Knjiga čežnje

Kako su kritičari primijetili, Knjiga čežnje djelo je pjesnika u godinama, odnosno pjesnika čiji život sve više postaje vraćanje na proživljeno i vrednovanje istoga. Tako zbirku odlikuje raspoloženje zasićenosti i cinizma. Stvarnost koju Cohen doživljava složena je, u sebi kontradiktorna, no ipak jasna i postojana. U svom izričaju Cohen je direktan i ne boji se sablazni ili vulgarnosti. To objašnjava i mješovitu strukturu zbirke koja sadrži 167 različitih tekstova koji uključuju pjesme u vezanom stihu, pjesme u slobodnom stihu, kao i niz proznih fragmenata. Tekstovi su popraćeni najrazličitijim crtežima i karikaturama eksplicitnoga i opscenog sadržaja. Ukratko, radi se o nestabilnoj lirskoj smjesi u kojoj usprkos kaotičnosti strukture otkrivamo biserje vrhunske poezije. Kvalitetu spomenutih biserja potvrđuje činjenica što je značajan dio zbirke uglazbljen na čak pet njegovih albuma. Knjiga čežnje stoga nije tek fusnota u Cohenovu stvaralaštvu, nego predstavlja svojevrsno sazrijevanje njegova promišljanja.

Cohen je pjesnik napetih i neugodnih zamršenosti. Njegove ljubavne pjesme poput Alexandra Leaving ili A Thousand Kisses Deep tematiziraju ljubavni odnos obilježen nejasnim i nedorečenim nagnućima koji su unutar sebe kontradiktorni. Promišljajući o životu i apsolutnom kao što čini u pjesmama The Faith i Never mind, Cohen otkriva ideale kojima stremi, ali i sumnje koje ga sputavaju prema njima. Cohen svojim stihovima utjelovljuje sve nedoumice i tjeskobe (post)moderne pokazujući dezorijentiranost suvremenoga čovjeka koji je ostao bez tla pod nogama i neba prema kojem može svoj pogled uprijeti.

Činilo se boljim putom

U velikoj većini tekstova ove zbirke prepoznajemo pjesnika koji je pun sebe, koji u svojoj bahatosti divinizira banalna i opscena promišljanja. Međutim, između tih i takvih tekstova trepere trezveni zapisi koji jednostavno, ali precizno i prodorno opisuje krizu našega vremena, naših vrijednosti i naših uvjerenja. Iz ove zbirke volio bih izdvojiti pjesmu It Seemed a Better Way:

Činilo se kao bolji put

Činilo se kao bolji put

Kad tek sam mu čuo glas

No sad je zbilja prekasno

Da okrene se i drugi obraz

Zvučalo je kao istina

I činilo se kao bolji put

Morao bi biti sirovina

Da izabereš krotak puk

Ali pitam se što ono bi

I što li je značilo, jer isprva

se naizgled ticao ljubavi

Da bi se zatim smrti dotakao

Al bolje da jezik primirim

I naučim gdje mi se djenuti

Kupu krvi da podignem

I probam za milost moliti[1]

Ovu pjesmu možemo promatrati kao poetiku Cohenove kasne, ali i najzrelije faze. Kako napomenusmo, ovdje prepoznajemo starijega pjesnika koji se zasitio za života i koji se više ne može zadovoljiti istrošenim obrascima promišljanja. Kako će Cohen pjevati na albumu You Want it Darker, suvremenom čovjeku valja proći kroz bol koja je življa i stvarnija od svakoga nas; kroz bol toliko jaku da je uništila svaki naš metanarativ i poništila svaku vjeru. Svatko je od nas svjedok kako je suvremeni čovjek rezultat složenih procesa rastakanja tijekom kojega je izgubio svaku sigurnost. Ostavljen sam sebi, on ipak mora ići dalje, svjestan da postoji ipak nešto čemu teži i prema čemu mora ići. Ova pjesma postaje tim još zanimljivija. Doista, Cohen može jedino zbunjeno promatrati naslijeđe iz kojega je potekao, no ne može ga odbaciti. Ono je nejasno, zbunjujuće, naizgled sasvim neprimjenjivo na naše okolnosti, međutim Cohen ne nalazi drugoga izlaska. Doista, valja bježati od zdravo za gotovo shvaćenih načina promišljanja, no ne može se izmaći od otajstava o kojima su ta promišljanja pokušala govoriti. Uistinu, suvremeni čovjek ne može pobjeći od svih „kupa krvi” koje mora ispiti želi li otkriti put vlastitoga otkupljenja i ostvarenja.

Doista, Cohenova zbirka je i nakon dvadeset godina i dalje svježa. Dapače, kao da je pretpostavila duhovni i moralni kaos koji će u naše doba uslijediti. Ako čitatelj ne bude u mogućnosti doći do zbirke, svakako će ono najvrjednije iz zbirke moći čuti na albumima Ten New Songs, Dear Heather, Popular Problems, You Want It Darker i Thanks for the Dance. Zbirka Knjiga čežnje proizlazi iz raspoloženja (post)moderne koje je obilježeno osmišljavanjem svijeta kojega je obuzeo besmisao i besciljnost. Usprkos zasićenosti i okorjelosti, Cohen i dalje uočava otajstva od kojih je čovjek otuđen te mu ih iznova otkriva na svjež i provokativan način, ostavljajući iza sebe iznimnu liriku čije nam istinsko vrednovanje tek predstoji.

[1]Leonard Cohen, Knjiga čežnje, V.B.Z., Biblioteka Posebna izdanja, Zagreb, 2007., str. 196., s engleskoga preveo: Damir Šodan (Original pročitati u: Leonard Cohen, Book of Longing, Penguin Books, London, 2007., str. 190.)

