U Evanđelju po svetom Luki u prvom poglavlju čitamo kako Luka uspoređuje Isusa s Mladim suncem. Darom premilosrdnog srca Boga našega, po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira. Svetom Luki sam Isus je Mlado sunce koje dolazi da nas izvede na put mira, a za svetoga Franju Asiškog, koji je napisao Pjesmu brata Sunca,sunce koje je jedno od Božjih stvorenja, savršena je slika Božjega sjaja.
Upravo se ove godine obilježava 800 godina od nastanka ove predivne pjesme. Pamtimo ju je ne samo zbog njezine ljepote već i zbog toga što je prva pjesma napisana na narodnom, umbrijskom talijanskom jeziku. Tako se sveti Franjo Asiški slavi i kao otac talijanske književnosti. Sveti Franjo je uistinu poseban svetac, nevjerojatne karizme i snage riječi. Mijenjao je mnoge, reformirao je Crkvu, utemeljio Red, privlačio, poticao i sve mu je to bilo moguće iz prisnoga i osobnoga odnosa s Bogom. Dok je slavio Boga, Franjo se nije koristio latinskim jezikom kojim bi taj odnos bio služben i pomalo distanciran. Franjo želi biti jedno sa svojim Bogom i slavi ga jezikom kojim priča s braćom. To je blizak odnos, pun ljubavi i oduševljenja. Franjo slavi stvorenja Božja, zaljubljen u svaki čin stvaranja koji je njegov Stvoritelj napravio, pa čak i u onaj kad je stvorio smrt. Tako nas i sva Božja stvorenja sveti Franjo uči da slavimo Boga. On je u svom dubokom i mističnom iskustvu spoznao da smo pozvani na to da slavimo Boga. I on kaže da hvalimo Boga kad opraštamo iz ljubavi i kad rado podnosimo bijede života. Ako tako živimo, ne može nam nauditi druga smrt.
„Sveti Franjo i njegovo vrijeme”
Knjiga Sveti Franjo i njegovo vrijeme Berarda Rossija donosi detaljan put Franjine svetosti i kaže da je on uvelike bio obilježen pjesmom i svirkom. Franjo je pjevao, slavio, nadahnjivao se ljubavlju upravo pjesmom i umjetnosti. Bila je to svetost suživljena sa zemljom. Koliko je Franji bilo važno da djeluje u svijetu i da njegova svetost bude prožeta sa svijetom govori i ovaj odlomak te knjige: I prijatelj mu protumači što znači za Isusove prijatelje biti izabran (poziv) i biti poslan u svijet (misija): korjenita promjena života; odstranjivanje svake materijalne brige u odricanju od svih vlastitih dobara; prijenos svih poteškoća na vrhunaravno područje; svemirska otvorenost; zadaća da širi poruku Kristovu u društvu; da budu „umijeseniˮ u svijet kao kvasac koji krušno tijesto kvasa. Franjo se diže, poput okidača, na noge i reče oduševljenim glasom: „To! To hoću! To tražim! To želim činiti svim svojim srcem!ˮ
Kako kaže jedna naša domaća pjesma – čovjek je velik onoliko koliko je veliko ono što traži, tako je Franjo bio veliki svetac – jer sve što je on tražio bio je Bog, veliki, nedokučivi, a njemu tako blizak i jasan kao sunce, koje mu je bilo brat. Franjo je tražio korjenitu promjenu života. Želimo li da naš život bude pjesma stvorova, hvala Gospodnja, trebamo tu promjenu isto kao što trebamo sunce. Bez njega nema života, kao što bez korjenite promjene naš život nema puninu.
Kakav je to bio karakter kod svetoga Franje pa njemu nije trebalo ponavljati sto puta da krene živjeti svetački život, obilježen smionim odlukama, velikim promjenama, nezamislivim odricanjima? Na prvu pomislimo strog karakter, ali to je zapravo bio čovjek od pjesme, radosti, pun ljubavi… Njemu su sestrice zvijezde, voda, Zemlja. Brat mu je i oganj, silan i jak, koji rasvjetljuje tamnu noć. Brat oganj čini ono što čini Mlado sunce iz Lukine usporedbe, obasjava sve one koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj. Sva stvorenja Božja koja pozdravlja sveti Franjo simboli su samoga Stvoritelja. Kroz sve što je On stvorio, ogleda se ljepota Njega samoga. Sjajne, drage i lijepe zvijezde, korisna, ponizna, draga i čista voda, sestra i majka nam Zemlja, ona nas hrani i nosi… Mi smo u rukama onoga koji nas voli i to je nešto najljepše što možemo spoznati!
