Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osvojena Srbija povjerena je Mehmed-begu Minetoviću kao „gospodaru” Srbije, što je odmah stvorilo novi geopolitički pritisak na susjedne države. Dubrovnik, vječiti majstor političkoga preživljavanja, reagirao je s oprezom i strahom. Vijeće Umoljenih odlučuje 10. rujna 1459. poslati darove Minetoviću, svjesno da se Turcima pobjednicima mora laskati kako bi se izbjegla osveta koja je već snašla hercega Stjepana Vukčića Kosaču.

Sudbina hercega Stjepana u ovom je razdoblju bila posebno teška. Njegova zemlja bila je poharana, a narod je u panici bježao prema moru. Dubrovčani su, unatoč žaljenju zbog pljačke hercegove zemlje, ostali hladni na njegove molbe za vojnom pomoći. Bojeći se za vlastitu sigurnost, postavili su straže po Konavlima i Stonu, a hercegu su dopustili tek humanitarni ustupak: prihvat nekih uglednijih izbjeglica u sam grad, dok su kmetovi sa stokom morali ostati u okolici. Ovaj čin zorno prikazuje kako je u trenucima krize solidarnost među kršćanskim silama često bila podređena golom instinktu za samoodržanjem.

Kralj Stjepan Tomaš pod povećalom Rima

Jedan od najkritičnijih aspekata vladavine Stjepana Tomaša bio je njegov odnos s papinskom kurijom. Kralj je bio optuživan ne samo za pad Smedereva već i za suradnju s Osmanlijama u napadima na hercegovu zemlju. Papa Pio II., zabrinut tim glasovima, 18. siječnja 1460. piše hvarskom biskupu Tomi, nalažući mu strogu istragu. Optužbe su bile teške: tvrdilo se da je kralj prekršio mir s hercegom, pristao uz Osmanlije i doveo ih u hercegovu zemlju, nanoseći joj golemo zlo.

Kralj se našao u defenzivi, morajući dokazivati svoju nevinost biskupu Tomi, koji je očito bio oprezan istražitelj. Tek su naknadna poslanstva u Rim uspjela uvjeriti papu da je Smederevo palo „od nevolje, a ne hotimice”. Tomaš je, kako bi zacementirao svoj status „vjernog katolika”, počeo energično progoniti patarene (pripadnike Crkve bosanske), što je u to vrijeme bio jedini siguran način za stjecanje povjerenja Zapada. Papa se naposljetku uvjerio u kraljevu nedužnost, obećavši imenovanje biskupa za Bosnu i slanje poslanika koji će se vlastitim očima uvjeriti u kraljeva kršćanska djela.

Dok je kralj Tomaš pokušavao osigurati duhovnu i materijalnu potporu Rima, naišao je na neočekivanu prepreku u mladom i ambicioznom ugarskom kralju Matijašu Korvinu. Matijaš nije blagonaklono gledao na bosanske težnje za krunom i osnivanjem novih biskupija. Iz ugarske perspektive, Bosna je bila vazalna država, a svako jačanje bosanskoga kraljevskog autoriteta izravno je krnjilo ugarska prava.

Matijaš je izrazio negodovanje papi, tvrdeći da bi davanje krune bosanskom kralju povrijedilo njegove interese. Papa mu je, u pismu od 7. lipnja 1460. godine, odgovorio smirujućim tonovima, ističući da kurija nije „nevješta u dijeljenju milosti” i da neće raditi ništa bez znanja ugarskoga kralja koji „prisvaja pravo na krunu za sebe”. Međutim, povijesni tekst je neumoljiv u osudi Matijaševe politike: njegova ljubomora i ratovanje s njemačkim carem Fridrikom III. „razriješilo je Osmanlijama ruke” u Bosni. Dok su kršćanski kraljevi raspravljali o pravima i krunama, Osmanlije su u travnju 1460. zauzeli Srebrenicu, Zvornik i cijelu oblast Usoru, prisilivši kralja Tomaša da im dozvoli prolaz za daljnje prodore prema Slavoniji.

Sukob tasta i zeta: Obiteljska mržnja kao državni uteg

Paralelno s vanjskim pritiscima, Bosnu je izjedala unutarnja nesloga. Sukob između kralja Tomaša i njegova tasta, hercega Stjepana Vukčića Kosače, dosegao je vrhunac u najgorem mogućem trenutku. Predmet spora bila je baština Talovaca i strateški važan grad Čačvina. U svojoj zaslijepljenosti, kralj i herceg su se međusobno optuživali, a povijesni izvori navode da su obojica „voljeli da grad padne u osmanske ruke, nego da pripadne protivniku”.

Mlečani, kao vrsni promatrači, uvidjeli su da ovaj razdor vodi u propast. Dana 7. siječnja 1461. mletački poslanici dobivaju upute da pokušaju pomiriti zavađene vladare. Mlečani su proročanski upozoravali da će njihova razmirica biti „uzrok propasti i rasula države obojice”, povlačeći paralelu s tragičnom sudbinom despota od Moreje. Iako je herceg Stjepan naposljetku postao svjestan da će ga „Turčin svega proždrijeti” i tražio sklonište na mletačkim otocima Hvaru ili Braču, prava suradnja s kraljem nikada nije istinski zaživjela.

U ožujku 1461., papa Pio II. pojačava diplomatski pritisak kako bi pomogao Bosni. Nalaže splitskom nadbiskupu Lovri, legatu u Bosni, da proglasi bulu za križarsku vojnu u slučaju osmanskoga napada. Također, kralju se daju posebne povlastice, poput „ručnog oltara” za služenje mise prije svitanja, te oprosti za vjernike koji posjećuju crkve u Tešnju (sagrađenu od strane Radivoja Krstića) i Jajcu (crkva sv. Katarine).

Kako bi dodatno dokazao svoje pristajanje uz Rim, kralj šalje tri patarenska velikaša – Jurja Kućinića, Stojsava Tvrtkovića i Radovana Vjenčinića – u Rim. Tamo su se ovi moćnici pred papom odrekli „krive vjere” i obratili na katolicizam, što je papa proslavio primivši ih u zaštitu Svete Stolice pismom od 2. kolovoza 1461. godine. Bio je to vrhunac Tomaševe politike vjerskoga konformizma, no on taj uspjeh nije dugo uživao.

