Ovdje ćemo svratiti pogled na Zlatka Pricu (1916–2003), vrsnoga slikara, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, člana HAZU-a, koji je radio za franjevce u Sarajevu i na Plehanu. Likovni kritičar Ive Šimat Banov napisao je za njega da je umjetnik „snažne individualnosti i […] upornosti koja je izrasla u primjere kakvih je s obzirom na prošlost i sadašnjost malo u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti.” (I. Š. Banov, Prica, /monografija/, Zagreb 1996, str. 8).

Život i djelo

Zlatko Prica rođen je u Pečuhu 26. lipnja 1916. U ranom djetinjstvu preselio u Zagreb (1922), a potom u Samobor (1924). Godine 1937. upisao je Umjetničku akademiju u Zagrebu gdje je diplomirao 1940. Prvu je izložbu imao 1941. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Na početku rata 1941. interniran je u logor Danica kraj Koprivnice gdje je potajno napravio zbirku crteža o životu logoraša. Razlog zatvaranja bio je njegov prosvjed protiv odredbe vlasti da se u staju doktora Reisera (budućega Zlatkova tasta i oca slikara Nikole Reisera) u Mirnovcu zatvore uhićeni Židovi! Zauzimanjem „samog vrha zagrebačkog Kaptola” iste je godine pušten na slobodu – uvjetno s ograničenim kretanjem. Godine 1942. vjenčao se sa Zdenkom Reiser, sestrom slikara Nikole Reisera (1918–2010), s kojom je imao kćer Vesnu, umjetničku fotografkinju (1947–1996). Supruga Zdenka mu je preminula 1976, a kći Vesna 1996, te se te godine ženi Jasminom Jugo.

Nakon što je 1943. pristupio partizanskom pokretu, on je zajedno s Nikolom Reiserom i Edom Murtićem (1921–2005) organizirao kulturno-umjetničke djelatnosti u ratnim okolnostima. Godine 1944. u Topuskom je s E. Murtićem ilustrirao čuvenu poemu „Jama” Ivana Gorana Kovačića, koja je, po riječima književnika Božidara Petrača, „prosvjed protiv svih i svakog zločina”. U poratnom vremenu zbog neprihvaćanja diktata partijskih ideologa da slika u duhu socrealizma „za široke narodne mase”, nije mogao steći njihovu naklonost. Kratko je boravio u Parizu (1948), Indiji (1952) i Brazilu (1954), a potom odlazi u Samobor, gdje nastaje njegov „Samoborski ciklus” (1953–57). Tada se potvrđuje „kao nastavljač zagrebačkog luminizma u krugu V. Bukovca i atribuiranoga u Europi kroz Die bunte Schule von Agram” (I. Š. Banov, n. dj., str. 145). Potom su uslijedili ciklusi „Plodovi zemlje” (1957–69), „Anatomija prirode” (1969–71), „Tarski ciklus” (1971–92), i „Opatijski kišobrani” (1992–2003). Godine 2002. u Samoboru je otvorena Galerija Prica u kojoj su djela što ih je umjetnik darovao gradu Samoboru, te umjetničke fotografije njegove kćeri Vesne. Za svoj je umjetnički rad nagrađen najvišim priznanjima, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

U sakralnim prostorima

Prvo sakralno djelo Zlatka Price, koliko mi je poznato, vezano je za baroknu kapelu sv. Roka u Galgovu kod Samobora. Ta je kapela podignuta u 18., a obnovljena u 19. stoljeću. Na glavnom oltaru sačuvani su kipovi sv. Petra i sv. Pavla iz 18. stoljeća, a 1934. Zlatko Prica, tada je imao tek osamnaest godina, izradio je oltarnu zidnu sliku sv. Roka. Kapela je zaštićena kao spomenik kulture visoke kategorije.

