U današnjem međunarodnom kontekstu, obilježenom sve većim brojem napetosti i sukoba, često oslabljenim multilateralizmom i raširenom krizom vjerodostojnosti preuzetih obveza, pitanje povjerenja ponovno se nameće s obnovljenom hitnošću u procesima dijaloga i pregovora. Pravne norme, institucionalni okviri i tehnička stručnost ostaju nezamjenjivi alati, ali oni pokazuju i svoja ograničenja kada nisu potkrijepljena barem minimalnom razinom uzajamnoga povjerenja. U nedostatku takvoga temelja i najrazrađenije tvorevine riskiraju da ostanu bez učinkovitosti i trajnosti.
Sveta Stolica, oslonjena na dugu tradiciju diplomacije u službi mira, uporno podsjeća na potrebu da se međunarodni odnosi i javni život vrate u okrilje dijaloga i zadane riječi. U govoru Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 9. siječnja 2026., papa Lav XIV. upozorio je na opasnost da se „diplomaciji koja promiče dijalog […] zamjenjuje diplomacijom sile” (usp. Govor pape Lava XIV. Diplomatskom zboru, 9. siječnja 2026.). U toj perspektivi povjerenje nije ukrasni element, nego uvjet mogućnosti: bez povjerenja dijalog se svodi na proceduru; bez autentičnoga dijaloga mir ostaje krhak cilj.
Povjerenje, međutim, ne treba brkati s naivnošću niti s odricanjem od legitimne zaštite vlastitih interesa. Ono ne podrazumijeva smanjenje budnosti, nego pretpostavlja zajedničko uvjerenje da se sučeljavanje vodi lojalno, da se preuzete obveze poštuju i da se pregovori ne izopačuju instrumentalnim logikama. U tom je smislu povjerenje prava moralna infrastruktura suživota: ono omogućuje prevladavanje krutih i suprotstavljenih stajališta te usmjerava političko djelovanje prema konstruktivnim ishodima.
Nije slučajno da je upravo u Sarajevu papa Franjo pokazao put „strpljivog i povjerljivog dijaloga” (usp. Papa Franjo, Ekumenski i međureligijski susret u Sarajevu, 6. lipnja 2015.), sposobnoga vrednovati ono što povezuje i gledati na razlike kao na priliku za rast u poštovanju sviju. Ta smjernica zadržava osobitu aktualnost za Bosnu i Hercegovinu, gdje društveno pomirenje i funkcionalnost institucija zahtijevaju ne samo dobre zakone nego i obnovljenu kvalitetu političkih odnosa.
Iskustvo, naime, pokazuje da najtrajniji sporazumi rijetko nastaju kao plod iznenadnih preokreta: oni sazrijevaju strpljivim radom izgradnjom povjerenja, sastavljenim od transparentnosti, poštovanja procedura, postupnosti i uzajamnosti. Povjerenje ne nastaje spontano niti se stječe jednom zauvijek: gradi se polako i može se brzo narušiti, osobito kada se povećava jaz između načelnih izjava i konkretnih postupaka ili kada se dijalog koristi kao taktičko sredstvo.
Ova razmatranja dobivaju posebno značenje u tridesetoj obljetnici Dejtonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini i otvoren, ne bez poteškoća, put institucionalnoga suživota. To je obljetnica koja poziva na povratak izvornom duhu kompromisa, uz propitivanje ne samo primjerenosti institucionalnih rješenja nego i kvalitete povjerenja među sudionicima te uzajamnoga priznavanja kao legitimnih sugovornika. U tom svjetlu osobito snažno odzvanja upozorenje svetoga Ivana Pavla II.: „Nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta” (usp. Ivan Pavao II., Poruka za XXXV. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2002.).
U bosanskohercegovačkom kontekstu, iako ostaju središnja ustavna rasprava, mehanizmi predstavljanja i učinkovito funkcioniranje institucija, trajni manjak povjerenja i dalje proizvodi cikluse suprotstavljanja i zastoja. Obnova uzajamnoga povjerenja stoga se pokazuje kao nužan – iako ne i dovoljan – uvjet za ponovno pokretanje vjerodostojnoga dijaloga, sposobnoga usmjeriti se prema općem dobru i budućnosti zemlje.
Odgovornost za izgradnju povjerenja snose svi, ali na osobit način oni koji raspolažu većim političkim i institucionalnim utjecajem. U kontekstima obilježenima asimetrijama, dosljednost, umjerenost i slušanje legitimnih zabrinutosti drugih nisu znakovi slabosti, nego ulaganja u stabilnost i održivost postignutih dogovora.
Zaključno, povjerenje se ne može svesti na sporedni element pregovora, kojim se treba baviti tek nakon definiranja bitnih pitanja. Ono čini samu pretpostavku autentičnoga i trajnog dijaloga, sposobnog pretočiti se u uključive procese odlučivanja i u prostore strukturiranoga dijaloga, u kojima se sučeljavanje među sudionicima odvija na lojalan, predvidljiv i uzajamno legitiman način. Bez povjerenja dijalog gubi vjerodostojnost; bez vjerodostojnoga dijaloga sporazumi ostaju bez stabilnosti i perspektive. U tridesetoj obljetnici Daytona, prepoznati povjerenje kao temelj političkoga dijaloga nije vježba idealizma, nego zahtjev odgovornoga realizma, usmjerenoga prema miru i budućnosti Bosne i Hercegovine.
(S. E. mons. Francis A. Chullikatt, apostolski nuncij u BiH)
