Krštenje

Sv. Augustin naučava da sakramenti izviru iz Isusova probodenoga srca, s krvlju i vodom koje su iz njega potekle. Oni su jedinstveni znakovi po kojima nam Bog daje svoju milost i kreposti, izvori su preobilja božanske ljubavi. Budući da uključuju i osjećajni vid Kristove milosti, od iznimne su važnosti u prvom odgoju djece jer oblikuju njihova srca u skladu s Kristovom milošću. Po sakramentima Bog nam je prisutan jer njegova ljubav ne trpi odvajanje ili prekid.

Božja ljubav koja ujedinjuje očituje se kroz sakramente i u činjenici da sakramenti uključuju i svećenike i obitelji. Pritom se prva priprava za sakramente odvija u obitelji i povezana je s obiteljskim pozivom, a svećenici su obično prvenstveno zaduženi za poučavanje vjere i praćenje roditelja na njihovu putu. Objasnimo stoga na koji je način priprava za sakramente obiteljska stvar.

Obitelj se počinje pripremati za sakrament krštenja onoga trenutka kada supružnici saznaju da čekaju dijete. Ova priprava uključuje želju roditelja da njihovo dijete bude kršteno, a ta je želja vitalna za sakrament jer su roditelji ti koji traže krštenje za svoje dijete. Nakon djetetova rođenja na ovozemaljski život slijedi izravna priprema za rođenje na božanski život. Roditelji normalno žele i nastoje da im se dijete što prije krsti jer po krštenju dijete izmiče stisku istočnoga grijeha, čija je prva posljedica ljaga na duši koja zahvaća i tijelo. Požude, pa čak i požuda oholosti, osjetilnoga su reda i obilježavaju nas i u našoj mašti. Zato je naša mašta barem djelomično usmjerena na uzdizanje nas samih, na egoizam. Stoga kršćanski roditelji žele da njihovo dijete što prije primi Kristovu milost koja čisti dušu i ujedinjuje je s Kristom. Krštenje ne uklanja požude koje su posljedica istočnoga grijeha, nego krijepi dušu da, kad dijete postane svjesno značenja usmjerenosti k dobru, u njemu prebiva božanska jakost. Ta želja da se dijete što prije krsti, tj. da primi dar božanske ljubavi koja iznutra krijepi dušu i izravno je povezuje s Isusom, normalan je učinak roditeljske ljubavi prema djetetu. I zato se kršćanski roditelji s više pažnje i ljubavi pripremaju za ovo drugo rođenje po milosti nego za prvo rođenje po tijelu. Rođenje na božanski život je svrha prvoga rođenja. Roditelji na krštenju prikazuju svoje dijete Bogu i mole ga za Kristovu milost da njihovo dijete postane Očevo dijete, član Crkve.

U pripremu za krštenje trebala bi se uključiti cijela obitelj. Zato je krštenje jedan od važnih trenutaka obiteljskoga zajedništva čije se otajstvo ne živi samo na dan krštenja. Krštenje daje takozvani karakter, ono se urezuje u dušu, i zato ga trebamo svakodnevno živjeti. I do trenutka kada dijete postane svjesno svoga krštenja, na roditeljima je da njeguju tu svijest. Roditelji trebaju moliti pred djetetom, za njega i s njim, čak i kada je ono premalo i još ne može razumjeti izgovorene riječi. Krštenom je djetetu, budući da pripada Bogu, potrebno sveto okruženje, okruženje ispunjeno molitvom. Ulivene kreposti vjere, nade i ljubavi trebaju vjerničko okruženje kako bi ih dijete u svojoj duši moglo živjeti. Zato su roditelji odgovorni za buđenje i prvi rast vjere, nade i ljubavi. Te kreposti teško mogu rasti u svjetovnom okruženju u kome Bog nije na prvom mjestu. Krštenjem se u djetetu probudio božanski život, i ako ga roditelji neće održavati vjerničkim činima – osobito molitvom pred djetetom i za njega, na način da ih dijete vidi i čuje – taj život neće moći rasti i razvijati se. Takvo kršćansko molitveno okruženje posvećuje ne samo djecu nego i roditelje. Na taj način oni mogu živjeti svoje kraljevsko svećeničko poslanje i čuvati se od napasti prisvajanja ministerijalnih svećeničkih službi u crkvi.