Prica je 1989/90. radio za bosanske franjevce u Sarajevu i na Plehanu kod Dervente. U crkvi sv. Marka na Plehanu izradio je mozaik Izgon iz hrama (250 x 200 cm) te vitraj Ananija, nisi slagao ljudima nego Bogu (230 x 120 cm). Nažalost, oba su djela uništena kada su srpske vojne postrojbe minirale crkvu i samostan 1992. godine. U kapeli sv. Pavla, pri Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, radio je Put križa u mozaiku, koji je postavljen 1990. U tom je prostoru već bilo nekoliko umjetničkih djela: veliki brončani Križ kipara Šime Vulasa (1976), te njegov monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Interijer kapele uredio je arhitekt Zlatko Ugljen (1984). Sav je u znaku bijele boje i ostavlja impresivan dojam: „Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije […] ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne spiritualnosti…” (Ivan Lovrenović, Motrišta, Mostar, 63/2012).

U tom i takvom umjetničkom okružju postavljen je Put križa Zlatka Price. Ideja da se Z. Prici ponudi izrada ovoga djela potekla je od Vjeke Bože Jarka. To je naša zajednica na Teologiji i usvojila. S umjetnikom je u Zagrebu taj posao dogovorio potpisnik ovih redaka koji je, k tomu, zajedno s fra Ivanom Marićem, dovezao i materijal iz Venecije (muransko staklo) u njegov atelje u Zagrebu (1989), nakon što je on prethodno odredio količinu različitih boja mozaičkih pločica, među kojim su i one sa zlatnim i srebrnim listićima. Put križa je dogotovljen u prvoj polovici 1990. u ateljeu u Zagrebu. Umjetnik ga je postavio u frizu na dva bočna zida (790 x 80; 780 x 80 cm). Poslije su uokvirene mramornim trakama širine 10 cm. Uzdužni rubni dijelovi friza su tamne boje, dok se srednjim dijelom pružaju zlatna i srebrna traka širine nešto veće od polovice uzdužne plohe. Na takvoj pozadini Prica je u nizu predstavio sva događanja Isusova križnoga puta, a pojedine se scene neposredno navezuju jedna na drugu. Intenzitet i bogatstvo boja, karakteristični za Pricino slikarstvo, nisu izostali ni u ovom djelu golgotske drame. Likovi su koloristički naglašeni i oni se na opisanoj pozadini doimaju poput gotičkih iluminacija koje snažno dočaravaju svu dramatiku zbivanja. Autor je ostao dosljedan svome slikarskom opredjeljenju u kojem je raznolikost i snaga boje nenadomjestiva. Po nacrtu Zlatka Ugljena za svaku je postaju izrađen po jedan bijeli metalni križ (10 x 10 cm). (Usp. M. Karamatić, „Slikari upisani u memoriju Bosne Srebrene. U povodu smrti Ivana Lovrenčića, Slavka Šohaja, Zlatka Price i Ljube Ivančića)”, Bilten FT, 1-2/2003, str. 7-17, ref. 12-15).

Za kapelu su naručena i dva brončana reljefa, Gospa i Sv. Pavao, od Marije Ujević (1933–2023), kiparice iz Zagreba. Reljefi svojim dimenzijama (200 x 40 cm) korespondiraju uspravnim reljefnim gredama Vulasova djela. Oni su odljeveni u Zagrebu 1991. godine, ali su zbog rata u Sarajevo prevezeni povratkom Teologije iz samoborskoga izbjeglištva 1997. godine.

Zgradu Franjevačke teologije, pa tako i kapelu sv. Pavla, srpska vojska je zaposjela 8. lipnja 1992, a nas koji smo se tu našli prisilila na odlazak. Svojim odlaskom 1995. vojska je ostavila zgradu posve devastiranu i opljačkanu: odnesena je cijela knjižnica (oko 50 000 knjiga), nekoliko stotina umjetničkih djela, sav namještaj i sve što je prenosivo! Također je i sama zgrada bila teško oštećena. Nasreću, Vulasov reljef i Put križa Zlatka Price ostali su sačuvani. Odnesen je Vulasov brončani Križ, koji je nakon rata vraćen. Također je vraćena i knjižnica, ali ne i kolekcija najstarijih knjiga.

Objava Slikar Zlatko Prica u Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Migracije su tijekom povijesti oblikovale društva, ali i njihove zvučne pejzaže. Kada ljudi napuštaju svoje domove bilo zbog ekonomskih razloga, ratova ili potrage za boljim životom, sa sobom nose i vlastitu glazbenu tradiciju. U novim sredinama ta se tradicija susreće s drugim stilovima, instrumentima i estetikama, stvarajući nove, hibridne oblike izražavanja. Tako glazba migracija postaje svjedočanstvo kretanja, ali i proces prilagodbe, integracije i očuvanja identiteta.