Objava O Cohenovoj “Knjizi čežnje” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kranjčevićeva poetika

Pod ovim svjetlom postaje zanimljivo promatrati poetiku velikoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. On je svojom erudicijom, pjesničkom eklektičnošću i prije svega modernim senzibilitetom uveo hrvatsku, ali i širu južnoslavensku književnost u modernizam, stvarajući pjesnička djela koja su postala paradigma hrvatskoga književnog kanona. U svojim najznačajnijim pjesmama Kranjčević poseže za jasnim kršćanskim, napose biblijskim motivima i aluzijama, reinterpretirajući ih po načelu modernističkoga senzibiliteta koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo puštati svoje korijene. Tako primjerice biblijski Mojsije u Kranjčevićevoj redakciji postaje genij naroda koji je raspet između ideala i slobode koje želi za svoj narod i nemogućnosti ostvarenja toga puta zbog iskvarenosti i nevoljkosti naroda. Čitajući ovu pjesmu, kao i razne druge, mi promatramo čovjeka koji je u srži vjernik. Ne možemo ga čitati kao konfesionalnoga vjernika, pogotovo jer je u mnogočemu (gledajući eklezijalno i dogmatski) bio heterodoksan, no imao je istinsko duhovno nagnuće.

Tankoćutnost je bitna Kranjčevićeva pjesnička odlika, i ona se ogleda u njegovoj osjetljivosti na sva bitna društvena i duhovna pitanja druge polovice 19. stoljeća, koja između ostaloga uključuju pitanje radništva, dostojanstva čovjeka, njegove sve veće otuđenosti u svijetu mehanizacije, kao i krajnje svrhovitosti čovjeka u svijetu koji je primarno obilježen patnjom i nepravdom. U tom smislu Kranjčević kao pisac nije bio „buntovnik bez razloga”, vrednujući i boreći se u svojim tekstovima za ljudski duh koji čeka svoje oslobođenje. S druge strane, valja imati na umu kako je Kranjčević sam bio dijete 19. stoljeća, kojega Dostojevski (znakovit Kranjčevićev suvremenik) definira kao dijete nevjere i sumnje. Usprkos vlastitom idealizmu, stalna skepsa nagriza svako uvjerenje do kojega drži. Nada i ushit u Kranjčevića stalno su isprepleteni bolovima i pesimizmom, što je rezultiralo njegovim unutarnjim raspećem koje pjesnik do kraja života nije mogao u potpunosti razriješiti. Iako su Kranjčevićevi krajnji eshatoni i telosi stajali pod upitnikom, razvidna nam je njegova dijagnoza svijeta, kao i ono što u svijetu želi postići.

Krist među ljudima

Eli! Eli! lamâ azâvtani?! primjer je Kranjčevićeve pjesničke dijagnostike. On uzima Golgotu i čin Kristove muke i smrti te od njih stvara vlastitu sudnicu povijesti. Kristova žrtva predstavlja standard po kojem se vrednuje čovječanstvo, i po njemu Kranjčević zaključuje sljedeće:

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,

I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!

Povijest se prošetala i iznova se šeta u sramotničkoj halji nepravde, sukoba i patnje, nijema na golgotsku žrtvu koja postaje uzaludna. Isusov krik i vapaj za Ocem nebeskim u ovoj pjesmi postaje krik čovječanstva lišenoga dostojanstva:

A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,

Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,

I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani?!

Kranjčević se ovdje odmiče od kozmičke i eshatološke dimenzije Kristove muke, i smješta je u kontekst društvene i povijesne pravde, odnosno osjećaja nepravde koja u nebo vapi. Taj sentiment uvodi nas u pjesmu Resurrectio u kojoj Kranjčević Krista opet smješta u konkretni društveno-povijesni kontekst, odnosno u ovom slučaju kontekst Francuske revolucije. Kranjčević je svakako bio poklonik duha kojega je velika Revolucija iznjedrila, odnosno poklonik nepokolebljivoga ljudskog duha koji je proizišao iz nje, no on nije imao nikakve iluzije o burnim i krvavim previranjima koja su obilježila Revoluciju. Usred toga napetog meteža on dovodi Krista koji silazi s križa među revolucionare predvodeći ključni juriš:

– „Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,

Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

– „Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,

Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,

Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,

Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

Usred užarene rulje Isus se pojavljuje kao začudna pojava, koja na trenutak tromi teški bijes revolucionara. On se nakratko pojavljuje, ukazuje na put, i zatim nestaje, i ono što je zanimljivo – skoro nitko ga nije prepoznao. Prepoznaše ga samo smrtno pogođeni koji su ovo imali reći o njemu:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,

Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:

Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

Kranjčević u ovoj pjesmi uzima središnji događaj povijesti Spasenja i pretvara ga u proročki navještaj za čovječanstvo koje je Francuskom revolucijom ušlo u modernu. Posred krvi i rana ljudskoga napora, pojavljuje se Krist kao jedan od njih, spreman da ih povede naprijed za jednakost i za bratstvo i slobodu! I ovdje je Krist udaljen od svoga potpunog eshatološkog i kozmološkog konteksta, ali i takav ne gubi na svojoj snazi i uvjerljivosti.

Doista, pogrešno bi bilo u Kranjčevićevo djelo učitavati ono što mi smatramo uobičajenom duhovnošću. Za života je bio deklarirani antiklerikalac, a u njegovim pjesmama često iščitavamo Krista koji je više u suglasju s najčišćim idealima Francuske revolucije nego idealima biblijski shvaćenoga evanđelja. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da u Kranjčevića nema duhovnosti. Dapače, ona revolucionarnoj trokrilatici daje stvarni smisao, a njegove reinterpretacije temeljnoga kršćanskog mitosa zapravo afirmiraju njegov značaj, čak i kada skreće na pitanjima ortodoksije. Sažetak Kranjčevićeva uvjerenja možemo iščitati u posljednjem katrenu pjesme Hristova slika:

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;

Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana

Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,

Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Kranjčević je duboko nadahnut Kristovim otajstvom, i ogorčen je na institucionalni stav Crkve koja to otajstvo sakriva. Ogorčenje proizlazi iz općega stanja Crkve u 19. stoljeću. Svjesna da gubi društveni utjecaj te da je sama u opasnosti, ona se na institucionalnoj razini povezala s državnim strukturama kako bi osigurala goli opstanak. Uslijed državne manipulacije i pritiska Crkva se na svim svojim razinama začahurila i pretvorila u administraciju koja je zaboravila svoje poslanje. Kranjčević se nije mogao zadovoljiti s Kristom koji birokratski zahtijeva poštivanje dogmi, nego tek s Kristom koji će sići među ljude i izdići ih iz bijede u kojoj se nalaze.

