuje Merton. Oklijevajući i bojeći se izbora, gubimo sposobnost procijeniti što je dobro za nas a što nije. Nemamo nade, ne usudimo se moliti jer ne znamo istinski moliti. Sami smo sebi ometači „…toliko smo nesigurni da ćemo biti uslišani da u samu činu molitve svojom ljudskom mudrošću krišom tražimo pogodan zamjenski odgovor”, upozorava Merton.

Nada je ono što nam je potrebno u vremenima u kojima živimo. Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću, govori Gospodin. „Bog nam nije dao moralni zakon kako bismo osjećali krivicu i grižnju savjesti, nego kako bismo bili istinski sretni. Zamislite kako bi život bio prekrasan kada nitko ne bi lagao, krao, bio kivan ili iskorištavao druge ljude. Duboko u sebi znamo da smo stvoreni kako bismo bili takvi ljudi, a trpljenje u ovome životu može nam pomoći u postizanju toga cilja”, kazuje Trent Horn u knjizi Zašto smo katolici i dodaje: „Problem zla nije Božji problem – to je naš problem.”

Tom Holland u knjizi Vladavina ističe kako je Augustin ustvrdio da zlo ne postoji samo i neovisno, nego je ono tek iskvarenost dobrote, te da ne postoji ništa smrtno što nema barem iskricu nebeskoga. „Jer onaj grad, u kojem je nama obećano vladati, toliko je daleko od ovoga koliko nebo od zemlje, od vremenitih radosti – život vječni, od ispraznih hvala – postojana slava, od društva smrtnika – društvo anđela, od svjetlosti sunca i mjeseca svjetlost onog koji je načinio sunce i mjesec”, kazivao je Augustin.

Steći sposobnost gledanja drugih i same zbilje koja nas okružuje očima vjere i otvorena srca, može se ostvariti molitvom i nadom. „Kad je osoba potpuno zaokupljena vlastitim svijetom, materijalnim stvarima, onim što može učiniti, svime što je izvedivo i donosi joj uspjeh… tada joj sposobnost opažanja Boga slabi…”, istaknuo je papa Benedikt XVI.

Objava Ustrajnošću do nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nada

U ovoj jubilarnoj godini poseban se fokus stavlja na nadu, jednu od stožernih kršćanskih kreposti. Stoga bih na početku te iste godine podsjetila na jednu misao Erica Fromma koja govori o razlozima zašto je zapadni čovjek izgubio nadu. On kaže da se to gubljenje nade posebno izrazilo nakon Prvoga svjetskog rata, nakon što su se dogodile velike katastrofe za ljudsko čovječanstvo. Kvarenje zapadne civilizacije išlo je ruku pod ruku s njezinim industrijskim razvojem. Nakon industrijske revolucije stupanj materijalne proizvodnje se toliko povećao da je doveo do velikoga povećanja životnoga standarda koji bi bio nezamisliv ljudima koji su živjeli stotinjak godina unatrag. S tim porastom standarda dogodilo se da velika većina ljudi može zadovoljiti dotad strane i legitimne potrebe, ali uz pojavljivanje novoga sociološkog fenomena nazvanog glad za potrošnom robom.Fromm to stanje gladi uspoređuje sa situacijom kao kada se depresivan čovjek prejeda od tuge ili mu se stvara prisilna želja da kupuje stvari. U slučaju gladi za potrošnom robom suvremeni čovjek želi što više toga posjedovati i što više novih stvari upotrebljavati, vjerujući da će njegov život tako postati bolji. Moderan čovjek obrazlaže da njemu sve te nove stvari pomažu da uštedi vrijeme, a onda nakon što je uštedio to vrijeme, ne zna što bi s njim pa troši svoj novac kako bi ubio vrijeme koje je uštedio. U industrijaliziranim zemljama čovjek se sve više pretvara u pohlepnoga, pasivnoga potrošača. Fromm to sažima ovim riječima: Stvari se ne nabavljaju da bi poslužile usavršavanju čovjeka, nego je čovjek postao slugom stvari, i kao proizvođač i kao potrošač.

Koliko je ova praksa modernoga čovjeka besmislena toliko je istinita. Nije ni čudo da u toj besciljnosti koja se ponavlja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, čovjek izgubi nadu. Ono gdje čovjek najčešće izgubi nadu je u pogledu smislenosti vlastitoga života. Ako smo upali u ovaj vrtlog o kojem govori Eric, naravno je da se čini kako život nema smisla. Bitno je spomenuti da dugotrajna nada u smislenost našega života rađa smislen život. Upravo je zato jako važno njegovati krepost nade, a evo jednoga od načina koji preporučuje Fromm. Ova krepost uvijek je direktno povezana s krepošću ljubavi.

