Na početku ove nove kalendarske godine, umjesto donošenja odluka koje većinom ostanu neostvarene ili stignu negdje do pola puta bez pravoga ploda, možda bi bilo korisno razmisliti o onome kako je izgledala naša prethodna godina. Možemo promisliti o tome kada smo se osjećali najviše živima ili u čemu smo griješili, u čemu smo bili dobri i što je moglo biti bolje, nakon čega nam spoznaja može pomoći da konkretno promijenimo nešto u životu bez donošenja jalovih odluka koje propadnu jer nisu utemeljene na promišljanju i jasnoj odluci zašto ćemo nešto promijeniti. Preporučila bih da kao smjernice toga promišljanja u ruke uzmemo jednu i više nego vrijednu knjižicu koja se zove Slomljen, a blagoslovljen i koja je zapravo sažetak duhovnih vježbi koje je fra Richard Rohr održao u Sjedinjenim Američkim Državama. Vjerujem da su te duhovne vježbe bile jako obilne darovima Duha Svetoga za sve one koji su sudjelovali u njima i srećom da je iza njih ostao ovaj spomenuti pisani oblik koji svakako može pomoći i svima nama. Vježbe su pune korisnih savjeta i čini mi se nemoguće da njihovo bogatstvo stane u jedan tekst, tako da ćemo jedan dio prenijeti u ovom broju, a preostali u idućem.
Ljubljena djeca Božja
Za početak promišljanja upitajmo sebe za čime smo čeznuli u protekloj godini. Jesmo li izgarali od želje da postanemo sveti? Ono što želimo, to ćemo i postati. Svi Božji ljudi su gorljivo čeznuli za Bogom i za time da ostvare svetost. Ako nema te čežnje, moguće je da duhovno umiremo i zato trebamo moliti da nam je Bog podari ako je ona ugasla. Ono što je jako korisno na putu svetosti jest naše osobno, jedinstveno iskustvo Boga. Ono je za svakoga od nas različito, jer je svatko od nas unikatna slika Božja koja odražava Boga na svoj način. Netko će živo osjetiti Boga u prirodi i samoći, netko drugi među ljudima i u velikim crkvenim svečanostima. Zbog toga je važno prepoznati gdje mi Boga najviše osjetimo i takvim trenucima treba težiti. Što naše iskustvo Boga bude češće, to ćemo više spoznati Božju volju za naš život i moći ćemo živjeti u skladu s njom.
Živimo li u Božjoj blizini, sve dublje prihvaćamo činjenicu da smo mi ljubljena djeca Božja. Dok god to ne prihvatimo, ne samo umom već i svom dubinom našega srca, naše duhovno putovanje ne može početi. Mislim da je jedna od najvećih laži koju je toliko ljudi, napose religioznih, vjerovalo ta da dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Mi smo skloni voljeti samo lijepe i savršene stvari, ali tek onda kad shvatimo da Bog nas ljubi nesavršene i slomljene, tada počinjemo prihvaćati sebe. Bog voli kad razmišljamo pozitivno u smislu: ja sam slomljen i šepav, ali Bog me i takvoga treba i On sa mnom ima plan. Kakvi smo prema sebi, takvi smo i prema vanjskom svijetu. Ako smo tvrdi i stalno sebe osuđujemo, tako ćemo djelovati i u odnosu na druge ljude, a to sigurno nije stav koji Bog ima prema nama. Ljubav kojom On nas ljubi mora biti otkrivena u čestom druženju s Njim. Sve naše nesavršene požude zapravo proizlaze iz toga što mi ne vjerujemo da smo ljubljeni. Mi želimo uspjeh, veći stupanj obrazovanja, bolji položaj, slavu ili moć kako bismo dokazali svoju vrijednost. Sve je to ispraznost, jer mi vrijedimo sami po sebi. Bog nas ljubi ma kako maleni bili. Ako krenemo na duhovno putovanje prema svojoj duši s kojom se trebamo susresti i ako želimo upoznati Boga, vidjet ćemo da su sve naše titule, ukrasi, talenti, da je sve to nevažno. Takvo putovanje vodi nas na mjesto gdje nema straha da nismo ljubljeni. To nije mjesto ni krivnje ni ljutnje, to je mjesto ljubavi.