Prva pričest

Kada dijete malo poraste, roditelji ga trebaju početi pripravljati za prvu pričest. Zato je dobro da djeca idu na svetu misu, kako bi razvila osjećaj Kristove prisutnosti u euharistiji i u zajednici Crkve. Priprava za euharistiju traje dugo i mora biti podrobna. Prije i poslije mise dobro im je jednostavnim riječima objasniti što se događa. I sami bismo trebali redovito ići na svetu pričest kako bismo pobudili njihovu želju za Isusom u Presvetom sakramentu. Želja za svetom pričešću razvija se tako da djeca gledaju kako njihovi roditelji, braća i sestre primaju ovaj jedinstveni Božji dar i govore im o Isusovu životu i njegovu jedinstvenom, osobnom daru pod prilikama kruha i vina. Djeca po naravi imaju smisla za prisutnost: za prisutnost majke, oca, ostalih članova obitelji. Zato mogu razumjeti da je Isus prisutan u euharistiji, a ta ih nevidljiva Božja prisutnost spontano privlači.

Priprava za pričest povezana je s pripravom za sakrament pokore. Roditelji bi trebali poučiti dijete što je grijeh. To je najbolje učiniti tako da mu se prvo razjasni što je ljubav. Jer ako dijete prvo nauči što je ljubav, a onda mu se objasni da je grijeh manjak ljubavi ili prekid poretka ljubavi, tada neće doživjeti da mu se kreposti i lijepo ponašanje nameću od izvana. Da bi mu posvijestili da je grijeh uvijek protivan ljubavi, roditelji to trebaju činiti s ljubavlju, na način da dijete bude svjesno da ga roditelji vole i onda kada ga ispravljaju i kažnjavaju. Grijeh je negacija kojoj je dijete sklono zbog oholosti. Dijete je neposlušno jer je vođeno svojom autonomijom i ohološću. Roditelji trebaju bdjeti nad neposluhom i omogućiti djetetu da shvati da neposluh uvijek znači prekid odnosa ljubavi, suradnje, prisutnosti. Roditeljske kazne također trebaju ići u tom smjeru: da dijete shvati da njegovi postupci imaju posljedice i da su te posljedice vitalne, ali i da se, posebno dok je dijete malo, odgaja njegova osjetilnost.

Ispovijed

Na roditeljima je, dakle, da svoje kršćanske dužnosti ne prepuštaju svećenicima i vjeroučiteljima, nego da sudjeluju u djetetovoj pripremi za sakrament ispovijedi. Da djetetu objasne da, kako bi primilo Isusa, njegovo srce mora biti potpuno čisto i ispunjeno ljubavlju. Djeca mogu razumjeti da krštenje, euharistija i ispovijed trebaju biti potpuno ujedinjeni. Milost krštenja vodi euharistiji i zahtijeva ispovijed. Roditelji trebaju u djetetu pobuditi želju za obnovom, za promjenom, za obraćenjem, ali tako da u njemu ne pobuđuju gorčinu i gnjev. Trebaju ga poučiti da mu Isus daje milost da se svladava, nadilazi, stječe kreposti i čini dobra djela. To pomaže djetetu da nauči rado i često moliti Isusa za oproštenje i oslanjati se na njega uvijek i u svemu. I upravo su tu kršćanski roditelji nezamjenjivi: u razvijanju djetetove svijesti o božanskom milosrđu i ljubavi, svijesti o obilju Božjega dara, o besplatnosti oprosta.

