Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kontrola i izdvajanje ljudi

Jacques Attali smatra da je zapadna medicina prošla kroz tri susljedne faze, a to su uvođenje karantene, izum bolnice i faza zamjene ljudskih dijelova. Karantena je opisana u Bibliji, primjenjivana je zahvaljujući njezinu autoritetu, i bila je veoma uspješna u suzbijanju gube, koja se često spominje na njezinim stranicama. Karantena se u srednjem vijeku pokazala uspješna u sprečavanju širenja kuge, jer su se u lukama, počevši od Venecije, a imamo ih i u Dubrovniku, organizirali lazareti: izdvojene četvrti u kojima su boravili stranci dok se ne bi pokazalo da nisu zarazni.

Attali kaže da je karantena bila ključni alat u transformaciji društva. Do tada se bolest smatrala Božjom kaznom za grijeh, te je bila u domeni religije, ali sada nad njom nadzor preuzima čovjek. Karantena je prva uspješno primijenjena medicinska metoda, ali je i preteča modernoga društva kontrole: država je naučila kako izolirati, identificirati i nadzirati pojedinca unutar zatvorenoga prostora. Karantena služi za odvajanje zdravoga i produktivnog društva od onih koji se smatraju opasnošću za poredak, čime medicina postaje instrument za održavanje društvene stabilnosti.

Policajci zdravlja

Nakon uspješne primjene karantene, u novom vijeku došlo je do razvoja bolnice – srednjovjekovni hospicij, nastao u okrilju samostana, postao je novi instrument društvene discipline i ekonomske učinkovitosti. Attali ističe da se u novom vijeku na tijelo počinje gledati kao na mašinu, a na bolesnu osobu kao na pokvareni stroj koji treba popraviti da se vrati u proces proizvodnje. S usponom kapitalizma, bolnica postaje tvornica za popravak ljudskih tijela: bolnica proizvodi zdrave, kao što škola proizvodi obrazovane, ludnica normalne, a zatvor dobre građane.

Bolnica omogućuje liječnicima da postanu policajci zdravlja; u zatvorenom prostoru bolnice pacijent je pod stalnim nadzorom, što omogućuje klasifikaciju bolesti i razvoj kliničke medicine, ali i potpunu kontrolu nad pojedincem. Također, bolnica u novom vijeku počinje služiti kao mjesto u kojem se smrt skriva: smrt više nije javan, ritualni događaj u zajednici, već postaje tehnički neuspjeh medicine, iza zatvorenih vrata institucije.

Čovjek kao skup dijelova

Nakon ovoga podužeg uvoda stigli smo do naše glavne teme: presađivanja organa. Taj najnoviji stadij medicine nastupio je, kaže Attali, jer su dometi bolnice ograničeni. Budući da medicina ne može sve izliječiti, ušli smo u zadnju njezinu fazu: zamjenu dijelova. Attali uočava da medicina danas ne liječi čovjeka kao cjelovito biće, nego se tijelo tretira kao skup zamjenjivih dijelova – organa, tkiva, udova – koji se popravljaju i zamjenjuju kao kod stroja. Nismo u tome jednaki: bogatiji konzumiraju dijelove tijela – organe, krv, genetski materijal – drugih ljudi ili laboratorijski proizvedene proteze kako bi produžili vlastiti život. Attali predviđa da će medicina težiti tome da svaki neispravan ljudski organ zamijeni umjetnim ili tuđim. Čovjek tako postaje čovjek-proteza, biće čiji opstanak ovisi o stalnoj potrošnji medicinskih proizvoda i tehnologije.

Danas je zdravlje pretvoreno u apsolutni potrošački proizvod: ljudi više ne teže samo odsutnosti bolesti već stalnom unapređenju i servisiranju tijela, što stvara beskonačan izvor profita za medicinsko-industrijski kompleks. Attali zaključuje da u ovom stadiju medicina više ne služi ljudskosti, već održavanju ekonomskoga sustava koji zahtijeva da tijelo bude vječno funkcionalno, makar i kao sastavljeni mehanizam. Srećom, još uvijek postoji Hipokratova prisega, i liječnici smatraju da je njihov poziv ponajprije human, no pod stalnim su pritiskom nazora prema kojem su organi odvojivi dijelovi i tržišna roba, čime se ljudsko tijelo desakralizira i pretvara u skup resursa koji se mogu kupiti, prodati ili zamijeniti, što Attali naziva ekonomijom dijelova.

Beskonačni potrošač

Attali smatra kako je presađivanje organa način na koji industrijsko društvo održava produktivnost sustava, i kako oni s većom ekonomskom moći doslovno konzumiraju dijelove tijela onih ranjivijih kako bi pobijedili smrt. Budući da ljudskih organa nema dovoljno, veliki je pritisak na njihovu proizvodnju, zbog čega Attali predviđa da će u budućnosti granica između prirodnoga i umjetnog potpuno nestati. Tijelo će se održavati u nedogled zamjenom bioloških dijelova onima iz laboratorija, čime čovjek postaje homo faber vlastita tijela – sam svoj proizvođač. Laboratorijski uzgojeni organi riješit će problem nestašice organa koji postoji kod doniranja, ali će život učiniti potpuno ovisnim o industriji. Zdravlje više neće biti dar prirode, već industrijski proizvod koji zahtijeva stalno plaćanje licenci i održavanje.

Attali smatra da kapitalizam ne teži besmrtnosti iz humanizma, već zato što mu je potreban beskonačni potrošač. Umjetno uzgojeni organi bit će alat koji omogućuje da potrošač traje što duže, stalno kupujući nove dijelove kako bi ostao funkcionalan. Ta će tehnologija dovesti do stvaranja nove elite koja će si moći priuštiti vječnu popravljivost, dok bi ostatak čovječanstva mogao ostati u starom sustavu propadanja.

Genetičko modificiranje

Medicina pred našim očima prelazi iz faze liječenja, to jest popravljanja, u fazu proizvodnje. Genetički inženjering omogućuje da se dijete konstruira prema željama roditelja ili potrebama društva, čime se ljudsko biće tretira kao industrijski proizvod s unaprijed određenim specifikacijama. Attali predviđa da će genetičko modificiranje prije rođenja postati standard. Ono što danas smatramo poboljšanjem – otpornost na bolesti, veća inteligencija – sutra će biti društveni zahtjev kako bi pojedinac bio konkurentan u ekonomskom sustavu.

Attali upozorava da će genetički inženjering stvoriti nepremostiv jaz između onih koji si mogu priuštiti genetsko programiranje i onih koji su ostavljeni prirodnoj slučajnosti, čime se nejednakost upisuje izravno u ljudski genom. Genetsko modificiranje vidi i kao oblik preventivnoga nadzora: ako se geni modificiraju prije rođenja kako bi se eliminirali nepoželjna ponašanja ili osobine, država ostvaruje kontrolu nad pojedincem i prije nego što se rodi. Čovječanstvo ide prema stanju u kojem će čovjek postati artefakt, a biološka evolucija bit će zamijenjena tehnološkim programiranjem.

Digitalna karantena budućnosti

Attali je, kao ekonomist, uočio da se organizirana karantena javlja kada ljudsko tijelo počinje dobivati gospodarsku vrijednost. I u najstarije doba, kako svjedoči Biblija, gubavci su se izolirali, ali karantena masovno štiti radnu snagu i tržište jer se zdravlje konzumira kao roba: to je vidljivo i u naše doba, kada je tijekom pandemije bolesti COVID-19 ograničavano kretanje stanovništva u dosad neviđenim razmjerima.

Attali smatra da je budućnosti karantene stalni digitalni nadzor u kojem će tehnologija služiti za rano otkrivanje rizika, ali i stalno praćenje ponašanja pojedinaca radi zaštite općega zdravlja. On predviđa pomak s državne prisile na dobrovoljni samonadzor, u kojem će ljudi koristiti – a već ih i koriste – nosive uređaje i senzore kako bi pratili svoje zdravstvene parametre. I demokracija je u opasnosti: u digitalnoj karanteni budućnosti sloboda kretanja ovisit će o zdravstvenom rezultatu ili digitalnom identitetu koji potvrđuje da niste prijetnja za sustav. Mi ćemo, zbog straha od bolesti i smrti, uvećana pred pandemijama i klimatskim promjenama, na to dragovoljno pristati, povjeravajući život i zdravlje algoritmima, čime se otvara mogućnost za digitalnu diktaturu.