Kranjčević i dalje odiše svježinom, i osim što imamo priliku oplemeniti um i dušu njegovim djelima, njegove pjesme nam mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti. On do u srž pogađa i artikulira temeljne boljke našega ljudskog stanja, i možda se nećemo (u potpunosti) slagati s njegovim konačnim rješenjima, ali će nam svakako pomoći da pročistimo vlastitu duhovnost i uputiti nas na Krista koji s nama u patnji bdije i koji nas od te patnje oslobađa.

Objava Kranjčevićev “Krist osloboditelj” – patnik i osloboditelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:

„Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući. A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (…) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko  nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea,  govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima. Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret:

„U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih poslovica i socijalističkih mudrolija, već po načinu života, filozof. Naravno: skolastik po strpljivosti, u boli stojik. I opet: ne stidi se sa svoje duševne visine sići među narod.”

Taj novi intelektualistički duh, koji je Narcis Jenko unio u bosanskohercegovačku pripovijetku može se osjetiti već u jednoj od prvih njegovih novela pod naslovom Pod jesen (1915.). Njezin junak je mladi intelektualac Justin Pravdić koji je bio nevino optužen za ubojstvo i koji je zbog toga odležao godinu dana dok se nije utvrdilo da je nevin, ali je na njemu ipak ostao „žig sramote”, pa je i djevojka koju je volio od njega okrenula glavu i udala se za drugoga. Ta fabula iznesena je u formi dnevnika koji po izlasku iz zatvora piše sam junak. U tim njegovim dnevničkim zapisima miješaju se uspomene na sretne dane ljubavi, rezignirana razmišljanja razočaranoga idealista, slike iz svakidašnjega života, filozofske refleksije i pripovijedanje o vlastitom slučaju. Narcis Jenko nije bio u prilici da upozna tehniku struje svijesti, tj. način kako se „uređuje unutrašnji nered”, pa nije ni znao kako tu „zbrku” dovesti u red. Međutim, za povijest književnosti je ipak značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.

A tko su bili junaci njegovih pripovjedaka? Sve odreda mladi intelektualci: jedan student filozofije, ateist i cinik (Predodređeni), jedan mladi svećenik koji je izgubio „duševnu ravnotežu”, kad su ga zanijela „dva crna žarka ženska oka” (Sumnja), jedan mladi književnik koji ne može naći zajednički jezik s ljudima iz svoje okoline (U času stvaranja), mladi kipar koji je izgubio inspiraciju, pa se vratio u rodno mjesto (U rodnom  mjestu), još jedan mladi svećenik idealist koji se zbog svoje duhovnosti i tankoćutne osjećajnosti ne može prilagoditi svojim župljanima, ogreznulim u siromaštvu i neukosti (Župnik Ninić) i dr. Svi ti mladi ljudi doživljavaju unutarnji sukob „duha” i „materije”, ideala i prostote, „visokih” i „niskih“ načela života. A čini se da je autor u svojim pričama zapravo reproducirao samoga sebe: vlastite sumnje, vlastita razočarenja, vlastite nemire. Tek kasnije on je iz toga intelektualističkog ambijenta sišao u svijet ljudskoga stradanja. Naime, on je pred smrt pripremio knjižicu sa sedam pripovjedaka koju je, pod naslovom Bosančice, 1923. izdalo „Društvo sv. Jeronima” u Zagrebu. U njoj je okupio pripovijetke s ratnom tematikom, koje redom prikazuju dubinu patnje koju je kod običnoga, siromašnoga svijeta prouzročio rat. Bez patetičnih riječi, u jednostavnim, svedenim  slikama, u prikazu ljudi koji u nijemom bolu trpe glad i tugu,  Narcis Jenko je uspio izraziti glasni protest protiv rata kao rijetko koji bosanskohercegovački pripovjedač.

Narcis Jenko nije bio jedan od onih tradicionalnih pripovjedača, koji su svoje priče ispredali u jednoj nepresušnoj kreativnoj imaginaciji, lako se suživljavajući s najneobičnijim ličnostima i najčudnijim sudbinama. On je bio bliži onim modernim prozaistima koji u svojim pričama neprestano obnavljaju i umnožavaju sebe, svoja iskustva i svoje unutarnje svjetove. A u tome je bio među prvima u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Objava Narcis Jenko alias fra Eugen Matić – Bosanski Šenoa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prva knjiga Janka Ćure „Kraljevstvo za osmijeh” objavljena je 2023. godine, a završava tekstom u kojem autor između ostaloga kaže: „Imam li pitanja? O, itekako. Bez njih nema sazrijevanja. A odgovora? Vrlo malo.” Dvije godine poslije nastaje knjiga „Ljubav je izvor i cilj” jer se fra Janko ne prestaje pitati, preispitivati i navoditi nas da s njim uživamo u ovoj igri pitanja i odgovora. Dok je u svojoj prvoj knjizi progovarao o životu i njegovoj punini, u svom novom spisateljskom ostvarenju bavi se onim od čega život počinje i prema čemu ide. Poruke života su jednostavne, ali nije jednostavno znati kako i gdje ih pronaći. Ova knjiga je putokaz za svakodnevni pronalazak tih poruka. Autor nas do njih vodi riječju i slikom i na vješt način nam ukazuje na radost postojanja i snagu ljudske i Božje ljubavi.

Upotreba upitnih rečenica i retoričkih pitanja prepoznatljiva je značajka fra Jankova pisanja, ali zasigurno nije jedina. Visoki poetski senzibilitet, osim metaforama, simbolima i ostalim figurama misli i riječi, ostvaruje i čestom upotrebom inverzije. Baš kao što se inverzija temelji na otklonu od uobičajenoga, prirodnoga reda riječi u rečenici, tako i lirski tekstovi Janka Ćure nude otklon od uobičajenoga gledanja na predmete, ljude i pojave koje time postaju metafore života vođenoga vjerom da iz svake situacije učimo i rastemo. A upravo u tom procesu otklona, ljubav ostaje jedina konstanta koja nije podložna inverziji. Ona se ne pomiče, ne mijenja mjesto ni s čim. Pred ljubav ništa ne možemo i ne trebamo stavljati. Ona je početak i završetak. Ona je – autor nas svakim retkom nanovo podsjeća – izvor i cilj.

