Uvijek ostanem očaran Isusovim riječima: „vlast imam” (Iv 10,18) ili pak kad Isus ne želi kazati svećeničkim glavarima i pismoznancima kojom vlašću čini to što čini (usp. Lk 20,8). Očaran sam prije svega zbog Isusove snažno izražene svijesti o svome legitimitetu. Naviještajući kraljevstvo Božje, čineći znamenja, propovijedajući, Isus je bio krajnje svjestan svoga legitimiteta – kojom vlašću čini to što čini. Naglasimo i to da je Otac uvijek potvrđivao Sinov legitimitet. Neka nam ovih nekoliko misli posluže kao uvod u promišljanje o važnosti svijesti o vlastitom legitimitetu.
Motreći geopolitička zbivanja u svijetu i svako malo održane demokratske izbore razložno je zapitati se o legitimitetu državnih upravitelja. Kojom vlašću čine to što čine? Odakle im vlast? Gledajući ovozemaljske gospodare ljudskih života koji iz demokratskoga izabranja crpe svoj legitimitet na temelju kojega upravljaju globalnim procesima, moramo se zapitati o snazi toga legitimiteta. Koliko mora biti snažan legitimitet nekoga demokratski izabranoga predstavnika da može donositi tako velike odluke za svoj narod i cijeli svijet? Zar je moguće da netko s takvim, relativno ograničenim legitimitetom – u demokratskim društvima taj legitimitet nije nikada potvrđen apsolutnom većinom onih koji su izišli na izbore, ne brojeći pri tome one koji su si, iz različitih razloga, uskratili to pravo – može u ime nekoga donositi tako sudbonosne odluke, mijenjati smjerove politike i gospodarstva, te tijekove povijesti i ljudskih života? To nas dovodi do pitanja koliko je uopće snažan legitimitet predstavnika vlasti u igri zvanoj demokracija na koju pristajemo?
Je li moguće da su demokratski izabrani predstavnici naroda više uvjereni u svoj legitimitet te da u njega polažu više prava nego duhovne osobe, a posebno starješine i nadglednici? Gledajući demokratski izabrane predstavnike, pa i u onim najrazvijenijim demokracijama, a pogotovo u balkanskoj demokraciji, imamo dojam da je na djelu apoteoza demokratski izabranih predstavnika. Tako se ponašaju. Kao bogovi. Kad promatramo njihovu svijest o legitimitetu te načine upravljanja, dojma smo da nas vraćaju mitskom poimanju svijeta u kojemu si vladari pripisuju božanske prerogative.
U biti nije me previše briga za današnje političare, osobito one koji se prave bogovima. Više me zabrinjava manjak svijesti o legitimitetu duhovnih vođa. Pogledajmo Isusa koji se ne libi pokazati svoj legitimitet i to ne tako da raspravlja o njemu odakle mu i zašto, nego ga jednostavno primjenjuje u praksi kada je to potrebno. Ostvaruje ga u svakodnevnici. To čini do te mjere da zbunjuje civilne i religijske vlasti svoga vremena. Kod Isusa je ključna svijest o vlastitom legitimitetu. On zna tko je, odakle dolazi, koje je njegovo poslanje i koja je svrha njegova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća. Isusov legitimitet nije partijski, demokratski, parcijalan, ni relativno većinski. On je apsolutan. Njegov legitimitet jednostavno nije od ovoga svijeta. Zbog toga Isus snagom toga legitimiteta nema straha pred vlastima, ne libi se aktualizirati ga. Snagom toga legitimiteta može činiti sve novim. Svoje poslanje je primio od Oca. Zadivljujuće je kako Isus čuva svoj legitimitet. On ga ne svodi na mjeru Pilatova legitimiteta niti na razinu legitimiteta slijepih vođa koji su – i to je strašno – zloupotrijebili svoj legitimitet. U toj zloupotrebi iščezla je svijest o njemu. Da, ostala je deklarativna svijest, ali su zaboravili na to kome duguju svoj legitimitet. To neprepoznavanje dovodi u pitanje mogu li oni stvarno biti legitimne vođe naroda. Na svijest o legitimitetu glavara svećeničkih i pismoznanaca nakupila se, očito je, ogromna prašina.
Isusov legitimitet nije lako nositi. Zbog njega je morao pretrpjeti mnoštvo sukoba, pa na koncu i smrt. No, opet s druge strane, zahvaljujući svijesti o svome legitimitetu učinio je toliko dobra. Njegov je legitimitet oplođen. Apostoli su itekako bili svjesni legitimiteta koji je na njih prešao s Isusa. Njihov je legitimitet isto tako morao proći kroz mnoge nevolje. No, probio se. Vrijedilo je. Njihovi nasljednici nose isti legitimitet. Oni namjesto Boga stoje na čelu stada (LG 20). Svijest o legitimitetu je ključna jer iz nje proizlazi djelovanje, odlučivanje, upravljanje i vođenje, vezivanje i odrješenje. Je li moguće da danas veću svijest o svome legitimitetu imaju političke nego crkvene vođe? Kako se dogodilo da je ovozemaljski legitimitet utišao onaj apsolutni koji imaju naše duhovne vođe? Kakva se prašina nakupila na legitimitetu onih koji namjesto Boga stoje na čelu stada, pa imaju legitimitet, ali kao da ga nemaju? Tko se okoristio tim njihovim legitimitetom o kojemu su izgubili svijest? Postaje li apoteoza svjetskih političara uvjerljivija od tisućljetnoga vjerovanja da je legitimitet nadglednika u Crkvi božanskoga podrijetla? Ako nema svijesti o njemu, onda je uzaludan i sam legitimitet. Postaje mjed što ječi i cimbal što zveči. Tada se, u toj kakofoniji, sinovi ovoga svijeta, koji su lukaviji od sinova svjetlosti, služe slabošću svijesti onih kod kojih bi ona trebala biti snažno izražena. Posljedica je gušenje duhovnoga legitimiteta i apoteoza legitimiteta dobivenoga tek od demosa.
