Da bismo razumjeli dubinu ovoga problema moramo najprije uvidjeti da kultura otkazivanja nije tek prosta ili oštra kritika nečijeg mišljenja. Zdrava i dobronamjerna kritika predstavlja temelj svakog slobodnog društva i demokratskog života. Ona je pošteno sučeljavanje stavova u kojem se kroz argumente i potragu za istinom dolazi do mudrijih rješenja. Kultura otkazivanja je nešto sasvim suprotno: ona je ekonomsko, društveno, pa i trajno profesionalno uništenje pojedinca zbog izgovorene ili napisane misli koja odstupa od trenutno važećeg ideološkog dogmatizma. Jedna rečenica izvučena iz konteksta, izgovorena ili napisana prije dvadesetak godina, ili pak stav koji je stoljećima bio dio općeljudskog i vjerničkog iskustva, danas vas preko noći može izbrisati s javne scene.

Tako je stvoren društveni ambijent utemeljen na strahu, nesigurnosti i duboko ukorijenjenoj autocenzuri. Ljudi u svakodnevnom životu sve manje govore ono što doista misle i osjećaju, a sve više ono je trenutno „sigurno“ i društveno prihvatljivo izgovoriti. Međutim, kada se strah useli u javni i privatni prostor, demokracija prestaje biti živa zajednica te postaje samo prazna ljuštura, a sloboda govora svodi se na pustu slobodu ponavljanja službeno odobrenih i nametnutih narativa. U takvom ozračju gubi se osnovno ljudsko dostojanstvo, jer se od čovjeka zahtijeva odricanje od vlastite savjesti u zamjenu za privremeni mir i društvenu prihvaćenost.

Možda najdramatičniji i najbolniji preokret u ovoj društvenoj transformaciji vidljiv je upravo unutar Katoličke crkve i kršćanskih zajednica općenito. Crkva, koja je kroz cijelu svoju povijest pozvana biti „znak protivljenja“ u svijetu i trajni branik bezvremenskih, evanđeoskih istina, sve češće i sama podliježe pritisku kulturne hegemonije te počinje primjenjivati mehanizme otkazivanja unutar vlastitih redova. U želji da budu prihvaćeni od strane sekularnih medija i globalnih elita, određeni dio crkvenih ljudi je počeo je prihvaćati logiku političke korektnosti. Pod pretpostavkom da će tako izgledati modernije i pristupačnije, zaboravljaju da evanđelje nikada nije nastojalo podilaziti duhu vremena, nego preobražavati ljudska srca.

To se ponajbolje očituje na pitanju migracija i rodne ideologije. Nastojanje da se nekritičke i neograničene migracijske struje prikažu kao jedini i isključivi imperativ kršćanske ljubavi potisnulo je svaku razumnu, teološki i društveno utemeljenu raspravu o nacionalnom suverenitetu, očuvanju identiteta, sigurnosti i dostojanstvenoj integraciji. Pogledajte samo šta se ovih dana događa u Ceuti. Svećenici, teolozi ili angažirani vjernici koji ukažu na složenost ovoga problema nerijetko bivaju marginalizirani ili olako optuženi za nedostatak milosrđa. Slično tome, suočeni s agresivnim nametanjem rodne ideologije i LGBTQ+ agende, pojedini crkveni predstavnici biraju put linijskog konformizma i oportunističkog kompromisa. Pod krinkom takozvanog pastoralnog savjetovanja i praćenja, dogmatski stavovi o naravi čovjeka kao muškog i ženskog bića, te o svetosti braka i obitelji, sve se češće potiskuju u drugi plan. Onaj tko danas jasno, s ljubavlju ali i bez kompromisa, zastupa tradicionalni i biblijski nauk o ljudskoj spolnosti, ubrzo biva proglašen zaostalim ili ekstremnim pri čemu se takve teške etikete, nažalost, sve češće dijele i iz pojedinih crkvenih krugova.

Dok se prije dvadesetak godina hrabrošću smatralo naglas ukazivati na propuste i unutarnje rane unutar Katoličke crkve pri čemu su ti glasovi često dočekivani na nož s konzervativnog krila društva, društvena i crkvena dinamika u međuvremenu je doživjela potpunu inverziju. Danas, u klimi sveprisutnog kulturnog konformizma i pritiska da se vjerski nauk prilagodi suvremenim društvenim trendovima, prava se hrabrost preselila na drugu stranu. Najveći pritisak sada podnose oni svećenici i biskupi koji nepokolebljivo zastupaju naravni zakon i autentičan moralni nauk, odbijajući podlegnuti diktatima suvremenih ideologija poput LGBT pokreta ili relativizaciji temeljnih antropoloških istina. Ironija je u tome što se takva vjernost izvornom poslanju unutar dijela same Crkve danas nerijetko percipira kao krutost, pa čak i ekstremizam, dok se konformizam prema duhu vremena proglašava napretkom. Time se krug zatvorio: proročki glas više nije onaj koji podilazi trendovima, nego onaj koji ima snage ostati sidro istine kada se svi ostali vjetrovi okrenu.

Posebno je apsurdno promatrati medijski prostor u kojem neki svećenici koji podilaze duhu vremena uživaju status ekskluzivnih „zvijezda“. Medijske kuće i internet platforme koje inače ne skrivaju svoj prijezir pa i mržnju prema Katoličkoj crkvi i njezinim tradicionalnim vrijednostima odjednom otvaraju vrata, pune hvale i divljenja, upravo prema pojedinim biskupima, svećenicima i teolozima laicima koji razvodnjavaju crkveni nauk i prilagođavaju ga svjetovnim očekivanjima. Takvi se pojedinci u javnosti prikazuju kao „napredni“, „suvremeni“ i „razumni“, dok ih sekularni mediji vješto koriste kao oružje za svoje anticrkvene agende. Hvaleći one koji pristaju na kompromise, medijski se mainstream ne divi Crkvi, nego u njoj traži potvrdne glasove za vlastite ideološke postavke, nagrađujući pljeskom samo one koji su spremni zamijeniti evanđeosku radikalnost ugodnim konformizmom.

Dok globalne elite diktiraju pravila igre na velikoj sceni, lokalne varijacije kulture otkazivanja na našim prostorima poprimaju specifične, ali jednako pogubne oblike koji izravno pogađaju naš kulturni i duhovni prostor. Dovoljno je pogledati stanje na takozvanoj regionalnoj književnoj i intelektualnoj sceni. Desetljećima već djeluje čvrsto uvezana i samoprozvana elita koja drži monopol nad ključnim kulturnim ustanovama, časopisima, festivalskim panelima i žirijima za dodjelu nagrada. Unutar tog zatvorenog i ideološki homogenog balona vrijede jasna, premda nenapisana pravila. Književne nagrade i javna priznanja rijetko se dijele po kriteriju estetske i umjetničke izvrsnosti; umjesto toga, ključno je koliko se autor uklapa u unaprijed zadani ideološki kalup. Radovi se u tom krugu međusobno hvale i nagrađuju, dok se javna sredstva redistribuiraju uvijek istom zatvorenom krugu istomišljenika.

Jedina poželjna i medijski pogurana tema u tom kontekstu postaje beskrajna dekonstrukcija vlastitog naroda, tradicije, vjere i povijesti. Umjetnost i književnost tako bivaju svedene na jednoličnu monotematiku autošovinizma i preživanje povijesnih trauma, dok se vlastita domovina i njezin identitet prikazuju isključivo u mračnim tonovima ili kao promašeni projekti. U Hrvatskoj postoje pisci i novinari koji ne umiju napisati čak ni kolumnu o nogometu, glazbi ili kulinarstvu a da nekako u nju, samo njima svojstvenim akrobacijama, već u trećoj rečenici nekako ne ubace ustaše, poglavnika, Hrvatsku kao sljednicu NDH i državu mržnje. Radi se o čistoj patologiji kojom bi se mogli ozbiljno pozabaviti psiholozi i psihijatri.

Ako se pak pojavi pisac, pjesnik ili mislilac koji odbija igrati po tim diktiranim pravila, netko tko o svojoj baštini, kršćanskim korijenima i narodu piše s poštovanjem i ljubavlju, slijedi mu prešutno ili otvoreno otkazivanje. Za takve autore nema mjesta na velikim festivalima, nagrade ih zaobilaze, a njihova djela dočekuje zid medijske šutnje. Ova vrsta netolerancije ne šteti samo pojedincima koje marginalizira; ona sustavno ubija samu umjetnost i kulturu. Kada književnost i misao postanu sluge bilo koje ideologije one prestaju biti prostor slobode i ljudskog uzdignuća te postaju čista, suha propaganda.

Povijest nas iznova podsjeća da nijedno društvo ne gubi slobodu odjednom. Ona nestaje postupno, onda kada se neslaganje proglašava neprihvatljivim, kada se dijalog zamjenjuje etiketiranjem, a argumenti ustupaju mjesto pritiscima i strahu. Ondje gdje se guši sloboda mišljenja i govora, prije ili kasnije slabi i sama demokracija, a prostor slobodnog čovjeka sve se više sužava.

Kultura otkazivanja nije tek prolazni društveni fenomen, nego ozbiljan izazov slobodi savjesti, govora i intelektualnog poštenja. Društvo u kojem pojedinci strahuju izreći svoje uvjerenje zbog mogućnosti javnog linča, profesionalnih posljedica ili društvene izolacije teško može biti istinski slobodno. Konformizam tada postaje poželjna norma, a sloboda luksuz koji se malo tko usuđuje živjeti.

Cijena takvoga ozračja iznimno je visoka. Gubi se sposobnost kritičkog promišljanja, osiromašuje se javni prostor, slabi kultura dijaloga, a čovjek se sve više vrednuje prema tome uklapa li se u prevladavajući narativ, umjesto prema istini, razumu i dostojanstvu koje mu pripada kao osobi stvorenoj na sliku Božju.

Zato je danas potrebna hrabrost više nego ikada. Hrabrost da se govori istina s poštovanjem, da se brani pravo na različito mišljenje, da se ne pristaje na ucjene i da se čuva sloboda kao jedno od najvećih dobara ljudske osobe. Budućnost slobodnog društva neće ovisiti o onima koji bez razmišljanja slijede većinu, nego o ljudima koji će imati odvažnosti braniti istinu, dostojanstvo čovjeka i slobodu savjesti čak i onda kada to nije ni popularno ni isplativo.

Objava (Ne)kultura otkazivanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo razumjeli dubinu promjene kojoj svjedočimo, moramo zaroniti „ispod površine” vijesti, kvota i hladnih graničnih sporova. Statistika je nužna za političke analize, ali ona je suštinski nijema; ne poznaje miris napuštenoga ognjišta, težinu ključa u bravi rodne kuće ni drhtaj roditeljskoga blagoslova na polasku u nepoznato. Prava se drama odvija u srži društva – u obitelji. Ona nije tek pasivni promatrač svjetskih procesa; ona je živi, pulsirajući subjekt koji se pod pritiskom seoba krivi, lomi i, u konačnici, pod cijenu velikih žrtava pokušava iznova definirati.