Ljubav

Mislimo da ljudi imaju strah da neće biti voljeni i prihvaćeni, ali svi ljudi imaju i nesvjestan strah da oni neće moći voljeti druge. Ljubiti znači posjedovati ljubav prema svakome, a ne samo prema članovima svoje obitelji. Ako ljubimo samo svoje bližnje, koja je razlika između nas i nevjernika? Ljubav bi trebala postati naša karakterna osobina, ona mora postojati u našim odnosima s članovima obitelji i prijateljima jednako kao i s ljudima koje srećemo na poslu, u trgovini ili u prometu. Ako nemamo ljubavi za ljude koji su nam strani, vrlo teško da ćemo imati ljubavi i za one koji su nam bliski. Svi znamo ideal ljubavi prema bližnjemu koji nam je zapovjedio Isus. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. A činimo li mi to? Ono što danas naše odnose obilježava, u najboljem slučaju, jest princip korektnosti. Norma kršćanske ljubavi ide puno dalje od etike korektnosti. Ona znači voljeti bližnjega, brinuti se za njega, a ne ga samo tolerirati. Etika korektnosti nalaže poštovanje prema drugima, ali mi smo pozvani voljeti, a ne samo poštovati. Ako je čovjek izgubio nadu, kao što sam na početku spomenula, zbog rata, velikih holokausta i zbog sve veće želje da posjeduje a ne da ljubi, onda se mi moramo učiti ponovno ljubiti.

Fromm je rekao da ljubav prema drugima i prema samima sebi nisu alternative. Ako netko može samo voljeti druge, a ne i sebe, onda on ne može voljeti uopće. Ljubav uvijek podrazumijeva brigu za druge, odgovornost, respekt i znanje. Kako za druge tako i za sebe. Respektirati drugoga znači prihvaćati drugoga onakvim kakav on jest i poticati njegov razvoj da on postane najbolja osoba što može biti, a ne da postane vrsta osobe kakva nama najviše odgovara. Znanje je poznavanje drugih, ispravno tumačenje njihovih emocija, uz puno razumijevanja. Takva ljubav je orijentacija karaktera, ona ne traži savršeni objekt koji bi ljubila, već ljubi sve ljude i samoga sebe. A da bismo u sebi razvili takvu ljubav, bitno je razviti se do stanovišta poniznosti. Narasti da bi postao malen. Poniznost je uvjet ljubavi, mi volimo kada odbacimo svoju ideju da smo sveznalice, svemogući i da su drugi tu da služe nama. Tek kad prihvatimo da smo svi jednako vrijedni, otvaraju nam se vrata slobode. Kako u duhu suvremenoga svijeta sve doživljavamo kao potrošnu robu, taj se mentalitet proširio i na naše odnose. Konzumiramo odnose dok imamo iz njih što iscijediti, a kad nam drugi postanu beskorisni idemo dalje. Ljubav nije zaljubljivanje, ljubav je ostajanje.

Život

Fromm primjećuje da je za većinu ljudi postalo nemoguće sjediti mirno, bez razgovora, pušenja, čitanja, pijenja… Mi stalno nešto moramo konzumirati, bilo duhovnoga bilo materijalnoga karaktera, kako bismo se obranili od vlastite tišine u kojoj nam progovara Bog, taman kao da nam on želi reći nešto loše. A On nam samo želi pokazati svoju ljubav. Baš nas zato sotona i pokušava uvijek udaljiti od naše tišine.