Objava Obitelj i sakramenti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ususret Bogu

Na kraju puta stanemo sabirati postignuto i čini nam se da je život prebrzo prošao, ali opet nismo sigurni da bismo išta mijenjali. Kada dođe vrijeme za susret s našim Ocem obično smo preslabi za bilo kakvu akciju. Tek izložimo svoje grijehe svećeniku i s mukom ili u neznanju napustimo ovaj svijet. Međutim, u zgodama i nezgodama svakodnevnoga života, koliko razmišljamo o grijesima i oprostu? Znači li nam ispovijed puno ili nam je to tek usputna stanica pred blagdane. Valja i to obaviti kao što kupujemo namirnice, kuhamo i čistimo kuću. Razumijemo li mi doista važnost ovoga čina i njegove ljekovitosti koja nas krijepi i jača? Pročistiti dušu potrebno je kao kruh nasušni. Biti svjestan vrijednosti koje dobivamo kroz valjano shvaćene poruke i načine življenja čine dobro čovjeku, oplemenjuju ga. „Što je dublji susret s Bogom, to čovjek postaje ponizniji. Poniznost je znak istinskog iskustva Boga. Svako istinsko iskustvo Boga čovjeku otkriva njegove granice, njegov grijeh, njegovo radikalno siromaštvo”, kazuje Philippe. Kako je Job u svom očaju kazivao: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42,5-6). Čovjek se uzoholio i misli da sve može postići vlastitim snagama i da upravo zbog tih svojih odricanja radi postignutoga može drugoga tlačiti i pozivati na red. „Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu”, upozorava Philippe u knjizi Traži mir, idi za njim.

„Istinska duhovna borba ne sastoji se u traženju nepobjedivosti ili nepogrešivosti, koje su ionako izvan našeg dometa, već u tome da naučimo bez obeshrabrenja prihvatiti činjenicu da katkada padamo, u tome da ne izgubimo mir srca kada nam se dogodi da bijedno pokleknemo, u tome da se ne ražalostimo zbog naših poraza i da znamo iskoristiti padove za još veći uzlet… To je uvijek moguće, pod uvjetom da ne gubimo glavu i da ostanemo u miru”, ohrabruje nas Philippe. On također kazuje da se velika duhovna borba odvija na području misli, koje nas zbunjuju i obeshrabruju i pridonose nemiru, pa čak i strahu. Philippe upozorava da ne možemo očekivati mir od ovoga svijeta, od ljudi nego od „povjerenja u Isusovu Riječ”. Upravo zato što često nemamo dovoljno vjere mi propuštamo ove darove. Ukoliko bježimo od Božje riječi, njegovih poziva i pravila, ignoriramo vrednote, živeći u svijetu u kojemu moralnost nestaje kao i svaka odgovornost pojedinca, gubeći mir i spokoj, gubimo čistoću srca.

Udaljavanje od Boga

„Svijet u kojemu postoje ‘samo prava’ zakržljao je, nehuman i tragičan svijet. Moralnost počinje kad su ljudi velikodušni i kad se međusobno ljube, kad dolično ponašanje smatraju svojom dužnošću, a ne kad misle da imaju pravo da ih nitko ne uznemiruje”, zaključuje Donald de Marco u knjizi Arhitekti kulture smrti. Kako svakodnevno svjedočimo, ljudi si dopuštaju razne preinake vlastitoga tijela, promoviraju i pristaju na utjecaje koji nemaju puno veze s estetikom, moralnim vrijednostima ili naučenim ponašanjima. Pristaju na novotarije bez ikakva kritičkoga promišljanja ili pokušaja usporedbe s već postojećima i prokušanim obrascima prikladnim za određeno doba. Društvo se povija poput trske na vjetru i puno je pojedinaca koji hode svijetom bez ikakvih uputa za život i odnos prema drugima. Individualnost, toliko očita odlika današnjih generacija, postaje problem i njima samima, padaju u bezdan vlastitih (ne)mogućnosti iz kojih se teško izvlače. „Pouzdan znak kulture smrti u nekom društvu očituje se u vraćanju starih ozloglašenih poroka u liku nanovo stiliziranih vrlina koje savršeno odgovaraju kratkovidosti suvremenog čovjeka”, upozorava de Marco. S druge strane, Thomas Merton u knjizi Misli u samoći primjećuje da je „čovjek krjepostan kada pronalazi sreću u krjeposnu životu, grješan kada nalazi zadovoljstvo u grješnom životu. Stoga stvari koje volimo govore nam tko smo mi.”