Od pravnoga konstrukta do ljudskoga lica

Razumijevanje fenomena migracija zahtijeva preciznost u terminologiji koja često, namjerno ili slučajno, zamagljuje ljudske sudbine. Postoji bitna razlika između migranta koji teži dostojanstvenijem životu, prognanika koji bježi pred izravnim nasiljem i izbjeglice koji živi u „opravdanom strahu od progona”. Ipak, najpotresniji lik modernoga doba ostaje apatrid – osoba bez ijednoga državljanstva, biće bez pravne domovine. Prema procjenama, danas u svijetu živi više od deset milijuna takvih „nevidljivih” ljudi, onih koji zakonski ne pripadaju nigdje. Njihovo postojanje je stalni podsjetnik na neuspjeh međunarodnoga poretka koji pravo na pripadnost tretira kao luksuz, a ne kao temeljno ljudsko pravo.

Povijesno gledano, pravo na emigraciju (ius emigrandi) promovirano je još Vestfalskim mirom 1648. godine, kada je pojedinac dobio simboličnu „dozvolu” da napusti zaštitu svoje zemlje. No, dok je nekada odlazak bio čin političke hrabrosti ili vjerske slobode, danas je on najčešće plod surove ekonomske prisile. Suvremeni nomadizam nije romantična potraga za novim horizontima, već goli opstanak u svijetu u kojem su tržišta rada postala moderni areopazi na kojima se trguje ljudskom snagom i vremenom.

Tehnologija i globalizacija učinile su ove procese bržima, ali paradoksalno i traumatičnijima. Digitalna povezanost s domovinom, videopozivi i društvene mreže, često služe samo kao tanka nit koja produbljuje bol zbog fizičke odsutnosti. To je stanje „digitalne prisutnosti, a fizičke praznine”. Čovjek može vidjeti rođendan svoga djeteta preko ekrana pametnoga telefona, ali ne može osjetiti njegov zagrljaj. Ta tehnička blizina stvara iluziju da nismo otišli, što sprječava proces tugovanja za napuštenim domom, ali istovremeno onemogućuje potpunu integraciju u novu sredinu. Mi smo generacija koja živi u „međuprostoru” – ni tamo gdje smo bili, ni tamo gdje jesmo.

Kao društvo utemeljeno na kršćanskim korijenima, pozvani smo na fenomen migracija gledati očima proroka, a ne samo ekonomista. Crkva se još od Nicejskog sabora 325. godine postavljala kao beskompromisna zaštitnica stranca, prepoznajući u njemu sakriveno lice samoga Krista. Tijekom stoljeća, od pionirskoga dokumenta Exsul Familia Pija XII. iz 1952., koji je nastao kao odgovor na milijune raseljenih nakon Drugoga svjetskog rata, preko socijalnih enciklika Ivana Pavla II. koji je migracije nazivao „nužnim zlom” zbog gubitka ljudskoga potencijala, do Benedikta XVI. koji je prokazao nepravde između bogatoga sjevera i siromašnog juga, građen je nauk o univerzalnom bratstvu.

Poseban i snažan pečat našem vremenu daje papa Franjo, čiji se pristup može opisati čistim profetizmom. Njegovi posjeti Lampedusi i Lesbosu bili su šamar savjesti usnulom svijetu. On ne vidi migrante kao prijetnju ili brojeve, već kao „znakove vremena”. Papa proročki osuđuje „globalizaciju indiferentnosti” – to zastrašujuće stanje u kojem nas tuđa patnja više ne dotiče jer se događa nekom drugom, s druge strane ekrana ili ograde.

Njegova četiri ključna glagola – primiti, zaštititi, promicati i integrirati – nisu samo pastoralne upute već duboki teološki i politički zahtjevi. Integracija, u kršćanskom smislu, nije asimilacija; ona ne smije brisati korijene onoga koji dolazi jer živa kultura ne stvara kopije, već obogaćuje samu sebe susretom s Novim. To je vizija „poliedarskog svijeta” u kojem svaka kultura zadržava svoju boju, ali doprinosi ljepoti cjeline. No, jesmo li kao kršćani spremni na taj susret ili smo vjeru pretvorili u ideološku utvrdu za obranu vlastite komocije?

Psihosocijalna trauma: iskorjenjivanje obiteljskoga stabla

Središte migracijske drame je bol iskorjenjivanja. Obitelj, osobito ona s naših dinarskih i balkanskih prostora, stoljećima je počivala na čvrstim, patrijarhalnim obrascima i širokim rodbinskim mrežama. U modernoj migraciji ti se obrasci nepovratno lome. Prvi korak je prisilna transformacija široke, višegeneracijske obitelji u nuklearnu zajednicu. U domovini su baka i djed bili „sigurnosna mreža”; u tuđini su oni samo glas iz zvučnika.

Još je tragičnije stanje „bilocirane obitelji” kao zajednice razapete između dvije države. To su očevi koji svoju djecu vide samo preko ekrana ili majke koje njeguju tuđe starce u Njemačkoj dok njihova vlastita djeca odrastaju uz rodbinu. Ta fizička razdvojenost vodi do emocionalnoga otuđenja, gdje se stvarna bliskost pokušava nadomjestiti slanjem novca i skupih darova. Materijalna sigurnost postaje talac emocionalne praznine. Taj fenomen stvara „generaciju skype-djece” koja odrastaju s osjećajem napuštenosti, bez obzira na to koliko su im sobe ispunjene najnovijim tehnološkim uređajima.

Posebno je dramatična promjena dinamike unutar braka, potaknuta „feminizacijom” migracije. U povijesti su muškarci odlazili „na rad”, dok su žene čuvale ognjište. Danas žene često prve pronalaze posao, osobito u sektoru skrbi i medicine. Kada žene u emigraciji postanu ekonomski neovisne, tradicionalna podjela na muške i ženske poslove često nestaje. Muškarac se, gubeći ulogu jedinoga „hranitelja”, nerijetko osjeća ugroženim, što u novim sredinama, gdje je razvod socijalno prihvatljiviji, dovodi do masovnoga pucanja brakova. U tuđini se brak više ne čuva „zbog sela” ili tradicije; on opstaje samo ako postoji duboka, autentična veza, a ona se često gubi u stresu prilagodbe.

Djeca kao nevoljni migranti i kriza identiteta

Djeca snose najveći teret prilagodbe. Ona su „nevoljni migranti” koji nisu birali odlazak. Dok prva generacija pati za prijateljima i mirisima djetinjstva, druga i treća generacija razvijaju složeni „međukulturalni identitet”. Oni često postaju stranci u zemlji svojih roditelja, koju poznaju samo iz nostalgičnih priča, ali se istovremeno ne osjećaju potpuno prihvaćenima ni u zemlji rođenja. Oni su „svugdje stranci”.

U tim okolnostima dolazi do tragičnoga „obrtanja uloga”. Budući da djeca brže usvajaju jezik i običaje, ona postaju „prevoditelji” i „vodiči” svojim roditeljima. Zamislite desetogodišnje dijete koje mora ocu ili majci tumačiti porezne dokumente ili medicinske dijagnoze. Trenutak u kojem dijete vodi roditelja za ruku kroz hladnu birokraciju trajno narušava prirodni autoritet i djetetu oduzima pravo na bezbrižnost. Ono prestaje biti zaštićeno i postaje zaštitnik. Maloljetnička delinkvencija u migrantskim krugovima stoga često nije plod „loše prirode”, već vapaj bića koje je izgubilo svoj obiteljski i kulturni kompas, razapeto između autoritarnoga odgoja kod kuće i liberalnoga svijeta vani.

Demografska tišina i kolonijalizam znanja

Analiza migracija na našim prostorima, posebno u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, donosi surove zaključke. Cijeli se ovaj prostor prazni sustavno i bolno. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju djelovao je kao katalizator – svaki treći građanin s fakultetskom diplomom danas gradi tuđa društva. Ljudi ne odlaze više samo „trbuhom za kruhom” već bježe od nepravde, korupcije i dubokoga nepovjerenja u sustav koji nagrađuje podobnost umjesto truda. To je migracija razočaranja, a ona je mnogo teža od ekonomske migracije jer se oni koji odu s gorčinom rijetko vraćaju.

Situacija Hrvata u BiH svjedoči o pravom demografskom slomu. Gubitak socijalnoga kapitala je nemjerljiv. Školovanje jednoga liječnika ili inženjera državu košta stotine tisuća eura, a on svoj radni vijek i znanje „poklanja” razvijenom zapadu. Razvijene zemlje tako dobivaju gotov, visokokvalitetan proizvod bez ikakvoga ulaganja. Ovo je novi oblik kolonijalizma – umjesto zlata i začina, danas se iz siromašnih zemalja izvlači ono najvrjednije: ljudska pamet i mladost. Gubitak od 32 % stanovništva u odnosu na 1991. godinu svjedoči o demografskom slomu. Hrvati u BiH su, prema postocima, doživjeli najveći pad (sa 17,4 % na 15,4 % u ukupnom stanovništvu, uz golem pad apsolutnih brojeva). Mladi više ne vjeruju u „hrvatsku budućnost” u BiH. Posebno je šokantan podatak da Njemačka planira godišnje povući više od 200 000 ljudi s ovih prostora, što se može nazvati jeftinim bijelim egzodusom”.

Osim demografskoga gubitka, suočavamo se i s gubitkom duhovnoga identiteta. Iseljenici često u drugoj generaciji gube vezu s vlastitom duhovnom baštinom. Vjerska praksa, koja je u domovini bila dio identiteta, u sekulariziranim društvima zapada često postaje privatna stvar koja polako blijedi. Obitelj, bez potpore šire vjerske i društvene zajednice, teško prenosi vrijednosti na djecu koja su izložena agresivnom materijalizmu i kulturi privremenosti.

Rekonstrukcija nade: Može li se obitelj ponovno roditi?

Usprkos svim pukotinama, obitelj pokazuje nevjerojatnu žilavost. U tuđini ona može postati i mjesto nove solidarnosti. Upravo zato što je izolirana, obitelj je prisiljena na dublju unutarnju komunikaciju. Mnogi parovi tek u emigraciji, lišeni pritiska okoline i rodbine, izgrađuju autentičniji i ravnopravniji odnos. To je ono „ponovno rađanje” iz naslova – bolni proces u kojem se stari obrasci moraju srušiti da bi se izgradilo nešto novo, prilagođeno vremenu u kojem živimo.

No, taj proces ne smije biti prepušten slučaju. Potrebne su snažne politike podrške iseljeništvu, ne samo kroz „poticaje za povratak”, koji su često samo prazna politička obećanja, već kroz stvaranje uvjeta u domovini koji bi odlazak učinili izborom, a ne nuždom. Obitelj treba državu koja nije njezin neprijatelj, već partner koji jamči pravednost i sigurnost.

Zaključak: Kuća od voska i ispit zrelosti

Metafora „kuće od voska” najbolje opisuje današnje stanje. Tradicionalno obiteljsko ognjište, koje smo smatrali vječnim i nesalomljivim, topi se pod vrelinom globalnoga kapitalizma, digitalne otuđenosti i migracijskih pritisaka. Obitelj se redefinira, ali često po cijenu gubitka vlastitoga identiteta i duhovne baštine. Postajemo društvo nomada u potrazi za sigurnošću koja nam stalno izmiče.