U europskoj klasičnoj glazbi brojni su skladatelji obilježeni iskustvom migracije. Njihova djela često odražavaju osjećaj nostalgije, gubitka, ali i kreativne obnove. Kompozitori koji su bili prisiljeni napustiti svoje zemlje u turbulentnim povijesnim razdobljima unosili su u svoje skladbe elemente različitih kultura, stvarajući jedinstvene glazbene jezike. U njihovim se djelima može prepoznati napetost između staroga i novog, poznatog i nepoznatog. Glazba migracija nije vezana uz jednu školu ili stil, nego uz iskustvo kretanja, izgnanstva i susreta kultura, pa su je stvarali vrlo različiti skladatelji: od klasičnih autora do suvremenih multimedijskih umjetnika. U kontekstu europske klasične glazbe, posebno su važni skladatelji koji su bili prisiljeni emigrirati tijekom političkih previranja 20. stoljeća. Igor Stravinski napustio je Rusiju nakon revolucije, a njegovo stvaralaštvo razvijalo se pod utjecajem Francuske i SAD-a, gdje je poslije i živio. Arnold Schönberg, kao Židov, emigrirao je u SAD bježeći od nacizma: u njegovim djelima osjeća se napetost između europske tradicije i novog američkog konteksta. Sličnu sudbinu dijelio je i Béla Bartók, koji je napustio Mađarsku i u emigraciji nastavio istraživati i integrirati narodne glazbene elemente različitih kultura. Iskustvo egzila snažno je obilježilo i Kurt Weill, koji je nakon bijega iz nacističke Njemačke u SAD spojio europski kabare s američkom popularnom glazbom. Njegova djela često tematiziraju društvene promjene i osjećaj nepripadanja. U suvremenom kontekstu važan je i Heiner Goebbels, čiji projekti često uključuju dokumentarne elemente i glasove migranata, brišući granice između glazbe, kazališta i politike.

U novijoj i suvremenoj glazbi, tema migracija još je izravnije prisutna. Tan Dun kombinira kinesku tradiciju sa zapadnjačkim orkestralnim jezikom, stvarajući zvuk koji odražava kulturnu tranziciju. Osvaldo Golijov u svojim djelima spaja latinoameričke, židovske i klasične utjecaje, često inspirirane temama dijaspore i identiteta. Unsuk Chin, koja djeluje u Europi, također istražuje susret istočnih i zapadnih glazbenih tradicija. Posebno se ističe Steve Reich, čije djelo Different Trains tematizira putovanja vlakovima i implicitno povezuje vlastito djetinjstvo s tragedijom Holokausta. U tom djelu zvuk postaje nositelj sjećanja na prisilne migracije i deportacije.

Važno je istaknuti i suvremene skladatelje i umjetnike koji svjesno istražuju temu migracija i izvan glazbenoga konteksta. Njihova djela često uključuju elemente različitih glazbenih i umjetničkih tradicija, ali i dokumentarne ili narativne komponente koje prenose osobne priče migranata. Takva glazba nije samo estetski doživljaj nego i društveni komentar: ona potiče slušatelja na razmišljanje o identitetu, granicama i humanosti.

Iz svega vidimo kako glazba migracija nije ograničena samo na „velika imena”. Ona se kontinuirano stvara i danas, kroz rad brojnih umjetnika koji dolaze iz migrantskih zajednica i kroz vlastita iskustva oblikuju nove zvukove. Upravo ta raznolikost čini glazbu migracija jednim od najživljih i najrelevantnijih područja suvremene umjetnosti.

Osim u klasičnoj tradiciji, glazba migracija snažno je prisutna i u popularnoj i tradicijskoj glazbi. Primjeri se mogu pronaći u žanrovima koji su nastali susretom različitih kultura. Od jazza i bluesa do suvremenih svjetskih fuzija. Migranti i njihove zajednice često koriste glazbu kao način očuvanja kulturnoga nasljeđa, ali i kao sredstvo izražavanja iskustava marginalizacije, diskriminacije ili borbe za prihvaćanje.