800 je godina prošlo od nastanka ove predivne pjesme, ali što je toliko godina u Božjim očima? Ništa više od jednoga trena. Što je 800 godina za poruku i ljubav koju nosi ova pjesma? Samo jedan tren. Ljubav je univerzalna, ona je nezamjenjiva i neusporediva. Njoj nema ravne. I ovakve poruke i misli s vremenom nikada ne blijede. Mogu nas duhovi modernoga vremena pokušavati zavoditi idejama da je i zlo dio prirode, da ga ne možemo izbjeći jer je ono u biti svih stvari, jednako kao i dobro, ali nikada se i nikako ne može osporiti ljepota, čistoća i dragost dobra. Koliko god budemo težili dobru, koliko u nama bude jačao duh zahvalnosti koji kliče Hvaljen budi, Gospodine moj toliko manje ostaje prostora za tugu, nesreću i zlo.
Primjer malenosti
Na drugom mjestu opet sveti Luka kaže: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Lk 10,21). Upravo ta je se mudrost otkrila malenome Franji, čovjeku koji je tražio Boga, pjevao pjesme i uživao svim svojim čulima u prirodi koja ga je okruživala. Trebaš biti malen da zastaneš i obratiš pažnju na obični vjetar što puše i da baš u tome prepoznaš ljubav i blizinu Božju. Dok kod tražimo puno dokaza, sve ćemo teže pronalaziti žuđenoga jer su blaženi koji ne vidješe a povjerovaše. To su maleni, ponizni, kojima je malo dosta, pa im se zato puno daje. Ako želimo učiti školu poniznosti trebamo se napajati na riječima svetoga Franje koje su pravi primjer malenosti. On je sav zanesen poljubio gubavca jer je vidio da se pored njega nalazi netko žedan ljubavi i odlučio je biti vrelo ljubavi kroz koje će u svijet izvirati ljubav Božja. To je jednostavnost i put na koji smo pozvani svi mi. Biti vrelo Božje ljubavi u ovom svijetu koji se čini toliko siv i hladan, mi trebamo ljubiti cvijet, oblak, sunce, bolesnika, odbačenoga, svakoga! Trebamo ljubiti, trebamo pokazati da za nas kršćane prihvaćanje zla kao dijela prirode nije opcija. Mi ne trebamo tražiti opravdanja za zlo, mi trebamo tražiti načine za dobro. Franjo je to radio, radikalno i dosljedno. Njegov primjer svijetli 800 godina, primjer Isusa Krista svijetli više od 2000 godina. Velike brojke, puno generacija, puno života, a opet samo treptaj oka. Ljubav svijetli i jasno signalizira svoju poruku: ljubiti, ljubiti, ljubiti, sve do smrti iz ljubavi!
Gdje smo mi?
Svijetlimo li mi u mraku? Gdje se nalazimo mi u odnosu na svetoga Franju? Evo što je žarko žudio sveti Franjo: odricanje od svih vlastitih dobara, predavanje velikih briga Bogu, otvorenost milostima i želja da drugima navijesti riječ Božju. Živimo u vremenu kada je jako važno imati i što više imati, tako da nam, sasvim sigurno, većini nas odricanje od vlastitih dobara nije ni na kraj pameti. Brinemo se, znamo strašno biti tjeskobni, čak i oko stvari na koje uopće ne možemo utjecati, a to je odraz našega dubokog nepovjerenja da nam Bog želi dobro. Ne računamo na milost Božju, već mislimo da sve moramo sami i svojim snagama. Sami ne živimo po riječi koju nam je dao Isus i nemamo potrebu da je dijelimo s drugima. Od svega toga postajemo umorni i ne primjećujemo sunce, zvijezde, vjetar, vodu ni oganj. Ali Isus ima spasenja moć. On je živ, u Euharistiji i to je kruh od kojega možemo progledati, primijetiti sunce i osjetiti dašak vjetra koji vraća vjeru. Treba nam toga kruha, što više – to bolje. Idealno bi bilo svaki dan jer onda bi mir zavladao srcima i sunce bi obasjalo sve one koji sjede u sjeni smrtnoj. Isus je nama došao, ostaje s nama, daruje nam se svaki dan pod prilikama kruha i vina. Živ je i djeluje jednako kao i prije 2000 godina. Što mu više budemo dolazili u susret preko Euharistije to će u nama sve glasniji biti povik Hvaljen budi, Gospodine moj.Osjetit ćemo i mi tu predivnu ekstazu koju je nadahnula Franju kada je otpjevao svoju čudesnu pjesmu. Naš će život postati pjesma zahvalna, pjesma radosna, jer sunce sija i Isus je živ! Uskrsnuo od mrtvih! Pohodilo nas Mlado sunce s visine! Bogu hvala! Hvaljen budi, Gospodine moj!