Zagonetna smrt kralja Stjepana Tomaša

Kralj Stjepan Tomaš preminuo je u srpnju 1461. godine, ostavljajući iza sebe državu na rubu ponora. Okolnosti njegove smrti do danas su predmet povijesnih debata i mračnih legendi. Ljetopisac Ivan Tomašić donosi dramatičnu verziju o oceubojstvu: navodno su kralja kod Orihovice, na izvoru Une, zadavili njegov vlastiti sin Stjepan (budući kralj Stjepan Tomašević) i brat Radivoj, nakon što ih je otac prekorio zbog neuspjeha u borbi protiv Hrvata i knezova Kurjakovića.

Dubrovački povjesničar Mavro Orbini nudi još kompleksniju sliku urote, u koju upliće osmanskoga sultana Mehmeda II. i kralja Matijaša Korvina. Prema Orbiniju, mladi Stjepan i stric Radivoj, zaslijepljeni ambicijom i uz prešutnu podršku vanjskih sila, odlučili su maknuti staroga kralja. Slične priče prenosi i Ivan Marnavić, opisujući kako je sultan čak uhodio bosanski dvor prerušen u prosjaka.

Međutim, historiograf Vjekoslav Klaić s pravom sumnja u teze o nasilnoj smrti. Ističe da bi suvremenici, posebno neprijatelji, zasigurno s nasladom javili o takvom zločinu da se on doista dogodio. Klaić smatra vjerojatnijim da je kralj poginuo u borbama protiv bana Pavla Špirančića ili podlegao bolesti.

Historiografski portret: Slaba volja ili tragična nemoć?

Povijesne ocjene ličnosti Stjepana Tomaša drastično se razlikuju, ovisno o autoru. Lajos Thallóczy ga sudi vrlo strogo, opisujući ga kao slabu i neodlučnu osobu bez unutarnje snage, okruženu nesposobnim sinom i zlim bratom. Za Thallóczyja, Tomaš je bio čovjek koji nije osjetio opasnost koja se nad krunom nadvila.

S druge strane, Vjekoslav Klaić nudi znatno humaniji portret. On vidi kralja koji je iskreno prigrlio katoličanstvo i tijekom cijele vladavine revno radio na suzbijanju patarena, unatoč optužbama neprijatelja. Klaićev zaključak je ključan za razumijevanje toga vremena: Bosna je bila preslaba, a njezina kraljevska vlast previše izolirana da bi se bez masovne europske pomoći oduprla sili koja je već srušila mnogo moćnije države. Tomaševa politika bila je politika očajnika koji je pokušavao kupiti vrijeme u svijetu u kojem vremena više nije bilo.

Smrt Stjepana Tomaša 1461. godine označila je početak kraja Bosanskoga Kraljevstva. Njegov nasljednik, Stjepan Tomašević, dobit će krunu od pape, ali će ostati bez glave pred sultanovim dželatom samo dvije godine poslije.

Povijest koju čitamo na ovim stranicama svjedoči o tome da Bosna nije pala samo zbog osmanske vojne nadmoći. Pala je zbog toga što njezini vladari nisu znali nadvladati osobne mržnje, jer su susjedni kršćanski vladari bili više zaokupljeni svojim privilegijama nego opstankom susjeda, i zato što je međunarodno priznanje (papina kruna) došlo prekasno da bi nadomjestilo nedostatak vojnih divizija na terenu. Lik Stjepana Tomaša ostaje trajno zapisan kao simbol kraljevstva koje je, unatoč svim svojim nastojanjima i diplomaciji, bilo osuđeno na propast u žrvnju velikih sila.

Objava Tragična sudbina kralja Stjepana Tomaša pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kranjčevićeva poetika

Pod ovim svjetlom postaje zanimljivo promatrati poetiku velikoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. On je svojom erudicijom, pjesničkom eklektičnošću i prije svega modernim senzibilitetom uveo hrvatsku, ali i širu južnoslavensku književnost u modernizam, stvarajući pjesnička djela koja su postala paradigma hrvatskoga književnog kanona. U svojim najznačajnijim pjesmama Kranjčević poseže za jasnim kršćanskim, napose biblijskim motivima i aluzijama, reinterpretirajući ih po načelu modernističkoga senzibiliteta koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo puštati svoje korijene. Tako primjerice biblijski Mojsije u Kranjčevićevoj redakciji postaje genij naroda koji je raspet između ideala i slobode koje želi za svoj narod i nemogućnosti ostvarenja toga puta zbog iskvarenosti i nevoljkosti naroda. Čitajući ovu pjesmu, kao i razne druge, mi promatramo čovjeka koji je u srži vjernik. Ne možemo ga čitati kao konfesionalnoga vjernika, pogotovo jer je u mnogočemu (gledajući eklezijalno i dogmatski) bio heterodoksan, no imao je istinsko duhovno nagnuće.

Tankoćutnost je bitna Kranjčevićeva pjesnička odlika, i ona se ogleda u njegovoj osjetljivosti na sva bitna društvena i duhovna pitanja druge polovice 19. stoljeća, koja između ostaloga uključuju pitanje radništva, dostojanstva čovjeka, njegove sve veće otuđenosti u svijetu mehanizacije, kao i krajnje svrhovitosti čovjeka u svijetu koji je primarno obilježen patnjom i nepravdom. U tom smislu Kranjčević kao pisac nije bio „buntovnik bez razloga”, vrednujući i boreći se u svojim tekstovima za ljudski duh koji čeka svoje oslobođenje. S druge strane, valja imati na umu kako je Kranjčević sam bio dijete 19. stoljeća, kojega Dostojevski (znakovit Kranjčevićev suvremenik) definira kao dijete nevjere i sumnje. Usprkos vlastitom idealizmu, stalna skepsa nagriza svako uvjerenje do kojega drži. Nada i ushit u Kranjčevića stalno su isprepleteni bolovima i pesimizmom, što je rezultiralo njegovim unutarnjim raspećem koje pjesnik do kraja života nije mogao u potpunosti razriješiti. Iako su Kranjčevićevi krajnji eshatoni i telosi stajali pod upitnikom, razvidna nam je njegova dijagnoza svijeta, kao i ono što u svijetu želi postići.

Krist među ljudima

Eli! Eli! lamâ azâvtani?! primjer je Kranjčevićeve pjesničke dijagnostike. On uzima Golgotu i čin Kristove muke i smrti te od njih stvara vlastitu sudnicu povijesti. Kristova žrtva predstavlja standard po kojem se vrednuje čovječanstvo, i po njemu Kranjčević zaključuje sljedeće:

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,

I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!

Povijest se prošetala i iznova se šeta u sramotničkoj halji nepravde, sukoba i patnje, nijema na golgotsku žrtvu koja postaje uzaludna. Isusov krik i vapaj za Ocem nebeskim u ovoj pjesmi postaje krik čovječanstva lišenoga dostojanstva:

A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,

Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,

I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani?!