Suvremenom čovjeku život je vrijedan ako je on ostvario uspjeh stvarajući kapital i ako je na kraju života nagomilao što više stvari. To je ideja da je naš život poduzeće koje treba donijeti profit. Stoga se pitamo koja je to suma stečenoga bogatstva koja bi naš život učinila smislenim? Život je jedinstven dar i on se ne može mjeriti drugim vrijednostima, ali mi ga nažalost poistovjećujemo sa sve većom trkom u nagomilavanju materijalnih stvari koje i ne koristimo. Važno je samo imati. Stvari su postale važnije od našega života. I onda kada se ispod sve te besmislenosti čovjek počne osjećati depresivno, kad mu postane dosadno, rješava samo simptome. Traži različite oblike zabave da zaboravi na svoju dosadu, koju ne rješava fundamentalno tako što bi postao produktivan, djelatan, spreman ljubiti i davati, već samo suzbija manifestacije dosade gutajući uvijek nove sadržaje, knjige, filmove, hranu, igrice, modu i tako dalje. Fromm je u svojoj knjizi Zdravo društvo napisao: „Nesumnjivo da je primitivno selo, gdje još uvijek postoje stvarne svetkovine, zajedničko umjetničko izražavanje, a nema uopće pismenosti, kulturno naprednije i mentalno zdravije nego naša obrazovana kultura koja čita i sluša radio.”Naše su kršćanske svetkovine puno više od zajedničkoga umjetničkog izražavanja i daleko im je veća svrha od očuvanja kolektivnoga mentalnog zdravlja. One su srž i esencija, izvor života i zdrave produktivnosti, stalni podsjetnik da smo pozvani na ljubav. Sveta misa, zajednička i individualna molitva su svetkovine koje bude nadu. Prevedeno na suvremeni jezik računice i zdravoga profita, što više misa i molitve, to više nade i smislenoga života. Frommove su poruke jedne od onih koje nas razbuđuju, jer na budnost smo pozvani, i ako ih ne uzimamo samo s ciljem da imamo smislen i produktivan život, već kao sredstvo da pogodimo metu vječnoga života, one mogu i nama kršćanima biti od velike koristi!

Objava Umijeće ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

No stvari u svakodnevnici ipak nisu tako jednostavne jer se često susrećemo s onim naglašenim pesimizmom vjernika, premda su oni i dalje s punim pravom ljudi nade. Kako je to uopće moguće, pitamo se…

Izazov proširene nade i fenomen pesimističnih vjernika

„Kad će više onaj veliki SUDAC svirati kraj?” – pitanje je danas koje često postavljaju vjernici. Aktualna pitanja o sudnjem danu su vrlo zanimljiva iz perspektive naše tematike jer ona kao da istovremeno odišu i jednim temeljnim životnim pesimizmom ali i velikom nadom koja isti u konačnici nenadmašno nadvisuje. Premda bi neki rekli da se ovdje susrećemo s neopravdanom kontradikcijom vjerničkoga ponašanja, ozbiljna istraživanja pokazuju da ovdje nema ništa čudno jer premda pojmovi nade i optimizma u svakodnevnici često iskrsavaju sinonimno, naznačena istraživanja pokazuju da bi ih ipak trebalo dijametralno razlikovati. Na primjer, u jednom istraživanju o ponašanju nogometnih navijača (S. M. BURY – M. WENZEL – L. WOODYATT), došlo se do spoznaje da su navijači loše pozicioniranih momčadi s prvenstvene ljestvice, u svezi s narednom utakmicom svoga tima bili općenito pesimisti, ali da su se usprkos tome itekako nadali. Ono: „realno su jači od nas”, „vjerojatno će nas ‘rasturiti’”, „ali možda ipak ono ‘nešto’” … „neko čudo”, „neki preokret” … „možda konačno smognemo snage zaigrati kako treba”… S druge strane, navijači onih najboljih momčadi s vrha prvenstvene ljestvice jednostavno su bili veliki optimisti u svezi s rezultatima sljedeće utakmice svoga kluba, jer opet „ono”: „dobri smo”, „jaki smo”, „već možemo, i to jako dobro znamo”… Na taj način iz ovoga simpatičnog istraživanja proizlazi jedna jako važna danost: Optimizam se u konačnici pokazuje kao onaj osjećaj ili stav koji je više povezan s realno dobrim životnim izgledima i mogućnostima, dok je nada ono što može opstati čak i usprkos bilo kakvim dobrim šansama i mogućnostima, što će reći da nada uvijek, a kako je to već i teološki situirano, iskrsava kao ona „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18).

Premda se na svakodnevnoj razini, optimizam optimista čini puno bolje utemeljenim od nade onih koji se nadaju, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu, snaga nade se osobito pokazuje ključnom u onim iznimno teškim životnim epizodama koje se već svakom čovjeku prije ili kasnije dogode. Jer u takvim situacijama, s nestankom onih realno dobrih životnih mogućnosti i izgleda, optimizam optimista se promptno raspršuje poput mjehurića od sapunice, dok onaj koji se nada, i dalje će se postojano nadati, što će reći da je nada po sebi puno temeljnija i rudimentarnija od varljive stvarnosti optimizma.

