Već dugo se kroz medije i na pojedinim „važnim” svjetskim okupljanjima spominje prenapučenost Zemlje te se ističe kako planet Zemlju trebamo zaštititi od ljudi. Po ovome su postali smetnja oni koji su Božjom milosti dobili upute: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” „Posvjetovljivanje suvremena svijeta, golemi plimni val lažne kulture koja je preplavila Zapad, a sad svoju boleštinu širi diljem globusa, smrtonosni je plod tog odbacivanja (odbijanja Božje milosti)”, ističe Michael O’Brien u knjizi Otac u noći. On napominje da mi sami ne možemo ništa, ne možemo se spasiti vođeni duhom modernizma u kojemu čovjek sebe stavlja na božansko prijestolje i umišlja da je jedino sebi odgovoran. Jasno je da društvo ispunjeno takvim pojedincima neće daleko stići, ogrest će u nasilju. „Ukoliko nema pokajanja, nasilju sve sklonije društvo zahtijevat će kontroli sve skloniju vladu kako bi se održao red, što će nas onda dovesti do totalitarističke države. U takvoj će, pak, državi biti vrlo malo prostora za nešto što nas istinski oplemenjuje”, upozorava O’Brien. Totalitarizam uvodi jednoumlje i vladavinu moći nad slabijima a sve kroz prizmu demokracije i ljudskih prava. „Čovjekova drama sastoji se u tome, kako je već rekao sveti Augustin, da prečesto izvan sebe traži ono što u sebi već posjeduje”, podsjeća Jaques Philippe u knjizi Nauči primati.
Nova normalnost
Kao nekad u komunizmu i danas se ismijava ljude koji imaju puno djece. Obitelji koje se odluče na brojnost poziva se na oprez, gleda ih se sumnjičavo i optužuje za lakomislenost i neobzir, jer kako će toj djeci osigurati normalan život. Pod tim normalan vjerojatno podrazumijevaju sve ove novotarije i svu ovu tehnologiju koja ih otuđuje i otupljuje. Navodno su zabrinuti kako će ta djeca odrastati bez obilja materijalnoga kojima normalni roditelji zasipaju svoju djecu čineći ih ovisnicima o nepotrebnome te su, pored punih stolova, gladni ljubavi, zagrljaja i povezivanja s roditeljima duhovnim sponama koje im ovo društvo sve više, kroz različite utjecaje, onemogućuje. O’Brien se pita: „Ako ovaj svijet više nije prikladan za djecu, tada moramo promijeniti svijet, a ne se riješiti djece jer uklanjanje djece samo čini ovaj svijet još više neprikladnim za življenje. Jedno Dijete rođeno posvema slabo, u progonstvu, u siromaštvu, imalo je nešto za reći o tome. Ono nam govori kako je postojati tako čudesno – doslovce, tako ispunjeno čudom – da smo, ma kako nam život mogao biti težak, vazda pozvani na radost.”
U medijima se kontinuirano prenose (polu)vijesti kojima se nastoji čovjeka oslabiti, naviknuti na negativno te stalnim ponavljanjem učiniti da ono što smo do jučer smatrali zlom i nepravdom, uskoro počnemo prihvaćati i ne razmišljati puno o tome. Čitamo o starim ljudima koje se eutanazira, o odnosu prema osobama s invaliditetom. Sve te stvari prolaze kao da su sasvim razumne opcije i nameće se jedan ignorantski stav koji ne vodi dobru. Suvremeni čovjek je zabludio, traga za svojim pravima, pripušta u svoj život razne gurue i vjerovanja koji ga onda okreću protiv njega samoga. Počinje vjerovati kako su zdravlje, plodnost, velikodušnost, duhovno ispunjenje, zapravo smetnje kojih se treba riješiti ili ih barem ograničiti i staviti pod nadzor. Nedavno izvršena eutanazija nad autističnom djevojkom u Kanadi jasno govori kamo ide ovaj svijet. Ni roditelji nisu mogli ništa učiniti da se to ne dogodi jer je sud donio odluku da je njezin zahtjev valjan. Danas očito prevladava Herodov um, kako umješno primjećuje O’Brien. Ovakav um uzrokuje pokolj nevine dječice u klinikama i bolnicama, uklanjanje nepoželjnih, kompostiranje umrlih, a sve uz slogan kvaliteta življenja ili poboljšanje ljudske prirode. Ovakvi postupci opravdavaju se pomaganjem osobama koje pate, ali što je doista u pozadini? Kako G. K. Chesterton primjećuje: „Odgovor svakome tko govori o višku stanovništva sastoji se u tome da ga se upita ubraja li sebe u taj višak, a – u protivnome – kako znade da to nije slučaj?”