Umjetna inteligencija i zdravlje

U svojim najnovijim radovima, Attali smatra da će umjetna inteligencija omogućiti prelazak s medicine koja reagira na simptome na medicinu koja predviđa bolest prije nego što se pojavi. Algoritmi će analizirati genetski kod, stil života i podatke sa senzora u stvarnom vremenu kako bi identificirali rizike. Već sad postoje sustavi koji dan i noć nadziru vitalne znakove svakoga pojedinca: dok to može spasiti živote u rano otkrivenim komplikacijama, Attali upozorava da taj anđeo čuvar lako postaje instrument digitalne diktature ako država ili korporacije počnu kažnjavati pojedince zbog nezdravoga ponašanja koje algoritmi prepoznaju.

Umjetna inteligencija će omogućiti da se vrhunska medicinska dijagnostika proširi na cijeli svijet, nadoknađujući manjak liječnika specijalista. Međutim, to vodi prema standardizaciji pacijenta, gdje algoritam donosi odluke na temelju statističkih modela, čime se gubi ljudska intuicija i empatija. Umjetna inteligencija će preobraziti medicinu u granu informatike, gdje će najveća moć pripasti onima koji posjeduju i kontroliraju zdravstvene podatke i algoritme što ih interpretiraju.

Ekonomija života i ekonomija smrti

Attali zato suprotstavlja ekonomiju života i ekonomiju smrti. Ekonomija smrti za njega obuhvaća sve industrije koje izravno ili neizravno ugrožavaju opstanak čovječanstva i planeta – to su fosilna goriva, štetna prehrana, oružje i narkotici, ali i modna, automobilska i kemijska industrija, zrakoplovstvo i masovni turizam. Nasuprot tomu stoji ekonomija života za koju Attali smatra da bi trebala činiti najmanje 70 % BDP-a svake zemlje, a uključuje zdravstvo, bolnice i prevenciju bolesti; obrazovanje i istraživanja; regenerativnu poljoprivredu i zdravu hranu; upravljanje vodnim resursima, recikliranje i čistu energiju; očuvanje društvenoga poretka i ljudskih prava; digitalni sektor u službi optimizacije života, a ne samo kontrole. Attali tvrdi da je glavni izazov današnjice učiniti ekonomiju života profitabilnijom od ekonomije smrti; predlaže da se tvrtke iz smrtnih sektora ne ugase, već radikalno redefiniraju, a smatra i da svatko od nas može pridonijeti ovom velikom zaokretu.

Objava Medicina i nadzor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čimpanze i znakovi

Kod homo sapiensa to je možda jednostavnije. Teorija da su moderni ljudi potekli iz Afrike, i da su je napustili prije 100 000 godina te se uputili na dugo putovanje prema Australiji, koje je uključivalo i prelaženje morskih tjesnaca, implicira znatne sposobnosti dogovaranja. Drugu važnu stepenicu predstavlja nagli skok u umijeću, osvjedočen nalazom brojnih naprednijih alata, kao i pojava spiljske umjetnosti koja i danas zadivljuje promatrače – kao da je tada došlo do reorganizacije i napretka ljudskog društva, koji bi zacijelo bio nemoguć bez razvijenog jezika. Znanost, dakle, pojavu jezika smješta u doba između 70 000 i 30 000 godina, bez perspektive da se to odredi pouzdanije, no jedno je sigurno: jezik je veoma dugo s nama.

I ne samo da je s nama, on je dio nas, a moglo bi se reći da smo jezik i mi sami. Nijedno živo biće na Zemlji osim čovjeka ne razgovara. Životinje komuniciraju, ali ne razgovaraju. Pas laje i maše repom, mačka položajem repa pokazuje je li napeta ili opuštena, delfini imaju složen sustav zvižduka, a primati se mogu sporazumijevati sa znanstvenicima pomoću kartica koje sadrže i više stotina pojmova, no ništa od toga nije slično ljudskom jeziku. Jezik nema samo pozitivne i jednostavne rečenice, kao kad eksperimentatori čimpanzi znakovima zadaju da se popnu na sanduk i štapom skinu svežanj banana koji visi sa stropa, pa majmun to i učini – ljudski jezik može govoriti o mogućim kao i nemogućim stvarima, o vidljivim i nevidljivim, ne samo o zbiljskom nego i o osjećajima, snovima i strahovima; nijedan majmun u kontroliranim uvjetima, pa bio i inteligentan kao bonobo, nije nikad poručio nešto izmišljeno, ironično ili šaljivo.

Tračanje u Africi

I još jedna važna stvar: na svijetu ima 7000 jezika, ali nijedan od njih nije primitivan. Svi jezici, ma koliko bili neobični, imaju bogat leksik, razrađenu gramatiku i mogućnost izricanja konjuktivnih, kondicionalnih ili pogodbenih rečenica, da spomenem samo neke. Je li ikada uopće i postojao primitivan jezik? Je li u onom davnom početku prvo nastao nukleus od nekoliko jednostavnih riječi i gramatičkih oblika, pa je s vremenom evoluirao u ove složene sustave kakve znamo danas? Ili je nastao u svojoj kompleksnosti odjednom, naglo, i rodio se već gotov, kao što je Atena izašla iz Zeusove glave odrasla, oklopljena i naoružana?

Ni to nećemo saznati nikada, ali možemo se zabaviti raznim teorijama, a meni je najzabavnija ona koja kaže da se jezik razvio iz tračanja. U ta pradavna vremena, kad su ljudski čopori izašli iz afričkih džungli i sišli u savane, u kojima su s vremenom usvojili i uspravni hod kako bi imali bolji pregled nad viskom travom, njihov se broj znatno uvećao. Gledali smo majmune u zoološkom vrtu ili na televiziji: jedan otrijebi buhe drugom, a onda mu ovaj vrati uslugu. Istraživači su, međutim, primijetili da se među majmunima događa katkad sljedeće: vi otrijebite sudruga, ali kad je na njemu red da otrijebi vas, odjednom ima nekog prečeg posla. Izdajica i nezahvalnik! Ako je riječ o čoporu od dvadesetak jedinki, onda takav nekorektni tip – a svi ga dobro poznajemo – brzo dođe na loš glas, ali kada je ljudski čopor narastao na mnoštvo od dvjesto ili tristo članova, moglo mu je dugo biti dok nije bio otkriven. Teorija kaže da se ljudski govor razvio baš zbog toga da takvi izrabljivači budu otkriveni i izdvojeni. Drugim riječima, naši davni preci, čak i prije nego su se odvažili na napuštanje Afrike i osvajanja svijeta, svoje su vrijeme proveli tračajući.

Grijeh ogovora

Biblija je puna upozorenja protiv ogovaranja, što znači da je ta praksa raširena od davnina, a ovdje mogu dati njezinu najjednostavniju definiciju: ogovaranje je ispovijedanje tuđih grijeha. Za razliku od klevete, koja iznosi laži o drugima, ogovor iznosi istinu, ali neugodnu; tračanje je vrsta moralnog policajca, onog koji prenosi i učvršćuje društveni moral, takva vrsta jezične djelatnosti koja iskazuje što se smije a što ne smije, koja je suknja prekratka i koje je mito previsoko, koje izdvaja i žigoše pojedince koji su prekoračili neku normu, bračnu, profesionalnu ili društvenu.

U prilog toj teoriji je to da mi najradije upravo tračamo. Tko je što napravio, s kim i u kojim okolnostima, zašto i pod koju cijenu, i danas je glavni sadržaj svih naših razgovara, a razgovori su naša najvažnija preokupacija, na poslu, s prijateljima i u obitelji, toliko da ih vodimo i sa samima sobom. Jezična djelatnost jednostavno nam je prirođena – jer ima ljudi koji ne znaju plivati, voziti bicikl ili piti iz boce, ali nema ljudi koji ne znaju govoriti – a zapravo nam je urođena. Američki lingvist Noam Chomsky je argumentirao da ljudi imaju urođenu sposobnost da nauče govoriti, ali samo jedan jezik, materinji. Nakon prve godine, kako je već uočila psihoanaliza, napose Jacques Lacan, dijete ulazi u svijet jezika, da bi do polaska u školu već tečno i točno govorilo. Chomsky je prvi uočio da je dijete unutar obitelji izloženo premalenoj količini jezičnog materijala da bi moglo usvojiti jezik – ta svaki latinski glagol ima sedam tisuća oblika – i da dijete jezik ne imitira nego konstruira, a to može samo zato što za to ima jedinstvenu sposobnost.

Nepouzdani pripovjedač

To bi značilo da postoji gen za jezik, koji još nije izdvojen, i univerzalna gramatika, koja bi nam bila upržena u mozak da bi se ostvarila u bezbroj konkretnih jezika, koja također još nije opisana, ali svakako je riječ o eminentno ljudskoj djelatnosti, a ta djelatnost najradije tematizira druge ljude. Svi smo u njoj sudjelovali, u pekari, uredu, kafiću, čekaonici, školi, vrtiću, parku, tramvaju, kao slušatelj ili pripovjedač. Znate onaj legendarni uvod: susjedo draga, nećete vjerovati što sam čula? Kad vam se netko tako obrati, odmah znate da je pred vama ono što književna teorija zove nepouzdanim pripovjedačem.