Ipak, u ovom sumornom pejzažu mora postojati mjesta za optimizam temeljen na univerzalnom bratstvu. Migracije nisu samo gubitak; one su i ogledalo u kojem vidimo vlastito lice. Ako se trendovi ne promijene, naši će prostori uskoro morati primati stotine tisuća stranih radnika iz još daljih i siromašnijih krajeva kako bi društvo uopće opstalo. To je povijesna ironija: dok mi odlazimo na Zapad, Istok dolazi k nama.

Tada ćemo mi biti oni koji otvaraju vrata strancima. Hoćemo li tada znati biti braća onima koji prolaze istu kalvariju koju danas prolaze naši mladi u Dublinu, Münchenu ili Beču? Hoćemo li u tim ljudima vidjeti prijetnju ili „znakove vremena” o kojima govori papa Franjo? Naša kršćanska i ljudska zrelost mjerit će se upravo po tome.

Alea iacta est – kocka je bačena. Budućnost je neizvjesna, a karta svijeta se ponovno iscrtava ljudskim stopama. Put od doma do tuđine dugačak je i bolan, ispunjen rastakanjem starog, ali i klicama novoga života. Na tom putu, u toj velikoj drami 21. stoljeća, nitko ne bi smio ostati sam. Jer dom nije samo geografski pojam; dom je tamo gdje smo prepoznati, voljeni i prihvaćeni u svom ljudskom dostojanstvu. Bez te spoznaje, cijeli svijet postaje jedna velika, hladna tuđina.

Objava Između doma i tuđine: rastakanje i ponovno rađanje obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prazan grob i ukazanja Uskrsloga

Već je u Starom zavjetu jasno izraženo uvjerenje da je Bog gospodar života i smrti (1 Sam 2,6), te da je isti Bog koji stvara i koji uskrišava (2 Mak 7,9.11.22), čim je jasno izražena Božja svemoć. On je onaj koji će uskrsnuti tijela i oživjeti one koji su pali u prah (Iz 26,1). Novi zavjet pokazuje Isusa svjesnoga da otajstvo uskrsnuća mora započeti s njim jer mu je Otac dao gospodstvo nad životom i smrću, kako to Isus pokazuje svojim silnim djelima. Sam je Isus najavio svoje uskrsnuće (Mk 8,31) što nisu odmah razumjela ni Dvanaestorica, zbog čega su ih Isusova smrt i ukop bacili u očaj. Međutim, ni Novi zavjet ni tradicija nisu nikada pretendirali da bi netko vidio uskrsnuće. Zbog toga ga nijedno kanonsko evanđelje ne pokušava ni opisati. Uskrsnuće, naime, nadilazi samu osjetnu potvrdu jer nema osobnoga zapažanja svjedoka samoga događaja. Nije moguće u prirodno-znanstvenom smislu dokazati činjenicu uskrsnuća, ali je moguće dokazati vjerodostojnost tvrdnji o događaju Isusove smrti i uskrsnuća. Iako izmiče sudu povijesti, uskrsnuće je povijesni događaj jer se ostvarilo u određenom trenutku ljudske povijesti i na određenom prostoru. Vrijeme i mjesto Isusova uskrsnuća tvore temelj toga događaja. Uskrsnuće potvrđuje svoju vezu s poviješću i u Isusovim ukazanjima jer Uskrsli ulazi u ljudsku povijest.

Budući da nitko nije vidio sam događaj uskrsnuća, stvarnost uskrsnuća ovisi o dvama pokazateljima: praznom grobu i ukazanjima Uskrsloga. S obzirom na prazan grob vrijedi spomenuti da tu činjenicu nikada nisu nijekali ni Židovi koji su pokušavali osporiti Isusove sljedbenike u njihovoj vjeri u uskrsnuće. No, prazan grob, na uskrsno jutro, sam po sebi ne vodi vjeri, kako je razvidno iz primjera Marije Magdalene koja dolaskom na grob najprije pomišlja da je tijelo ukradeno (Iv 20,2). Tek ukazanja Uskrsloga skidaju dvoznačnost s praznoga groba. Svoja ukazanja Uskrsli, dakako, pridržava samo svjedocima što ih je sam izabrao (Dj 10,41). On se pokazuje apostolima i nekim drugim učenicima, a ne svijetu (Iv 14,22), jer se svijet zatvorio prema vjeri. Samo oni koji vjeruju mogu prepoznati povijesne znakove (prazan, grob, ukazanja, Isusovo tijelo gdje se vidi mjesto čavala, blagovanje Uskrsloga) kao znakove uskrsnuća. To su znakovi posebne sigurnosti, baš kao što je i vjera posebna vrsta sigurnosti. Upravo nam događaji oko Uskrsloga pokazuju da se ukazanjima ne može pristupiti na način neutralnoga promatrača, kako navodi W. Kasper, nego je u njima na djelu potpuna zahvaćenost i obuzetost Isusom; u njima se zbiva buđenje vjere.

Važno je imati na umu da se uskrsnuće od mrtvih ne odnosi se samo na duhovno nadilaženje materijalne stvarnosti, nego na uvođenje u preobraženi život čitavog čovjekova bića, podrazumijevajući i njegovo tijelo, kako ispovijedamo u Credu. Tjelesnost uskrsnuća pokazuje da se radi o tome da je Gospodin preobražen, tj. da živi drukčijim životom koji pripada novoj sili Duha koji proizlazi iz božanskoga i uvijek se vraća u božansko. Isusovo uskrsnuće pokazuje da je Duh prožeo čitav život, pa i tijelo. Zato R. Guardini ističe da Duhom ispunjen život čini upravo puninu tjelesnosti u tolikoj mjeri da bi čovjek najradije kazao da je tek ono tijelo posve savršeno koje je posve uronilo u duh.

Neodvojivost Isusove smrti i uskrsnuća

Pored toga što je Isusovo uskrsnuće događaj i otajstvo neodvojivo od vjere, ono je neodvojivo i od Isusove smrti na križu. Naime, naspram staroj apologetici koja je u Kristovu uskrsnuću pokušavala pronaći dokaz Kristova božanstva, a događaju Kristova križa pripisivala vrijednost spasenja, pri čemu je uskrsnuće dolazilo samo kao sretan završetak drame, danas se u teologiji Kristovu uskrsnuću i njegovoj smrti pripisuje neodvojiva važnost otkupljenja. Drugim riječima, Isusovo uskrsnuće od mrtvih moramo motriti u kontekstu pashalnoga otajstva koje neodvojivo uključuje Isusovu smrt i uskrsnuće. Time Isus daje objavi puninu i dovršenje (usp. DV 4). Isusova smrt i njegovo uskrsnuće zajedno imaju spasenjsku vrijednost. Oni pripadaju Božjem spasenjskom planu. Isusova bi smrt ostala neshvaćena i ne bi bila spasenjski događaj bez njegova uskrsnuća. Smrt se događa s obzirom na uskrsnuće. Sever Antiohijski to jasno kaže: „Krist je prihvatio i podnio muku sa svrhom da omogući uskrsnuće, neumrlost i neraspadljivost […] Kako bi bilo moguće doći do uskrsnuća bez njegove prethodne smrti?” U uskrsnuću se, dakle, nalazi cilj smrti, čime se potvrđuje da Isusova smrt i uskrsnuće u svojoj povezanosti pribavljaju spasenje.

Uskrsnuće – dogođena budućnost

Vrlo često se mučimo s pitanjem što je uskrsnuće, što označava ovaj pojam, što mislimo pod njim i koji je njegov sadržaj te kako shvatiti stvarnost uskrsnuća. Obično odmah pomislimo da je uskrsnuće od mrtvih povratak u život. No, uskrsnuće nije, kako navodi J. Ratzinger, tek ponovno vraćanje tijela prema načinu ovoga svijeta. Drukčije rečeno, uskrsnuće nije tek običan povratak u život kakvih je bilo mnogo u Isusovo vrijeme, kao u primjeru Lazara, Jairove kćeri, sina udovice iz Naina, a i prije Isusova vremena (1 Kr 17,17-23; 2 Kr 4,33). Uskrsnuće je više od toga. Isusovo uskrsnuće je vrhunski Božji zahvat u ljudsku egzistenciju u koju Bog redovito i trajno zahvaća. Ono je ljudskom jeziku neopisivo iskustvo.

Na tragu nekih teoloških promišljanja (J. Moltmann) možemo još izravnije ukratko ocrtati – koliko je moguće konkretnije – što mislimo pod ovim pojmom koji tako često upotrebljavamo. Izričaj uskrsnuće je, zapravo, interpretacija i zaključak u kojima se polazeći od iskustva i viđenja dolazi do događaja (uskrsnuća) o kojemu se nema iskustva i kojega se nije vidjelo. Učenici su doživjeli iskustvo Božje blizine u Isusu i to su željeli prenijeti dalje. Pojmom uskrsnuće zapravo se želi izraziti činjenicu da čovjek sada živi, ali ne onako kako živimo ovozemaljskim životom; želi se reći da je Bog prihvatio/uslišio onoga koji je bio pogubljen te da on sada pripada budućnosti. Izrazom uskrsnuće ne želi se označiti povratak u prijašnji život, nego se njime izriče novost života koji kvalitativno mijenja život predodređen za umiranje. Uskrsnuće je legitimna nada. Ono označava Isusov eshatološki proboj. S obzirom na budućnost, uskrsnuće predstavlja anticipaciju promjene svijeta koja se s uskrsnućem počela događati.

Konkretno, kad jedni drugima čestitamo Uskrs – naš najveći blagdan (evo zašto je i najveći) – mi zapravo izražavamo legitimnu nadu, koja se već počela ostvarivati, da ćemo živjeti i da smo već započeli živjeti novim, preobraženim životom, posve drukčijim od ovoga propadljivoga i smrtnoga (zato se i hranimo hranom besmrtnosti) te da pripadamo budućnosti koja se s Isusom već dogodila, da već sada, logikom anticipacije, pripadamo drukčijem svijetu u kojemu možemo anticipirati Božju prisutnost u Raspetome te pozivamo jedni druge na vjeru koja nadilazi svijet i na ljubav koja prožima ovaj svijet. Nijedan transhumanistički projekt ne može pribaviti budućnost koja se s Isusom već dogodila, niti može ponuditi kvalitetu života koju Isus ostvaruje svojim uskrsnućem. Naspram transhumanističkom projektu, vjera u uskrsnuće svjedoči da smo već postali takoreći „superhumanizirana” bića, jer smo Kristovim uskrsnućem već postali nova stvorenja.

Sadašnjost uskrsnuća

Za Isusove učenike Uskrs nije predstavljao prošli događaj, nego naprotiv, budući događaj koji u povijesnoj stvarnosti utemeljuje i podržava univerzalnu nadu koja mijenja svijet i koja je nužno vezana uz rizik vjere, kako navodi J. Moltmann. Kršćanska vjera u uskrsnuće pokazuje se kao otvorenost iznenadnoj novosti budućnosti. U tom smislu Uskrs nas, usred postojeće stvarnosti, otvara novoj stvarnosti u kojoj se može gledati onoga koji je osvijetljen svjetlom nove stvarnosti, a to je samo raspeti Isus. U Kristovu uskrsnuću možemo dodirnuti stvarnu anticipaciju budućnosti. Krist se preobrazio prije nas u kraljevstvo slobode koju i mi živimo, ali još uvijek u ovom smrtnom tijelu. On je prvina usnulih i darovatelj života. Isusovo uskrsnuće koje nas predusreće ogleda se i postaje konkretno u njegovoj solidarnosti za druge koju je pokazao na križu. Budućnost koja nas predusreće u Isusovu uskrsnuću usmjerena je zemlji i zemaljskim stvarnostima kroz proegzistenciju Raspetoga. Tako Isusovo uskrsnuće objavljuje značenje njegova križa za budućnost i obrnuto, njegov križ objavljuje značenje koje budućnost ima za sadašnjost.