U jedinstvu s Bogom

Sveti Augustin je kazao: „Ti si nas stvorio za sebe, Gospodine, i naše je srce nespokojno dok se ne smiri u Tebi.” Potrebna nam je dobra volja za ostati na putu kojim nas Gospodin želi voditi. Često nam upravo volja slabi, ali trebamo ustrajati i postupno se odvajati od svega što se Bogu protivi. „Moglo bi se čak reći da je najsigurniji način da se izgubi mir težnja da se osigura vlastiti život na samo ljudski način, osobnim planovima i odlukama, ili pak oslanjajući se na neku osobu. Oni koji se žele tako ‘spasiti’ prouzrokuju si velike brige i muke, jer su ljudi slabi, jer su naše snage ograničene, jer ima toliko toga što ne možemo predvidjeti i jer nas osobe na koje računamo mogu razočarati”, upozorava Philippe. Čovjek površno gleda na svijet ili pak ne vjeruje da postoji nastavak, jedno bolje mjesto, kojemu se vjernik nada, koje iščekuje i za koje moli. Philippe također primjećuje: „Koliki mladi, na primjer, oklijevaju predati svoj život Bogu jer ne vjeruju da će ih on moći potpuno usrećiti, pa pokušavaju sami naći svoju sreću, postajući tužni i nesretni”, što je danas sve vidljivije u ovoj otuđenosti u kojoj mladi ljudi žive. Svetost života postaje kamen spoticanja, nestaje pod najezdom obeščašćenih slika koje iskaču iz ekrana i unose nemir. Philippe podsjeća da „naš duhovni život nije ništa drugo doli dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu: ‘Abba, Oče!” Traženje sigurnosti u posjedovanju stvari i uporište u tuđim pogledima je pogrešno i ne vodi nikamo. Ignoriranje Božje zadanosti dovodi čovjeka u rascjep. „Narav njegovih izbora već je u velikoj mjeri pod utjecajem onoga što mu se dogodilo u prvim godinama života, kao i pod utjecajem temperamenta s kojim je rođen. Nastavit će pod utjecajem djela ljudi oko njega, događaja u svijetu u kojemu živi, karakterom njegova društva”, kazuje Merton. Sveta Terezija od Djeteta Isusa je isticala da predanje Bogu sadrži i neizbježno odricanje što čovjeku teško pada: „Kad bi ljudi samo znali što čovjek sve dobiva kad se svega odrekne!” Navezanost na materijalno, na naše osjećaje, želje, planove koči nas na putu predanja. Tada nam valja sjetiti se – tko život svoj izgubi poradi mene, spasit će se. Sveti Ivan od Križa svjedoči: „Od trenutka kad ih više nisam tražio, sva su mi dobra bila dana.” Nije lako promijeniti navike, uhodane postupke i ići putom koji većina zaobilazi. Uzak put, put je u nepoznato ali opet u sigurno jer nam je tako obećano, jer tako vjerujemo. Ne bismo li trebali više oči podizati Nebu?! Zarobiti svjetlošću tamu koja nas želi progutati, omesti na putu svetosti. Ipak, ljudi sve teže odvraćaju pogled od zavodljivosti mraka i lažnih proroka. Povinuju se zakonu krda i nestaju u ponorima vlastite besmislenosti, braneći se aktualnošću modernoga i svi tako čine danas. „Tužno je kad čovjek u dobru nije sposoban vidjeti dobro”, isticao je ruski književnik Gogolj. Otići na ispovijed nužnost je koja nas krijepi i daje snagu za nastavak puta. Teško je pokrenuti se, stati razmišljati o svojim propustima kojih je bezbroj, ali je ljekovito i odnosi breme koje se nakuplja poput taloga hrđe na cijevima kroz koje se pokušava probiti bistra voda. „Dok se neprijatelj sprema na veliki protunapad, mi zaboravljamo da se uopće nalazimo na bojnom polju!”, kazuje Peter Kreeft u knjizi Anđeli i demoni.

Objava Ispovijed: Oči podizati Nebu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da se osim riječju može sagriješiti i djelom, propustom pa i samom pomisli, detaljnijom analizom svojih postupaka od prošle ispovijedi do toga trenutka, pronašao sam ponešto prema čemu se moglo nedvojbeno zaključiti da i nisam baš bezgrešan.