Klasični pripovjedači, poput Ive Andrića ili Ivana Aralice, donose priču u trećem licu: oni vam znaju sve o liku, čak i o njegovu porijeklu, znaju sve što radi i misli, a znaju i što se zbiva istovremeno na nekom drugom mjestu, čak i u drugom vremenu. Nasuprot takvom pripovjedaču, koji sve iskazuje u trećem licu, postoji i pripovjedač koji sve govori u prvom licu. Njegova je prednost u tome što sve iskazuje neposredno i živo, a mana da mu je pripovijest ograničena osjetilima. Takav pripovjedač ne zna ništa što nije vidio, čuo i iskusio neposredno, i ta ograničenja ne može nadići, što je osobito frustrirajuće kad je naše iskustvo šire od njegova. Roman Lovac u žitu, čiji je junak i pripovjedač zbunjeni tinejdžer, primjer je takve naracije, a u našim je relacijama najpoznatiji film Tko pjeva zlo ne misli, iskazan iz perspektive malog Perice. Ima ona scena kad mu gospon Fulir nudi dva dinara da nacrta konja na balkonu, što Perica prihvaća objeručke, ali mi smo stariji i znamo da se radi o tome da Fulir želi ostati nasamo s njegovom majkom.

Gdje je istina

U literaturi je nepouzdani pripovjedač tipično dijete, pijanac ili maloumnik, a zadovoljstvo čitanja proizlazi upravo iz toga što nikad nismo sigurni što nam se to priča, nego moramo preko njegova ramena gledati i rekonstruirati događaje o kojima je riječ. Nepouzdani pripovjedač je i mehaničar koji mi govori da će ulje biti zamijenjeno danas popodne, vodoinstalater koji kaže da će doći idući tjedan, frizerka koja tvrdi da će pramenovi izvrsno ispasti – mi ih slušamo i nismo potpuno uvjereni da će to biti baš tako, ali nadamo se najboljem ishodu, i da ćemo dobiti kavu-takvu protuvrijednost za naš novac. Nezgodno je to reći, ali nepouzdani pripovjedači smo zapravo i mi dosta često, kad kažemo da ćemo neki posao isporučiti na vrijeme, da ćemo biti na tom i tom mjestu kad smo se dogovorili, da ćemo poštivati odredbe dogovora ili vratiti posuđeni novac ili uslugu.

Pripovijedanje je uvijek nepouzdano, a nemamo ništa bolje da bismo saobraćali s drugim ljudima. Naracija je uvijek pomalo fikcija, i naši su izrazi uvijek pomalo figurativni, a obje te riječi – fikcija i figura – potječu od latinske riječi fingere, što znači fingirati, to jest lagati. Pas je iskren kad reži, mačka nema skrivene misli kad frkče, ali kod ljudske životinje misao je često prikrivena, i nikad nismo sigurni u tuđe namjere, a vjerojatno ni u vlastite. Čovjek zato od pamtivijeka traži neki pouzdan i čvrsti diskurs, i mnogo ih je iznašao: vjerski diskurs na prvom je mjestu jer je utemeljen na apsolutnom, no znamo da se pojedinci znaju zaogrnuti božanskim autoritetom i preko njega promicati svije ciljeve; zakon i sud se također utemeljuju na pravdi, ali znamo da se mogu donijeti i nepravedni zakoni i da nedužni ljudi mogu završiti u zatvoru; znanost se utemeljuje na istini, ali poznate su mnoge njezine zablude i zlouporabe.

Velike i male priče

Zato više ne vjerujemo u velike priče, i okrećemo se malima. U školi su nas učili velikoj povijesti, ali mi smo u roditeljskom domu slušali malu povijest, i njoj više vjerujemo; mediji govore o važnim stvarima, ali nama se one čine malima u usporedbi s onim o čemu razgovaramo u krugu najbližih; slovenski kantautor Andrej Šifrer pjevao je prije rata da su u krčmama pored pruge istine veće nego u banci, i točno znamo na što je mislio.

Prijateljski razgovor, obiteljska predaja, ljubavno gugutanje, bezazleno dječje brbljanje, susjedska dobacivanja, šaputanja uz kavu, sve su to modusi privatnog koji daleko više uspostavljaju naš svijet od onog javnog. Spikeru manje vjerujem nego supruzi, prijatelja pretpostavljam premijeru, ćakula uz boće, šega jarana, spika frendova, dumine uz špricer, sve su to razgovori koji nas ne pune toliko informacijama koliko emocijama, a samo od njih živimo.

Pripovijedanje je prava hrana naših života, i zato nam se Bog objavio kao pripovjedač. Kad u Bibliji piše da je u početku bila Riječ, pogrešno je to shvatiti tako da bi ta Riječ bila sama i usamljena, kao u nekom rječniku, i strogo izdvojena i definirana. Ne, Božja Riječ uvijek dolazi u društvu drugih riječi, ona nije beskrvna filozofska i teološka natuknica, nego bujica koja teče.

Pripovijedanje kao sudbina

Riječ je uvijek u priči, i zato se Bog objavljuje kao pripovjedač. Sveto pismo je divovska pripovijest, ali i vrlo jednostavna, koja se može sažeti u samo jednu rečenicu: čovjek je pao, ali je Bog poslao sina da ga otkupi. Moć priče – otkupiteljska moć – nije u njezinoj dužini i ljepoti, iako je i dugačka i lijepa. Njezina je moću njoj samoj, u događajima koji su se odvili i u kojima možemo sudjelovati dok je slušamo. Zato i Isus nije davao zakone i propise, nije učenike poučavao paragrafima i teoremima, nego im je pričao priče. Želio im je pokazati da je Bog uvijek djelatan, da Otac uvijek radi, da se ljubav očituje samo u postupcima, da je sama pripovijest spasonosna.

Bog je jedini pripovjedač koji nije nepouzdan. Kad Biblija upozorava na to da se ne pouzdajemo u čovjeka, na to misli. Kada govorimo, upozorava nas Isus, budimo pouzdani poput njega – da nam da znači da, a ne da nam znači ne. Čarolija riječi vrlo je moćna, a njezini majstori mogu prijeći na mračnu stranu ekonomske i političke propagande, tako da za sobom u propast povuku cijele narode. Budući da smo ljudi, dano nam je da budemo i pripovjedači, i zato moramo pažljivo birati koju ćemo priču kazivati jer to će biti priča u kojoj ćemo se i sami naći.

Objava Spasonosna pripovijest pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedna je od tema i životni poziv. Otac sinu, onako usput, kaže da je za svakoga čovjeka važna spoznaja. Kada ga sin pita je li i on došao do spoznaje, otac kaže da jest, i to vrlo rano, u djetinjstvu. Na iduće pitanje što radi sa spoznajom, otac odgovori da je koristi za mnoge stvari, ali najviše za pisanje. Sina je potom zanimalo kako će on znati da je došao do spoznaje, a otac mu je rekao da se ništa ne brine i da će je prepoznati. Još je samo jednu stvar o tome rekao sinu: spoznaja je najvažnija stvar u čovjekovu životu.

U biografijama umjetnika ili izumitelja često piše da su ljubav za svoj poziv stekli u najranijem djetinjstvu. Isto je i sa svećenicima i časnim sestrama: u pravilu kažu da su Božji poziv doživjeli vrlo rano. Čini se apsurdnim da malo dijete odredi sudbinu čovjeka – ali čini se da se baš tako zbiva.

Očito u dječjoj duši ima više nego što se čini. To sam spoznao čim sam prvi put čitao o sudbini male Jacinte iz Fatime. Jacinta Marto imala je samo sedam godina kada je s desetogodišnjim bratom Franciscom i jedanaestogodišnjom rođakinjom Lúcijom dos Santos došla u dodir s nadnaravnim. Na starim fotografijama Jacinta je sitna uz prkosnu Lúciju i dobroćudnoga Francisca. Djevojčicama je glava obično pokrivena, ruke sklopljene na molitvu, obuća loša, a odjeća skromna, ali čista. Lúcia je opuštenija, Jacinta grčevito stišće prste. Ima lijepo ovalno lice, velike oči i ozbiljan pogled. Na fotografiji snimljenoj 15. listopada 1917. pred pećinom Iria, Lúcia i Jacinta poziraju odjevene u nove identične košulje i snježnobijele pregače, dok ih s leđa grle majke kojima su vrlo slične. Zadnja fotografija Jacinte nastala je 1935., 15 godina nakon njene smrti, kada se njeno tijelo premještalo s mjesnoga groblja Vila Nova de Ourém na fatimsko. Lice joj je sačuvano kao znak neraspadljivosti u koju je ušla.

Zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog

Prema Lúcijinim zapamćenjima Jacinta je veoma lijepo pjevala i plesala. – Jako volim razmišljati. – rekla je u Lisabonu časnoj sestri Mariji Purificação Godinho koja se brinula o njoj u njenim zadnjim danima. I brat joj je bio muzikalan i zamišljen, iako povučeniji. Nakon vizije pakla nježna i pomalo razmažena djevojčica veoma se zabrinula za spasenje duša. Prihvatila je mirno to što su i ona i brat 1918. oboljeli  od španjolske gripe i što im je Gospa najavila skoru smrt. Lúcia se sjeća kako joj je krajem listopada te godine Jacinta bezbrižno priopćila da će Gospa uskoro uzeti Franju u Nebo, a da će ona otići u jednu bolnicu i ondje mnogo trpjeti – jedino je žalila da ondje neće biti Lúcia.

Kada bismo znali što je vječnost

Jacintina se gripa zakomplicirala upalom plućne maramice. U lisabonskoj bolnici bila je podvrgnuta bolnoj operaciji u kojoj su joj odstranjena dva rebra. Lúcia dos Santos je svjedočila da je Jacinta ondje imala brojna viđenja: vidjela je Papu kako se sam moli u sobi dok mu ljudi izvana dovikuju uvrede i bacaju kamenje na prozor, a potom kako se s mnoštvom ljudi moli Bezgrešnom Srcu Marijinu. – Jadan Sveti Otac. – rekla je Lúciji i dodala: – Veoma mi je žao grešnika. Kada bi ljudi znali što je vječnost, učinili bi sve da promijene svoje živote.

Jacinta se ubraja u one blaženike kojima je Bog najavio kada će umrijeti. Ispovjedila se 19. veljače 1920. i zamolila bolničkoga kapelana da joj dadne bolesničko pomazanje i pričest jer će te noći umrijeti. Svećenik joj je odgovorio da joj stanje nije toliko ozbiljno i da će doći sutra, ali sutra više nije bila živa. Nedugo prije toga rekla je tada dvanaestogodišnjoj Lúciji dos Santos: – Nemoj se skrivati. Reci svima da nam Bog daje milosti po Bezgrešnom Srcu Marijinu, da ih ljudi od nje trebaju zatražiti i da Isusovo Srce želi da se uza nj štuje i Marijino Srce. Reci im da se Bezgrešnom Srcu Marijinu mole za mir jer ga je Bog njoj povjerio.

– Ratovi nisu ništa drugo nego kazna za grijehe svijeta. – rekla je Jacinta drugom prilikom časnoj sestri Mariji Purificação Godinho. Papa Pio IX. odredio je 1937. da se ne pokreću procesi za beatifikaciju maloljetnika jer oni ne mogu u potpunosti shvatiti junačku vrlinu ili je pak redovno prakticirati, što je nužno za svetost. No 1979. više od tri stotine biskupa, na poticaj fatimskoga biskupa, uputilo je peticiju Papi kako bi se za Jacintu i Francisca Marto učinila iznimka jer su privlačili ljude svetosti te su po njihovu zagovoru zadobivane milosti. Ako djeca mogu pokazivati izniman prirodni dar u glazbi ili matematici, zaključili su teolozi i biskupi, može se kroz njih očitovati i nadnaravno. Jacinta Marto, zajedno sa svojim bratom, bila je proglašena blaženom 13. svibnja 2000. i postala najmlađa blaženica Crkve koja nije bila mučenica.

Bog u duši

Život Jacinte Marto je izniman, ali važan je znak za svakoga roditelja: djeca mogu biti bliska nadnaravnom, i puno bliža od majki i očeva. Moguće je da svaki čovjek u djetinjstvu dobiva nadahnuće, to jest spoznaju kako to zove Saroyan. Kod mnoge djece možemo uočiti jednostavnost kojom prihvaćaju vjeru i kako je smatraju samorazumljivom. Pa čak i ako se ne radi o vjeri, djeca često pokazuju znakove velike ozbiljnosti i jasnoće svojega poziva. Nažalost, formalizirani školski sustavi, cinizam odraslih i grubost svijeta čini da se ti prvi i najjasniji porivi zamute i zagube.

Dok se danas odrasli nadmeću u infantilnosti, blažena Jacinta Marto pokazala je koliko desetogodišnjakinja može biti ozbiljna; dok smo danas zatrpani nebitnim informacijama, Jacinta je najdublje shvaćala svijet; dok danas djecu zasipamo brandovima i igricama, ona je rasuđivala o ratu, miru i spasenju; zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog.

Objava Sveto dijete pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djeca nisu na cijeni

Zajedno i odvojeno, istovremeno supružnici i roditelji, članovi obitelji i direktori malog poduzeća koje nemilice troši novac, a proizvodi buku – eto to je trenutno sudbina supruge i mene.

„Imate li kakve privilegije kao roditelji četvero djece?” pitao me nedavno jedan stranac, kolega kojeg sam upoznao na jednom kongresu.

Imam privilegiju da plaćam aviončiće, bilježnice, cijepljenja, čokolino, dječje dokumente, đačku opremu, engleski, fiziku, globuse, instrukcije, jaslice, kolica, ljuljačke, mandarine, nebuloze svih vrsta, odjećicu, pelene, rođendanske proslave, slikovnice, šestare, tečajeve stranih jezika, udžbenike, vitamine, zoološki vrt i životinjske ljubimce. S djecom novac curi na stotinu rupa van, a unutra na samo jednu ili dvije. Osim toga, s djecom vas utišavaju u kazalištu i crk­vi, u tramvaju drugi zauzmu mjesto prije vas, u državnoj službi žene bez djece brže napreduju, jer ne idu na porodne dopuste, muškarci koji ne moraju na roditeljske sastanke mogu se bolje posvetiti karijerama, a da i ne govorimo o tome da vas gledaju kao ekstremista čim imate više od dvoje djece. Mudra Vlada osim toga najavljuje i ukidanje poreznih olakšica za djecu… Nikakvo čudo da u Hrvatskoj manje od deset posto obitelji s djecom ima više od dvoje potomaka. Jedno dijete, dvoje ili nijedno – to je više od devedeset posto hrvatskih brakova.

„I politika i gospodarstvo su škrti – ne priznaju dobrobiti koje dolaze iz obitelji”, kaže papa Franjo, a ja to vidim na ulici svaki dan. Zagrebačka četvrt u kojoj živim, Donji grad, ima najmanje djece i najviše umrlih po glavi stanovnika u cijelom gradu. U našoj zgradi ima više pasa nego djece, a i sva djeca žive u našem stanu. Kada sam ja krenuo u prvi razred, u Hrvatskoj je bilo 80 000 prvašića, a ove se godine rodilo manje od 40 000 beba – u Zagrebu ima više čipiranih pasa.

Svijet bez djece

Ali ovo nije priča o tome kako ima puno pasa, nego kako ima malo djece. A zbog nestašice djece najviše trpe – baš djeca. Moje djetinjstvo u kojem sam mogao u bilo kojem trenutku izaći pred zgradu i uvijek naći dovoljno sebi sličnih za igru skrivača, nogomet ili barem za kartanje, danas izgleda kao znanstvena fantastika. Dok su mene moji roditelji puštali da slobodno (i besplatno) šalabazam biciklom ili pješice, danas djecu morate svuda voditi na unaprijed organizirane (i, dakako, plaćene) aktivnosti: treninge, rođendane, igraonice, radionice, glazbene škole. I jadna su djeca stalno pod nadzorom – dok moji roditelji nisu imali pojma kako se zabavljam, naši se potomci moraju javljati svaki čas, kao bivši zatvorenici na uvjetnoj slobodi.

I djeca više žive u virtualnoj nego u fizičkoj stvarnosti. Nakon tri dana dogovaranja preko e-maila, facebooka ili vibera moja kći uspijeva dogovoriti sastanak s dvjema ili trima prijateljicama; drugoj se kćeri i ne da odlaziti u posjet jer je prijateljica udaljena 45 minuta vožnje javnim prijevozom; najmlađu moram nakon vrtića odvesti u drugi dio grada, vratiti se doma, ići po nju, vratiti se doma – što i nije baš najlakše. Moja djeca odrastaju u svijetu gdje su slični njima vrlo rijetki i puno ih je lakše naći u kompjutoru nego u susjedstvu.