Čitajući knjigu, bit ćete ponukani razmišljati o čitavom spektru kompleksnih i začuđujućih pojmova: dobru i zlu, razumijevanju, vjeri, patnji, boli, strepnji, slobodi, vremenu, pravdi, strahu, prijateljstvu,… Tekstovi koje ćete u njoj pronaći pisani su iz perspektive onoga koji vjeruje u ranjivost čovjeka, ali i u njegovu sposobnost da, uz Božju pomoć, pronađe snagu izdići se iz te ranjivosti i dosegnuti bolju i ljepšu verziju sebe.

Na kraju, ova knjiga će vas izazvati da se oduprete ljudskoj sklonosti da sve ukalupite i postavite u jasan okvir. Jer kad počnete postavljati sebi pitanje o tome koja je forma napisanih tekstova (a s obzirom na stilsku osebujnost fra Jankova djela, u tu zamku će većina upasti) i kada pokušate razumjeti je li ono što čitate proza ili poezija, teško da ćete donijeti precizan zaključak. Zato nemojte tražiti kalup za ovu knjigu i nemojte je čitati razumom. Čitajte je srcem jer su riječi u njoj tu, kako autor i sam kaže, da „ozvuče komadić naše duše”. I zaista, ova knjiga predstavlja slovom i slikom ispisane komadiće duše. Kome ovakav okvir nije dovoljno jasan, teško će te komadiće spojiti u cjelinu, a kome jest, taj će u ovoj knjizi uživati na nebrojeno mnogo načina i dugo joj se vraćati iznova i iznova.

Svoj primjerak knjige „Ljubav je izvor i cilj” možete naručiti:
pozivom na broj telefona 033 726 200;
e-mailom na adresu marketing@svjetlorijeci.ba; 
ili putem web knjižare Svjetla riječi.

Objava Ispisani komadići duše pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Ljudi s kamena, ljudi od kamena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema knjizi oblačenja i zavjetovanja franjevačkih novaka sutješkoga samostanskog područja „Liber seu Protocollum cui inscribuntur Nomina Habitu religioso donatorum in Contu et Novitiatu Suttiskensi” (Knjiga ili registar u kojem se bilježe imena onih koji su obukli odjeću kušnje u samostanu i novicijatu Sutješkom), krsnim imenom Josip Barukčić obučen je u franjevački habit 24. srpnja 1824. godine. Nakon što se školovao u sutješkoj samostanskoj školi, u habit ga je obukao sutješki gvardijan fra Ivan Kljajić. Još stoji zabilježeno da je rođen 11. studenoga 1805. g. u župi Foča. No, neki poput dr. J. Jelenića navode da je fra Andrija rođen u selu Osredak, župa Kulaši, što nije točno jer je spomenuta župa uspostavljena kao samostalna kapelanija deset godina nakon fra Andrijine smrti, a kao župa tek 1885. godine. U istoj se knjizi navodi da je nakon višestrukoga pozitivnog izjašnjavanja sve samostanske braće, 24. srpnja 1825. fra Andrija Barukčić završio godinu novicijata i položio svečane zavjete u ruke provincijala fra Marka Ostojića.

Klerici Bosne Srebrene u Europi

Fra Andrija je kao klerik sutješkoga distrikta poslan na daljnji studij u Mađarsku. Studia humanitatis ili studia humaniora završava u Subotici, filozofiju u Egeru (1828. – 1829.) i Kremenici (1829. – 1839.) te teologiju u Hlohovecu (1830. – 1831.) i Vácu (1831. – 1834.). Inače, u prvoj polovici 19. stoljeća Franjevačka provincija Bosna Srebrena, prije svega zbog siromaštva ali i zbog životno teškoga stanja pod otomanskom vlasti, šalje svoje klerike na daljnje školovanje u Mađarsku. Zabilježeno je da ih je u ovom razdoblju bilo 156, od čega najveći broj iz samostana Fojnica, pa samostanâ Kraljeve Sutjeske i Kreševa. Za njihovo stipendiranje brinuo se bečki dvor preko zaklade cara Josipa II.

            Naime, sve dotad su klerici Bosne Srebrene bili raspršeni po cijeloj Europi, a najviše ih je studiralo u Italiji i Mađarskoj. Samo u Italiji bili su raspršeni na dvadesetak mjesta te je bilo teško obdržavati redovničku disciplinu. No, za Starješinstvo Bosne Srebrene veći je problem bio povratak svršenih studenata koji su nerijetko donosili druge običaje i teško se međusobno uklapali, što je opjevao fra Martin Nedić sljedećim stihovima:

Koi od nas u mladosti
Talijanski krušac jede,
On već siede do starosti
Talianom bit hotjede.
A koi je blagovao
Paprikaša magjarskoga,
Magjarštinom jest vonjao
Za života cieloga.

            Drugi je problem bio što su pojedini svršeni studenti rado ostajali u zemlji primateljici tako da se sama Provincija nije mogla osloniti na njih. Stoga se Starješinstvo okrenulo ideji formiranja jednoga ili dva odgojna zavoda izvan otomanske Bosne u kojima bi bili bosanski klerici a s njima i bosanski odgojitelji. Prvi korak na ovom putu bilo je objedinjavanje svih klerika na području Austro-Ugarske Monarhije. Dotad uvijek gostoprimljivi talijanski franjevci, koji su gledali da svoju subraću iz Bosne besplatno školuju, nisu mogli više primati bosanske klerike na studij jer su prodorom francuskoga vojskovođe Napoleona Bonapartea dobrim dijelom ostali bez svoje imovine te i sami oskudijevali u svemu.

            Vrijeme je to kada se u Europi, pored političkih preokreta, oblikuju moderne nacije. Nacionalne ideje zahvatile su i studente malih naroda kakav je hrvatski. Stoga ne čudi da se jedan dio bosanskih klerika, prvenstveno preko književnoga rada, uključio u ove procese, a tu svakako spada i fra Andrija Barukčić.

