Svetu Majku Crkvu prvenstveno čini narod Božji, a taj narod su vjernici koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu i na svoj način su postali dionici i njegove svećeničke, proročke i kraljevske službe te su pozvani, svatko prema svojem položaju, vršiti poslanje koje je Bog povjerio Crkvi. Tako među vjernicima u Crkvi ima posvećenih službenika koji se u pravu nazivaju i klerici, a ostali pak nazivaju se i laici.
Tema ovoga kratkog osvrta jest premještaj klerika koji vrše službu župnika ili župnoga vikara. Ova služba u svojoj biti je dijecezanska i vrši se uvijek pod vlašću dijecezanskoga biskupa bez obzira na to je li povjerena kao vlastitom pastiru dijecezanskom svećeniku, svećeniku redovniku ili članu družbe apostolskoga života. Zato dijecezanski biskup povjerava župničku službu ili službu župnoga vikara dijecezanskim svećenicima svojim slobodnim podjeljivanjem prema njihovim sposobnostima, a nekom redovničkom članu ili članu družbe apostolskoga života to isto čini na prijedlog ili barem s pristankom mjerodavnoga poglavara.
Biti župnik narodu Božjem velika je odgovornost pred Bogom i zato se ovoj službi ne bi trebalo olako pristupati samo radi titule „gospodin župnik” jer ona zahtijeva veliku žrtvu i odgovornost. Kod imenovanja novih župnika, sveta Majka Crkva treba se uvijek voditi načelom da se narodu Božjem daruje župnik, a ne župniku narod Božji. Narod Božji ima zato pravo tražiti od svoga mjesnog biskupa da im povjeri pastira koji će se odlikovati zdravim naukom, čestitošću života, koji će biti obdaren revnošću za duše i drugim vrlinama koje su potrebne za vođenje brige o dotičnoj župi. Zato se ne preporučuje da se nekomu dodijeli ova služba ako se sa sigurnošću ne utvrdi njegova sposobnost da može vršiti u toj zajednici službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u suradnji s drugim prezbiterima ili đakonima i uz pomoć koju mu pružaju vjernici laici.
Po samom pravu dijecezanski svećenik koji vrši službu župnika ima stalnost u službi (stabilitas loci) i zato se općenito imenuje na tu službu na neodređeno vrijeme. To je opće pravilo koje ide u prilog naroda Božjega da ima svoga stalnog vlastitog pastira koji ih je dužan upoznati i posjećivati, naročito sudjelovati u njihovim brigama, tjeskobama, žalostima kako bi ih jačao u Gospodinu i razborito opominjao ako u čemu pogriješe. No, ipak dijecezanski biskup župnika može imenovati i na određeno vrijeme samo ako je to odlukom dopustila biskupska konferencija. Kao primjer može se navesti Biskupska konferencija Italije koja je donijela odluku da biskupi mogu imenovati župnike na određeno vrijeme u trajanju od devet godina, čuvajući uvijek slobodu svakoga biskupa da u svojoj biskupiji i dalje postupa prema općem pravu. Iako je većina župnika imenovana na neodređeno vrijeme, biskup svakom župniku može predložiti premještaj iz svoje župe koju uspješno vodi na drugu župu ili službu ako to traži dobro duša ili potreba i korist Crkve, a nikako privatni i drugi osobni razlozi samih biskupa. Svaki svećenik treba imati na umu da je na svome ređenju obećao poslušnost svojem dijecezanskom biskupu i njegovim nasljednicima te bi stoga i svaki premještaj, ako je u skladu s vrhovnim dobrom, trebao prihvatiti iz ljubavi prema Bogu i dušama. Naročito u poslijeratnim godinama trebalo bi se voditi računa i o međusvećeničkoj solidarnosti jer nije bratski da neki svećenik bude župnik na povratničkoj župi sa 100 i manje vjernika, deset i više godina, dok drugi tu istu službu ljubomorno čuvaju u gradskim i većim sredinama koje su još uvijek dobro naseljene i očuvane.
Osim premještaja na novu službu, dijecezanski biskup može župnika i prisilno ukloniti sa župe kada njegova služba dokazano postane štetna ili nedjelotvorna. Takvi valjani razlozi su kada župnikov način djelovanja nanosi crkvenom zajedništvu štetu i nemir, njegova nestručnost ili trajna duševna ili tjelesna bolest koja ga čini nesposobnim, gubitak dobroga glasa kod čestitih i uglednih župljana ili odbojnost prema župniku koja traje već duže vrijeme, teško zanemarivanje ili povreda župnih dužnosti, loše upravljanje vremenitim dobrima na veliku štetu za Crkvu.
Iako se dijecezanski svećenici zbog uživanja stabilnosti mjesta bez teških i opravdanih razloga ne mogu premještati sa župa, to nije slučaj sa župnicima koji pripadaju nekoj redovničkoj ustanovi ili družbi apostolskoga života. Oni osim što se ravnaju prema općem pravu, dužni su opsluživati i zakonodavstvo vlastite ustanove kojoj redovničkim zavjetima i drugim svetim vezama pripadaju. Tako npr. članovi redovničkih ustanova ili družbi odlukom svojih mjerodavnih poglavara, njihovih vijeća i kapitula ili sabora mogu biti premještani prema vlastitim potrebama ustanove iz bratstva u bratstvo ili iz službe na službu neovisno o duljini razdoblja vršenja svoje župničke službe. Općenito, njima se povjerava vršenje ove službe na tri godine – osim ako vlastitim konstitucijama nije određeno drukčije – tj. do sljedećega zasjedanja više uprave, koja ih na toj službi može potvrditi na sljedeće trogodište.
Iz istih razloga kao i dijecezanski svećenik, i redovnik se može prisilno ukloniti s povjerene službe bilo na zahtjev dijecezanskoga biskupa, upozorivši redovničkoga poglavara, bilo na zahtjev poglavara, pošto je prvo upozorio biskupa. Ni jedan ni drugi ne treba tražiti pristanak drugoga.