Mogli bismo reći da stvarnost nestaje, ali to nije posve točno – nestaje stvarnost koju smo poznavali, a ne znamo što bi trebalo poduzeti. Ponajprije, nestaje narod u kojem smo se rodili. Kad moja djeca ostare, Hrvata će biti čitav milijun manje nego danas, a i ti će biti uglavnom stari. Istovremeno narod s Bliskog istoka hrli već sada u stotinama tisuća, mladi ljudi s malom djecom, a valovi izbjeglica u budućnosti bit će i veći i češ­ći.

Imam dvije mame i dva tate

Ali neće se promijeniti samo dobna i narodna struktura svijeta kakav poznajemo. U njemu će se promijeniti i dubinska struktura razumijevanja obitelji, a ta je mijena već počela.

„Obiteljska tragedija izraelskog veleposlanika”, nedavno je bio objavljen naslov u hrvatskim medijima. Izraelski diplomat Jozef Levi, koji sa svojim partnerom živi u Beogradu, čekao je da mu iz Nepala stignu kći i sin što im je rodila nepoznata Nepalka. Nažalost, u kaosu nakon strašnog potresa koji je pogodio tu siromašnu zemlju, novorođeni dječačić je umro. Istovremeno se doznalo da izraelski zakon ne dozvoljava surogatno majčinstvo, zbog čega heteroseksualni i homoseksualni parovi unajmljuju žene za rađanje u drugim zemljama, a Nepal je izabran zbog viška siromašnih i manjka zakona (što obično i ide zajedno).

No obratite pažnju na riječ „obitelj” u naslovu. Ljudi udaljeni tisućama kilometara, koji se možda nikad nisu ni vidjeli, povezani novčanom transakcijom – to je obitelj?

Godine 1968, deset godina prije prve bebe iz epruvete, Krešo Golik snimio je simpatičnu komediju „Imam dvije mame i dva tate” – roditelji dvaju dječaka razveli su se i potom ponovno vjenčali za druge ljude, a njihovi su sinovi rasli u novoj, proširenoj obitelji. Ali još uvijek se znalo da je prava majka ona žena koja ih je rodila, a bila je jasna i uloga oca u svemu tome.

To više nije tako. Čim su jednom ljudski zameci izvađeni iz tame u kojoj nastaju, počeli su slobodno cirkulirati – najprije od žene do liječnika, pa od laboratorija do zamrzivača, a potom od zemlje do zemlje. Nezamislivo je postalo svakodnevno. Jajna stanica jedne žene oplodi se, usadi u tijelo druge žene i onda ona rodi dijete. Čije? Ovisi o ugovoru: ako je jajna stanica donirana, onda dijete pripada vlasnici maternice; ako je pak maternica iznajmljena, onda dijete pripada vlasnici jajašca. Ta su dva slučaja suprotna, a čini se da nitko ne primjećuje proturječje – u jednom je majka ona koja rađa (a geni ništa ne znače), u drugom geni znače sve (a rađanje ništa).

U 13 godina rodila 12 djece?!

Pogledate li u rječnik pod značenje riječi „majka”, vidjet ćete da piše da je to žena koja je rodila dijete. Ali sada imamo i ženu „koja samo rađa”, tzv. surogat-majku koja novorođenče odmah po rođenju predaje (tj. prodaje) „genetskoj majci”. Majka može, dakle, biti i žena koja uopće nije rodila, a ona koja je rodila ne smije se tako nazivati.

A ima i treći slučaj, u kojem ni geni ni rađanje ne znače ništa, a za nj znamo zahvaljujući tomu što se tiče slavnog britanskog pjevača Eltona Johna i njegova životnog partnera Davida Furnisha. Njih su dvojica dvoje svoje djece naručili preko agencije – jedna je žena dala jajašce, a druga je djecu rodila. Objavljeno je da se tražila žena „koja ne puši, ne pije i trenira” te da već ima „barem jedno vlastito dijete”; usluga trudnoće i poroda plaćena je prvi put 156 000 kuna, drugi put 184 000 kuna, a predviđen je i bonus od 23 000 kuna za carski rez. Dečki bi zbilja mogli imati dvije mame i dva tate – ali majku nemaju nijednu.

Neobičnih primjera ima toliko da više nisu neobični, neobična je postala običnost. Homoseksualni par iz Velike Britanije – Daryl Lee (41) i Luke Harris (50) – zaželjeli su se djece. Najprije su upoznali Becky Harris (27) koja je u tom trenutku bila zauzeta rađanjem djeteta za neki drugi par, ali ih je ljubazno upoznala s bivšom šogoricom Bex Harris (32), a preko nje došli su do Victorije Ellis (32). Rezultat druženja je da će sve tri žene surogatno roditi djecu gospodi s početka. Imam dva tate i tri mame. S tim da jedna mama rađa djecu i drugima – a svjetski je rekorder u tome Carole Horlock (42) koja je u nastupu za televizijsku kuću ABC rekla da je u 13 godina rodila 12 djece, s tim da je za svako naplatila između 25 000 i 30 000 dolara.

Imam 60 majki, ali nemam oca

„Jennifer Cramblet (36) i njena partnerica Amanda Zinkon (29) podigle su u SAD-u tužbu protiv jedne banke sperme zato što su Jennifer umjesto sperme bijeloga čovjeka, greškom poslali spermu Afroamerikanca. Pogreška je otkrivena tek nakon pet mjeseci kada je presretna Jennifer nazvala kliniku kako bi spermu istog čovjeka rezervirala i za svoju partnericu. Tada je izašlo na vidjelo da joj nisu poslali spermu pod brojem 380, već onu pod brojem 330. Radost zbog uspješne trudnoće u tom trenutku postala je noćna mora” – tako piše jedan hrvatski portal. Obratite pažnju na to da se „radost” pretvorila u „noćnu moru” zbog krive boje kože. Imam dvije mame i tatu kojega se obje srame.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u slučaju o kojem se veoma mnogo pisalo, kada je 21-godišnjoj Tajlanđanki Pattaramon Chanbua australski par platio 16 000 svojih dolara (oko 86 000 kuna, upola manje koliko bi ih to stajalo u nekoj zapadnoj zemlji). Oni su se nadali blizancima, a ona novcu da vrati dugove i izdržava svoje dvoje djece. Ali se na ultrazvuku otkrilo da jedno od dvoje djece ima Downov sindrom, naručitelji su tražili da se to dijete pobaci, trudna žena je to odbila, pa su Australci uzeli zdravu djevojčicu, a bolesnog dječaka ostavili. Imam dvije mame, ali voli me samo ona koja me rodila.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u još jednoj atipičnoj australskoj obitelji. U jednom je gradu 30 lezbijki oplođeno sjemenom jednog (anonimnog) muškarca. Budući da su se prepale da bi njihova djeca mogla u budućnosti ući u incestnu vezu s nekim od svoje polubraće, žene su počele organizirati piknike na kojima se potomci upoznaju – i rastu kao, de facto, velika obitelj. Imam 60 majki, ali nemam oca.

Bogati ne žele djecu

Supruzi i meni nedavno se u IKE-i u red pred blagajnom spretno ubacio jedan čovjek. Mi smo bili okruženi djecom i opterećeni brdom pokućstva, a on se kretao lagano i spretno. Zadovoljstvo mu nije bilo duga vijeka: naša su mu djeca, nespretno manevrirajući teškim kolicima, prešla preko stopala. Mogao se ljutiti na djecu koliko hoće – ali da nije bilo djece, ne bi tamo niti stajao.

Pouka te anegdote je jasna: oni bez djece su brži i uvijek će prešišati one s djecom. Azija i Afrika s djecom navaljuju na rampe i bodljikavu žicu Europe bez djece. Bogati ne žele djecu – naličje te istine je poigravanje genima u kojem obitelj postaje stvar dogovora i ugovora, u kojem se sjeme „rezervira” i dijete plaća, u kojem majka više nije majka i otac više nije otac, gdje su svi partneri, u kojem obitelj može imati proizvoljno mnogo članova.

A može imati i samo jednoga, kako je već u polovici domaćinstava Skandinavije, i kako je u tolikim stanovima u mojoj ulici, gdje samci lutaju kroz puste sobe.

Dok ovo pišem, kroz prozor vidim djevojku kako s psom ide prema parku. U ruci drži plastičnu čašu s kavom koju će radije popiti sama nego u društvu s nekim.

Na svijetu postoje jezici koji su pred izumiranjem, jer ih govori samo jedna osoba. Ali ti su jezici zapravo već umrli, jer ta osoba nema s kime razgovarati. Izmislili smo bezbroj obitelji i izgubili jedinu pravu. Imamo najneobičnije očeve i majke, ali one najobičnije nemamo. Postajemo društvo od jednog čovjeka.

Ja bih to nazvao samoćom.