Glazba migracija, stoga, nije samo umjetnički fenomen nego i važan kulturni i društveni dokument. Ona bilježi kretanja ljudi kroz vrijeme i prostor, ali i njihovu sposobnost da u novim okolnostima stvaraju nešto novo i vrijedno. U svijetu koji se često suočava s podjelama, upravo nas takva glazba podsjeća na ono što nas povezuje: našu zajedničku potrebu za izražavanjem, razumijevanjem i pripadanjem.

Objava Glazba migracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Knjiga čežnje

Kako su kritičari primijetili, Knjiga čežnje djelo je pjesnika u godinama, odnosno pjesnika čiji život sve više postaje vraćanje na proživljeno i vrednovanje istoga. Tako zbirku odlikuje raspoloženje zasićenosti i cinizma. Stvarnost koju Cohen doživljava složena je, u sebi kontradiktorna, no ipak jasna i postojana. U svom izričaju Cohen je direktan i ne boji se sablazni ili vulgarnosti. To objašnjava i mješovitu strukturu zbirke koja sadrži 167 različitih tekstova koji uključuju pjesme u vezanom stihu, pjesme u slobodnom stihu, kao i niz proznih fragmenata. Tekstovi su popraćeni najrazličitijim crtežima i karikaturama eksplicitnoga i opscenog sadržaja. Ukratko, radi se o nestabilnoj lirskoj smjesi u kojoj usprkos kaotičnosti strukture otkrivamo biserje vrhunske poezije. Kvalitetu spomenutih biserja potvrđuje činjenica što je značajan dio zbirke uglazbljen na čak pet njegovih albuma. Knjiga čežnje stoga nije tek fusnota u Cohenovu stvaralaštvu, nego predstavlja svojevrsno sazrijevanje njegova promišljanja.

Cohen je pjesnik napetih i neugodnih zamršenosti. Njegove ljubavne pjesme poput Alexandra Leaving ili A Thousand Kisses Deep tematiziraju ljubavni odnos obilježen nejasnim i nedorečenim nagnućima koji su unutar sebe kontradiktorni. Promišljajući o životu i apsolutnom kao što čini u pjesmama The Faith i Never mind, Cohen otkriva ideale kojima stremi, ali i sumnje koje ga sputavaju prema njima. Cohen svojim stihovima utjelovljuje sve nedoumice i tjeskobe (post)moderne pokazujući dezorijentiranost suvremenoga čovjeka koji je ostao bez tla pod nogama i neba prema kojem može svoj pogled uprijeti.

Činilo se boljim putom

U velikoj većini tekstova ove zbirke prepoznajemo pjesnika koji je pun sebe, koji u svojoj bahatosti divinizira banalna i opscena promišljanja. Međutim, između tih i takvih tekstova trepere trezveni zapisi koji jednostavno, ali precizno i prodorno opisuje krizu našega vremena, naših vrijednosti i naših uvjerenja. Iz ove zbirke volio bih izdvojiti pjesmu It Seemed a Better Way:

Činilo se kao bolji put

Činilo se kao bolji put

Kad tek sam mu čuo glas

No sad je zbilja prekasno

Da okrene se i drugi obraz

Zvučalo je kao istina

I činilo se kao bolji put

Morao bi biti sirovina

Da izabereš krotak puk

Ali pitam se što ono bi

I što li je značilo, jer isprva

se naizgled ticao ljubavi

Da bi se zatim smrti dotakao

Al bolje da jezik primirim

I naučim gdje mi se djenuti

Kupu krvi da podignem

I probam za milost moliti[1]