Između vjere da je Krist uskrsnuo (prošlost) i da ćemo mi uskrsnuti (budućnost), ne smijemo sadašnjost ostaviti siromašnom uskrsnućem. Isusovo: „Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25) odnosi se na sadašnjost. Ja sam, sada i ovdje, za tebe uskrsnuće i život. Ono što će biti u potpunosti u budućnosti počinje ovdje i sada. Sadašnjost i budućnost uskrsnuća idu zajedno.

Oslanjajući se na Ef 2,5-6, gdje se kaže kako nas Bog oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njime uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu, Ratzinger tumači kršćaninovo uskrsnuće i uzašašće na nebo kao već dogođeno. Jednostavno rečeno, poveznica s Isusom već sada jest uskrsnuće (Iv 11,25). Tamo gdje je zajedništvo s Isusom, granica smrti prekoračena je sada i ovdje. Hrana besmrtnosti podupire činjenicu da uskrsnuće nije neki daleki apokaliptički događaj, nego događaj ovdje i sada. Kad god čovjek uđe u Kristovo Ja, kako veli Ratzinger, već je ušao u prostor konačnoga života.

Sadašnjost uskrsnuća, kao budućega već dogođenoga događaja, treba prožeti konkretnu i aktualnu stvarnost označenu ratovima, katastrofama, izrabljivanjima, oduzimanjem temeljnih ljudskih prava. To je ono što danas treba uskrsnuti i gdje se vjera u Uskrsloga mora pokazati jačom od svake sile, Vrhovništva, Vlasti i upravljača ovoga mračnoga svijeta, jača od svih zlih duhova po nebesima. U tom smislu, Isusovo uskrsnuće nije prošli, nego budući događaj koji je već ostvaren i koji se vjerom kršćana živi u konkretnoj situaciji nužnoj preobrazbe iz rata u mir, iz katastrofe u harmoniju, iz izrabljivanja u dostojanstvo, iz oduzimanja temeljnih ljudskih prava u poštivanje istih.

Onaj koji gubi, pobjeđuje

Na koncu, uzimajući kao neodvojive događaj Isusove smrti i uskrsnuća možemo odgovoriti na postavljena pitanja s početka. Isusova smrt i uskrsnuće predstavljaju odgovor na krik napuštenosti i na sva teodicejska pitanja. U Isusovoj patnji sam Bog kuša smrt. Bog gubi kako bi čovjek zaradio, kako veli K. Barth. U Raspetome Bog odlaže moć i vlast te se ponižava sve do smrti. U Raspetome apstraktna Božja besmrtnost postaje „Božja smrt” u Kristu; apstraktna Božja svemoć, u Kristu postaje konkretna Božja patnja. Bog se, dakle, više ne nalazi pred problemima ljudske patnje, nego je uključen u njih. Bog se dao uvući u igru, u kojoj dobiva onaj koji gubi. Križ Uskrsloga objavljuje tko je Bog i gdje se Bog nalazi. Bog više nije problem pred pitanjima čovjekove patnje, nego se odgovor nalazi u samome problemu. Zbog toga na uskrsnuće trebamo gledati kao na budućnost koja je već započela i koja nam je, iako u našem smrtnom tijelu, nadohvat.

Objava Uskrsnuće – istinska budućnost koja se već dogodila pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zarobljeni u slobodi

Suvremena kultura u silnoj potrebi da se udalji od svega što je „sputava” i „koči” u vlastitoj individualnosti, pronašla je način kako odvojiti naslijeđeni moral od njegova kršćanskog teološkog podrijetla što je danas vidljivo na svakom koraku. Ostaje pitanje hoće li novo poganstvo koje se nameće promijeniti stvari nabolje, hoće li čovjek biti sretniji ili dodatno izgubljen i zbunjen pred navalom sloboda koje ga zarobljavaju i ne daju disati. Pogrešno se smatra da je čovjek to slobodniji što ima više mogućnosti izbora. „Biti slobodan također znači pristati i na ono što nismo izabrali”, ističe Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda. Pristati na vlastita ograničenja, nemoć, slabosti, životne situacije koje – iako nepozvane – ipak dolaze, predstavlja težak put upravo zbog naše naviknutosti da imamo sve pod kontrolom, što je nemoguća misija. „Život je pak dar koji po svojoj prirodi bježi od svakoga pokušaja da se njime vlada”, upozorava Jean-Claud Sagne. Situacije koje nisu pod našom kontrolom pomažu nam rasti i razvijati se. Prihvatiti razočaranje i stvarnost viđenu očima svijeta je teško ali izvodivo ako vjerujemo da je „ljubav tako moćna na djelu da može izvući korist iz svega, iz dobra i iz zla koje se nalazi u meni”, ističe Mala Terezija.

Scrivener također upozorava da, ako zapadno društvo napusti Krista, ali zadrži vrijednosti, ostat će usko uokvireno u legalističkom prosuđivanju. Naime, vrijednostima se mogu donositi procjene, suditi druge, ali njima se ne može spasiti dušu. Moralne vrijednosti i vrline su one koje oblikuju čovjeka i čine da traži put ka spasenju. Zahvaljujući njima čovjek je potaknut na oprost i otkrivanje milosrđa. Milosrdni Samarijanac nije slučajno prikazan u prispodobi i ne ponaša se kao njegovi prethodnici koji prosuđuju i donose ocjene. Njihova kalkulacija je pokazala da ne treba stati i pomoći ugroženome, iz mnoštva, samo njima znanih, razloga. Samarijančeva ljubav prema drugome i pruženo milosrđe pokazuju odlike kojima bismo i sami trebali težiti, ali često ostajemo sputani nekim računicama i interesima. „Kada bismo bili prepušteni sami sebi, stalno bismo padali i ne bismo mogli ostati uspravni…”, podsjeća Padre Pio. Ne budimo uznemireni u trenutku iskušenja, već pokušajmo sve podnositi s ljubavlju. Tražimo svjetlo koje prosvjetljuje razum, „svjetlost na prosvjetljenje narodâ” (Lk 2,32). Philippe u knjizi Molitvom do životne preobrazbe primjećuje da „intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”. Imamo previše osobnih mjerila a malo mudrosti i povjerenja u Božju milost i ljubav prema nama. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotrkiju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (Iv 3,19-21).

Mutna slika stvarnosti

Iako zapadno društvo nastavlja živjeti na temeljima svojega kršćanskog nasljeđa, ono se ne bavi puno njegovim proučavanjem i korijenima iz kojih je izniklo. Što ako ovo nasljedstvo, često zanemarivano, podcjenjivano i danas osobito odbacivano, jednoga dana nestane? Hoće li biti hrabrih ljudi kao gore navedeni Samarijanac, lučonoša, koji će predano i smjerno raditi na tome da baština raste, a Svjetlost nastavi sjati. „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost” (Lk 8,16).

Često smo tegobni i nesretni, nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, u našoj obitelji, u radnom okruženju. „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima” (2 Kor 6,12). Sebičnost i individualizam koji se danas propagiraju otuđuju ljude jedne od drugih. Propagira se neki nestvarni izgled, čudne riječi se odašilju u javni prostor, a poruke postaju bodlje koje ranjavaju. Mladi se okreću nekim idolima koji nisu dobronamjerni, a koji ih otuđuju od njih samih. Žude za nečim što se mutno oslikava u virtualnom prostoru, što je stalno mijenjanjuće i što im iskrivljuje sliku stvarnosti i njihove vlastite pojavnosti i uloge na ovome svijetu. Ljubo Stipišić Dalmata poziva: Ej čovječe, probudi se iz tuđeg sna i vrati se sebi dok još imaš kome! Izgubimo li sebe, stalno se uspoređujući s drugima, kako ćemo opstati? „Kada ne možete činiti velike korake na putu kojim vas Bog vodi, budite zadovoljni i s malim koracima i strpljivo čekajte dok ne budete mogli trčati ili, još bolje, letjeti. Budite zadovoljni tim da ste trenutno mala pčela u košnici; mala pčela koja će uskoro postati velika pčela i koja će moći praviti med, jer Bog govori onima koji su ponizni”, poručuje Padre Pio.

Poziv na hrabrost

Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći zapaža da je „kod mnogih ljudi s dobrom nakanom želja za krjepošću zapriječena odvratnošću koju osjećaju prema iskrivljenim krjepostima onih koji bi trebali biti sveti. Grješnici imaju vrlo oštro oko za lažne krjeposti i vrlo preciznu ideju o tome što bi krjepost trebala biti u dobra čovjeka. Ako kod navodno dobrih ljudi oni vide tek ‘krjepost’, koja je djelatno manje životna i manje zanimljiva od njihove vlastite mane, zaključit će da krjepost nema smisla i prionut će onome što već imaju, iako to mrze… Svi mi imamo nagonsku želju da radimo dobro i sprječavamo zlo. Ali ta želja je besplodna sve dok nemamo iskustva o tome što znači biti dobar.” Evanđelje je put prosvjetljenja kojim nam valja ići. Sveti Pavao poziva: „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih” (Rim 16,17-18).

Progonstava je bilo i bit će ih. Danas se ona javljaju u podmuklim i prikrivenim oblicima. Iskaču iz prikrajka i zbunjuju nepripremljene i neoprezne duše. „To dobro znaju roditelji koji su suočeni s oprečnostima između odgoja koji pokušavaju prenijeti svojoj djeci u obiteljskome krugu i onoga što djeca primaju u školi i kroz medije”, ističe Phillipe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Uskrsli Krist nam i ove godine dolazi i poziva nas na hrabrost, obraćenje i duboku predanost u vjeri. „Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna” (Lk 11,35). Ako su apostoli u svojem okruženju, koje im nije bilo nimalo sklono, mogli istupiti hrabro i oštro, nošeni Duhom Svetim, što nas priječi u našim ljudskim slobodama da uskliknemo – Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Sretan Uskrs!

Objava Temeljne vrijednosti su Božje ideje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne znamo više kako živjeti

Uskrsnuće, u svojoj biblijskoj i teološkoj dubini, nudi odgovor koji nadilazi doslovno i simboličko. Ono zahvaća čovjeka u njegovoj srži, u njegovu padu i čežnji, u njegovoj nemoći i nadi. Ne radi se samo o životu nakon smrti, radi se o mogućnosti novoga života usred smrti, u njezinu središtu. Ili bolje rečeno ima li života u životu?! Radi se o životu koji ne nastaje iz bijega, nego iz prolaska kroz tamu. Suvremeni čovjek više ne nosi vidljive ožiljke, njegovi su križevi unutarnji. Ne kleči pod teretom fizičkoga rada, već pod težinom izgubljenoga smisla. Živi usred obilja, a osjeća prazninu. Oslobođen je autoriteta, ali zato bez smjera. Povezan je sa svijetom, a sve više odvojen od sebe.