Ekoduhovnost
Sveti otac Ivan Pavao Drugi podsjeća u enciklici Redemptoris Mater da smo svi hodočasnici na ovome svijetu te da smo povezani sa sukobom između sila zla i kraljevstva Božjega. Dakle, stalno smo u nekom raskoraku, u opasnoj ratnoj zoni uslijed koje, iz različitih pobuda i interesa, možemo vrlo lako pokleknuti i sklopiti lažni mir. Međutim, do kraja vremena postojat će taj sukob, „neprijateljstvo” prorečeno u Knjizi Postanka, objavljeno u Otkrivenju. Bog nas poučava odrastanjem i sazrijevanjem za život. Prolazimo kroz različite kušnje, izazove, skupljamo slike i riječi, sjećanja se urezuju u pamćenje i postupno uočavamo sliku stvarnosti koja nas okružuje. „Dijalog između razuma i subjektivnosti u našoj naravi sve se više mjeri objektivnim naukom Crkve i tako raste naša percepcija. Učimo kako um sam po sebi ne vodi nužno ka istini ili izvjesnosti, kao što niti sjetilno iskustvo ne donosi sreću. Jedino nam je očima vjere moguće vidjeti ‘čitavu istinu o čovjeku’”, podsjeća O’ Brien. Još je sveti Augustin ustvrdio: „Ne treba nam prvo razumjeti da bismo vjerovali već nam je prvo vjerovati da bismo razumjeli.”
Međutim, nova ekoduhovnost promatra čovjeka kao rušitelja i nastoji ga omalovažiti kao Božje stvorenje. Prestali smo se diviti prirodi, svemu stvorenome koje je oko nas i koje je doista čudesno u svojoj ljepoti. Svaka osoba, svaki pojedinac je stvorenje posebno oblikovano i neponovljivo, puno je skrivenih tajni i veličina koje su samo njemu određene i vidljive Božjim očima ispunjenim ljubavlju. U silnoj potrebi da se svidi svijetu, pojedinac izgubi sebe, na tom putu prate ga razne kušnje. O’Brien napominje: „…svemir nije neki mehanizam prepun ravnodušnih dijelova nalik na sat, već je više nalik na umjetničko djelo, ili, točnije rečeno, na obitelj preplavljenu ljubavlju”. On također ističe da u ovoj nasrtljivoj kulturi, kulturi Zmije „zasićenoj riječima i upravo bombardiranom slikama, imamo sve manje vremena i sposobnosti zagledati se duboko te smo radi toga sve više skloni znakove tumačiti pojednostavljeno”. Stoga uglavnom donosimo subjektivne sudove na osnovi dojmova, koji mogu biti racionalni ili iracionalni, jednostavni ili složeni, bez sigurnoga znanja i/ili iskustva u pozadini.
Plodovi molitve
U silnim brigama koje prosječnu obitelj pritišću, roditelji zaborave prenositi radosnu vijest svojoj djeci, živjeti evanđelje, bogatiti kulturu sjećanja. Gubi se vjera i povjerenje, te se i molitva upućuje navikom i automatski. „Naš mir ne dolazi od svijeta, od izvanjskih okolnosti. On dolazi od našega zajedništva u vjeri i ljubavi s Isusom, Knezom mira. Mir je plod molitve”, upozorava Philippe. O’Brien navodi primjer kako ga je njegova sedmogodišnja kći poučila o ovome u vrijeme dok je on bio izložen silnim brigama i naporima da svoju obitelj očuva i opremi potrebnim za život. Nakon što se otac pomolio nad njom i blagoslovio je svetom vodom, što je činio svaku noć sa svakim od svoje šestero djece, te klonuo naslonivši glavu na njezino uzglavlje, djevojčica je upitala može li se ona pomoliti za njega i blagosloviti ga. Rado je pristao. „I tako je ona, sa svom duhovnom snagom krštene duše, ali bez ikakve melodramatike, zatvorila oči, položila mi ruku na čelo i stala šaputati molitve Bogu Ocu.” Ova se molitva odvijala mjesecima, svaku večer. Otac je svjedočio kako se osjećao ispunjen ljubavlju i novom snagom za život nakon što bi ona položila svoju ručicu na njegovo čelo i pomolila se, a i djevojčica je ozbiljno komentirala da vidi poboljšanje na ocu! Pustimo Duhu Svetom da nas vodi u ovoj dolini suza i natapa naša srca svojom milošću. „Stojimo pored izvora i umiremo od žeđi; tjeskobno, umorno i razočarano trčimo za tisuću izvanjskih stvari, a u sebi nosimo nečuvena bogatstva koja tek treba otkriti. U sebi imamo kraljevstvo koje je veće od svemira i sva dobra koja želimo već su prisutna u dubini našega srca. Tamo stanuje Bog koji nam je spreman dati sve…”, podsjeća nas Philippe.