Ovu pjesmu možemo promatrati kao poetiku Cohenove kasne, ali i najzrelije faze. Kako napomenusmo, ovdje prepoznajemo starijega pjesnika koji se zasitio za života i koji se više ne može zadovoljiti istrošenim obrascima promišljanja. Kako će Cohen pjevati na albumu You Want it Darker, suvremenom čovjeku valja proći kroz bol koja je življa i stvarnija od svakoga nas; kroz bol toliko jaku da je uništila svaki naš metanarativ i poništila svaku vjeru. Svatko je od nas svjedok kako je suvremeni čovjek rezultat složenih procesa rastakanja tijekom kojega je izgubio svaku sigurnost. Ostavljen sam sebi, on ipak mora ići dalje, svjestan da postoji ipak nešto čemu teži i prema čemu mora ići. Ova pjesma postaje tim još zanimljivija. Doista, Cohen može jedino zbunjeno promatrati naslijeđe iz kojega je potekao, no ne može ga odbaciti. Ono je nejasno, zbunjujuće, naizgled sasvim neprimjenjivo na naše okolnosti, međutim Cohen ne nalazi drugoga izlaska. Doista, valja bježati od zdravo za gotovo shvaćenih načina promišljanja, no ne može se izmaći od otajstava o kojima su ta promišljanja pokušala govoriti. Uistinu, suvremeni čovjek ne može pobjeći od svih „kupa krvi” koje mora ispiti želi li otkriti put vlastitoga otkupljenja i ostvarenja.

Doista, Cohenova zbirka je i nakon dvadeset godina i dalje svježa. Dapače, kao da je pretpostavila duhovni i moralni kaos koji će u naše doba uslijediti. Ako čitatelj ne bude u mogućnosti doći do zbirke, svakako će ono najvrjednije iz zbirke moći čuti na albumima Ten New Songs, Dear Heather, Popular Problems, You Want It Darker i Thanks for the Dance. Zbirka Knjiga čežnje proizlazi iz raspoloženja (post)moderne koje je obilježeno osmišljavanjem svijeta kojega je obuzeo besmisao i besciljnost. Usprkos zasićenosti i okorjelosti, Cohen i dalje uočava otajstva od kojih je čovjek otuđen te mu ih iznova otkriva na svjež i provokativan način, ostavljajući iza sebe iznimnu liriku čije nam istinsko vrednovanje tek predstoji.

[1]Leonard Cohen, Knjiga čežnje, V.B.Z., Biblioteka Posebna izdanja, Zagreb, 2007., str. 196., s engleskoga preveo: Damir Šodan (Original pročitati u: Leonard Cohen, Book of Longing, Penguin Books, London, 2007., str. 190.)

Objava O Cohenovoj “Knjizi čežnje” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stjepan Tomašević nasljeđuje oca Stjepana Tomaša u trenutku kada je srednjovjekovna Bosna „opkoljena sa svih strana”. Njegov legitimitet, iako osporavan po majci Vojači, biva brzo potvrđen političkom mudrošću i diplomatskom okretnošću koju je mladi kralj pokazao odmah po preuzimanju vlasti.

Pomirenje s obitelji Kosača

Jedan od najkritičnijih elemenata stabilnosti bosanske države bio je odnos s moćnim hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Sukob između kralja Tomaša i hercega Stjepana godinama je slabio državu, a dolazak mladoga kralja na vlast mogao je taj sukob dodatno rasplamsati, s obzirom na to da je Stjepan bio sin Tomaševe prve žene, a ne hercegove kćeri, kraljice Katarine.

Međutim, Stjepan Tomašević povlači potez vrhunskoga državnika. On shvaća da Bosna u ratu s Mehmedom II. Osvajačem ne može preživjeti unutarnji razdor. Umjesto da marginalizira maćehu Katarinu, on je javno i službeno prihvaća kao „svoju majku”. Ovaj čin nije bio samo simboličan. Iz pisma hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. prosinca 1461. godine saznajemo o dubokoj transformaciji njihovih odnosa. Herceg Stjepan Vukčić Kosača, vidjevši ljubav i poštovanje koje kralj pokazuje prema njegovoj kćeri, odlučuje pružiti punu podršku novom vladaru.

Ovo pomirenje bilo je ključno jer je herceg Stjepan kontrolirao južne dijelove kraljevstva (Humska zemlja). Njegovo slanje sina Vlatka na krunidbu u Jajce bio je jasan znak jedinstva plemstva. Time je eliminirana opasnost da herceg traži prijestolje za svoga unuka Sigismunda, što bi zasigurno dovelo do građanskoga rata i trenutnoga pada države pod osmansku vlast.