Kranjčević se ovdje odmiče od kozmičke i eshatološke dimenzije Kristove muke, i smješta je u kontekst društvene i povijesne pravde, odnosno osjećaja nepravde koja u nebo vapi. Taj sentiment uvodi nas u pjesmu Resurrectio u kojoj Kranjčević Krista opet smješta u konkretni društveno-povijesni kontekst, odnosno u ovom slučaju kontekst Francuske revolucije. Kranjčević je svakako bio poklonik duha kojega je velika Revolucija iznjedrila, odnosno poklonik nepokolebljivoga ljudskog duha koji je proizišao iz nje, no on nije imao nikakve iluzije o burnim i krvavim previranjima koja su obilježila Revoluciju. Usred toga napetog meteža on dovodi Krista koji silazi s križa među revolucionare predvodeći ključni juriš:

– „Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,

Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

– „Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,

Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,

Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,

Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

Usred užarene rulje Isus se pojavljuje kao začudna pojava, koja na trenutak tromi teški bijes revolucionara. On se nakratko pojavljuje, ukazuje na put, i zatim nestaje, i ono što je zanimljivo – skoro nitko ga nije prepoznao. Prepoznaše ga samo smrtno pogođeni koji su ovo imali reći o njemu:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,

Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:

Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

Kranjčević u ovoj pjesmi uzima središnji događaj povijesti Spasenja i pretvara ga u proročki navještaj za čovječanstvo koje je Francuskom revolucijom ušlo u modernu. Posred krvi i rana ljudskoga napora, pojavljuje se Krist kao jedan od njih, spreman da ih povede naprijed za jednakost i za bratstvo i slobodu! I ovdje je Krist udaljen od svoga potpunog eshatološkog i kozmološkog konteksta, ali i takav ne gubi na svojoj snazi i uvjerljivosti.

Doista, pogrešno bi bilo u Kranjčevićevo djelo učitavati ono što mi smatramo uobičajenom duhovnošću. Za života je bio deklarirani antiklerikalac, a u njegovim pjesmama često iščitavamo Krista koji je više u suglasju s najčišćim idealima Francuske revolucije nego idealima biblijski shvaćenoga evanđelja. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da u Kranjčevića nema duhovnosti. Dapače, ona revolucionarnoj trokrilatici daje stvarni smisao, a njegove reinterpretacije temeljnoga kršćanskog mitosa zapravo afirmiraju njegov značaj, čak i kada skreće na pitanjima ortodoksije. Sažetak Kranjčevićeva uvjerenja možemo iščitati u posljednjem katrenu pjesme Hristova slika:

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;

Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana

Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,

Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Kranjčević je duboko nadahnut Kristovim otajstvom, i ogorčen je na institucionalni stav Crkve koja to otajstvo sakriva. Ogorčenje proizlazi iz općega stanja Crkve u 19. stoljeću. Svjesna da gubi društveni utjecaj te da je sama u opasnosti, ona se na institucionalnoj razini povezala s državnim strukturama kako bi osigurala goli opstanak. Uslijed državne manipulacije i pritiska Crkva se na svim svojim razinama začahurila i pretvorila u administraciju koja je zaboravila svoje poslanje. Kranjčević se nije mogao zadovoljiti s Kristom koji birokratski zahtijeva poštivanje dogmi, nego tek s Kristom koji će sići među ljude i izdići ih iz bijede u kojoj se nalaze.

Kranjčević i dalje odiše svježinom, i osim što imamo priliku oplemeniti um i dušu njegovim djelima, njegove pjesme nam mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti. On do u srž pogađa i artikulira temeljne boljke našega ljudskog stanja, i možda se nećemo (u potpunosti) slagati s njegovim konačnim rješenjima, ali će nam svakako pomoći da pročistimo vlastitu duhovnost i uputiti nas na Krista koji s nama u patnji bdije i koji nas od te patnje oslobađa.

Objava Kranjčevićev “Krist osloboditelj” – patnik i osloboditelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mletački pragmatizam i ugarske ambicije

Mletačka Republika, sila koja je svoje interese uvijek mjerila zlatom i pomorskim putovima, s hladnim cinizmom je promatrala sukob između bosanskoga kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Venecija nije željela stabilnost na svojim granicama ako ta stabilnost nije bila pod njezinom kontrolom. Cilj Republike bio je jasan: dokopati se gradova koji su nekada pripadali obitelji Talovac, prvenstveno Klisa, ključne točke za kontrolu dalmatinskoga zaleđa.

Dok su se kralj i herceg međusobno „glodali i zatirali”, Mleci su simulirali ulogu savjetnika. Kralj Tomaš, u nadi da će osigurati hrvatsku baniju i spriječiti da ona padne u ruke ugarskih ili turskih neprijatelja, nudio je Republici tvrđave u zamjenu za podršku. No, Republika je 1458. godine odbila te ponude, vješto se skrivajući iza diplomatskih fraza o kraljevoj „mudrosti”. U stvarnosti, Venecija je čekala trenutak potpune iscrpljenosti oba suparnika kako bi bez borbe preuzela ono što joj je bilo važno.

Istovremeno, mladi i energični ugarski kralj Matijaš Korvin odlučio je prekinuti razdoblje anarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo imenovanje Jana Vitovca i Tome Sekelja za banove, te brzo uspostavljanje vlasti u Kninu, pokazalo je da Ugarska neće mirno promatrati kako bosanski kralj širi svoj utjecaj na račun njezinih krunskih posjeda. Ova promjena snaga natjerala je Stjepana Tomaša da svoje ambicije usmjeri prema istoku, prema krhkoj i podijeljenoj Srbiji.

Smrt despota Lazara

Srpska Despotovina nalazila se u stanju stalne opsade još od pada Carigrada 1453. godine. Smrt despota Lazara Brankovića, 20. siječnja 1458., bez muškoga nasljednika, bila je smrtna presuda za državu. Lazar, koji je bio sklon nagodbi s Turcima iz straha i ogorčenosti prema Ugrima, ostavio je iza sebe duboko podijeljenu zemlju.