Kršćanska nada kao ne sasvim obična ljudska nada

Jedan od ponajvećih katoličkih teologa XX. st. Karl Rahner zapisa jednom zgodom: „Jedina u stvari ‘tradicija’ koju je dobilo kršćanstvo kao putujući narod: jest zapovijed da se nada u apsolutno obećanje i, da ova zapovijed ne ostane kao kakva obična ideologija, da neprestano i stalno izlazi iz okamenina društvenih struktura koje su postale stare i prazne.” Ovim se prije svega želi reći da nisu kršćani ti koji su iz temelja izumili nadu, slično kao ni onu vjeru i ljubav. Ljudsko društvo i mimo svijeta vjere zna za sve ove pojmove kao i za njihovo okvirno značenje. Međutim, kršćanska bi nada, slično kao vjera i ljubav, trebale ovo daleko nadilaziti, kako kvalitativno tako i kvantitativno. I za Rahnera bi ovo bio stanoviti kršćanski program. Pri tome je važno istaknuti da ni sami kršćani nisu imuni od napasti da reduciraju onu apsolutnu nadu u skromne ljudske okvire. Rahner pri tome osobito ističe dvije napasti: prva dolazi u vidu „malograđanskog kršćanstva koje nisko postavlja ljestvicu svoje nade”. Druga je „skeptična rezignacija” i „relativizam”, „kojima je, postavši u međuvremenu malodušnima i ostavši bez zamaha nade, preostalo još jedino da se ‘poput pronicavih životinja bave vlastitim nagonom’, uvijek sve ‘rafiniranijom potrošnjom’, kao i ‘egoističnom borbom’ za međusobnu prevlast”.

Stoga kad govorimo o onoj kršćanskoj nadi kao o „nadi protiv svake nade”, to ne znači samo nadati se i u teškim vremenima da će ova konačno proći, nego ustrajno se nadati čak i u onim najboljim mogućim vremenima. Pa čemu se tada još nadati? Prema Rahneru, kontinuitet kršćanske vjere istovjetan je njezinu odnosu prema onoj „nepobjedivoj nadi” u „apsolutnu budućnost” koja se zove „Bog”. Dakle, samom Bogu se treba neumorno nadati, da Njegova volja konačno bude na Zemlji kao što je na Nebu, odnosno, da On konačno bude Sve u svima! Ovo je kudikamo jedna posve radikalna nada, no samo takva po sebi kršćanstvu garantira onu trajnu vitalnosti i aktualnost jer u protivnom, ako se kršćanstvo kao i ono čemu se ono nada, u međuvremenu spusti posve u ljudske okvire, tada ga više neće biti moguće spasiti i od one sasvim normalne ljudske sudbine – tj. propadanja i smrti.

Ovo nas razmišljanje po sebi podsjeća i na ono, da je nada prema kršćanskom nauku, slično opet kao vjera i ljubav, teologalna krepost, što će reći ne nešto ljudsko naše, nego ono što stiže od samoga Boga. I za to jednostavno treba ustrajno moliti, kao i sv. sakramente redovito primati. Zapravo, za to bi trebalo najviše od svega moliti, baš kao što Pobožnost sv. krunice i započinjemo onim trostrukim zazivom za vjeru, nadu i ljubav. Upravo ova dinamika molitve kao da nam nepredviđeno uokviruje i onaj izazov apsoluta kršćanske nade. Mi svakodnevno kao da puno radije molimo za one neke naše konkretne probleme i izazove. No da bismo to učinkovito izmolili, najprije će nam trebati živa vjera, nada i ljubav. A nešto nas pri tome zna jako zavarati. Naime, mi smo često uvjereni da naprosto već „pucamo” od vjere, nade i ljubavi, pa zato onda, Bože, daj ti nama ono sve drugo za što Te već molimo! Međutim, to je daleko od istine jer čak ako i obilujemo onom nekom uobičajenom ljudskom vjerom, nadom i ljubavi, to ne znači da obilujemo i onom teologalnom. Ta sam Isus reče: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao” (Lk 17,6). Dakle, i bez ikakve sumnje, nitko od nas nema ovolike vjere, što će reći da jedna ovakva tek treba biti izmoljena! A slično je u konačnici i s nadom. Ako je to ona koja je izmoljena od samoga Boga, tada ona i vodi samome Bogu, nadilazeći sva ona naša siromašna i ograničena ljudska nadanja, ali istovremeno i omogućujući sve, pa čak i ova naša mala ljudska nadanja. Zato se u Pismu i veli: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33).

