Za katoličku zemlju kakva je Hrvatska, puno se griješi, a sad nam je papa otkrio još jedan prijestup. Prije par mjeseci medijskim djelatnicima je u Vatikanu Lav XIV. poručio da je novinarstvo „javno dobro koje bismo svi trebali štititi”, da je „slobodan pristup informacijama stup koji podupire građevinu naših društava”, da „mediji imaju ključnu ulogu u formiranju savjesti i pomaganju kritičkog mišljenja” i da javna komunikacija mora biti oslobođena „ponižavajuće prakse takozvanog clickbaita”.
Glupo i besmisleno
Eto ti ga na! Clickbait – ili, hrvatski, mamilica – takav je naslov na internetu koji vas navodi da kliknete na njega, samo da biste otkrili da je sadržaj glup, beznačajan, besmislen ili čak neistinit. Do tada ste već izgubili vrijeme, a oni su vam već prikazali reklamu, od čega se nadaju nekoj maloj dobiti. Oni, naravno, znaju da vam nude smeće, a znaju također i kako predstaviti to smeće kao važnu i ekskluzivnu vijest, ali kad nemaju, ne znaju ili ne žele naći ništa bolje, a žele živjeti od prodaje internetskoga sadržaja.
Umjesto da naslov pruža informaciju o tome o čemu je riječ u članku, novinari i urednici na internetu navedu vas na pomisao da je događaj blizu vas (a nije, nego negdje daleko), da se odvio sada (a nije, nego tko zna kad), i da je to uopće nešto relevantno za vas (a nije). Bude nam znatiželju, ali je neće utažiti; najavljuju nešto što neće ispuniti. To je moguće jer novinarstvo i nije tek odražavanje stvarnosti, novinari nisu samo promatrači nego i interpretiraju događaje. Mediji bi trebali ljudima olakšavati da nađu smisao u činjenicama i događajima, tako da im pruže pouzdane informacije, ali ovdje se otišlo u drugom smjeru – čitatelje i gledatelje se obmanjuje da se radi novinarski posao.
Ništa ništi
Novinar za publiku nalazi događaj, sažima ga i predstavlja, i kada je riječ o tome, onda i naslov na to upućuje. Ali u clickbaitu nema događaja: novinar sjedi za računalom i smišlja kako da vas prevari. I senzacionalizam je dovoljno loš jer nisu usmjereni na pošteno informiranje o sadržaju medija, nego se natječu za pažnju čitatelja bez obzira na relevantnost teme, ali mamilica i nema temu; mamilica je ništa.
A ništa ništi, kako bi rekao njemački filozof Martin Heidegger, to jest: loša medijska praksa uništava medije. Zbog mamilica dolazi do osjećaja razočaranja kod čitatelja, što povratno vodi do gubitka povjerenja u novinarstvo. Mamilice guše portale i čitatelje, što svi mi znamo: jasno nam je da mamilice nama manipuliraju, ali ih ipak i dalje otvaramo, zato što nam se ne nudi ništa bolje.
Vijesti su važne jer na temelju njih upoznajemo svijet koji je izvan našega neposrednog iskustva, a na temelju znanja o svijetu donosimo odluke, osobne, obiteljske, financijske i političke. Ono što o svijetu znamo i mislimo određuje čitav naš život, a smisao života može biti utemeljen samo na istini, inače bi bio besmisao.
Ponižavajuća praksa
Internetski portali i društvene mreže pretvorili su se upravo u prašumu besmislica kroz koju se možemo probiti samo uz pomoć poveće mačete kritičkoga mišljenja – njime ljudi uglavnom raspolažu, ali medijskih manipulacija je toliko da čovjek ne bi trebao po cijeli dan raditi ništa drugo nego uspravljati laži, i tek bi stigao reagirati na neznatni promil. Karikatura demokracije su online komentari, gdje one inteligentne i duhovite zaguše zlonamjerni, često plaćeni od političkoga protivnika, i sve više proizvedeni automatski, od umjetne inteligencije.
Lav XIV. posebno je zabrinut zbog nje i pita se tko je usmjerava i u koje svrhe: „Moramo biti budni kako bismo osigurali da tehnologija ne zamijeni ljudska bića i da informacije i algoritmi koji danas njome upravljaju nisu u rukama nekolicine”, rekao je. Kao „protuotrov širenju smeća” naveo je rad novinskih agencija koje „pokazuju ozbiljnost i istinsku slobodu u svom radu” i koje još pružaju uslugu što „zahtijeva kompetenciju, hrabrost i osjećaj etike” – misli na to da novinari koje plaća država, neka zaklada ili medijska tvrtka kod koje postoji transparentnost izvora vlasništva, nisu osuđeni na „ponižavajuću” praksu clickbaita.
I čitatelji su krivi
Novinstvo u kojem se lijenost nadoknađuje prijevarnim naslovima, prikazuje nešto što nije kao nešto što jest, što je potpuna negacija ideje informiranja, i zapravo je grijeh – u tome papa ima pravo. Tome možemo pridodati i novinstvo u kojem stranački ili privatni interes nadmašuje profesionalnost, ili pak ono u kojem se novinari pretvaraju u medijske lude kako bi zadivili iste takve.
No moram reći i ovo: čitatelji i gledatelji nisu bez krivnje u cijelom ovom kaosu u koji smo upali. Sva istraživanja pokazuju da naš čovjek jednostavno ne želi dati ni centa za medijski sadržaj i da želi sve besplatno. Spreman je platiti hranu, plin, struju, parkiranje, odjeću i piće, ali vijesti hoće džabe. Ta naša sklonost da dobijemo nešto za ništa još je pogubnija zadnjih desetljeća kad su divovi poput Googlea, Facebooka ili Amazona preuzeli internetsko oglašavanje. Dakle ne samo da oglašivači plaćaju njima umjesto medijima nego društvene mreže i šire vijesti – sve više vijesti dolazi nam u mobitele preko algoritama, a ukradene su novinskim portalima, umjesto da odemo izravno na izvor vijesti i tamo saznamo što se zbiva.
Mastodonti interneta
U takvoj situaciji redakcije pokušavaju smanjiti gubitke tako da štancaju što više vijesti u što kraćem vremenu, a to je moguće samo ako se od nekoga prepišu ili se izmisle. Na taj način internet postaje posvuda jednak i svi portali nude isto. Da bi se hiperprodukcija nastavila i još povećala, sada se mobilizirala umjetna inteligencija, tako da su sve više tekstova na društvenim mrežama napisali strojevi, a ne ljudi.
Izlaz iz te zbrke je samo jedan: trebamo se vratiti čovjeku i njegovim ograničenim moćima, ali toga čovjeka treba i platiti. Manje sadržaja, ali autentičnoga; manje scrollanja, više istine; nesavršeni izvjestitelji za nesavršene ljude; honorirati trud, a ne htjeti sve badava. Ali taj ljudskiji svijet neće nam stvoriti mastodontske korporacije.