To je čovjek postmoderne: fragmentiran, brz, istrošen od vlastite površnosti. Traži istinu, ali ne zna vjerovati. Priželjkuje ljubav, ali se boji bliskosti. Hrabro se razmeće vlastitom slobodom, a u sebi nosi tihe napade tjeskobe. Njegova borba nije više očita. Ona se vodi u nutrini, u prostoru gdje vjera više nije narativ, a nada više nije samorazumljiva.

U tom prostoru nastupa Uskrsnuće. Ne kao puka religijska fraza, već kao radikalna ponuda novoga života. Ne obećava bijeg, već preobrazbu. Uskrsnuće nije bajka za umiruće, ono je putokaz živima. Prazan grob ne nudi jeftinu utjehu, nego poziva na promjenu: da se umre starome sebi, da se prođe kroz tminu i da se ponovno ustane drukčiji, dublji, budniji. Ranjenom čovjeku današnjice Uskrsnuće ne govori samo o onome što dolazi poslije smrti. Ono govori o mogućnosti života prije smrti. O životu koji nije definiran krivnjom, ni izgubljenim vremenom, nego hrabrošću da se krene ispočetka. Uskrsnuće nije trenutak u povijesti, to je ritam srca koje još vjeruje da je svjetlo moguće. U svijetu koji više ne zna vjerovati, Uskrsnuće šapće: Ustani! Nisi zaboravljen! Nisi izgubljen! Život tek počinje!

Smrt kao iskustvo raspadanja smisla

Smrt se danas rijetko spominje, ali se sveprisutno osjeća. Ne nužno u obliku fizičkoga nestanka, nego u obliku unutarnjega raspadanja u gubitku orijentacije, identiteta, odnosa. Suvremeni čovjek, premda okružen informacijama, tehnologijom i slobodom, ne zna tko je. Njegov duh posrće jer više ne postoji zajednički mit, pripovijest, temelj. U tom smislu, iskustvo Velikoga petka nije nešto što se dogodilo Isusu u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina, ono se događa danas. Čovjek današnjice osjeća križ – križ koji nije od drveta, nego od izgubljenosti, apatije i razlomljenoga smisla. I zato Uskrs nije luksuz vjere – on je potreba duše.

Smrt je jedno od rijetkih iskustava za koje znamo da nas čeka. Ipak, činimo sve da je ne gledamo u oči. U suvremenom društvu smrt je protjerana iz razgovora, iz obitelji, iz svakodnevice. Umirući se često ispraćaju u tišini institucija, a smrt se pokriva šutnjom ili površnim ritualima. Govoriti o smrti postaje gotovo nepristojno, a razmišljati o njoj smatra se tjeskobnim luksuzom. Ipak, smrt ne nestaje kad je ignoriramo. Ona se pojavljuje tiho u obliku praznine, izgubljenosti, unutarnje tjeskobe. Danas sve više ljudi osjeća tu tihu smrt koja nije prestanak disanja, nego gubitak smisla. To je smrt duše, smrt orijentacije, smrt nade. I dok nas znanstveni i digitalni napredak guraju prema vanjskom napretku, smrt iznutra ostaje nepriznati pratitelj. Ali možda se upravo tu krije njezina moć. Smrt nas može uplašiti, ali još više može probuditi. Ne postoji istinsko sazrijevanje bez suočavanja sa smrću. Tamo gdje prestaju iluzije, gdje padaju maske, gdje se život više ne može graditi na površnosti, ondje čovjek može susresti sebe. Ne kao koncept, ne kao društvenu ulogu, nego kao osobu: ranjivu, konačnu, ali i sposobnu za dubinu. U tom svjetlu, smrt nije kraj, nego prijelaz. U kršćanskoj vjeri, ona nije poraz, nego vrata kroz koja se ulazi u novi život. No ta vrata nisu rezervirana samo za posljednji dan. Ona stoje otvorena i danas svaki put kad umire naša sebičnost, kad otpustimo kontrolu, kad se odreknemo lažnih sigurnosti. Smrt u duhovnom smislu znači dopustiti da ono nepotrebno u nama prestane postojati kako bi se otvorio prostor za novo. To novo nije samo ideja, nego način života: drukčiji pogled na sebe, bližnje, Boga. To je početak obraćenja. A obraćenje nije ništa drugo nego osobno uskrsnuće: ustajanje iz tame u smjeru svjetla koje nismo sami stvorili, ali koje nas čeka. Zato govoriti o smrti ne znači biti pesimist. Naprotiv, to znači vjerovati da postoji nešto jače od nje. To znači vidjeti život ne kao niz uspjeha i promašaja, već kao put sazrijevanja. Svaki put kad prepoznamo vlastitu ranjivost, kad se suočimo s gubitkom, kad ne pobjegnemo od boli mi duhovno rastemo. I time potvrđujemo ono što je srce kršćanske poruke: da smrt nije zadnja riječ. Smrt, u konačnici, poziva čovjeka da prestane živjeti na površini. Da se okrene onome što traje, što nadilazi trenutak, što ima težinu. U tom smislu, ona postaje pedagog života. Ne da nas slomi, nego da nas probudi. Ne da nam oduzme, nego da nas nauči zahvalnosti. I najviše da nas pripremi za ono što dolazi: za Uskrsnuće koje nije utopija, nego put oslobođenja. Jer istinski živjeti znači znati umirati sebi, lažima, površnosti kako bi ono božansko u nama moglo ustati. To je smrt koju ne treba izbjegavati, nego prihvatiti kao blagoslov preobrazbe.

Uskrsnuće kao arhetipski obrazac obnove

Duboko u ljudskoj nutrini postoji intuicija da život ne završava porazom. Čak i u tragediji, umjetnost, književnost i mitovi iznova pokazuju istu dinamiku: pad, žrtva, obnova. Taj obrazac ne dolazi iz slučajnosti, već iz duhovne istine: ono što je najdublje istinito, uvijek je i najdublje prepoznatljivo. Uskrsnuće u tom svjetlu nije puka nadnaravna intervencija – ono je božanski ritam stvarnosti. Kao što sjeme mora umrijeti da bi dalo plod, kao što čovjek mora izgubiti iluzije da bi postao zreo, tako i Krist umire kako bi svijet mogao uskrsnuti. Ovo nije mit u negativnom smislu – ovo je metafizički realizam: najdublja stvarnost izražena kroz simbol, dramatizaciju i životnu istinu. Uskrsnuće je događaj koji razotkriva da je istina uvijek prošla kroz smrt, i da se svjetlo ne pojavljuje bez tame.

Put prema svjetlu vodi kroz mrak

Uskrsnuće nije jednostavno „povratak života”. U biblijskom tekstu ono dolazi nakon šutnje, odsutnosti, tame groba. Uskrsnuli Krist ne vraća se među učenike da bi živio kao prije, On je preobražen. Njegove rane su tu, ali više ne bole. On više ne pripada smrti, ali je iz nje izišao. Ovdje se skriva duboka antropološka poruka: čovjek ne može jednostavno „preskočiti” vlastiti križ. Ne može se do uskrsnuća bez smrti ega, bez umiranja sebičnim obrascima, bez prolaska kroz vlastiti kaos. Samo onaj koji je sišao u dubine vlastite tame može se istinski obnoviti. To je poruka koja ne prodaje iluzije. Nema brzoga rješenja. Ali ima istinskoga života. I taj život se rađa tek kad prestanemo bježati od boli i suočimo se s vlastitom istinom.

Ako je uskrsnuće izlazak iz tame, onda se ono ne događa pasivno. Uskrsnuće je poziv. I to ne poziv da se „vjeruje” u apstraktnu dogmu, nego poziv da se živi drukčije. Uskrsli Krist poziva učenike ne da slave Njega, nego da idu naviještati, praštati, ljubiti. U svijetu u kojem je odgovornost često zamijenjena prigovorom, Uskrs nas podsjeća da je život dar i zadaća. Da sloboda ne znači raditi što želimo, nego imati snagu učiniti ono što je ispravno. Moralna obnova društva ne počinje zakonima, nego uskrsnućima u srcima – tamo gdje čovjek odluči ne ostati u vlastitom grobu.

Suvremeno društvo i potreba za Uskrsom

Sekularno društvo pokušava zamijeniti transcendenciju imidžom, uspjehom, posjedovanjem. Ali duša ostaje gladna. Suvremeni čovjek zna sve, ali ne zna zašto bi živio. To nije intelektualni problem, to je duhovna glad. U tom kontekstu, kršćanska poruka Uskrsa postaje radikalna: tvoj život ima smisla ne zato što je lagan, nego zato što je istinit. Ti si pozvan izići iz groba – onoga od poraza, srama, rana jer postoji Onaj koji je prvi izišao. I On ne poziva iz daljine, nego iz blizine iz tvojih rana, iz tvoje tame.

Kritike koje bole – ali i liječe

Crkva, kao zajednica ljudi, nije imuna na pogreške. Ponekad je šutjela kad je trebala govoriti. Ponekad je govorila, a nije slušala. Ponekad je više branila sebe nego evanđelje. I te pogreške ostavljaju trag ne samo u društvu nego i u dušama koje su očekivale ruku, a dobile zid. Suvremeni čovjek osjeća kada poruka nije proživljena. Osjeća kad se naviješta uskrsnuće, a u srcu toga glasa nema osobne žrtve. Zato se Crkva danas mora vratiti vjerodostojnosti – ne kroz savršenstvo, nego kroz poniznost. U svijetu koji sumnja u institucije, Crkva će biti snažna ne kad dokaže svoju moć, nego kad pokaže svoju ranjivost i spremnost na obraćenje. Unatoč kritikama, Crkva nosi neizbrisivo svjetlo. U tisućama skrivenih kutaka svijeta ona liječi, podiže, poučava, moli, služi. U njezinim sakramentima pulsira prisutnost Boga koji ostaje s nama. U euharistiji, ispovijedi, u djetetu krštenom i starcu pomazanom – uskrsnuće se nastavlja. Posebno danas, u vremenu društvene polarizacije, glas Crkve može biti prostor susreta, a ne sukoba. Može biti mjesto gdje se ne dijeli po uvjerenju, nego spaja po dostojanstvu osobe. U tome je snaga koja nadilazi granice jer se temelji na Onome koji je smrt pobijedio ne snagom, nego ljubavlju.

Autoritet koji ne počiva na čovjeku

Istinski autoritet Crkve nikada nije dolazio iz moći položaja, nego iz prisutnosti Boga. Najdublje osobe Crkve; sveti Augustin, Franjo Asiški, Benedikt, Terezija Avilska, Ivan Pavao II., Majka Terezija nisu bile snažne jer su vladale, nego jer su služile. Njihov autoritet nije bio institucionalan, nego duhovan. Proizlazio je iz života koji je bio prožet molitvom, poniznošću i spremnošću na žrtvu. Crkva ne treba bježati od tradicije. Naprotiv, u njoj leži njezino pamćenje, njezina duhovna snaga, njezini temelji. Tradicija nije uteg koji nas vuče unatrag to je korijen iz kojega crpimo život. U njoj se skriva dubina liturgije, bogatstvo nauka, snaga mistike i ljepota svetosti. Ono što je prokušano tijekom stoljeća nije staro – to je pročišćeno. Ne treba ga mijenjati, nego ponovno otkriti.