Uvjerenje kao opasni nadomjestak za vjeru

Kad govorimo o uvjerenjima postoji svakako i ono dobro uvjerenje koje se javlja kao plod višegodišnje ili čak višedesetljetne postojane vjere. Međutim, postoji i ono u sebi zatvoreno uvjerenje kao svojevrsni nadomjestak za vjeru. Dok je prava vjera, kako teolozi nalažu, uvijek ekstradicirana stvarnost u smislu da nas ona potiče na povjerenje prema nečemu ili nekomu izvan naših okvira, dotle se loša uvjerenost javlja kao u sebi zatvoren stav, doslovno okamenjen, te kao takav nesposoban na onaj neophodni rast u vjeri. Također, uvjerenje se po sebi teško spaja sa one druge dvije teologalne kreposti, nadom i ljubavi. Možemo si u ovom smislu već zamisliti onoga nekog osornog kršćanina koji kao naprosto „puca” od vjere, ali je pun žučne kritike za sve i svakoga. Nada mu je nepoznanica s obzirom na to da je često uvjeren da je on zadnji preostali pravednik na svijetu, pa stoga nema ni ljubavi s obzirom na to da je više nitko ne zaslužuje osim možda njega samoga, s tim da je u međuvremenu postao toliko razočaran da mu čak više i nije do ljubavi. Ovo je znači jako opasno, ali i tako sveprisutno, jer uvjerenje je nešto tako posve ljudsko i svi smo mu manje-više skloni, pa makar i tek samo ono ponekad u trenucima neraspoloženja i deprimiranosti.

Stoga je vjeru, nadu i ljubav u konačnici možda najzgodnije evaluirati u odnosu jednoga naspram drugoga i trećega. Na primjer, ako eventualno osjećam da mi je srce smrznuto, a i ne nadam se skoro više ničemu, onda teško da imam i one vjere. Ili ako se ono nešto kao „plaho” puno nadam, ali ne vjerujem više ni u šta posebno, kao što možda ne volim više ni samoga sebe, onda teško da imam i nade. Ljubav, također, slično tako…

(Mario Bernadić)

Objava Teologija između vjere i uvjerenja, optimizma i nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nada, temelj životni, jest povjerenje u evanđelje, u njegovu vjerodostojnost i životnost. Nada, istinska nada proistječe iz vjere. Njome prožima sve što čovjek jest. I – kroz to – posve naravno, sve što život jest.

Tko se istinski susretne s Isusom, s evanđeljem, razumije da je nada temeljni kršćanski, evanđeoski zavjet. Svi – i najplemenitiji zavjeti – potporanj su tom temeljnom zavjetu. Upravo po njemu imaju svoje puno značenje.

Premalo je doživljavati vjeru, nadu i ljubav kao osjećaje. Premda se oni doživljavaju i izriču i osjećajima, bitno su više od toga. U njima i po njima čovjek uzrasta do punine svoje ljudskosti: do kristolikosti.

Odlučenost za nadu, ustrajnost u nadi, na najljepši način određuju čovjeka. Po njima on stječe svoj lik, svoju izrazitost. Ustrajnost u nadi – u svemu što je usuprot nadi oko nas i, prije toga, u nama. Nada prizemljuje vjeru. Kako bi bez nade ljubav bila moguća?

Kada je riječ o nadi protiv svake nade, o nadi koja se ne vidi, nije riječ o nadi onkraj vremena, nego o nadi posred ovoga vremena, u svemu što život jest – u svim njegovim običnostima i izazovima, u svim izloženostima i napuštenostima. Ta nada nadrasta sve naše boli, ali, ništa manje, i sve naše radosti. Jer njezina vjerodostojnost i rječitost sabire i nosi sve zbog čega čovjek jest.

Nada, evanđeoska nada, ne zaustavlja se na „možda da, možda ne”, „moglo bi biti”… Ona je trajno zagledana u dobro. Njoj pristaje riječ s prvih stranica Biblije: neka bude. Neka bude dobro. Po njoj čovjek čini sve da bude veoma dobro.

Evanđelje nas pita, naša nas vjera pita: imamo li smjelosti biti ljudi nade? Nas, koji dijelimo slabosti Isusovih suvremenika, prije svih – njegovih učenika, nas koji smo pozvani, svjedočanstvom vjekova dodatno potaknuti, pa i osposobljeni, živjeti vrline, zanos i gorljivost koje su oni živjeli.

Nada, naš temeljni evanđeoski zavjet, potiče nas da ne budemo drugima zapreka za nadu, da živimo nadu i za druge, ustreba li i umjesto njih.

Isus je svoju nadu položio u nas. Neshvatljivo bi bilo da je odmaknemo od sebe, da nadom koja je u nama ne oblikujemo svijet u kojemu živimo i dopustimo svijetu da odlomi nadu od nas i tako i sebe i nas odlomi od evanđelja.

Objava Nada – temeljni kršćanski, evanđeoski zavjet pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.