Što znači griješiti? Odgovor je naizgled nedvosmislen i jasan. Griješimo ako kršimo neku (ili sve) od 10 Božjih zapovijedi i ako upražnjavamo neki (ili sve) od 7 smrtnih grijeha.

Živimo u vremenu kada se „donja granica” smrtnih grijeha iz dana u dan pomiče prema dolje i kada se mnoge, ako ne i sve, Božje zapovijedi relativiziraju i smatraju reliktima davne prošlosti. Suvremeni mudraci (čitaj: antikristi) vole reći: „…danas je na djelu novi sustav vrijednosti, novi svjetski poredak…”, te je ono što je nekad smatrano grijehom nekima sada razlog za ponos.

O grijehu i grešnosti moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, a da se ipak ne dođe do približno ujednačenoga stava i zaključka. Ono oko čega bismo se, mislim, svi mogli složiti je to da svojim mislima, riječima, djelima i propustima ne ugrožavamo svoje bližnje, a jednako tako ni one „daljnje” pa ćemo se na taj način držati na pristojnoj udaljenosti od grijeha. Jesmo li u tome uspjeli ili nismo, o tome će pak konačni „pravorijek” izreći Svevišnji na posljednjem sudu.

Bilo kako bilo, granica između dobra i zla, morala i nemorala, grijeha i kreposti… uvijek će biti jasno označena, ali će je vidjeti i prepoznati samo oni koji to uistinu žele.

Ispovijed je prigoda da provjetrimo i očistimo svoja srca i duše te ih tako pripravimo za susret s Duhom Svetim, a jednako tako i da ih olakšamo i skinemo s njih suvišan teret. Iako smo svjesni da ćemo ono svoje obećanje koje dajemo na kraju ispovijedi „da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti”, teškom mukom održati, ipak ćemo jedno kraće (a možda i dulje) vrijeme zaobilaziti (ne)prilike koje bi nas mogle dovesti u napast. O ispovijedi kao o jednom od 7 svetih sakramenata sigurno je napisana opsežna i stručna teološko-filozofska literatura, ali najbolju definiciju ispovijedi i same iskonske potrebe za njom, našao sam, a kod koga drugog nego kod našega neponovljivog i nenadmašnog „zemljaka”, nobelovca Ive Andrića.

U svojoj priči „U musafirhani” Andrić pripovijeda kako su dva neotesana Turčina u kreševski samostan donijeli svoga teško bolesnoga „pajdaša” na skrb, hranu i liječenje kreševskim fratrima. Ta nimalo laka te neugodna zadaća, kao i mnoge takve prije nje, zapala je plemenitoga i prostodušnoga časnog brata fra Marka Krnetu čijom je dobrotom, čestitošću i požrtvovnošću, Andrić izvajao lijep i svijetao spomenik bosanskim franjevcima.

Fra Marko se, naravno, ustrajno i zdušno brinuo za Turčina hraneći ga i liječeći par tjedana kao da mu je najrođeniji, ne propustivši priliku da ga pokuša obratiti na kršćanstvo. Kad mu to nije pošlo za rukom i kad je postalo sasvim izvjesno da su Turčinu dani (pa i sati) odbrojani, svesrdno se i uporno, iako bezuspješno, trudio da ga privoli na posljednju ispovijed. Fra Marko mu je rekao otprilike ovo: „…Ispovidi se bolan, đe ćeš taki grešan i neispoviđen prid Svevišnjeg k’o kakvo ajvanče… kad se ispovidimo, neko te naše grijehe nekud odnese… odnese bolan, jašta… jer da ih ne odnosi, cijeli svijet bi poton’o pod njihovim teretom…” Tako je govorio fra Marko.

Istina je. Kad se ispovjedimo, osjećamo se lakšim i čišćim. Još kad bismo barem djelomično ispunili ono obećanje da ćemo se popraviti ili učinili samo mali napor u tom smjeru, sigurno bi se popravio i ovaj naš svijet u kojem živimo, jer bi oko njega bila postupno kidana mreža sveopće mržnje, zlobe i grijeha koja prijeti da ga bez milosti uguši.