Naslijeđeni ratovi i trgovački interesi

Osim unutrašnjih pitanja, Stjepan Tomašević je odmah po stupanju na prijestolje morao rješavati i vanjskopolitičke dugove svoga oca. Rat s hrvatskim banom Pavlom Špirančićem zbog „Talovčeve baštine” bio je teret koji je prijetio zapadnim granicama. U tom kontekstu, odnos s Mletačkom Republikom bio je od vitalnoga značaja.

Mlečani su, kao pragmatični trgovci i moćna pomorska sila, vrebali na svaki dio jadranskoga zaleđa. Kralj Stjepan Tomašević im se obraća molbom za prijateljstvo i podršku, što Venecija prihvaća u kolovozu 1461. godine, izražavajući sućut zbog smrti staroga kralja i čestitajući novom. Za kralja Stjepana Tomaševića je ovo bilo važno ne samo zbog vojnoga saveza već i zbog kontrole opskrbnih putova. Bosna je trebala oružje, sol i druge potrepštine koje su dolazile preko mletačkih posjeda u Dalmaciji.

Apel papi Piju II.

Najpotresniji i povijesno najvrjedniji dio Tomaševićeve vladavine je njegova prepiska s papom Pijom II. Kroz usta svojih poslanika, „dva ugledna starca”, kralj šalje poruku koja nadilazi granice Bosne. On ne traži samo vojnu pomoć nego nudi geopolitičku analizu koja se pokazala proročanskom.

1. Analiza osmanske prijetnje: Kralj precizno definira namjere Mehmeda II. On zna da se sultan priprema za pohod sljedećega ljeta. Njegova rečenica: „Tolikoj sili ja sam ne mogu odoljeti”, priznanje je realnosti, a ne slabosti.

2. Socijalna dimenzija rata: Kralj Stjepan Tomašević upozorava na osmansko „laskanje seljacima”. Ovo je ključni uvid u unutrašnje stanje srednjovjekovne Bosne. Osmansko Carstvo je koristilo obećanja o ukidanju nekih feudalnih obveza kako bi pridobilo niže slojeve stanovništva. Kralj prepoznaje da su seljaci „priprosti” i da ne vide dugoročnu varku, ali istovremeno priznaje da bez lojalnosti puka, ni vlastela u svojim tvrđavama ne može dugo opstati. Ovo ukazuje na to da je srednjovjekovna Bosna bila duboko podijeljeno društvo, gdje je klasni i vjerski animozitet (pitanje heretika) bio jednako opasan kao i osmanske sablje.

3. Domino efekt: Kralj koristi argument „predziđa kršćanstva” (Antemurale Christianitatis) prije nego što je taj termin postao služben. On upozorava papu da nakon Bosne na red dolaze Ugarska, Dalmacija, Istra i konačno Italija i Rim. „I o Rimu često misli, i srce ga onamo vuče”, kaže on za sultana, pogađajući točno u središte strahova tadašnjega papinstva.

4. Vjerska legitimacija: Stjepan Tomašević se jasno distancira od „manihejske” prošlosti Bosne. On naglašava da je „kao dijete kršten” i da je „učio latinsku knjigu”. To je bila ključna poruka Vatikanu – on više nije vladar „sumnjive” vjere kao njegovi preci, već punopravni katolički monarh koji zaslužuje zaštitu Crkve.

Papin odgovor bio je oprezan, ali naklonjen. Pije II. je razumio opasnost, ali se suočavao s problemom ugarskoga kralja Matijaša Korvina. Ugarska je smatrala Bosnu svojim vazalom i smatrala je da pravo krunidbe bosanskih kraljeva pripada ugarskoj kruni sv. Stjepana. Tomaševićeva krunidba papinskom krunom bila je stoga čin vrhunskoga političkog rizika. On je time želio postići puni suverenitet, neovisan o ugarskim pretenzijama, ali je istovremeno riskirao gnjev kralja Matijaša. Papa je savjetovao kralju da se izmiri s Matijašem jer je kršćanska sloga bila jedini način zaustavljanja Osmanlija. U konačnici, kruna je poslana, što je bio presedan u povijesti Bosne – Stjepan Tomašević postao je prvi bosanski kralj kojega je papa službeno priznao i okrunio preko svoga legata.