Energija duše
Naša duša ima energiju života, a ne smrti, jer je ona besmrtna. Samo na životu možete graditi. Ne možete graditi na strahu. Ako gradite na strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. (…) Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što život takve osobe nikada nije slobodan. Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Ne znaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali uživati u Gospodinu? O Bogu ne možemo učiti iz druge ruke. Ključno je naše osobno iskustvo. To je molitva koja nema puno veze s riječima. To je više mirno prihvaćanje bezuvjetne božanske ljubavi koja nam govori „kćeri/sine”, koja nas ljubi u svakom trenu neizmjerno. Tada postajemo slobodni, ponizni, tada dolazimo na cilj duhovnoga puta. Onoga tko tu stigne prepoznat ćemo po tome što živi život u miru. Takvi ljudi puštaju da stvari budu onakve kakve jesu, kao Marija. To je ispravan način da uživamo u životu i Gospodinu. U svojoj molitvi ne trebamo se toliko opterećivati riječima, jer onda upadamo u razne klopke lijeve polutke mozga koja sve mora verbalizirati, pa onda i rangirati i moralno vrednovati.
Strašno nas muči rastresenost u molitvi jer se fokusiramo na moralne sudove, što je bolje, gore ili najgore, opterećujemo se mislima koje nisu svete, a sve nas to udaljava od duhovnoga i odvodi na put isprazne religioznosti. Fra Richard kaže kako Crkva na zapadu, zbog svoje pretjerane racionalnosti, njeguje kulturu koja je sve manje duhovna. Postoje zajednice u svijetu koje puno više njeguju duhovnost i to su društva koja prihvaćaju sanjare, proroke, vizionare, one ljude koji su uistinu krenuli na duhovni put! Čini se da se oni danas u Crkvi nalaze na margini. Sveti je Franjo govorio da je umoran od riječi. To je njegova čežnja za prostorom koji nadilazi riječi. To je ono mjesto tišine na koje su se obožavali povući svi sveci. Mjesto pustinje, mira, tu Bog direktno govori srcu! Na tom mjestu Njegov život eksplodira u nama.
Gdje se nalazimo?
Bitno je da se na početku ove godine vratimo Gospodinu pitanjima: što sada znači tebe slijediti Gospodine, kako ću Ti pokazati da te ljubim u ovoj godini, kako ću dokazati da Ti sada vjerujem? Još jedno pravo pitanje koje si možemo postaviti je: jesmo li mi religiozni zato što želimo da nas drugi cijene i hvale kao savršene i tražimo li mi u molitvi sebe i svoj užitak ili tražimo Boga? Često savršenstvo kojem težimo nema puno veze s Bogom, već s našim egom. Tražimo priznanje za sebe i zaokupljeni smo samo sobom. Mislimo kako smo daleko napredovali, a zapravo smo možda baš zalutali na stranputicu. Stvar je u tome da uistinu vidimo koliko smo nesavršeni, ali da ipak imamo svijest da nas i takve Bog ljubi. Ne hodate okolo osjećajući se sveto kada ste uistinu sveti. Više imate osjećaj da ste najmanji u kraljevstvu Božjem, kao onaj carinik na dnu hrama, koji se kajao iz svega srca za svoje prijestupe. Znamo se silno baviti sitnim grijesima, a ne vodimo računa što nam srca znaju biti kamena. Vidimo trun ali ne i brvno. Nema boljeg načina izbjegavanja pravog grijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego brinuti se za grijehe! Da, da, samo se nastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad zapravo nećete morati priznati da ne znate ljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebno zaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takvi ljudi budu beskrajno ljuti. Generalno su nezadovoljni sa životom, s drugima… Evo nam i više nego korisnih poticaja da razmislimo gdje se mi nalazimo, jesmo li suočeni sa svojom dušom ili se bavimo sitnim grijesima hineći da težimo svetosti? Priznajmo svoj osjećaj krivnje, ljutnje, priznajmo postojanje vlastite sjene, one naše mračne strane i predajmo se Bogu, neka nas on liječi i oblikuje na svoju sliku, a da pri tome ne upadamo u zamku sitničarenja dok naša duša zapravo propada. Tako će nam ova godina biti plodna i proživjet ćemo je sigurno na slavu Božju!