Objava Jednu obitelj za van, molim! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Četiri elementa i Trojedini Bog

Pjesma ima 33 stiha, što je tradicionalni broj godina u Isusovu životu. Hvale su podijeljene u deset skupina, po dvije u paru, a u središtu su četiri elementa: zrak (vjetar), voda, vatra i zemlja. Riječ je o konceptu koji je razvio grčki filozof Empedoklo u 5. st. pr. Kr., kako bi ujedinio i uskladio dotadašnju potragu drevnih mudraca za prvim počelom svih stvari. Do tada su se predlagala razna počela za temelj svih stvari – pa je tako Tales tvrdio da je sve voda – a Empedoklo ih je izabrao četiri, na temelju opreka toplo/hladno i suho vlažno: vatra je topla i suha, zemlja hladna i suha, zrak je topao i vlažan, a voda vlažna i hladna.

Ne samo da je sve u kozmosu nastalo kao kombinacija tih četiriju tvari nego i čovjek – dok živimo u nama kola krv (voda), dišemo (zrak) i topli smo (vatra), a kad umremo, pretvorimo se u zemlju iz koje smo i potekli. Elementi se spajaju i razdvajaju, smatrao je Empedoklo, zahvaljujući silama Ljubavi i Mržnje koje djeluju svuda u svemiru. Antički liječnik Hipokrat zamislio je da ljudsko zdravlje ovisi također o ravnoteži četiriju tekućina – žute žuči, crne žuči, krvi i flegme – a da bolest nastaje zbog njihove neravnoteže koju liječnik nastoji nanovo uspostaviti. S tom je teorijom povezana i ideja o četiri karaktera, živa i danas, prema kojoj prevladavanje jedne tekućine daje čovjeku psihološka obilježja: potištenoga melankolika, žučljivoga kolerika, staloženoga flegmatika i vedroga sangvinika.

Sklad brojeva

Franjo pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Brojevi tri i četiri veoma su prisutni u Bibliji, upravo s tom simbolikom – tri predstavlja Boga i nebo, a četiri Zemlju; njihov je zbroj sedam, što je sveti broj. Na kraju su pjesme još dva ljudska elementa, što daje ukupno devet pjesničkih tema.

Bog ima tri svojstva – svevišnji, svemoguć i dobar; daju mu se tri dara – hvala, slava i čast; potiče tri ponašanja – blagoslivljanje, zahvaljivanje i služenje. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik na Boga – a Mjesec i zvijezde su svijetli, dragocjeni i lijepi. Zemaljska počela imaju po četiri svojstva: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje; oganj je lijep, razigran (u hrvatskom prijevodu ugodan), snažan i jak. Takva brojčana simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kako kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva da se savršenstvo svijeta zrcali u numeričkom savršenstvu stihova – primjerice, u tome da ima devet posvojnih pridjeva „moj” i „tvoj”, prema devet tema spjeva.

Zaborav zraka

Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”

Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora ili kakve nepogode. Zaboravu zraka posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.

Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.

Bog je svjetlost

Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”

Logos nam, kako kaže Irigaray, omogućuje da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: rak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju posvuda, čovjek zaboravlja zrak.

Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za vodu naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića.

Proročki san

Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus. „Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić, referirajući na to da je veliki svetac Pjesmu stvorova spjevao na samom kraju života, pritisnut brigama i lošim zdravljem; fizičku sljepoću nadoknadilo je nebesko viđenje. Na taj je način, kaže Brnčić, vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.

Objava Pogled novoga stvorenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Podrijetlo i značenje riječi

Moj sugovornik ima dva doktorata, od toga jedan iz Oxforda, i uvijek sam ga sklon pažljivo poslušati, ali ovom sam mu prilikom odmah podigao onu policijsku palicu, s crvenim znakom stop. I bez provjere u rječniku, znao sam da te riječi nisu etimološki povezane, što se vidi već iz toga što mȕka imûk imaju različiti naglasak. Rječnik nas utvrđuje u tom mišljenju: riječi muk i mučati potječu od pretpostavljenih praslavenskih riječi mъlkъ i mъlčati, kojima je analogno rusko molčát’ i poljsko milczeć, u istom značenju – općenito tišine, a specifičnije, zatišja koje nastaje nakon prestanka razgovora ili glasanja životinja. Muka, u značenju tjelesne ili duševne patnje i tegobe, ili pak suočavanje s teškim kušnjama, potječe od pretpostavljene praslavenske riječi mǫka, a nalazimo je u ruskom (múka) i poljskom (męka), dok u litavskom postoje srodne riječ minkyti i mankyti, što znači mijesiti, odnosno stiskati; to nam daje i uvid u etimologiju riječi muka: kad nas netko ili nešto muči, osjećamo kao da nas netko gnječi. U svakom slučaju, muka i muk dvije su riječi različita podrijetla i nepovezana značenja, koje su se u davnini i izgovarale različito, ali im se zvučanje približilo, jer su se glasovi od kojih su se sastojale pretopili u neke druge, slične.

Zvuk i bit

Međutim, to ne znači da ne trebamo dalje razmišljati u tom smjeru. Ponajprije, sama zvukovna podudarnost vrlo je često izvor tumačenja, kako u biblijskom tekstu tako i u komentarima; spomenimo samo jezični nesporazum spomenut upravo u opisu Kristove muke, kad je Isus na križu molio psalam što počinje riječima Eli, Eli, što su promatrači protumačili kao zaziv Ilijina imena. Moguće je da je moj prijatelj na povezanost muke i muka i došao nakon godina suočavanja sa sličnim problemima u svojim akademskim proučavanjima Svetoga pisma. Zvučna podudarnost također je snažan poticaj i umjetnicima riječi, napose pjesnicima, koji nas zahvaljujući rimi ili nekim glasovnim obrascima potiču da doživimo ono odvojeno kao spojeno, otkrivajući nam nova značenja – primjerice, antologijska pjesma Dobriše Cesarića ne samo da je utemeljena na rimi kap/slap nego se zapravo na nju može i svesti; između kapi (mene) i slapa (života) postoji duboka povezanost očitovana u dugi koju stvaramo zajedno. Zvuk nije nešto površno i slučajno, nego nam, dapače, omogućuje pogled u bit svijeta.

Neočekivanu potvrdu o povezanosti muke i muka dobio sam na prošlu Cvjetnicu, kada me župnik zadužio da sudjelujem u čitanju Evanđelja. Velečasni Josip savjesno je priredio tekst Muke za čitače tako da je podijelio uloge kako se priliči dramskom tekstu, te su bile jasno izdvojene replike Isusa, njegovih neprijatelja i učenika.

Kristov muk

Poznati tekst tako je bio učinjen nepoznatim, što je dovelo i do novoga uvida. Neka vas ne sablazni, ali ja sam zanemario značenje govorenoga i usredotočio sam se samo na brojenje replika. Nije to metoda koju sam ja izmislio, poznata je odavno, a ja je se sjećam iz jedne studije Shakespeareove tragedije Hamlet, u kojoj su autori jednostavno prebrojili replike i onda ih rangirali: Hamlet ih je imao najviše, a Rosencrantz i Guildenstern najmanje, s ostalim likovima poredanima između njih – naša predodžba o važnosti likova tako se poklopila s pukom količinom izgovorenih riječi; kvantiteta odražava kvalitetu.

U prvom dijelu opsežnoga čitanja na Cvjetnicu, u pripravi za blagovanje Pashe i tijekom Posljednje večere, Isus i učenici stalno se obraćaju jedni drugima, jedini je disonantni glas Judin; u Getsemaniju, međutim, učenici spavaju, neprijatelji još nisu došli, i čuje se samo Isusov glas; to se prekida govorom Jude, i odonda, do gorkoga kraja, zapravo govore samo Božji neprijatelji, s iznimkom Petrova izmotavanja i vrlo kratkoga Kristova obraćanja – Krist je jednostavno zamuknuo, što i samoga Pilata čudi; Krist se oglašava tek na kraju Muke, posljednjim riječima na križu.

Znakovita šutnja

Muka i muk, dakle, ipak su duboko i tajanstveno povezani; Krist, koji je Riječ, i koji je tijekom svih evanđelja mnogo i raznoliko govorio, obraćajući se različitim sugovornicima, u zadnjim trenucima zemaljskoga života jednostavno je zamuknuo. Teologija Riječi veoma je razvijena, ali da bismo razumjeli Muku, potrebna nam je teologija šutnje, odnosno, kako je to hrvatski jezik precizno razgraničio, mûka, one tišine što nastane kad se prestane govoriti.