Upravu je preuzelo namjesništvo sastavljeno od udovice Jelene Paleolog, slijepoga Stjepana Brankovića i „velikoga vojvode” Mihajla Anđelovića. Ovdje vidimo mikrokozmos balkanske tragedije: Jelena i Stjepan su tražili spas u savezu s Ugarskom, dok je Mihajlo Anđelović, brat moćnoga osmanskog paše, bio predvodnik proosmanske struje. Borba unutar Smedereva bila je sudbonosna. Kada je Anđelović pokušao uvesti osmanski odred u grad i izvjesiti zastavu polumjeseca, narod i antiosmanska vlastela su se pobunili. Krvavi sukob 31. ožujka 1458., u kojem su Osmanlije sasječeni, a Anđelović bačen u tamnicu, privremeno je spasio grad, ali je izazvao bijes sultana Mehmeda II.

Stjepan Tomaš: vizija ujedinjenoga kraljevstva

Bosanski kralj Stjepan Tomaš prepoznao je u srpskom kaosu priliku da osigura opstanak svoje dinastije. Njegov prvi potez bio je vojni: zauzimanje bogatoga rudarskog središta Srebrenice u veljači 1458. godine. No, Tomaš je znao da se trajni mir ne postiže samo mačem. Počeo je pregovarati s despoticom Jelenom o ženidbi svoga sina, Stjepana Tomaševića, s njezinom kćeri Marom, nasljednicom srpskoga prijestolja.

Međutim, Tomaševa diplomacija bila je obilježena nesigurnošću. U jednom je trenutku, sumnjajući u ishod pregovora u Smederevu, tražio ruku kćeri milanskoga vojvode Francesca Sforze za svoga sina, šaljući diplomata Nikolu Testu u Italiju. Istovremeno je plaćao danak sultanu (9000 dukata u svibnju 1458.) kako bi kupio vrijeme. Ova politika „sjedenja na više stolica” bila je izraz očajničke potrebe maloga vladara da preživi između čekića i nakovnja, ali je dugoročno sijala sjeme nepovjerenja kod svih aktera.

Preokret se dogodio krajem 1458. godine kada je kralj Matijaš Korvin sazvao sabor u Segedinu. Tamo je dogovoren ambiciozan plan: ujedinjenje Bosne i Srbije pod ugarskim vrhovništvom kao jedinstveni bedem protiv islama. Stjepan Tomaš, koji je i sam prisustvovao saboru, prihvatio je obveze prema ugarskoj kruni, a Matijaš je zauzvrat potvrdio njegova sina za novoga despota Srbije.

Pismo koje je Tomaš poslao biskupu Ivanu Vitezu iz Jezera 10. veljače 1459. godine otkriva dramu toga trenutka. Kralj opisuje mahnitu utrku s vremenom: jahanje od zore do mraka, probijanje kroz turske zasjede, dok osmanski kapetani poput Isabega i Parizbega pale sela oko Bobovca i Vranduka. Turci su znali da bi ujedinjenje Bosne i Srbije moglo postati ozbiljna prepreka njihovim planovima za osvajanje Beča i Budima.

Unatoč svemu, mladi Stjepan Tomašević stigao je u Smederevo 21. ožujka 1459. godine. Njegovo preuzimanje vlasti i vjenčanje s Marom (Jelenom) prvoga travnja 1459. bio je vrhunac diplomatskih napora dinastije Kotromanić. Drugi put u povijesti jedna je obitelj nosila titulu vladara i Bosne i Srbije, podsjećajući na doba Tvrtka I.

Ipak, temelji ovoga ujedinjenja bili su truli. Smederevsko stanovništvo, duboko privrženo pravoslavlju i sjećanju na Brankoviće, gledalo je na Stjepana Tomaševića kao na nametnutoga katoličkog vladara. Protjerivanje slijepoga despota Stjepana Brankovića samo je produbilo mržnju.

Još veći problem ležao je u samoj Bosni. Izvještaji dominikanca Nikole Barbucija govore o kraljevu strahu od „maniheja” (bosanskih krstjana/heretika). Tomaš je otvoreno priznao da se ne usudi upustiti u otvoreni rat s Turcima jer bi „maniheji” radije izabrali tursku vlast nego katoličku pomoć. Ta duboka društvena i vjerska podijeljenost bila je Ahilova peta oba kraljevstva. Dok su Turci imali fanatičnu i discipliniranu vojsku vođenu jedinstvenim ciljem, kršćanski branitelji su bili rastrzani između denominacijskih sukoba i sumnji u lojalnost vlastitoga naroda.

Pad Smedereva: kronika neminovne propasti

Proljeće 1459. donijelo je katastrofu. Sultan Mehmed II., čim je konsolidirao snage u Sofiji, krenuo je na Smederevo. Grad, koji je bio čudo vojne arhitekture toga vremena, s ogromnim kulama i zidovima koji su dodirivali Dunav, bio je psihički već poražen.

Stjepan Tomašević se našao u bezizlaznoj situaciji. Ugarska pomoć koju je obećao Matijaš Korvin nije stizala, a unutarnja opozicija u gradu bila je spremna na predaju. Njegov stric, knez Radivoj, vodio je pregovore sa sultanom. Dana 20. lipnja 1459. godine Smederevo je otvorilo vrata Turcima bez ispaljenoga metka. Sultan je dopustio mladom despotu, njegovoj obitelji i pratnji da slobodno napuste grad s imovinom.

Ovaj čin predaje, iako vojnički logičan u situaciji potpune izolacije, odjeknuo je Europom kao bomba. Srpska država prestala je postojati, pretvorena u turski pašaluk. Granica Osmanskoga Carstva sada je bila na Dunavu i Savi, izravno ugrožavajući srce kršćanske Europe.

Nakon pada Smedereva, uslijedio je sramotni proces traženja krivca. Ugarski kralj Matijaš Korvin, želeći opravdati vlastitu pasivnost i neuspjeh da pošalje obećanu vojsku, svalio je svu krivnju na Kotromaniće. Optužio je Radivoja i Stjepana Tomaševića za izdaju, tvrdeći da su „prodali grad Turcima za veliku svotu novaca”.

Ove optužbe prihvatio je i papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini), čime je bačena trajna ljaga na ime posljednjega bosanskog kralja. Povijesna vrela, međutim, sugeriraju drukčiju istinu. Smederevo je palo jer ga nitko nije želio niti mogao braniti. Europske sile, okupljene na saboru u Mantovi, trošile su vrijeme na govore i protokole, dok je na terenu kršćanski bedem pucao pod pritiskom najmoćnije vojne sile tadašnjega svijeta. Optužba za izdaju bila je samo sredstvo političke propagande kojom su veliki igrači oprali ruke od sudbine svojih balkanskih vazala.