Zajednica koja diše uskrsno

Uskrsna Crkva ne živi od prošlih pobjeda. Ona diše tamo gdje ljudi vjeruju da ljubav može pobijediti i danas. Ona živi gdje se oprašta, gdje se moli, gdje se hrani siromašne, gdje se otvaraju vrata onima koji kucaju. Ne treba joj nova teologija, nego nova vatra – ona stara, ali često zaboravljena: radikalna vjera u snagu križa i pobjedu uskrsnuća. Uskrsnuće nije puki događaj koji se pamti jednom godišnje. To je način postojanja Crkve: ne kao strukture, nego kao tijela koje živi, raste, pati i vjeruje. U svijetu punom lomova, Crkva je pozvana biti rana koja liječi ne zato što je savršena, nego zato što zna tko je njezin Gospodin. I zato Crkva danas, više nego ikada, treba biti svjedok ne sustava, nego osobe. Ne prošlosti, nego vječnosti koja progovara ovdje i sada. Jer samo takva Crkva ranjena, ponizna, i uskrsnula može govoriti srcu čovjeka koji traži, luta i nada se da život ipak ima smisla.

Objava Uskrsnuće i drama suvremenog čovjeka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Temu broja otvara Boris Beck tekstom „Spasonosna pripovijest”, u kojem promišlja o dubokoj ljudskoj potrebi za pričom i o snazi pripovijedanja koje oblikuje zajednice i prenosi iskustva kroz generacije. O umijeću pripovijedanja govori i profesionalna pripovjedačica Jasna Held u razgovoru u kojem otkriva tajne i važnost ove drevne umjetnosti. Ivan Prskalo piše o ljekovitosti bajki, dok Ankica Baković promišlja o moći osobnih priča i važnosti prenošenja iskustava i sjećanja mladim naraštajima.

Dio broja posvećen je i novozaređenom vojnom biskupu u Bosni i Hercegovini, mons. Miri Reloti, njegovu poslanju i biskupskom geslu „Sluga Božjega mira” pa je i naslovnica ovoga broja usklađena upravo s našom željom da istaknemo važnost njegova poslanja, a na stranicama revije objavljujemo i razgovor s mons. Mirom.

Revija obiluje i drugim tekstovima s područja vjere, društva i kulture. Fra Danijel Nikolić piše o tome kako je sveti Franjo otkrio evanđelje, a fra Goran Azinović donosi zanimljivo promišljanje o Carlu Gustavu Jungu. Marko Karamatić predstavlja umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj, dok Dražen Janko donosi povijesni prikaz pada Smedereva, događaja koji je označio kraj jedne epohe. Stjepan Lice piše o tome kako dobrota pronalazi svoj put, a Hrvoje Kalem promišlja o zlu i njegovoj mimikriji.

U reviji možete pročitati i o neobičnim i zanimljivim lokacijama u Bosni i Hercegovini i svijetu. Fra Damir Pavić ovoga puta vodi čitatelje u Bjelorusiju, predstavljajući marijansko svetište Budslau, a Dalibor Ballian piše o zanimljivom prirodnom fenomenu u Bosni i Hercegovini – Mijatovom prolazu, poznatom i pod nazivom Hajdučka vrata, dok reportaža vodi čitatelje u Župu sv. Josipa u Trnu, a tekst Ane Bagarić u Podmilačje, gdje, pod okriljem sv. Ive, već dvadeset godina djeluje Frama Podmilačje.

Uz navedene tekstove, revija donosi i brojne druge sadržaje: vijesti, savjete iz bontona, biljnu ljekarnu, rubriku za djecu, humor te nagradnu križaljku, zato požurite i svoj primjerak revije potražite u najbližem župnom uredu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu. Možete ga naručiti i pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Ukoliko već niste pretplatnik na reviju koju jednom mjesečnom pripremamo za vas s velikom pažnjom i ljubavi, posjetite web-knjižaru Svjetla riječi i postanite dio ove velike obitelji: pretplatite se na digitalno ili tiskano izdanje i svakoga mjeseca čitajte o aktualnim temama s područja vjere, društva i kulture. Širimo svjetlo.

Objava Što nudi revija „Svjetlo riječi” u mjesecu ožujku? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na sreću, u Europi su studenti kroz čitavu povijest, izuzevši vrijeme diktatura fašizma i komunizma, bili ne samo poticatelji ekonomskih nego i prosvjetiteljskih promjena. Njihove demonstracije su često ukazivale na ekonomske nepravde u društvu, na diskriminacije i potrebu novih putova. Zahvaljujući studentima u zapadnom svijetu dolazi i danas do sve učestalijeg otpora beskrupuloznom neoliberalnom kapitalizmu, koji čovjeka obezvređuje i gomila dobra svijeta u ruke pojedinaca, dovodeći na taj način do sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Na to koliko je ta studentska borba (ideali) za pravedno društvo upravo danas važna, ukazuju najbolje riječi jednog poznatog njemačkog književnika koji piše “kako pljačka banke nije ništa u usporedbi s njezinim osnivanjem”. Studenti su dio društva u kojem još uvijek do izražaja dolazi osjećaj za pravednost. Zato imaju pravo oni koji ih ohrabruju da ustraju u borbi protiv te suvremene, “profinjene pljačke” u društvu.

Nažalost, vrijeme postmoderne i sve jača globalizacija zahvatili su djelomično i studentski sloj društva, koji pod pritiskom nametnute nemilosrdne konkurencije, u borbi za lagodan život i pozicije, podređuje ponekad sve karijeri i stjecanju kapitala. Anketa, koju su nedavno među studentima proveli psiholozi Caroline Pultrey i Fabrizio Butera (sveučilište u Lausanne), ukazuje na to da je dio studenata sklon i prevarama kako bi se dobrim ocjenama dočepao bolje pozicije i ostvario zacrtanu karijeru. U anketi se pokazuje da su oni studenti koji su bliži razmišljanjima neoliberalnog kapitalizma ujedno i spremniji na prevaru glede ispita. Cilj im je postići bolje ocjene po svaku cijenu kako bi si omogućili dobar start u poslovnom životu. Nasuprot njima, za prevaru su se pokazali manje spremnim oni studenti koji u svoja razmišljanja uključuju više vrednote kao što su lojalnost, pravednost, odgovornost i spremnost za pomoć drugima. Ovo ispitivanje nije beznačajno jer se budući vodeći ljudi društva, kao što su bankari, ekonomisti, političari, liječnici, pravnici, crk­veni dostojanstvenici, regrutiraju uglavnom iz studentske populacije, koja ionako s godinama počinje okretati leđa idealima mladosti.

U tom smjeru razmišlja i filozof Michael Hame kad upozorava na to da je modernom društvu ljudska sloboda sve ugroženija jer društvo, pod pritiskom ekonomske konkurentnosti i uspješnosti, sve više poklanja pažnju tome gdje je netko završio studij, a manje sposobnosti i ljudskim kvalitetama. Zato nije nikakvo čudo da se među nekadašnjim studentskim borcima za više prosvjećenja, ekonomske ravnopravnosti i ljudskih prava, današnjim javnim osobama, napose političarima, pojavljuju i oni kojima je više stalo do osobnog probitka i vanjske manifestacije nego do dobrobiti čitavog društva. Nešto o tome govore upravo tranzicijske zemlje u kojima je korupcija među javnim djelatnicima iznadprosječno velika. Naime, oni, sa sveučilišnim obrazovanjem, koji su trebali pokrenuti reforme društva na dobrobit svih, više su se okrenuli vlastitom probitku i karijeri. Na taj način je došlo do izgradnje društva u kojem jedni žive i razmišljaju o luksuzu, dok se drugi bore za preživljavanje.

Ovo bi u tranzicijskim zemljama, kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, moglo dovesti do ozbiljnih problema jer se kod mnogih ljudi već počinju javljati iluzorna sjećanja kako je u doba komunizma bilo bolje i manje korupcije nego danas. Pri tome se zaboravlja da je uzdržavanje vila Josipa Broza i njegovih ideoloških istomišljenika odnosilo mnogo više društvenog novca nego sve posttranzicijske korupcije. Takva iluzorna razmišljanja svjesno podupiru pojedini mediji u kojim surađuju djeca i unučad bivših privilegiranih komunističkih ideologa, koja su si mogla priuštiti školovanje na najelitnijim svjetskim sveučilištima. Utoliko je tragedija veća što su se želji za prekomjernim luksuzom odali i neki političari, bivši studenti, koji vrlo dobro znaju kako je bilo teško studirati u inozemstvu, bez ikakve državne potpore i pod stalnom prismotrom UDBE.

Nažalost, današnje hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo je zbog takvih, kao i zbog posljedica dugotrajne vladavine komunizma, dovedeno u apsurdnu situaciju da ulaže ogromna financijska sredstva u studentsku populaciju koja po završetku izobrazbe, umjesto da bude od koristi vlastitom narodu, masovno iseljava u svijet. Kad bi se našao neki poduzetnik u spomenutim zemljama koji bi proizvodio najsuvremenije kompjutore i dijelio ih besplatno bogatim zapadnim zemljama, tisak bi ga proglasio nenormalnim. A to da masovno odlaze mladi školovani ljudi, u koje je toliko uloženo, koji bi trebali biti garancija prosperitetnijeg društva, očito nikome mnogo ne smeta. A upravo zahvaljujući djelomično i tim mladim školovanim došljacima, otvaraju se nova radna mjesta i smanjuje nezaposlenost u Njemačkoj. Iz tog apsurda bi se moglo zaključiti i to kako su na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini došli nekadašnji loši studenti ili oni koji su duboko pali pod utjecaj neoliberalnog kapitalizma pri čemu, osim sebe, ne vide nikog drugoga. Krajnje je vrijeme da studenti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokažu vjernost europskoj studentskoj tradiciji, izađu na ulice i potraže promjene za svoje dobro, kao i za dobrobit čitavog društva.

Objava Studenti – budućnost društva? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Govor o principima zahtijevao bi cijeli teološki traktat, ali egzistencijalno se smijemo pitati koji su to temelji vjere ili koje su to činjenice od kojih ne smijemo odstupiti. Također, postoje li principi koji ne podliježu arbitriranju suvremenih tendencija i pokušaja redefiniranja i unutar Crkve?

Koja su očekivanja društva od Crkve?

Skenirajući društvo u kojem se suvremeni svijet nalazi, uzimajući u obzir globalne društvene tendencije, ali i ambijent nacionalnih društava poput hrvatskoga, jasno uviđamo posljedice koje su sve očitije. Promjena kulturološke paradigme, odmak od tradicionalnih vrijednosti, kriza očinstva i majčinstva, redefinicija obitelji, samo su neke evidentne promjene koje zamjećujemo kao aktualne pojave u društvu koje više nisu na razini statističke pogreške, već preuzimaju značajnije udjele. Mogli bismo pomisliti kako je društvo zasićeno zastarjelih antropoloških koncepata obitelji, očinstva, religije itd., i da traži i nalazi nove oblike životnih zajednica i definicija. S pravom se možemo pitati je li ovo kraj jedne epohe i početak neke druge transhumane nekršćanske?