Fra Andrijina pjesnička ostavština

Kao student teologije u Vácu fra Andrija je napisao svoju prigodnicu u povodu imenovanja fra Rafe Barišića biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Ova elegija nazvana „Carmen elegiacum honoribus illustrissimi, ac Reverendissimi Domini Domini Raphaëlis Barishich…” (Vác, 1833.) (Elegijska pjesma u čast presvijetlom i preuzvišenom gospodinu, gospodinu Rafaelu Barišiću) potvrđuje njegovu pjesničku darovitost. Budući da je napisana dvije godine prije elegije fra Martina Nedića „Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835.” fra Andrija s pravom zauzima mjesto prvoga ilirca Bosne. Naime, ovu titulu sve donedavno je po defaultu nosio fra Martin Nedić jer ga je tako u svom autorskom djelu „Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810 – 1895” iz 1940. g. nazvao dr. fra Rastislav Drljić.

            Fra Andrija se kao klerik posebno zanimao za latinske klasike i stekao je vrsno znanje latinskoga jezika. Plod njegove ljubavi prema klasicima je i gore spomenuta elegija, kao i pjesma „Elegija u spomen ilirskom narodu” koje je 1833. g. tiskao u Vácu u Mađarskoj kao zasebnu knjigu. Ne treba smetnuti s uma da su tada knjige bile opsegom vrlo skromne, imale su tek nekoliko stranica i najčešće bile bez korica! Dio fra Andrijine poezije na latinskom jeziku, nažalost, nije sačuvan!

            Spjevao je fra Andrija i pjesmu „Srčano čestitovanje”, prigodnicu upućenu fra Blažu Pejiću u povodu njegova imendana, za koju će neki reći da se u sadržajnom i značenjskom smislu ne uklapa u ideju ilirizma.

            Fra Andrijino pisanje stihova na latinskom jeziku imalo je za cilj upoznati tadašnju europsku javnost s teškim stanjem njegova naroda i njegove subraće pod otomanskom vlašću. No, on u svojim pjesmama ne kuka o tom teškom stanju, nego se divi svima onima koji su ga predvodili, koji su ostali odani svojim korijenima; od fratara, državnih i crkvenih poglavara i dr.

            Po svršetku studija 1834. g. fra Andrija se vraća u Bosnu. Kratko je duhovni pomoćnik u Potočanima, selu župe Podvučjak (1836. – 1837.) odakle odlazi u Kraljevu Sutjesku gdje obavlja službu meštra novaka (1837.). No, zbog bolesti tuberkuloze premješten je u Tramošnicu gdje je i umro 16. travnja 1839. i gdje mu se u mjesnom groblju nalazi grob.

            O njegovoj smrti u Nekrologiju sutješkoga samostana stoji da je bio „Poëta insignis Latinus” (ugledni latinski pjesnik), a u tramošničkoj Matici umrlih (Liber Mortuorum): „Iuvenis hic arte poëtica multum excellebat” (ovaj se mladić jako isticao u pjesničkom umijeću).

            Prerana fra Andrijina smrt prekinula je njegov književni rad za koji se može tek pretpostaviti koliko bi bio plodonosan. Premda je iza sebe ostavio malo toga pisanoga, ipak će ga pratiti naslov prvog ilirca Bosne!

Objava Fra Andrija (Josip) Barukčić: Prvi ilirac Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Cijeli život

potegni

povuci.

Na kamenu

nikla

na žulje

svikla.

Bože!

Koliko snage

i nemoći

u ovoj

mojoj ruci,

u nju su utkani

znaci Neba

i zemlje

razni zvuci.

Objava Ruka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Umjetnički pečat jednom identitetu…

Zbirka pjesama i poema Jaram riječi, plodonosne autorice Miljenke Koštro podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki od ciklusa, uz niz pjesama sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica čime Koštro iskače iz dosadašnjeg komfora stiha te izraz preinačuje u drugačiji registar. Time se otvara novim mogućnostima ovladavanja jezikom, a podlogu za njezinu proznu sklonost detektiramo i u samim stihovima. Iako je primjetan odmak od dosadašnjeg, eksplikativnijeg stihovnog obrasca, Koštrina poezija je uveliko narativnog karaktera. Evidentna je autoričina semantička tendencija sveobuhvatnosti izražavanja misli i osjećaja o tematikama koje se provlače i prethodnim knjigama. U ovoj knjizi, domoljubnoj i refleksivnoj tematici, s počesto naglašenim didaktičnim tonom, Koštro pristupa inovativnije i suvremenije. Time dokazuje svoju plauzibilnu pjesničku otvorenost drugačijem, čuvajući bit svoje poetike u tradicionalnom pjesničkom modusu.

U prvom ciklusu Pjesničko pero, samorefleksijama se referira na vlastito pjesništvo i na aktualnu književnu scenu umećući dosjetljive, rimovane stihove kojima dinamizira ciklus. Snažno izraženim vizualnim, auditivnim, olfaktivnim i taktilnim pjesničkim slikama prelazi u domenu dječje književnosti. Jezičnim igrama, ritmiziranim stihovima i razigranom atmosferičnošću pjesama, prilagođava se ukusima mlađe čitateljske populacije. Dijalogizira pjesme pospješujući time njihovu unutarnju dinamiku, a često nailazimo i na poznate likove iz bajki poput Pepeljuge koji postaju „likovima“ ovih poetsko-proznih tekstova. Već u ovom, prvom ciklusu prepoznajemo lajt motiv zbirke; kamen. Kasnije se taj motiv usložnjava metaforizirajući ga kao identitetski pečat mistificirane zemlje Hercegovine koja se također, neprestano provlači zbirkom u različitim kontekstima. Kamen postaje i metaforom za mentalitet i karakter sredine koja je pjesnički subjekt odgojila i formirala. Sintagme poput razlivena diskretnost i kap opreza angažiraju čitatelja, čime se njihovo značenje otvara suvremenijim, interpretativno šarolikijim recepcijama, za razliku od pjesama u ciklusu Miris djetinjstva gdje ostaje pri deklarativnijim izrazima, tradicionalnijih stilskih poetičkih načela.

Kritički se referira na pjesničku slobodu koja o hrid razbije nadahnuća. U Poniranjima često personificira određene opće imenice poput Smrti ili Dana neupiranja prstom, čime postiže čitateljevu dodatnu pozornost pri određenim stihovima, dodatno ih metaforizirajući. Samim time usložnjava njihove značenjske domete. Često su antagonizirani određeni motivi što je pospješeno epitetskim oprekama „crno-bijelo“. U pjesmi Komedija, drama uočavamo tragove feminističke osviještenosti u revoltnim stihovima protiv nametnutih, konvencionalnih normi koje potencijalno, ženu koja se po nečemu izdvaja iz mediokriteta, stavljaju u negativan kontekst. Feministički pristup stvarnosti je dodatno usložnjen u pjesmi Divlja jagoda.