Pouke povijesne tragedije

Događaji iz 1458. i 1459. godine predstavljaju tragičan završetak jedne ere. Pokušaj Stjepana Tomaša da kroz dinastičku uniju spasi što se spasiti dalo bio je hrabar, ali prekasno poduzet korak. Sukob interesa između Bosne, Srbije, Ugarske i Venecije, začinjen vjerskom netrpeljivošću i nedostatkom jedinstvene europske strategije, omogućio je Osmanlijama laku pobjedu.

Pad Smedereva bio je samo uvertira u pad Bosne 1463. godine, gdje će isti onaj Stjepan Tomašević, tada već kao bosanski kralj, doživjeti još tragičniji kraj. Povijest nas uči da u trenucima velikih egzistencijalnih prijetnji, sitni interesi (poput mletačke žudnje za Klisom ili ugarskoga oklijevanja) vode u zajedničku propast.

Dinastija Kotromanić je na trenutak uspjela ujediniti srpsko i bosansko gospodstvo, ali je taj „savez” bio samo krik umirućega svijeta. Smederevo nije palo zbog zlata ili izdaje pojedinca, već zbog kolektivne nemoći kršćanskoga svijeta da se suoči sa stvarnošću novoga doba koje je donosilo Osmansko Carstvo. Grobovi Brankovića i Kotromanića ostali su kao nijemi svjedoci vremena u kojem su ambicija i diplomacija izgubile bitku protiv sirove sile i neumoljivoga hoda povijesti.

Objava Kraj jedne ere: pad Smedereva (1458. – 1459.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:

„Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući. A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (…) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko  nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea,  govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima. Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret:

„U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih poslovica i socijalističkih mudrolija, već po načinu života, filozof. Naravno: skolastik po strpljivosti, u boli stojik. I opet: ne stidi se sa svoje duševne visine sići među narod.”

Taj novi intelektualistički duh, koji je Narcis Jenko unio u bosanskohercegovačku pripovijetku može se osjetiti već u jednoj od prvih njegovih novela pod naslovom Pod jesen (1915.). Njezin junak je mladi intelektualac Justin Pravdić koji je bio nevino optužen za ubojstvo i koji je zbog toga odležao godinu dana dok se nije utvrdilo da je nevin, ali je na njemu ipak ostao „žig sramote”, pa je i djevojka koju je volio od njega okrenula glavu i udala se za drugoga. Ta fabula iznesena je u formi dnevnika koji po izlasku iz zatvora piše sam junak. U tim njegovim dnevničkim zapisima miješaju se uspomene na sretne dane ljubavi, rezignirana razmišljanja razočaranoga idealista, slike iz svakidašnjega života, filozofske refleksije i pripovijedanje o vlastitom slučaju. Narcis Jenko nije bio u prilici da upozna tehniku struje svijesti, tj. način kako se „uređuje unutrašnji nered”, pa nije ni znao kako tu „zbrku” dovesti u red. Međutim, za povijest književnosti je ipak značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.

A tko su bili junaci njegovih pripovjedaka? Sve odreda mladi intelektualci: jedan student filozofije, ateist i cinik (Predodređeni), jedan mladi svećenik koji je izgubio „duševnu ravnotežu”, kad su ga zanijela „dva crna žarka ženska oka” (Sumnja), jedan mladi književnik koji ne može naći zajednički jezik s ljudima iz svoje okoline (U času stvaranja), mladi kipar koji je izgubio inspiraciju, pa se vratio u rodno mjesto (U rodnom  mjestu), još jedan mladi svećenik idealist koji se zbog svoje duhovnosti i tankoćutne osjećajnosti ne može prilagoditi svojim župljanima, ogreznulim u siromaštvu i neukosti (Župnik Ninić) i dr. Svi ti mladi ljudi doživljavaju unutarnji sukob „duha” i „materije”, ideala i prostote, „visokih” i „niskih“ načela života. A čini se da je autor u svojim pričama zapravo reproducirao samoga sebe: vlastite sumnje, vlastita razočarenja, vlastite nemire. Tek kasnije on je iz toga intelektualističkog ambijenta sišao u svijet ljudskoga stradanja. Naime, on je pred smrt pripremio knjižicu sa sedam pripovjedaka koju je, pod naslovom Bosančice, 1923. izdalo „Društvo sv. Jeronima” u Zagrebu. U njoj je okupio pripovijetke s ratnom tematikom, koje redom prikazuju dubinu patnje koju je kod običnoga, siromašnoga svijeta prouzročio rat. Bez patetičnih riječi, u jednostavnim, svedenim  slikama, u prikazu ljudi koji u nijemom bolu trpe glad i tugu,  Narcis Jenko je uspio izraziti glasni protest protiv rata kao rijetko koji bosanskohercegovački pripovjedač.

Narcis Jenko nije bio jedan od onih tradicionalnih pripovjedača, koji su svoje priče ispredali u jednoj nepresušnoj kreativnoj imaginaciji, lako se suživljavajući s najneobičnijim ličnostima i najčudnijim sudbinama. On je bio bliži onim modernim prozaistima koji u svojim pričama neprestano obnavljaju i umnožavaju sebe, svoja iskustva i svoje unutarnje svjetove. A u tome je bio među prvima u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Objava Narcis Jenko alias fra Eugen Matić – Bosanski Šenoa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prva knjiga Janka Ćure „Kraljevstvo za osmijeh” objavljena je 2023. godine, a završava tekstom u kojem autor između ostaloga kaže: „Imam li pitanja? O, itekako. Bez njih nema sazrijevanja. A odgovora? Vrlo malo.” Dvije godine poslije nastaje knjiga „Ljubav je izvor i cilj” jer se fra Janko ne prestaje pitati, preispitivati i navoditi nas da s njim uživamo u ovoj igri pitanja i odgovora. Dok je u svojoj prvoj knjizi progovarao o životu i njegovoj punini, u svom novom spisateljskom ostvarenju bavi se onim od čega život počinje i prema čemu ide. Poruke života su jednostavne, ali nije jednostavno znati kako i gdje ih pronaći. Ova knjiga je putokaz za svakodnevni pronalazak tih poruka. Autor nas do njih vodi riječju i slikom i na vješt način nam ukazuje na radost postojanja i snagu ljudske i Božje ljubavi.