 S pravom si možemo postaviti pitanje i o razlozima i uzrocima koji su doveli da na globalnom svjetskom planu promatramo promicanje i uzdizanje čina i pojava koje su o samih početaka zapadne civilizacije smatrani objektivnim moralnim zlom, grijehom i neredom, a sada se promoviraju kao vrline. Karakteristike kulture smrti, strukture grijeha koje joj omogućuju postojanje i širenje utjecaja, diktatura relativizma koji je nametnula postmoderna filozofija, sve do vanjskih ugroza i unutarnjih prijetnji otkrivaju potrebu težnje za jasnim i sigurnim principima koji će nam pomoći jasno i nedvosmisleno sagledati stvarnost u kojoj se nalazimo. Ideja o fluidnom svijetu bez principa ostavlja nam osjećaj nesigurnosti i čini nam se bez logike.

Koji su to principi od kojih se ne odustaje i o kojima se ne arbitrira?

Primarni i temeljni princip o kojemu nema pregovora je ishodišno pravo na život, koje se i u građanskom pravu smatra prvorangiranim ljudskim pravom iz kojega proizlaze sva ostala prava čovjeka. Kao da je nastupila nekakva pomutnja uma i jezika koja ne dozvoljava kršćaninu današnjice da jasno artikulira apel za zaštitu života. Crkva u dokumentima jasno progovara i definira značenje života te njegovo apsolutno dostojanstvo i nepovredivost. Pitamo se gdje je prepreka za jasniji i životniji govor pastira u korist obrane života. Možda je odgovor u terminu „salonska teologija” kojim su neki znali opisivati beživotnu teologiju koja ne nalazi utemeljenje u stvarnome životu. Ali još dodatno zbunjuje činjenica koja pokazuje da teologija današnjice ima tendenciju izlaska do krajnjih granica i periferija, a ne donosi ili se bar ne zalaže snažno za prvo pitanje ili princip, onaj temeljni, Život. Odgovor se više ne krije u pukom deklarativnom očitovanju jesmo li ili nismo za život od začeća, pobačaj ili kontracepciju. Areopag rasprave se premjestio u središte identiteta i postavlja nam pitanje hoćemo li kršćansku kulturu identificirati kao likvidnu tvorevinu nejasnih principa ili ćemo se jasno odrediti i hrabro reći ovo želimo a ovo ne. Ima li Crkva snage jasno reći NE, a da pritom ne podlegne kompleksu da nije inkluzivna? Može li Crkva preko svojih institucija učiniti korak dalje i preuzeti brigu za majke koje žele pobaciti radi materijalnih razloga i tu im omogućiti permanentnu pomoć u novcu i savjetovanju te preuzeti brigu za majku koja se osjeća odbačena. Ili sve ostaje na sirovoj moralnoj obligaciji NE!?

Drugi je princip Očuvanje obitelji kao jezgre i prvoga prirodnoga okruženja pojedinca te kao takva obitelj mora imati status koji joj je sam Stvoritelj upisao. Nastavno na fluidnost definicija i mogućnosti promjene istih, obitelj i njezino značenje postaje individualiziran koncept. Mogućnost prevrednovanja određenih pojmova i kreiranje novih stvarnosti ostavlja posljedicu i na koncept obitelji. Definicija obitelji pruža mogućnost maštovitoga slaganja uloga i rodnih identiteta kao i promjenu istih. Izazov ide u smjeru jasnoga odgovora u vidu posvajanja djece. Naime ako sama definicija obitelji ili „situiranoga” zakonskog para bude zakonski minimum za ostvarivanje prava za posvajanje, otvara se velika mogućnost potpune redefinicije obitelji i djetinjstva kao zaštićenoga statusa na koji svako dijete ima pravo. Državna zakonodavstva teško pristupaju promjenama i analizama koje bi u potpunosti sagledale potrebe i zahtjeve te donijele jasnu regulativu. Prisjetimo se samo Rješenja Ustavnoga suda koji je obvezao Hrvatski sabor prije nekoliko godina da donese novi zakon o regulaciji pobačaja i naložio mu zakonski rok, a da se do dandanas po tom pitanju nije ništa učinilo.

Veliki dio spomenutih kršćanskih načela i principa o kojima se ne pregovara katoličkim su vjernicima prilično poznati, no njihova primjena u redovitom vjerskom životu i obrana u društvenom kontekstu redovito izostaje.

Politika i političari loši, a građani dobri i pošteni?

Često ponavljana mantra kako su krivi oni koji su na vlasti i kako su oni temelj svake nesreće naroda koji predstavljaju. Zaboravljamo činjenicu da su predstavnici izabrani i da im je netko dao legitimitet predstavnika. Nemotiviranost za sudjelovanje u javnom životu vidljiva je neizlaskom na izbore i odustajanjem od minimuma suradnje u javnom dobru. Promatrajući pritom uzorke, analizirajući djelovanje pojedinaca i zajednice, lako je uočljivo svetopisamsko načelo kako imamo vlast kakvu smo zaslužili te kako nije održiva teza kako su građani pošteni, radišni i moralni, a njihovi političari i vođe korumpirani. Društveno stanje naše zemlje posljedica je ponašanja svakoga pojedinog katolika ili člana istoga društva.

Principi o kojima se ne pregovara nisu set proizvoljno određenih načela koja se kršćanin obvezao držati ni sam ne shvaćajući zašto. Oni su, naprotiv, temelj kršćanskoga djelovanja koja čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, jednako kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego ga je stvorenoga zatekao. Ako bi Crkva bila nedosljedna ili samo nejasna oko principa o kojima se ne raspravlja, dovela bi u pitanje jasnoću nauka i izložila bi opasnosti one koji su joj dali povjerenje. Dopuštanjem kršenja principa o kojima se ne pregovara, uništava se samo dostojanstvo ljudske osobe, urušava cijelo društvo, njegov moralni red i njegova budućnost. Dio je to stvarnosti kojoj smo očevidci, pred čijim su očima socijalna pitanja postala antropološka.

Jasnoća nauka i ljekovitost evanđelja

Svijet i Crkva dva su komplementarna pojma koji nipošto ne smiju postati antipodi govora o Božjoj prisutnosti ili odsutnosti. Prožetost i potrebnost egzistencije jasna je na svakom koraku. Ne postoje „otoci” kršćana ili izolirane skupine koje bi živjele autentično evanđelje nasuprot svima ostalima kojima svijet priječi život po evanđelju. Isus je sišao na ulice grada i u prašinu svakodnevnice. Njegova stopala su bila uprljana blatom s ulica njegova grada i on je nazočio suzama i smijehu svojih sugrađana. Je li Isus bio prilagodljiv? Možda je to najteže i najvažnije pitanje za Crkvu današnjice. Odgovor se možda krije u pogledu na ljubav i milosrđe koju je pokazivao prema grešnicima i odbačenima. Izvor milosrđa nije ništa moglo zasjeniti, ali ni obvezu Zakona nije dao poništiti, već je On bio princip prilagodbe a ne svijet, okolina, zahtjevi ili pomodarstvo. Crkva između tradicije i prilagodbe ponekad ulaže silnu energiju da auto-sugestivno tradiciju prikaže kao nešto negativno i kao razlog trajnoga otklona od okvira. Prilagodba pritom postaje model implementacije evanđelja ili možda određeni „transeklezijalizam” u kojem Crkva želi nadrasti samu sebe i biti prilagodljiva kako navještajem tako i naukom. Ima li Crkva na to pravo, ili je ipak On jedini mjerodavan dijeliti milosrđe iznad mjere Zakona?

Objava Postoje li još uvijek nepromjenjivi principi? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rosa naziva današnje društvo društvom ubrzanja. Riječ je se o trima ubrzanjima koja se uzajamno uvjetuju: tehničko ubrzanje, ubrzanje društvene promjene i ubrzanje životnoga tempa. Prvo ubrzanje svima je poznato. Tehnika je ubrzala procese transporta, komunikacije i proizvodnje. Ona je potom uvjetovala ubrzanje društvenih promjena. Pod tim se podrazumijeva “stanjivanje sadašnjosti”: sadašnjost, kao mjesto iskustva i očekivanja, postaje sve tanja. Sve se tako brzo mijenja da naša sadašnja iskustva možda već sutra neće značiti više ništa. To ubrzanje društvene promjene ubrzava naš životni tempo. Kako iskustva iz dana u dan blijede, potrebno je ubrzati životni tempo kako bismo skupili što više iskustava, tj. doživljaja, ili kako se to veli, da u što kraćem vremenu napravimo što više. Takvo društvo ubrzanja, koje Rosa znakovito naziva “gladnim vremena”, ostavlja goleme negativne posljedice na čovjeka, odnosno stvara nekoliko vrsta otuđenja.

Prvo je otuđenje od prostora. Kako neprestance jurimo, prostor gubi na svojemu značenju, ne doživljavamo ga. Zato se može dogoditi da netko godinama živi na nekom prostoru, a da ga uopće nije doživio, i to svim svojim osjetilima, rekli bismo mi teolozi. Drugo je otuđenje od stvari. Danas stvari više ne doživljavamo, neprestance ih konzumiramo, i to ne više “fizički”, nego “moralno”. Ne mijenjamo ih kad se pokvare nego, kad ih se zasitimo, kad poželimo nešto novo, drugačije. Treće je otuđenje posebno zanimljivo, a odnosi se na vlastite djelatnosti. Naime, moderni čovjek zapada u sljedeći paradoks: slobodno čini ono što je protivno njegovoj slobodnoj volji. A razlog je današnja “retorika moranja”. Modernoga čovjeka više nitko ni na što institucionalno ne sili, kao nekoć država ili Crk­va, ali on je tim više pod prisilom društvenih “moranja”. Zato on nema vremena i što god čini, kao da ne može bez glagola “morati”: moram čitati novine, moram spavati, moram jesti, moram držati dijetu, moram moliti… K tomu, primjećuje naš pisac, toliko veličana autonomija modernoga čovjeka, shvaćena kao samoodređenje, pretvorila se u puko snalaženje na tržištu rada. Danas nikomu ne pada na pamet da samoga sebe određuje nego svatko želi biti što konkurentniji spram drugih, “ostati u utrci”. Četvrto je otuđenje otuđenje od vremena. Vrijeme se pretvorilo u puki “doživljaj” nauštrb “iskustva” (W. Benjamin). Dok iskustvo čovjeka iznutra prožima i oblikuje, doživljaji ostaju na površini. Zato je u društvu ubrzanja bitno imati što više doživljaja. Pritom doživljaji moraju biti “kratki”, što uzrokuje “kratko” sjećanje. Naposljetku, peto otuđenje jest otuđenje od osobnih odnosa. Čovjek je “prezasićen” tolikim komunikacijama, razgovorima, elektronskim porukama, telefonskim pozivima da više nije sposoban ni s kim ući u odnos.