Forma izraza u mnogim pjesama, tako npr. i u pjesmama Sve je na mjestu, Prešućeno itd. ima izražen oblik pa se pjesme otvaraju metaforičkim konotacijama i na toj, formalnoj, oblikotvornoj razini. Jasno su naglašena religiozna načela pa ne čudi što se čitavom knjigom, čitavom putanjom od djetinjstva do zrelosti, protežu motivi Boga, Gospe i sl., kao i motivi iz Biblije poput tri kukurijekanja pijetla. Time su jasno implicirani autoričini svjetonazori koji se tendenciozno žele prenijeti i na čitatelja. Oni se naslanjaju na niz pjesama u kojima se glorificira domovina, zemlja, obitelj i tradicija. Svakom članu uže obitelji posvećena je posebna pažnja. Pjesme i kratki prozni tekstovi o njima postaju ode djetinjstvu, prošlosti, toplini i sigurnosti doma, nježnosti i infantilnosti. Pred kraj ciklusa Miris djetinjstva, imperativnim glagolskim načinom se referira na budućnost izravno evocirajući naglašeno ime; Ružica. Osim što se did spominje čitavom zbirkom, sugestivno se njime zbirka i završava Vježbanjem budućnosti tako što se did kao simbol starosti i zrelosti stavlja u antagoniziran kontekst budućnosti. Daje li nam se time na promišljanje o relativnosti vremena i prolaznosti općenito, ironizira li se time odnos prošlosti i budućnosti, ostaje nam na promišljanje. Cikličnost vremena te ispreplitanje idealizirane prošlosti, turbulentne sadašnjosti i zabrinute budućnosti poetizirana je monologiziranim isječcima koji pozivaju na akciju, djelovanje i dinamiku. U pjesmi sugestivnoga naslova Ne sanjajte glagole, ukazuje se na relativnost vremena te važnost povremenog življenja „izvan“ njega, samim time i izvan konvencionalnih okvira. Sve prezente, future i perfekte zašuškajte zaboravom./ Zanos aorista zanemarite. Pjesnički subjekt se tako ophodi i u Žuboru života, gdje kritički artikulira stavove o sveprisutnom licemjerju, pohlepi i drugim nevoljama u koje je svijet, iz perspektive pjesničkog subjekta upao. Utočište pjesničkog subjekta, čitatelj pronalazi uz ognjište mistificirane obiteljske prošlosti. Čitatelja se time potiče da zađe u vlastite predjele prošlosti, zaštitećenosti i infantilnosti. Djetinjstvo postaje oružjem protiv akumulirane stvarnosti. Vrijeme je motiv kojim se Jaram riječi zaokružuje jer posljednje tri pjesme aktualiziraju važnost tog iskusnog, starog kockara.

U knjizi se intertekstualizaju brojne glazbene skladbe, kao i književna djela. U proznoj crtici simplificiranog naslova Dobra zemlja, referencija na Gričku vješticu je izrazito sugestivna, osobito ako imamo na umu didaktičnu notu feministički koncipiranih stihova. U pjesmama o godišnjim dobima, do izražaja je došla autoričina razvijena svijest o važnosti fragmentiziranja stiha koja je u opoziciji s deklarativnom eksplikativnosti nekih prethodnih. Poetizirani pejzažni motivi u ritmiziranom stihu i specifično uobličenoj formi izazivaju osobit emotivni naboj. Razvijen osjećaj za formu izraza do izražaja dolazi i u ciklusu Ode koji započinje akrostihom Ocu hrvatske književnosti, Maruliću i jednom od njegovih najpoznatijih djela, Juditi. Osim počasti nenadmašnom Maruliću, ovim stihom je izražen i respektabilan odnos pjesničkog subjekta prema klasicima hrvatske književnosti. Počast je i povodom 600. obljetnice rođenja, prikladno iskazana i kraljici Katarini Kosači.

Jaram riječi važan je doprinos hercegovačkoj književnoj produkciji. Umjetnički je pečat jednom identitetu, narodu, religiji i domovini. Počiva na plemenitim ljudskim načelima potičući čitatelja na samorefleksije i povratak iskonskim, infantilnim vrijednostima. Donosi pregršt ritmiziranih, dinamičnih stihova, stilski ujednačenih i pospješenih specifičnom formom izraza. Otvara se različitim mogućnostima teoretske klasifikacije, a tradicionalno koncipirani pjesnički registar osvježen je fragmentiziranim, suvremenijim stihovima kojima otvara pregršt novih mogućnosti receptivnog procesa. Jaram riječi nam obećava i nove, uspješne autoričine književne pothvate, zaslužuje osobitu pažnju i poštovanje široke čitateljske publike.

Marija Pavković Baković

Svježina „staromodnoga“

(…) Jer često oni znaju meni,
Dok ležim sjetan, na um doći,
U nutarnjoj mi bljesnu zjeni
Ozarujuć’ me u samoći;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.
(W. Wordsworth, Sunovrati)

Naslov šeste zbirke pjesama književnice Miljenke Koštro, „Jaram riječi“, vjerojatno je ponajbolji opis njezina plodnog književnog stvaranja uopće, iskonske potrebe za pretakanjem misli i iskustava u stihove, u rečenice. Činjenica da je iza ove autorice, i to u relativno kratkom vremenskom periodu, već nekoliko zbirki poezije, dva romana i brojne kratke priče svjedoči da je Miljenki Koštro spisateljsko pero i željeni bijeg, i potrebna utjeha, i, vrlo često, jedino utočište; u procesu pisanja breme nakupljenih riječi postaje lakše; od riječi se oslobađa, ali se i riječi oslobađaju. Ovakva je vrsta svojevrsnog olakšanja primjetna i u zbirci „Jaram riječi“, gdje je Miljenka Koštro svoj lirski subjekt obremenila, ujarmila teretom svakodnevnice i nemile suvremene stvarnosti, ali mu je istodobno, upravo u skladu i suglasju riječi i prirode, ponudila toliko žuđeni zaklon.