Upotreba upitnih rečenica i retoričkih pitanja prepoznatljiva je značajka fra Jankova pisanja, ali zasigurno nije jedina. Visoki poetski senzibilitet, osim metaforama, simbolima i ostalim figurama misli i riječi, ostvaruje i čestom upotrebom inverzije. Baš kao što se inverzija temelji na otklonu od uobičajenoga, prirodnoga reda riječi u rečenici, tako i lirski tekstovi Janka Ćure nude otklon od uobičajenoga gledanja na predmete, ljude i pojave koje time postaju metafore života vođenoga vjerom da iz svake situacije učimo i rastemo. A upravo u tom procesu otklona, ljubav ostaje jedina konstanta koja nije podložna inverziji. Ona se ne pomiče, ne mijenja mjesto ni s čim. Pred ljubav ništa ne možemo i ne trebamo stavljati. Ona je početak i završetak. Ona je – autor nas svakim retkom nanovo podsjeća – izvor i cilj.

Čitajući knjigu, bit ćete ponukani razmišljati o čitavom spektru kompleksnih i začuđujućih pojmova: dobru i zlu, razumijevanju, vjeri, patnji, boli, strepnji, slobodi, vremenu, pravdi, strahu, prijateljstvu,… Tekstovi koje ćete u njoj pronaći pisani su iz perspektive onoga koji vjeruje u ranjivost čovjeka, ali i u njegovu sposobnost da, uz Božju pomoć, pronađe snagu izdići se iz te ranjivosti i dosegnuti bolju i ljepšu verziju sebe.

Na kraju, ova knjiga će vas izazvati da se oduprete ljudskoj sklonosti da sve ukalupite i postavite u jasan okvir. Jer kad počnete postavljati sebi pitanje o tome koja je forma napisanih tekstova (a s obzirom na stilsku osebujnost fra Jankova djela, u tu zamku će većina upasti) i kada pokušate razumjeti je li ono što čitate proza ili poezija, teško da ćete donijeti precizan zaključak. Zato nemojte tražiti kalup za ovu knjigu i nemojte je čitati razumom. Čitajte je srcem jer su riječi u njoj tu, kako autor i sam kaže, da „ozvuče komadić naše duše”. I zaista, ova knjiga predstavlja slovom i slikom ispisane komadiće duše. Kome ovakav okvir nije dovoljno jasan, teško će te komadiće spojiti u cjelinu, a kome jest, taj će u ovoj knjizi uživati na nebrojeno mnogo načina i dugo joj se vraćati iznova i iznova.

Svoj primjerak knjige „Ljubav je izvor i cilj” možete naručiti:
pozivom na broj telefona 033 726 200;
e-mailom na adresu marketing@svjetlorijeci.ba; 
ili putem web knjižare Svjetla riječi.

Objava Ispisani komadići duše pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pad Carigrada

Ključni trenutak koji je odredio sudbinu Balkana bio je pad Carigrada 29. svibnja 1453. godine. Pripreme za taj udarac počele su godinama ranije. Sultan Mehmed II. bio je odlučan u namjeri da bizantsku prijestolnicu učini središtem svoje moći. Posljednji car Konstantin XI. Paleolog, u očaju se obratio Zapadu, shvaćajući da bez pomoći Rima i europskih vladara grad ne može opstati. Papa Nikola V. zahtijevao je sjedinjenje grčke Crkve s rimskom kao preduvjet za pomoć. Iako je unija doista proglašena 12. prosinca 1452., narod je taj čin dočekao s gnušanjem. Dok se u crkvi spominjalo ime pape i prognanoga patrijarha Gregorija, ulicama su odjekivali poklici protiv unije. Vjerski fanatizam bio je toliko dubok da su mnogi Bizantinci otvoreno govorili kako im je „draže gledati turski turban nego papinu tiaru”. Ta fatalna podijeljenost omogućila je osmansko osvajanje. Padom Carigrada kršćanstvo je izgubilo svoj istočni branik, a drevna prijestolnica postala je glavnim uporištem protiv balkanskih država. Vijest je izazvala šok u Europi. Mletačka Republika javljala je papi o „nesmiljenom osmanskom caru” i pokolju kršćana, priznajući da situacija ne može biti gora. Unatoč tim riječima, realpolitika je bila neumoljiva – bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i srpski despot Đurađ morali su se pokloniti pobjedniku i poslati čestitke sultanu.

Mletačka lukavost

Dok je Bosna gledala prema istoku u strahu od Osmanlija, s južne su strane vrebali Mlečani. Republika je, koristeći ratovanja hercega Stjepana s Dubrovnikom, sustavno radila na zauzimanju Neretve i Krajine. Već ranije su bacili oko na gradove bana Petra Talovca, za kojima su žudjeli i gubernator Hunjad i kralj Stjepan Tomaš. Ban Petar branio se dok je mogao, no spletke su bile jače; dubrovački su ga poslanici ocrnili pred Hunjadom, tvrdeći da pomaže hercegu protiv Dubrovnika.

Ovo je bila „voda na mletački mlin”. Republika je pomogla hercegu protiv vojvode Ivaniša Vlatkovića i tom prilikom mu otela Krajinu i Neretvu. Kada je kralj Stjepan Tomaš prigovorio zbog ove otimačine, Mlečani su mu 1452. godine odgovorili ciničnom porukom: kralju će „sigurno biti drago susjedstvo mletačko” jer će od njega imati više koristi nego od drugih. Nadali su se da će kralj popustiti pred diplomacijom ili novcem, što se i dogodilo. Vojvoda Ivaniš Vlatković, videći da ne može obraniti baštinu, priznao je gotovu činjenicu i zatražio od dužda potvrdu svojih posjeda u Krajini. Tako je bosansko kraljevstvo, usred turske opasnosti, gubilo svoje primorske krajeve pred gramzivošću kršćanskih „saveznika”.

Smrt bana Petra Talovca 11. ožujka 1453. otvorila je novo poglavlje unutrašnjih borbi. Za njegovim posjedima – Klisom, Sinjem, Kninom, Čačvinom i Labom – jagmili su se svi susjedi. Ulrik Celjski, moćni grof i zet despota Đurđa, želio je hrvatsku banovinu za sebe. S druge strane, herceg Stjepan Vukčić, kojem je nedavno umrla žena Jelena, pokušao je diplomatsko-bračnim putem doći do gradova nudeći brak udovici Jadvigi Talovac.

Kralj Stjepan Tomaš bio je svjestan da je Knin „glava Hrvatske”. Preko svoga odanog poslanika Nikole Teste uputio je dramatične apele Mletačkoj Republici. Upozoravao je da će grof Celjski, dobije li Knin i Cetinu, zadavati više jada kršćanima nego sam turski car. Tomaš je prozivao Mlečane zbog njihove pasivnosti prilikom pada Ostrovice, tvrdeći da on osobno ne bi dopustio grofu da uzme Knin da je taj grad bio na njegovoj granici. Predlagao je Republici da ona sama preuzme Knin kako bi se spriječilo veće zlo, naglašavajući da će Celjski, čim ovlada Hrvatskom, posegnuti za Dalmacijom. No, dvolična Republika, vođena strahom od zamjeranja moćnom grofu, dopustila je da Ulrik zagospodari većinom Hrvatske, ostavljajući kralja Tomaša bez stvarne potpore.