Rosa uviđa dva temeljna razloga svih navedenih ubrzanja: kapitalistički princip ekstremnoga natjecanja i obećanje vječnosti. Upravo je ovaj drugi razlog vrijedan teološkoga promišljanja. Prema njemačkom sociologu, moderni ljudi više ne vjeruju u vječnost. Preostaje im jedino ovaj život i zato u ovomu životu “moraju” sve na brzinu ostvariti i postići, “moraju” što više doživjeti i napraviti. A čini se da je to također glavni razlog zašto smo čak i mi, vjernici, zapali u retoriku moranja i nemanja vremena: premalo smo s Bogom, a previše sa sobom. Naša retorika moranja i nemanja vremena samo je jedan tankoćutni izričaj naše oholosti i taštine. Ipak, tako ne mora biti! Naime, ako smo s Bogom, tada ne “moramo” sve brzinski postići u ovom životu. Naprotiv, usporit ćemo se i odvojiti vrijeme i za Boga i za bližnjega, jer se Bog u Isusu Kristu usporio za nas i imao vremena i za nas, i za bližnjega. Posebno to dolazi do izražaja u euharistiji, gdje od ubrzanih ljudi gladnih vremena postajemo usporeni ljudi nahranjeni Božjim vremenom. U euharistiji ne “moramo” ništa, jer slavimo i hvalimo Boga. Eto zašto od velikih mislilaca, jednostavnih vjernika i svetaca nikad nećemo čuti stalno jadikovanje “nemam vremena”. Oni ne hode po svijetu poput zombija gladnih vremena nego kao oni koji nahranjeni Božjim vremenom donose Božje vrijeme u ovaj svijet. I za kraj: što je sa mnom, imam li ja vremena? Naravno, imam vremena…

Objava Imam li vremena? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Utjecaj umjetnosti

Svatko na svoj način doživljava određene vizualne podražaje i pohranjuje ih u sjećanje na osnovi vlastitih iskustava i spoznaja. Time dolazi do svojevrsne ushićenosti i ugodnoga osjećaja pri pogledu na neko od djela velikih majstora ili odbojnost i nerazumijevanje kad se pogledaju neka moderna „umjetnička” djela, koja često graniče s kičem ili niskim strastima onih kojima su namijenjena.

Ovogodišnja dodjela nagrade Oskar u Americi pokazat će do koje mjere je umjetnost nestala jer joj je mjesto preuzela woke ideologija koja otima sve, i osobnost, i istine, i vjeru, i nadu i čovječnost! Napadna, nasrtljiva i bolesna želja dominirati bez osnove i valjanoga cilja, odlika je ove ideologije koja sebi daje za pravo ekranizirati velika djela književnosti na način koji ignorira, ismijava i pogrešno interpretira povijest i sve ono što je obilježilo vrijeme prije nas, bogato višeslojnošću prethodnih vremena, shvaćanja i događanja. Film, nominiran u bezbroj opcija pa čak i za najbolji film na svijetu, otkrit će stanje civilizacije i njezin trenutni stupanj koji graniči s propašću. Priča je to o nemilosrdnom šefu meksičkoga narkokartela koji čini nezamisliva zla i nepravde sve dok ne otkrije uzroke tomu – nije sretan u vlastitom tijelu! Kad promijeni spol, mijenja se u svakom pogledu, postaje dobro stvorenje spremno pomagati drugima i biti im na usluzi!?! Zaboravih napisati da je film mjuzikl pod nazivom Emilia Perez, u kojemu se pjeva o promjeni spola, nabrajaju se vrste operacija vezano za taj proces, ističe se nova, bolja osobnost kao i nemilosrdnost prirodnih zadanosti, koje valja mijenjati. I sve kroz pjesmu i ples. I to je, kažu, umjetnost.

Umjetnost često služi i u terapijske svrhe, kako bi se rasteretilo osobu od kompleksa i unutrašnjih sukoba, te kako bi se uspostavila ravnoteža u samom organizmu. Umjetničko djelo kod mnogih budi različita iskustva i daje poticaje kojih možda nisu ni svjesni. Donese neki dah inovativnosti ili oplemeni neku ideju koja urodi dobrom. Neki postaju nadahnuti na nove aktivnosti, promatranje stvari iz drugoga kuta, neki postanu opušteniji, dožive katarzu i nastoje se mijenjati u skladu s dojmovima. Umjetnost kroz maštu i osjećaje budi u nama potrebu za novim spoznajama, iskustvima i/ili susretima. Kreativnost može biti doživljena i kao potreba pojedinca za osobnim rastom ili samoaktualizacijom u području za koje mu se činilo da nema afiniteta. Vizualne umjetnosti su dobar pokretač u nastojanju da se iskusi novi osjećaj kontrole i steknu nove vještine jer umjetnost potiče pozitivne ishode, a stanje zadovoljstva i ispunjenosti utječe i na odnose prema drugima. Utjecaj vizualne umjetnosti u svakodnevnom životu je neizbježan, ali važno je prepoznati što nas oplemenjuje a što unazađuje. „Savjest svake osobe, u skladu s njezinim posebnim okolnostima, vodit će je naprijed na jedan ili drugi način”, upozorava sveti Josemaría Escriva.

Bogaćenje unutarnjega svijeta

Odgojno-obrazovnim procesom postiže se sklonost umjetničkom izričaju, ovisno tko nas poučava i na kakav način. Možemo se vrlo jasno (pri)sjetiti kako je to kad ideologija prevlada u svakom području i kad umjetnost postane prisilna i obojena onim što se nastoji propagirati u svakodnevnom životu kako bi politika izokrenula stvarnost i promijenila slijed misli. Svi mi, odrasli u prošlom režimu, znamo kako je umjetnost oblikovana i kakve su se vrijednosti kroz odgoj i obrazovanje njome pronosile. Čak i pisci, poput Andrića, morali su potpuno izmijeniti tok svojih misli i usvojiti način govora i fraze kakve su tada nametnute i bile očekivane u javnim obraćanjima, pisanjima i poučavanjima. I to je bila umjetnost.

Djeca vrlo jasno uočavaju je li osoba zainteresirana za ono što poučava ili je tu samo da ispuni zadatak. Tako se ona odnose i prema materiji koju nastavnici nastoje prenijeti. Umjetnost se može integrirati kroz sve predmete, ako se ima volje i želje za takve „izlete” izvan „vlastitoga područja”, kako to neki znaju tumačiti. Naime, puno je tema, recimo, iz likovne umjetnosti povezano s matematičkim konceptima (crte, oblici, odnosi veličina, simetrija). Dizajn je također prepun ovih matematičkih odrednica. Lirika, epika, puni ritma i slojevitih prikaza. Umjetnost može privući učenike da zavole čitanje i lakše zapamte informacije zahvaljujući ilustracijama iz nekoga književnog predloška. Tako se stvaraju vizualne slike o pročitanom i produbljuje mašta. Strani jezici također mogu promicati umjetnost obradom sadržaja koji se referiraju na umjetnost zemalja u kojima se taj jezik govori. Svi dijelovi određenih sadržaja obogaćuju pamćenje, povećavaju znatiželju i čine da se pojedinac osjeća „izazvan” na određene poticaje koji su njemu najbliži. Povijest umjetnosti nam kazuje da nas naša prošlost treba zanimati i da plodovi ranijih vremena nisu tu da bi bili zaboravljeni, naprotiv. Umjetnost je povezana i sa znanošću kroz teoriju boja, odnose veličina, udaljenosti, izuma crteža i dr.

Britanska prosvjetiteljica iz 19. stoljeća Charlotte Mason isticala je važnost čitanja knjiga jer je čitanje važna vještina za buđenje mašte. Smatrala je da njegovanje ljubavi prema čitanju ne znači samo nastojati djecu priviknuti na čitanje knjiga nego razvijati sposobnost razlikovanja kvalitete knjiga koje čitaju. Uloga učitelja u ovom procesu je odlučujuća. „Dijete koje je poučavano čitati s pažnjom i promišljenošću dok ne svlada riječi ograničenog vokabulara, ostalo obično učini samo. Pažnja njegovih učitelja trebala bi biti usmjerena na dvije stvari – da stekne naviku čitanja i da ne padne u labave navike čitanja”, isticala je Mason. Mnogi od najbogatijih aspekata života zahtijevaju aktivnu maštu, bilo da se radi o iskustvu apstraktnih pojmova kao što su ljubav ili empatija, širenju intelekta ili otkrivanju duhovnosti. Stoga je njegovanje ljubavi prema čitanju jedno od načela učinkovitosti nastave. „I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima” (Dj 19,19).

Umjetnost je važna i pri snalaženju u digitalnom svijetu kako bismo znali prepoznati istine od neistina, kako bismo otkrili što je realno a što nije. Naravno da pri tom moramo imati određena predznanja kako ne bismo bili nasamareni. Vizualnost nametnuta novim tehnologijama može biti pomak k boljem, kreativnijem predočavanju misli, ideja ili slika na računalu, umjesto kratkih crtica koje se danas upražnjavaju. Djetinjstvo je razdoblje u kojem je moguće intenzivno utjecati na razvoj kreativnoga mišljenja jer su tada djeca razigrana, razvijaju maštu i svijet boje vlastitim viđenjima. Tada ona doživljavaju zanesenost onim što vide, osjećaju, opipavaju ili kušaju. Razvijaju originalne slike o doživljenom i proživljavaju duboka osjećanja, izmišljajući priče i likove upravo potaknuta onim što ih je ponijelo u svijet mašte. Zanesenost ili flow je prisutna i kasnije u životu, uslijed usmjeravanja pažnje i duboke uključenosti u određene aktivnosti koje odrasle krijepe i opuštaju a ujedno obogaćuju unutarnji svijet. Biti okupiran nečim što će učiniti da zaboravimo vrijeme i brige, kao i korisnost toga što radimo, zapravo i jest taj osjećaj, koji donosi ispunjenost ugodom i mirom. „Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana…” (Rim 12,6). Kreativnost se kod djece i odraslih može razvijati poticanjem znatiželje i istraživanja upravo ovim iskustvom zanesenosti radi buđenja iskrica koje čekaju negdje u dubinama svijesti. Ono osobu obogaćuje različitim svojstvima, jedinstvom akcije i svijesti, ravnotežom između vještina i izazova koji se postavljaju u tom procesu istraživanja i razvijanja stvaralaštva, potiče se znatiželja, svijest o željenoj aktivnosti jača, ciljevi postaju jasniji. Nije čudno da se 40-ih godina 20. st. pojavio koncept obrazovanja putem umjetnosti, za koji se govorilo da treba imati središnju ulogu u obrazovnom sustavu jer kvalitetan razvoj optimizma, imaginativnih i kreativnih sposobnosti, može utjecati i na školski uspjeh, zdravlje ali i psihičku otpornost učenika. U svemu što čovječanstvo oblikuje i stvara, prisutna je i potrebna kreativnost. Umjetnost nudi beskrajne mogućnosti pri stvaranju lijepoga i novoga uz osjećaj zadovoljstva zbog vlastite uloge u svemu. „Dopustite da vas nosi milost! Neka vam srce poleti! Jer ako je istina da je ljudsko srce sklono poniznim stvarima, ono također ima krila da se uzdiže visoko, sve do Srca Božjega”, poziva sveti Josemaría Escriva.

Objava Umjetnost kao potreba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.