Zbirka je ugrubo podijeljena u sedam ciklusa koji, iako se, zbog svojih različitih tematskih obzorja, mogu čitati i razumijevati relativno samostalno, puninu značenja zadobivaju tek u cjelini jer tek tako u potpunosti (raz)otkrivaju mikrokozmos jednoga bića, cijelu jednu osobnu povijest koja, ne slučajno, započinje Riječima.

Osim što se može razumijevati i u biblijskome kontekstu, u kojemu U početku bijaše Riječ, prva pjesma u zbirci zapravo je autoričina programska pjesma, svojevrsni hommage pjesničkome zanatu te iskazuje iskonsku žudnju za pisanim stvaranjem. Obilato koristeći metafore, onomatopeje, personifikacije, asonancije i aliteracije autorica ukazuje na zadivljujuće osobitosti i snagu ostihovljenog iskustva; kroz prekrasnu vizualnu sliku u kojoj autorica „prostire stol da riječi nahrani“ posvjedočena je njezina neraskidiva veza s Pjesničkom Riječju, kojom sve počinje i sve završava. Istodobno je to pjesma o jarmu i betegu stvaranja, o procesu rađanja pjesme, o potrebi koja je mučna i slatka, o Riječima koje svoj smiraj i ravnotežu pronalaze tek u stihu, baš kao što autorica mir pronalazi u okrilju poezije.

Cijeli prvi ciklus, sugestivno naslovljen „Pjesničko pero“, tematizira pjesništvo kao šimićevsko vječno treptanje u svijetu: autorici je pisanje istodobno i utočište i izvor nemira, svaka je pjesma i pisanje i odgovor, i oslobođenje i zatočeništvo. U ovakvim se binarnostima gradi cijela Miljenkina zbirka, ideja nepodnošljive lakoće pisanja utkana je u svaku njezinu pjesmu. Neopterećena stilskom dosljednošću, autorica, slijedeći wordsworthovsku parolu o poeziji kao „spontanome izljevu snažnih osjećaja“, najneposrednije iskazuje stvaralačke sentimente: neki stihovi dojmljivim vizualnim i olfaktivnim slikama evociraju djetinjstvo, usko vežući poeziju s čežnjom, u pojedinim se pjesmama, poput Novi krug riječi, stvaranje povezuje s nokturalnim, gotovo somnambulnim sferama; pod naslovima poput Strast u zvuku violine okupljeni stihovi su simbolističkog, verlainevskog prosedea, u kojima „čarobni svir“ kroz jasno uočljive, zvonke aliteracije („kap opreza zrakom treperi“) slijedi zakon oglazbljene poezije i „glazbe prije svega“; naći će se u ovome ciklusu i šaljivih, dopadljivih, autoironičnih redaka, kao u pjesmi Na književnoj sceni.

Ovakav stilski raspon potvrđuje kako Miljenka Koštro kao poetesa, kao ni u dosadašnjim svojim stihozbirkama, poeziju ne doživljava kao „zanat povlaštenih“ (i, k tomu, samodopadnih!) nego zaista romantičarski, na tragu M. H. Abramsovih razmišljanja o pjesničkoj duši kao o svjetiljci: umjetnik ne imitira svijet, on ga izražava putem vlastitih osjećanja, imaginacije i osobne vizije. S time na umu, Miljenka Koštro i kroz ovu se knjigu dokazuje kao eklektična, zaigrana, nepretenciozna lirska uživateljica. Upravo su kontrasti njezin autentičan stilski potpis: počesto će metaforički potentnim i slojevitim slikama poput „Suhim lišćem hranim gladno vrijeme“ suprotstaviti poslovičnu lapidarnost; cijeli prvi ciklus izrasta na suprotstavljenostima filozofskih promišljanja, toplih pjesničkih slika i šaljivih idioma. Osim toga, s obzirom da je svaka pjesma izraz akumulacije nekog iskustva, a stvarnosna su iskustva dramatična i različita, moguće je ovakvu stilsku šarolikost protumačiti i kao autoričinu namjeru da raznovrsnost stvarnosti iskaže i podcrta raznovrsnošću lirskih jezikā.

Ono što će zasigurno privući širu publiku poeziji Miljenke Koštro je jednostavnost i nepretencioznost izraza. Bez ambicije da stvara poeziju koja zahtijeva beskrajna hermeneutička iščitavanja, autorica je bliska onome, već spomenutom, romantičarskome razumijevanju lirike u kojemu njezin izvor treba tražiti u emociji koje se prisjećamo u trenucima spokoja: tako je svaka Miljenkina pjesma jedan doživljaj, jedno prisjećanje, jedna emocija, iskazana vrlo jednostavnim jezičnim registrom, ali samim time neposrednija i pristupačnija. Svakako ovdje valja dodati i da pjesnikinja najveće nadahnuće pronalazi u prirodi, štoviše, stihovima svjedoči da je proces nastajanja lirske pjesme istovjetan rađanju i razvoju u prirodi: svako osjećanje pronalazi svoju materijalizaciju u prirodi. Tako autorica često povezuje šum stabala s glazbom, a glazbu s poezijom; životinje s nježnošću, a poeziju s nježnom taktilnošću.

Najintimniji ciklus u ovoj zbirci prikladno je naslovljen „Poniranja“. Lirski subjekt u potpunosti uranja u svoje najdublje strahove, iskazuje svoje najskrivenije brige, otiskuje se u prošlost kontemplirajući o prolaznosti vremena. Za razliku od prethodnoga ciklusa, u kojoj se opčinjenost prirodom nadahnula zaigranost poezije, ovdje susrećemo mirniji ritam, suptilnije, čeznutljivije slike, često povezivane sa slikarstvom, s polaganim potezima kista. Gotovo da je, govoreći o kontrastima između dva ciklusa, poezija iz živahnoga proljeća zakoracala u nostalgičnu jesen: stihovi su kraći, ogoljeniji, sintaksa često obezglagoljena, pjesme lapidarnije, ali je i jezik prkosniji, oštriji (ćaćevinaje razdračena, trpni su glagoli nazubljeni). Ove pjesme izrastaju na kontrastima tvarnoga i neopipljivoga, duše i tijela, jave i sna, a dominantno je osjećanje neizmjerna čežnja: tijelo je breme, duh vapi za slobodom, stvarnost je tegobna, u snovima je mir.