Čudo kod Beograda i smrt velikana

Dok su se plemići otimali za utvrde, sultan Mehmed II. je 1456. godine krenuo s golemom vojskom i mornaricom na Beograd. Despot Đurađ Branković bio je prisiljen pobjeći u Ugarsku, dok je sultan tražio predaju Srbije, Smedereva i Golupca. Sudbina Europe još je jednom visjela o niti. Ipak, dogodilo se „beogradsko čudo”. Junački Ivan Hunjad, uz potporu vatrenoga propovjednika Ivana Kapistrana i legata Carvajala, uspio je potući osmansku flotu na Dunavu i odbiti žestoke juriše na grad. Sultan je bio ranjen i prisiljen na sramotno povlačenje prema Sofiji. No, radost pobjede bila je kratka i gorka. U kolovozu 1456. umire Ivan Hunjad, a u listopadu Ivan Kapistran. Kršćanstvo je u istom ljetu izgubilo svoj najjači mač i svoj najutjecajniji glas. Smrt Ulrika Celjskoga, kojega je u studenome ubio Ladislav Hunjad, dodatno je gurnula regiju u kaos. Stari despot Đurađ Branković preminuo je na Badnjak iste godine, ostavljajući za sobom podijeljenu obitelj i oslabljenu državu. Njegov nasljednik Lazar brzo je sklopio ugovor s Osmanlijama, pristajući na težak harač, čime je Srbija postala osmanski satelit.

Križarski san i mletačka izdaja

Nakon beogradske pobjede, kralj Stjepan Tomaš osjetio je priliku za promjenu politike. Odlučio je raskinuti vazalstvo prema sultanu i pridružiti se kršćanskom svijetu u novoj križarskoj vojni. Papa Kalist III. oduševljeno je prihvatio kraljevu ponudu, šaljući mu križ i zastavu Apostolske Stolice. No, na terenu je situacija bila sumorna. Mletački tajnik Petar de Thomasiis javljao je iz Budima 1457. godine da u Bosni sultanovi majstori užurbano grade lađe na Savi i da je stigao subaša s 8000 ljudi kako bi čuvao radove i pripremao invaziju.

Tomaš je poslao biskupa hvarskoga Tomu i Nikolu Testu u Mletke i Rim, tražeći novac i oružje. Kardinal Carvajal posjetio je kralja u Doboru, gdje mu je Tomaš izložio osmanski plan: sultan Bosnu smatra „vratima kršćanstva” i traži četiri ključna grada koja su „stupovi kraljevstva”. Kralj je bio odlučan osloniti se na kršćanske saveznike, ali pomoć je bila tek simbolična. Papa je naredio da se novac prikupljen za križarski rat u Dalmaciji podijeli kralju Tomašu, Skenderbegu i ugarskom kralju, no Mlečani su taj novac zadržali, tvrdeći da im je potreban za vlastitu mornaricu. Odbili su kralju dati čak i strijelce, a molbe za sklonište primili su s hladnom suzdržanošću. U tom ozračju opće nesigurnosti, Dubrovčani su pokušavali spasiti što se spasiti dalo. Strahujući od osmanskoga vojvode Isabega Ishakovića u Vrhbosni, darivali su ga suknom i novcem, ali Porta je bila neumoljiva. Sultan je tražio harač, prijeteći napadom ako ga ne dobije. Dubrovčani su pisali ugarskom kralju Ladislavu, moleći ga da utječe na bosansku gospodu i hercega Stjepana na mir jer su bili svjesni da će ratni vrtlog prvo uništiti njihovu trgovinu. Naposljetku su morali pristati na godišnji harač od 1500 dukata, dokazujući da se „pobjedonosnom caru na kopnu i moru” nitko ne usuđuje otvoreno oduprijeti bez stvarne vojne pomoći Zapada.

Predvečerje pada

Razdoblje od 1452. do 1458. godine razotkriva sav jad tadašnje europske politike. Dok su se na horizontu palili carigradski požari, bosanski kralj Stjepan Tomaš pokušao je od svoje države učiniti bedem kršćanstva. No, bio je sputan mletačkom pohlepom, unutrašnjim sukobima u Ugarskoj i dvoličnošću vlastite vlastele. Smrt kralja Ladislava 1457. i izbor Matijaša Korvina 1458. donijeli su novu nadu, ali za Bosnu je već bilo prekasno. Pismo kralja Tomaša pisano „pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutisci” ostaje spomenik jednoj propuštenoj prilici. Kralj je bio spreman na rat, papa je slao zastave, ali su Mlečani brojili dukate, a susjedni velikaši otimali utvrde umirućih banova. Turski brodovi na Savi i subaše u Vrhbosni bili su jasni znakovi da se obruč steže. Malu nadu kršćanima dat će novi ugarsko-hrvatski kralj Matijaš, sin Ivana Hunjada koji je na to mjesto izabran 24. siječnja 1458. Događaji ovih godina svjedoče o tome kako je nejedinstvo kršćana, više od osmanske sablje, presudilo Bosanskom Kraljevstvu, ostavljajući ga usamljenim na vjetrometini povijesti dok se „vratima kršćanstva” neumoljivo približavao njihov krajnji pad.

Objava Sumrak balkanskih kraljevstava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Ljudi s kamena, ljudi od kamena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema knjizi oblačenja i zavjetovanja franjevačkih novaka sutješkoga samostanskog područja „Liber seu Protocollum cui inscribuntur Nomina Habitu religioso donatorum in Contu et Novitiatu Suttiskensi” (Knjiga ili registar u kojem se bilježe imena onih koji su obukli odjeću kušnje u samostanu i novicijatu Sutješkom), krsnim imenom Josip Barukčić obučen je u franjevački habit 24. srpnja 1824. godine. Nakon što se školovao u sutješkoj samostanskoj školi, u habit ga je obukao sutješki gvardijan fra Ivan Kljajić. Još stoji zabilježeno da je rođen 11. studenoga 1805. g. u župi Foča. No, neki poput dr. J. Jelenića navode da je fra Andrija rođen u selu Osredak, župa Kulaši, što nije točno jer je spomenuta župa uspostavljena kao samostalna kapelanija deset godina nakon fra Andrijine smrti, a kao župa tek 1885. godine. U istoj se knjizi navodi da je nakon višestrukoga pozitivnog izjašnjavanja sve samostanske braće, 24. srpnja 1825. fra Andrija Barukčić završio godinu novicijata i položio svečane zavjete u ruke provincijala fra Marka Ostojića.