Ima raznih vrsta tišine. Možemo je zateći u prirodi ili pak kod kuće, iako je u oba slučaja remete razni šumovi. No šutnja kad se ne govori ne mora biti nužno u tišini, kao kad slušamo glazbu, recimo. No nas ovdje ne zanima tišina, nego baš muk – uskraćivanje govora nekome nužno je znak; muk daje novo značenje onome što je rečeno, a također i onome što će se reći. Ljudi mogu umuknuti jer su bezvoljni, i jer ih nije briga; mogu šutjeti jer su se isključili iz razgovora i samo čekaju da prođe; šutjeti možemo jer smo zbunjeni, a možemo šutjeti i iz protesta; šutjeti možemo jer smo posve zaokupljeni svojim radom; šutnja može značiti i da smo u miru i skladu s onima oko sebe; šutimo kad nas iznenada preplave neke važne misli i osjećaji; šutimo kad slušamo bližnje i kad osluškujemo ono nadnaravno; nekad šutnjom pokušavamo produžiti doživljaj koji bi riječi samo uništile, a nekad šutnja baš stvara naš budući govor.

Oblici šutnje

Oksfordski profesor Michael Freeden navodi da postoje razni oblici šutnje: šutimo o onom što je neprihvatljivo ili malo vjerojatno; šutimo o odbojnim i nečuvenim stvarima; šutimo o neizrecivim božanskim tajnama; šutimo o traumatičnom i potisnutom; šutimo o onom što je neprimjetno; šutimo o nespoznatljivom i nepojmljivom; šutnja, kaže Freedan, utječe na naše izražavanje, a također i dodiruje granice našega znanja, pa ipak nam omogućuju da svoje granice prevladamo; podsjeća nas na riječi francuskoga filozofa Pierrea Bourdieua: „To se podrazumijeva jer dolazi bez riječi.”

Kristova muka zacijelo je najveća tajna jer je u njoj koncentrirano čitavo njegovo poslanje; u toj je tajni još veća tajna: zašto je Riječ zamuknula? U početku je bio Logos, a na kraju Siopí, tišina. Ako je kruna Kristova života muka, muk je kruna muke; Isusov muk nešto je što vrijedi osluškivati. Kako je rekao irski nobelovac Samuel Becket: „Ni jedna osoba od stotinu ne zna šutjeti i slušati, ne, čak niti zamisliti što takvo što znači. Ipak, tek tada možete otkriti, izvan glupe galame, tišinu od koje je sazdan svemir.”

Objava Muka i muk pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko će doći u nebo

Ali ima jedan čovjek koji nije nikad nikoga prevario, i koji nikada nije ništa naučio od toga što su ga varali, pa su ga zato varali uvijek i stalno… Zvali su ga glupi Gimpl, a židovski nobelovac Izak Baševis Singer napisao je o njemu jednu od najljepših priča na svijetu. Gimpl je, naime, svima vjerovao. I kad bi mu rekli da krava leti, i da je mjesec pao u susjedno selo, on bi otišao pogledati. A kad bi i posumnjao, onda su mu svi govorili: „Gimpl, zar želiš reći da lažemo? Grijeh je bližnjega nazivati lašcem.” A Gimpl nije htio sagriješiti. I da ne sagriješi, vjerovao je svima. A ljudi su od njega sve više i više radili budalu.

Otišao se posavjetovati s rabinom. Rabin mu je rekao da će u nebo doći oni koji vjeruju, a ne oni koji rade budale od drugih ljudi. I tako je Gimpl zaključio da je bolje biti među onima koji su varani, nego među onima koji varaju druge ljude. Doista, je li bolje biti varalica ili biti varan? Svi vidimo da varalice lijepo napreduju, i da im ide to bolje što varaju više ljudi. A opet, kažu da nitko ne može prevariti sve ljude i da nitko nije tako naivan da ga mogu varati stalno. Osim glupoga Gimpla. Kada bi ga netko prevario, on bi se nasmiješio, i spremno dočekao drugu prijevaru.

Sve je istina

Ne piše li u evanđelju da kad nas netko udari po jednom obrazu, da onda okrenemo i drugi? Zar je i to glupo? Jednom sam pročitao reklamu za jedan parfem, a glasila je ovako: Je li bolje zavesti ili biti zaveden? Zavođenje se čini kao grijeh, zar nije Sotona zavodnik? A biti zaveden, miriše na glupost… Pitanje, dakle, glasi: je li bolje biti zao ili glup? Gimpl je spremno odgovorio: biram biti glup.

Glupi Gimpl na kraju ipak nije mogao izdržati maltretiranje i ponižavanje svojih bližnjih. Napustio je selo i počeo lutati svijetom. I što je otkrio? Kad bi god čuo neku nevjerojatnu priču na nekom mjestu, i rekao sam sebi: „To nije istina, to ne može biti”, stigao bi na drugo mjesto i doznao da se tamo baš to dogodilo. Glupi Gimpl je na kraju zaključio da je sve istina i da treba jednostavno vjerovati jer nam Bog sve daje. A iz te perspektive Gimpl nije uopće bio glup.

Donekle sličan slučaj izvrnutoga svijeta našao sam u biografiji svetoga Ivana Bosca. Rođen je 1815., a bio je talijanski svećenik i pedagog, utemeljitelj salezijanske družbe. O njemu postoje brojne anegdote koje svjedoče o njegovu žustrom i domišljatom karakteru, a meni se posebno usjekla u pamćenje jedna zgoda kad je imao 17 godina.

Opasni dvoboj

Bilo je to 1832., i Bosco se sjeća da je bio kolovođa među svojim vršnjacima. Već se tada iskazivao njegov karakter vođe, a kolege iz škole bili su nešto poput njegove vojske. On je bio veoma okretan i spretan, prednjačio je u trčanju, skakanju i prebacivanju, a kad bi se umorili, izvodio je za prijatelje mađioničarske trikove, s velikom vještinom.

On se tada školovao u Becchiu, a nedjeljom je išao sa školskim kolegama u crkvu svetog Antuna, isusovcima. Ali jedne nedjelje bilo je u crkvi malo vjernika. U grad je stigao putujući akrobat i pokazivao svoje atletičarske vještine. Također je u sklopu svojih nastupa izazivao na natjecanje mlade, i to u trčanju i skokovima, u čemu je bio zbilja dobar.

Mladi Ivan Bosco bio je pomalo ljut na akrobata jer mu je preoteo njegovu družbu. Neoprezno je pred kolegama rekao on sam ne trči ništa lošije od putujućeg akrobata. „Nisam pazio na posljedice mojih riječi”, rekao je poslije. To su dojavili gostujućem atletičaru, koji je jedva dočekao izazivača. I tako se Ivan Bosco našao u neželjenom dvoboju, oglašenom: jedan učenik protiv atleta profesionalca.

Drzak svetac

Utrkivali su se glavnom gradskom ulicom, uz mnogo gledatelja, i okladu od 20 lira; bio je to mjesečni iznos za stan i hranu. Bosco je pobijedio, ali stvar nije bila završena. Akrobat je htio vratiti ugled i novac pa je predložio revanš, skok preko potoka. To je ispalo neriješeno jer su potok obojica preskočila, pa je uslijedilo treće natjecanje, u spretnosti, u kojem je pobijedio opet Bosco, zaradivši već 80 lira. Očajni i poniženi akrobat ponudio je zadnji izazov, za 200 lira: tko će se popeti više na drvo. Akrobat je krenuo prvi, uz jedan brijest, i tako vješto uspuzao do vrha, da je došao do najtanjih grana – da se uspeo još samo pedalj više, svi su gledatelji bili složni, vrh bi se drveta savio i penjač bi pao. Ali Bosco se nije obeshrabrio. Popeo se točno do istoga mjesta kao i akrobat, a potom ondje napravio stoj na rukama, i tako nadvisio akrobata.

Svi znamo za evanđeosku zgodu o tome kako je Isus došao u Jerihon, i kako ga je jako htio vidjeti neki carinik Zakej. Bio je dapače, nadcarinik, i to bogat, kako kaže Biblija. Ljudi su nagrnuli vidjeti Isusa, a Zakej je bio majušan, pa se popeo na drvo da vidi znamenitoga čovjeka. I od svih tih ljudi Isus je zastao baš pod smokvom na koju se popeo Zakej, i pozvao ga da siđe.

Penjanje i silaženje

Da, uvijek nam je na pameti da se treba popeti da bismo vidjeli Isusa. Trebamo se penjati u znanju, u mudrosti, u pobožnosti, u molitvama, ne znam ni sam u čemu, da bismo ga bolje vidjeli i da bi on vidio nas. Moramo se u svemu tome istaknuti nad drugim ljudima. U tome znamo i pretjerati pa se popnemo previsoko, tako da pod nama grane puknu, ili se čak i prepadnemo, pa ne znamo više sići, i onda smo bespomoćni poput onih mačaka koje moraju spuštati vatrogasci.