Svojevrsni osjećaj razočaranja pretače se i u naredni ciklus, Žubor života, koji se otvara kraćom poemom „Rađanje novog Orfeja“, oštrom kritikom trivijalne suvremenosti. Autorica ovdje opravdano i obilato koristi sarkazam artikulirajući tako ogorčenost ispraznošću svijeta opsjednutim vanjštinom. Tragikomična površnost beskompromisno se komentira pridjevima poput „našepureno“, „otupjelo“, „olinjalo“, „krezubo“. Između redaka se iščitava i kritika (post)modernog odnosa prema umjetnosti, estetske (i etičke!) labavosti, pretvaranja čovjekoljublja u koristoljublje. U ovim je stihovima, stoga, najglasnija samoća, ona wertherovska neprilagođenost vremenu u kojemu ljubav nije Ljubav, prijateljstvo nije Prijateljstvo i čovjek prestaje biti Čovjek. Opet, u romantičarskome maniru, lirski se subjekt svojevoljno otiskuje u egzil iz stvarnoga svijeta, tražeći spas u plandovanju u prirodi, među stihovima: samo je, naime, to prostor čiste slobode i ravnoteže.

Pjesmom zaigranoga naslova „Uprti, rasprti“ artikulira se zadivljujuća mogućnost umjetnosti da živo biće iščupa iz ralja prolaznosti i propadljivosti: opisujući kroz nekoliko slika, u nekoliko riječi godišnja doba ljudskoga života, ovi stihovi kriju istodobno i ideju da je jedino umjetnost dovoljno snažna da detemporalizira i dadne smisao postojećoj stvarnosti. I u ovome se ciklusu inzistira na suprotnostima, ponajviše na binarnostima onostranog i ovostranog, zemlje i neba, vječnoga i prolaznoga.

Miris djetinjstva, kako i samo ime sugerira, nujno je sjećanje na minula vremena, ali i hommage tradiciji i naslijeđenim vrijednostima, himna majčinskoj ljubavi i očinskoj snazi, bakinoj toplini i didovoj bukari: „Čudesnom ljubavlju / razvrstavam plodove / žuljevitih ruku / i suhih kostiju (…)“. Ovim se stihovima pobuđuju sva osjetila: kamen se vidi, mlijeko se miriše, bukara dodiruje, molitva se čuje, kruh se okuša. Cijeli je ciklus komponiran poput lirskoga filma sastavljenog od prizora mrzle zime i toploga ognjišta, rumenih obraza i gorljive molitve. Neki su stihovi, stoga, organizirani u pjesme u prozi, u slikovite opise sjetnoga i sretnoga djetinjstva, materinih ruka i očeva znoja.

Ciklus Plameni s kamena stilski je i tematski raznorodan, možda najdoslovniji lirski prijevod one „emocije nastale iz prisjećanja u trenucima spokoja.“ Tako se u ovome dijelu (kritički) promišlja o ikavici i književnosti, o prirodi i pjesništvu – o prirodi pjesništva, o Životu i Smrti, ali i o veličini „malih stvari“ koje stvarnost čine i Život znače: lirski subjekt uživa u mijenama prirode, smjenama dana, nestalnosti vremenskih prilika. Ciklus Ode donosi pjesme nadahnute velikim obljetnicama. Autorica je prigodom 500. obljetnice smrti Marka Marulića načinila prigodan akrostih kojim naglašava koliko današnji jezik i književnost Maruliću duguju; Katarini Kosači Kotromanić posvetila je dirljivu i dramatičnu biografsku pjesmu, a sestri Anki Petričević pak emotivan epitaf.

Posljednji ciklus, jednostavno naslovljen Za kraj, donosi drugačiju vremensku perspektivu: za razliku od drugih ciklusa koji su nostalgično bili okrenuti prošlosti ili kritički nastrojeni naspram sadašnjosti, ovdje okupljene pjesme mogle bi se razumijevati kao svojevrsno upozorenje ili predskazanje: posljednji su stihovi, okupljeni pod naslovom „Putnik noći“, ne slučajno, napisani u ti-formi i artikulirani su kao „uputa“ za igru Života.

Nekoliko je puta u kontekstu poezije Miljenke Koštro spomenut William Wordsworth, naravno, s razlogom: „Jaram riječi“ zaista kao da je pisan nadahnut manifestom „Lirskih balada“. Jednostavnost jezika, dubina emocije, maštanje u prirodi i poezija bliska običnome čovjeku – sve je to, kao i u svojim ostalim zbirkama, pod osobito sugestivan naslov okupila Miljenka Koštro i u ovoj svojoj zbirci pjesama. „Pjesnik je“, reče Wordsworth u svome slavnom Predgovoru, „čovjek koji govori čovjeku, onaj koji poznaje ljudsku prirodu i ima dušu punu razumijevanja.“ Pjesnička duša Miljenke Koštro čini upravo to: obraća se svima onima koji žele čuti, znaju slušati, mogu razumjeti i razumijevanje traže. U ovako „staromodnome“ razumijevanju pjesničke misije ima neizrecivo mnogo bezuvjetne plemenitosti i osvježavajuće iskrenosti – „Jarmom riječi“ autorica pokazuje da u modernome svijetu ipak ima smisla biti (ponosno) staromodan.

Doc. dr. sc. Tina Laco

Objava Jaram riječi Miljenke Koštro pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

sva u bijelom pod zvjezdanim plamom ove zimske noći

otvorit ću dušu uhu Neba

i priznati; malena sam, odveć krhka

da se nemiru mora vraćam.

Brige ovijam velom nade i molim

da mi duša o Nebu pjesmom progovori.

Možda jesen ploda neće dati,

možda će šume mukom jutra mahati,

sva u bijelom, sa šeširom na glavi

plesat ću, plesati uz plamičak svijeće

i loviti valove duhovnog mira.

Pod prozorom šumit će kiša,

već sutra Božja ruka rasut će mekoću sunca,

a ja ću s osmijehom loviti ostatke života

i slaviti uz riječi: Hvala ti, živote!

Zahvaljivat ću, zahvaljivati:

Bože, hvala za oči duše, hvala za novi dan,

za priliku, za riječ, za kišobran,

Bože, na svemu Ti hvala.

Objava Prstohvat zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.