Klerici Bosne Srebrene u Europi

Fra Andrija je kao klerik sutješkoga distrikta poslan na daljnji studij u Mađarsku. Studia humanitatis ili studia humaniora završava u Subotici, filozofiju u Egeru (1828. – 1829.) i Kremenici (1829. – 1839.) te teologiju u Hlohovecu (1830. – 1831.) i Vácu (1831. – 1834.). Inače, u prvoj polovici 19. stoljeća Franjevačka provincija Bosna Srebrena, prije svega zbog siromaštva ali i zbog životno teškoga stanja pod otomanskom vlasti, šalje svoje klerike na daljnje školovanje u Mađarsku. Zabilježeno je da ih je u ovom razdoblju bilo 156, od čega najveći broj iz samostana Fojnica, pa samostanâ Kraljeve Sutjeske i Kreševa. Za njihovo stipendiranje brinuo se bečki dvor preko zaklade cara Josipa II.

            Naime, sve dotad su klerici Bosne Srebrene bili raspršeni po cijeloj Europi, a najviše ih je studiralo u Italiji i Mađarskoj. Samo u Italiji bili su raspršeni na dvadesetak mjesta te je bilo teško obdržavati redovničku disciplinu. No, za Starješinstvo Bosne Srebrene veći je problem bio povratak svršenih studenata koji su nerijetko donosili druge običaje i teško se međusobno uklapali, što je opjevao fra Martin Nedić sljedećim stihovima:

Koi od nas u mladosti
Talijanski krušac jede,
On već siede do starosti
Talianom bit hotjede.
A koi je blagovao
Paprikaša magjarskoga,
Magjarštinom jest vonjao
Za života cieloga.

            Drugi je problem bio što su pojedini svršeni studenti rado ostajali u zemlji primateljici tako da se sama Provincija nije mogla osloniti na njih. Stoga se Starješinstvo okrenulo ideji formiranja jednoga ili dva odgojna zavoda izvan otomanske Bosne u kojima bi bili bosanski klerici a s njima i bosanski odgojitelji. Prvi korak na ovom putu bilo je objedinjavanje svih klerika na području Austro-Ugarske Monarhije. Dotad uvijek gostoprimljivi talijanski franjevci, koji su gledali da svoju subraću iz Bosne besplatno školuju, nisu mogli više primati bosanske klerike na studij jer su prodorom francuskoga vojskovođe Napoleona Bonapartea dobrim dijelom ostali bez svoje imovine te i sami oskudijevali u svemu.

            Vrijeme je to kada se u Europi, pored političkih preokreta, oblikuju moderne nacije. Nacionalne ideje zahvatile su i studente malih naroda kakav je hrvatski. Stoga ne čudi da se jedan dio bosanskih klerika, prvenstveno preko književnoga rada, uključio u ove procese, a tu svakako spada i fra Andrija Barukčić.

Fra Andrijina pjesnička ostavština

Kao student teologije u Vácu fra Andrija je napisao svoju prigodnicu u povodu imenovanja fra Rafe Barišića biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Ova elegija nazvana „Carmen elegiacum honoribus illustrissimi, ac Reverendissimi Domini Domini Raphaëlis Barishich…” (Vác, 1833.) (Elegijska pjesma u čast presvijetlom i preuzvišenom gospodinu, gospodinu Rafaelu Barišiću) potvrđuje njegovu pjesničku darovitost. Budući da je napisana dvije godine prije elegije fra Martina Nedića „Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835.” fra Andrija s pravom zauzima mjesto prvoga ilirca Bosne. Naime, ovu titulu sve donedavno je po defaultu nosio fra Martin Nedić jer ga je tako u svom autorskom djelu „Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810 – 1895” iz 1940. g. nazvao dr. fra Rastislav Drljić.

            Fra Andrija se kao klerik posebno zanimao za latinske klasike i stekao je vrsno znanje latinskoga jezika. Plod njegove ljubavi prema klasicima je i gore spomenuta elegija, kao i pjesma „Elegija u spomen ilirskom narodu” koje je 1833. g. tiskao u Vácu u Mađarskoj kao zasebnu knjigu. Ne treba smetnuti s uma da su tada knjige bile opsegom vrlo skromne, imale su tek nekoliko stranica i najčešće bile bez korica! Dio fra Andrijine poezije na latinskom jeziku, nažalost, nije sačuvan!

            Spjevao je fra Andrija i pjesmu „Srčano čestitovanje”, prigodnicu upućenu fra Blažu Pejiću u povodu njegova imendana, za koju će neki reći da se u sadržajnom i značenjskom smislu ne uklapa u ideju ilirizma.

            Fra Andrijino pisanje stihova na latinskom jeziku imalo je za cilj upoznati tadašnju europsku javnost s teškim stanjem njegova naroda i njegove subraće pod otomanskom vlašću. No, on u svojim pjesmama ne kuka o tom teškom stanju, nego se divi svima onima koji su ga predvodili, koji su ostali odani svojim korijenima; od fratara, državnih i crkvenih poglavara i dr.

            Po svršetku studija 1834. g. fra Andrija se vraća u Bosnu. Kratko je duhovni pomoćnik u Potočanima, selu župe Podvučjak (1836. – 1837.) odakle odlazi u Kraljevu Sutjesku gdje obavlja službu meštra novaka (1837.). No, zbog bolesti tuberkuloze premješten je u Tramošnicu gdje je i umro 16. travnja 1839. i gdje mu se u mjesnom groblju nalazi grob.

            O njegovoj smrti u Nekrologiju sutješkoga samostana stoji da je bio „Poëta insignis Latinus” (ugledni latinski pjesnik), a u tramošničkoj Matici umrlih (Liber Mortuorum): „Iuvenis hic arte poëtica multum excellebat” (ovaj se mladić jako isticao u pjesničkom umijeću).

            Prerana fra Andrijina smrt prekinula je njegov književni rad za koji se može tek pretpostaviti koliko bi bio plodonosan. Premda je iza sebe ostavio malo toga pisanoga, ipak će ga pratiti naslov prvog ilirca Bosne!

Objava Fra Andrija (Josip) Barukčić: Prvi ilirac Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.