(Iz knjige Kalendar svetog Ante 2024)

Objava Ispovijed pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svaki kršćanin, kako kaže Apostolska konstitucija Pavla VI. Paenitemini, treba posjedovati sensum paenitentialem, odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. To će mu omogućiti da čini pokornička djela u povezanosti sa svojim unutarnjim obraćenjem te da u duhu pokore prihvaća tegobe i protivštine svoga života. Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi.

Materijalizam

U našem potrošačkom svijetu tijelo, sa svojim potrebama, cijeni se daleko više od duše i njezinih potreba. Štoviše, duhovno se u praktičnom životu već i od strane vjernika zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji. Stoga učiniti nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje jednostavno je neprihvatljivo. Istodobno, trapiti tijelo i puno većim pokorama, u teretanama ili gladovanjem, radi boljega izgleda ili zdravlja je poželjno i zato se još i izdašno plaća.

Da bi se otkrilo ljepotu pokore, stoga treba prvo osvijestiti zabludu kojoj, uglavnom podsvjesno, robujemo da je čovjek samo materija a hedonizam vrhovni zakon. U konačnici, to se svodi na nijekanje besmrtnosti, onostranoga života i postojanja Boga. Crkva pak uči: „Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.” (KKC, 362). Duhovna duša je forma tijela s kojim tvori „jednu jedinu narav” (KKC, 365). Stoga preko duše možemo utjecati na tijelo, kao u slučaju depresije koja može uzrokovati i fizičke bolesti, i preko tijela na dušu, kao u slučaju bolesti raka kada se zna upasti u očaj. To priznaje i moderna medicina kad govori o psihosomatskim bolestima. Zato Pavao poziva da živimo po Duhu a ne po tijelu jer „oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama” (Gal 5,16-26).

Nadilaženje minimalizma

Sakrament ispovijedi zove se i sakrament pokore jer za grijehe za koje se dobilo odrješenje treba dati i određenu zadovoljštinu. Pokore koje dobivamo u ispovijedi danas su vrlo male i mogli bi reći skoro simboličke jer se u pravilu svedu na nekoliko kratkih molitava. Razlog se krije u tome što su vjernici omekoputili i svećenici im se, za razliku od prije, ne usuđuju davati ozbiljne pokore jer ih neće izvršiti.

Slično je i kod svih drugih pokorničkih čina, pogotovo u hrani. Nemrs, odnosno uzdržavanje od jedenja mesa i mesnih proizvoda, traži se petkom kada se tjedno spominjemo Isusove muke i smrti na križu. To u pravilu ne predstavlja neku žrtvu jer se jede riba koja dobro dođe za promjenu jelovnika. Samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, traži se post skupa s nemrsom. Te dane može se jesti samo jednom do sitosti, odnosno jedan puni obrok i dva manja obroka (kan. 1251). Većina vjernika, zbog radnih obveza i načina života, inače tako jede pa im to ne predstavlja nikakvo odricanje.

Crkva svojim zakonima propisuje najmanju mjeru pokore ali ne brani, nego štoviše preporuča da se ide iznad toga u punoj slobodi. Računa se na zrelost vjernika po kojoj će odgovorno svatko sam pronaći koji su mu oblici pokore najkorisniji. Važno je stoga ispravno razlučivati kako ono što je određeno da bude početno polazište ne bismo pretvorili u krajnji cilj i tako upali u zamku minimalizma.

Smisao

Smisao pokore nije isprazno sebe-mučenje, trapljenje radi nekoga dokazivanja ili postizanje nekoga egzaltiranog duševnog stanja kao što to imamo kod pogana. Kršćanska pokora ima trostruki cilj:

1. Dati zadovoljštinu Bogu za počinjene grijehe i popraviti štetu koju smo grijesima prouzročili. To nalaže pravednost prema ljudima i prema Bogu. Nitko se od toga ne može izuzeti i ako to ne učinimo za vrijeme ovozemaljskoga života, vremenite kazne nas čekaju u čistilištu.
2. Pomoći duhovnom boljitku umanjujući i pobjeđujući zle sklonosti, postižući potrebnu samokontrolu i stječući kreposti. Tako se jača molitveni život, stječu se zasluge, zadobiva tražena milost te se može Boga proslavljati u svom tijelu (usp. 1 Kor 13,20). Na taj način se u konačnici ostvaruje nasljedovanje Krista koji nas je otkupio trpljenjem. Pavao zato poziva: „prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu i Bogu milu” (Rim 12,1). Time se ujedno postiže svetost koja s čežnjom iščekuje drugi Gospodinov dolazak.
3. Izgrađivati Crkvu jer smo udovi istoga mističnog tijela Kristova. To znači da je potrebno da vršenje pokore bude za materijalnu korist potrebnih a nadasve za duhovnu dobrobit najpotrebnijih. Upućeni smo jedni na druge i pozvani smo na međusobnu pomoć posebno grešnicima da ne završe u paklu. Na to nas poziva i Gospa u svojim ukazanjima u Lurdu i Fatimi. Svaki kršćanin ima mogućnost da namjenjuje svoje trpljenje za druge. Sv. Pavao kaže: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” (Kol 1,24).

Smisao pokore svodi se na ispunjenje pravednosti i ljubavi te nam se tako otkriva bogatstvo nutarnjega života, a svetost čini privlačnom i dostupnom.

Obnova

Čovjek, u skladu sa svojom naravi, ima potrebu izraziti i tjelesno ono što nosi u srcu kako prema bližnjima tako poglavito u odnosu s Bogom koji je duhovno biće nedostupno našim osjetilima na drugi način. To je glavni razlog zašto vjernici, posebno mladi, sve više otkrivaju djelotvornost i nužnost pokore za njihov osobni, naravni i nadnaravni, rast.

Svjedoci smo procvata pokorničkih hodočašća pješice kao što se to vidi u putu svetoga Jakova u Španjolskoj i u brojnim našim marijanskim svetištima, posebno pred velike blagdane. Mnogi su prepoznali vrijednost noćnih molitvenih bdijenja kao što to pokazuje uspjeh trajnih euharistijskih klanjanja. Sve više se vrednuju drevni običaji kao što su odricanja tijekom korizme, obilježavanje kvatri kojima se, djelima pokore i ljubavi, posvećuju godišnja doba, tjedni post o kruhu i vodi ili post uoči velikih blagdana. Kontemplativne zajednice u kojima se živi zahtjevnija askeza imaju sve više zvanja.

S novim izazovima došle su i nove prilike za pokoru prvenstveno u korištenju medija. Protukršćanske medije, a to su skoro svi, treba jednostavno bojkotirati radi psihičke i duhovne higijene. Televizija a još više internet postali su sveprisutni, otuđuju nas od stvarnoga života i škode zdravlju, a kod mnogih stvaraju ovisnost. U sveopćoj vremenskoj stisci modernoga života pred ekranom se provede prosječno po nekoliko sati. Većinu toga vremena treba iskoristiti za molitvu pa ćemo ponovno imati istinske i jake kršćane. Onima koji ne uspijevaju uspostaviti strogi nadzor preporučuje se doživotno odricanje.

Obnova pokore je najbolji odgovor za suzbijanje i iskorjenjivanje sveprisutne mlakosti i preporod vjere.

Zaključak

U prošlosti je postojala opasnost od pretjerane pokore, a danas je opasnost od premale pokore. Rješenje nije u krajnostima nego svatko osobno, prema svojim potrebama i okolnostima, treba naći odgovarajuću mjeru. Svatko se sam može osvjedočiti o učinkovitosti pokorničkih čina kroz vlastito iskustvo nakon kojega je dobro raditi vrednovanje i planirati daljnje korake. Pokora uvijek djeluje, ali ne uvijek jednako ni na svakoga isto. Napor koji se uloži u nju borbom sa samim sobom višestruko se isplati jer liječi čovjeka, oslobađa duh i omogućuje istinsku životnu radost za kojom svaki čovjek žudi i na koju nas Pavao poziva: „Uvijek se radujte!” (1 Sol 5,16).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pokora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.