Nije uopće kvaka u penjanju, kako je pokazao don Bosco. Naravno, u svojim znanjima i sposobnostima moramo se popeti i istaknuti što više, moramo doći do krajnjih granica svojih mogućnosti. To je u redu. Ali nije dovoljno ako na vrhu ne nađemo novu perspektivu, koja se ljudima s tla čini izvrnuta. Don Bosco se postavio na glavu, i sve je vidio iz nove perspektive. I Zakej je sa svoje smokve sve vidio iz nove perspektive – upravo obratne. Zato je rekao da će ubuduće živjeti pošteno i da će četverostruko vratiti svakomu koga je prevario ili zakinuo. Penjanje, da; ali ako dođemo na vrh i sve ne okrenemo naglavačke, ništa nam neće vrijediti. A ni bez vjere, kako je pokazao glupi – ili zapravo mudri Gimpl.

Objava Obrnuta perspektiva vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijska papomanija

Papa je u medijima tretiran kao celebrity prvoga reda, o kojem smo mogli saznati sve od djetinjstva do današnjega doba, a također i nešto o njegovu osobnom treneru, da i ne spominjem podatke o kolegama, suradnicima i rođacima. Katolicima bi vjerojatno trebalo biti drago da se opširno izvješćuje o zbivanjima u Crkvi, i to redom pozitivno, no potrebno se pitati nije li nastala neka medijska papomanija, a ako jest, koji joj je uzrok.

Prateći medije zadnjih tjedana nametnula mi se misao da je jedan od razloga to što je dosad slabo poznati peruanski biskup stupio na svjetsku pozornicu kao čovjek vrhunskoga formata. On ima diplomu iz matematike i doktorat iz prava, poliglot je i uspješan organizator, dobar je govornik i srdačan sugovornik, okretan i u diplomaciji i u pomaganju siromašnima, a još k tome lijepo pjeva! Promatrajući svjetsku političku elitu na Franjinu sprovodu, i onda reprizu toga okupljanja prigodom Lavove investiture, nismo mogli ne primijetiti da bi mu rijetko tko od tih predsjedničkih i premijerskih žalobnika bio i do koljena. Retrospektivno možemo navesti da su i svi recentni pape bili prvoklasnoga formata – pune stadione, pišu knjige, govore jezike, osobno su skromni, snalaze se i u međunarodnim pregovorima i u posjetima zatvorima i izbjegličkim kampovima, imaju osjećaj i za moral i za socijalnu pravdu. Gdje bismo mogli naći takvoga političkog vođu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire? Churchill je dobro pisao, Masaryk je bio filozof, Adenauer je imao neke više ciljeve – i to su svi kojih se mogu sjetiti ovoga trena, a da ih i zbrojimo, dobili bismo tek prosječnoga pontifexa.

Duhovna glad

Kriza vodstva očigledna je kod nas, a nažalost primjećujemo je i u svijetu. Kvalitetni ljudi, koji imaju viziju i moć animirati ljude, sa znanjem i stručnošću, empatijom i poletom, mogu se tražiti svijećom na svim razinama našega društva. Nema ih na rukovodećim položajima poduzeća, nema ih u politici, nema ih u kulturi – odnosno, ima ih, ali ne mogu doći do izražaja. Naprotiv, firme i partije izbacuju na čelo karijeriste, korumpirane i neuke, i to ne samo na brdovitom Balkanu nego i širom Europe i Amerike, koliko možemo vidjeti, dok je drugdje stvar zacijelo još gora.

Izbor Roberta Francisa Prevosta za čelnika Katoličke Crkve nije samo pohvala njemu – iako je on skromno, na misi na kojoj je dobio palij i prsten, rekao da je papa postao bez svoje zasluge – nego očituje i vitalnost organizacije koja ga je izabrala. Čovjek učen i skroman, lijepa ponašanja i širokoga znanja, inteligentan i suosjećajan služi na čast Crkvi i privlači na sebe poglede i onih koji nisu ni vjernici ni katolici. Jer svim svojim dobrim osobinama pokazuje što je to lider i dokazuje da se može i mora bolje i drukčije.

Drugi bih razlog nezapamćenoga interesa za izbor pape potražio u duhovnoj gladi svijeta. Mediji su protekli mjesec replicirali klišee o tradicionalistima i progresistima u Crkvi, tražeći ili čak priželjkujući sukob i raskol konzervativnih i liberalnih katolika, izvlačeći sporna pitanja poput ređenja žena i pričešćivanja razvedenih, tražeći afere u financijama Svete Stolice ili postupanju prema zlostavljačima, no ispod svih tih tema – koje su važne i korisne za raspravu – ostao je neuzdrman vjerski temelj papine službe. Lav XIV. otpočetka je nastupio kao pastir, šireći evanđeosku poruku, citirajući Sveto pismo i Augustina, po kojem je nazvan njegov red, i stavljajući se pod zaštitu Majke Božje. Nije rekao ništa što ne bi mogao reći bilo koji župnik na svijetu, što je i logično, jer čuvar vjere ne može iz te vjere nikako izići. Novi papa, kao i prethodni uostalom, pruža sliku duhovnosti koja nije izolirana i samodostatna, nego je upućena na djela ljubavi prema onima koji su najviše potrebiti. Papa se otkriva kao duhovna osoba, ali ne kao guru koji će vam dati pokoji self help savjet, nego kao čovjek sa zdravim pogledom i na naravno i na nadnaravno. Nema sumnje da svijetu toga treba.

Prva papina obraćanja

Frances je po vokaciji pravnik i izražava se metodično i shematski, a na misi na Trgu svetoga Petra dao nam je naznake kako zamišlja papinstvo. Kao i prethodnici pomolio se na grobu svetoga Petra, kao znak da se uklapa u veliku tradiciju; za čitanje iz Evanđelja izabrao je susret Petra s uskrslim Isusom kako bi podsjetio na Petrovo pokajanje i Isusovu zapovijed da bude pastir vjernima; u propovijedi naglasio je upravo apostolovo zatajenje, kako bi pokazao da je svjestan da dolazi na čelo Crkve koja nije uvijek bila na visini svoje misije; pozvao se na Kristovu ljubav kao zalog vjere i temelj poslanja, naglasivši da se Crkva neće nikome nametati, a da ni on kao rimski biskup neće nikom zapovijedati.

Kada su izabrali za papu Ratzingera, prva rečenica s balkona bazilike bila je: „Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavnog, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem.” Ivan Pavao II. bio je škrtiji na riječima, rekao je jednostavno: „Ne bojte se!” Franjo je bio još jednostavniji. Zaželio je okupljenima dobru večer i zamolio da se mole za njega, a i da se zajedno pomole za papu emeritusa Benedikta XVI. Robert Francis Prevost u svojem je prvom obraćanju vjernicima okupio svu trojicu velikih prethodnika: Woytilu je citirao kad je pozvao na to da živimo bez straha, a i neobično sliči svetom Poljaku, sa svojim visokim čelom i blagim osmijehom; Franju je izravno apostrofirao, i još je izričito spomenuo sinodalnost Crkve – projekt do kojega je Bergogliu bilo osobito stalo, ali ga nije doveo do kraja; izabravši tradicionalno papinsko ime s visokim brojem, očito se priklonio Benediktu XVI., a njega je evocirao i svojom odmjerenošću, pravom katoličkom propovijedi i tradicionalnom odjećom – ogrnuo je crvenu mozzettu koju Franjo nikako nije trpio, dok ju je Ratzinger poštivao kao dio propisane uniforme.

Utiskivanje staze

Prije konklave 2013. Bergoglio se predstavio kardinalima kratkim govorom u kojem je rekao da Crkva mora izići iz sebe i širiti evanđelje, inače će se okrenuti sama sebi i razboljeti se. Ponudio je izvrnuto tumačenje znamenite slike iz Otkrivenja kad Isus kaže da stoji na našim vratima i kuca da bi ušao – Bergoglio je vidio Isusa kako kuca iznutra, kako bismo ga pustili van. I u tom govoru, i tijekom pontifikata, Franjo se brinuo da ne predvodi Crkvu koja Isusa ljubomorno čuva za sebe i ne da mu izići. Moglo bi se reći da je čitava svojega papinstva on zapravo trčao za Isusom, na ona mjesta gdje je mislio da bi on mogao biti.

A za to su mu trebale dobre cipele! Franjo je prvi papa koji je raskinuo s tradicijom crvenih cipela, radije je zadržao svoje goleme crne kožne cipele. A Lav XIV., vidjelo se to jasno ovih dana, također gazi svojim cipelama, tako da već možemo naslutiti put kojim će ići.

Objava Put kojim će papa ići pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.