Krunidba u Jajcu

Svečana krunidba u Jajcu potkraj 1461. godine bila je vjerojatno najsjajniji događaj u povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Jajce, kao stolno mjesto, bilo je ispunjeno plemstvom, stranim izaslanicima i narodom. Prisutnost ninskoga biskupa Bože i papinskih poslanika davala je događaju auru europske važnosti. Tom prigodom kralj proglašava sv. Grgura čudotvorca zaštitnikom kraljevstva. Poseban značaj ima i podatak o relikvijama sv. Luke evanđelista, koje su se nalazile u Jajcu. Kralj je time želio Jajce učiniti ne samo političkim već i duhovnim središtem, hodočasničkim mjestom koje bi učvrstilo katoličku vjeru i privuklo kršćane iz drugih krajeva. Taj vjerski legitimitet bio je kralju potreban kako bi potisnuo Crkvu bosansku, koja je u tim trenucima već bila u opadanju, ali je njezin utjecaj i dalje bio prisutan među vlastelom.

Dubrovačka povelja iz studenoga 1461. godine svjedoči o kraljevoj želji da održi ekonomsku stabilnost. Dubrovnik je bio prozor Bosne u svijet. Potvrđujući im sve „zakone i slobošćine”, kralj Stjepan Tomašević osigurava nastavak trgovine i redoviti prihod od „srpskog dohotka” (2000 perpera) i drugih davanja. Popis svjedoka na ovoj povelji je impresivan: vojvoda Petar Pavlović, vojvoda Tvrtko Kovačević, vojvoda Pavao Klešić te knezovi iz obitelji Kosača. Ovo je „koalicija spasa” – popis najmoćnijih ljudi Bosne koji su u tom trenutku stajali iza kralja. Kralj se pred njima zaklinje na evanđelju, potvrđujući da će vladati u skladu s tradicijom i dogovorom s vlastelom.

Povelja stricu Radivoju: učvršćivanje obrambenih linija

Povelja izdana knezu Radivoju, kraljevu stricu, 18. rujna 1461., daje nam uvid u stratešku geografiju obrane. Radivoj dobiva gradove Komotin, Bočac, Tešanj i Gračac. Ovi gradovi nisu bili samo posjedi; oni su bili ključne točke u dolinama Vrbasa i Usore. Darujući ove posjede svom stricu, kralj mu povjerava obranu sjevernih i sjeverozapadnih granica države.

Dokument povelje je također važan jer spominje i Radivojevu ženu Katarinu, osiguravajući njezina prava u slučaju njegove smrti. To pokazuje da je kralj nastojao stvoriti pravnu sigurnost unutar vlastite obitelji, sprječavajući buduće sukobe oko naslijeđa.

Jedan od najtežih tereta s kojima se Stjepan Tomašević nosio bio je opstanak pripadnika Crkve bosanske i „maniheja”. Njegov otac Tomaš počeo je s progonima pod pritiskom Vatikana, što je stvorilo duboko nezadovoljstvo među dijelom vlastele i naroda.

Kralj Stjepan Tomašević u svom pismu papi objašnjava zašto njegov otac nije ranije prihvatio krunu i biskupe – bojao se „mržnje Osmanlija” i reakcije domaćih „heretika”. Mladi kralj, međutim, odlučuje igrati na sve ili ništa. On se u potpunosti okreće katolicizmu, nadajući se da će snaga papinskog autoriteta i obećana pomoć križara nadoknaditi gubitak potpore onih koji su i dalje bili vjerni bosanskoj krstjanskoj tradiciji. Ova odluka, iako hrabra, bila je dvosjekli mač koji je Mehmedu II. olakšao posao jer je dio stanovništva počeo na Osmanlije gledati kao na manje zlo u usporedbi s nasilnim pokrštavanjem.

Objava Posljednji čuvar bosanske krune pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pridonijela je trasiranju puta modernom slikarstvu u BiH zajedno sa slikaricama Adelom Behr Vukić (1888–1966), Lujzom Kuzmić Mijić (1889–1959), Micom Todorović (1900–1981) i kiparicom Ivom Despić-Simonović (1891–1961) s kojima čini ženski likovni peterolist.

Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnoga ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci” i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića 1953. godine.

Slikarski i pedagoški rad u Sarajevu

Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001.) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije.” Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. i na njoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.

Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkoga vijeka (1960–1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.

Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).

U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih pogodila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana poslije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista” (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj” koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun” u Dubravama „Posljednju večeru” (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće” (ulje na platnu) i „Posljednju večeru” (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac” i „Skidanje s križa” (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.

Umjetnost portreta

Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali pozivu na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost, nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju” lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom prilikom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam „doraditi”. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovoga zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta […] čovjek u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.

U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svoga povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.

Zadnju svoju izložbu pastelā priredila je 2001. u Sarajevu, u istoj galeriji kao i 1991, gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.

Dobitnica je niza nagrada, među kojima su Plaketa sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Nagrada Republičke zajednice za kulturu BiH, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada ULUBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Nagrada za slikarstvo „Collegium Artisticum”, Nagrada „Oslobođenja”, Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru za doprinos razvoju Sveučilišta i dr.

U ovoj se zemlji mnogo toga prekriva „zaboravom”. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila duboke tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada jedva da ima ikoga koji bi se sjetio nje i njezina djela!

Rekli su o Nadi Pivac

Đuro Seder, ak. slikar:

„Nada […] sliku prvenstveno gradi. Ona zna što je to tektonika slike. I onda kada se koristi mrljom i neredom poteza, uvijek je to u funkciji arhitekture cjeline. Nada Pivac je od onih umjetnika koji sebi ne opraštaju. Zato i ne proizvodi preobilno. Kritična prema sebi, zahtijeva od slike maksimum i zadovoljna je tek onda kad je slika dorečena do kraja. Nada je slikarski temperament koji se ne razbacuje emocijama. Ona je kreator koji svoj doživljaj sapinje uzdama oblika, da bi moć slike buknula većom snagom. Nada je prije svega jedan kultivirani slikar, jedan rafinirani slikar, jedan otmjeni slikar.”

(Nada Pivac, Pasteli 1983–1995, Katalog izložbe, Galerija „Miroslav Kraljević”, Zagreb 1995).

Fra Vendelin Karačić, voditelj Galerije u Širokom Brijegu:

„Njezine su slike lišene negatorskih poriva, zrače otvorenošću prema sve-bitku i ujedno očituju individualnu dostatnost kadrom zahvaćena mikrokozmosa. Nada Pivac tvorbom slike niti koga zbunjuje niti što rastače. Slojem pojavnosti pruža uvjerljivost i utemeljenost svoga likovnog izraza na unutarnjoj zakonitosti svijeta. Ona slikanjem gradi svijet, utvrđuje dobar odnos prema postojećoj i mogućoj zbilji, te proviruje i s onu stranu pojavnosti.” („I s onu stranu pojavnosti”, predgovor za izložbu pastela Nade Pivac, održane tijekom rujna i listopada 1996. u Galeriji Muzeja Široki Brijeg).

Azra Begić, povjesničarka umjetnosti:

„Vidjelo se da dobro poznaje i svoje moći i svoje granice te da maestralno vlada slikarskim umijećem: s jedne strane, mrljom i gipkom, razigranom arabeskom, koja ima svoj samostalni život, a s druge, manje ili više geometrijski strukturiranom površinom, čiji su obrisi i oblici katkad pojednostavljeni, a katkad opet veoma složeni, a čak i s naglašenom trećom dimenzijom. […] Tijekom svoga umjetničkog djelovanja slikala je ona i figuralne kompozicije na biblijske teme, no premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira.” (Azra Begić, „Slikarski opus Nade Pivac. Dva smjera istog puta”, Stećak, 77, svibanj 2000, str. 16-17).

Gradimir Gojer, teatrolog:

„Prosto je nevjerovatno da ova velika slikarka našega Sarajeva, jedna od utemeljitelja slikarske pedagogije na sarajevskoj Likovnoj akademiji i voditelj prve slikarske generacije na širokobriješkoj likovnoj univerzi Mostarskog sveučilišta nema snažniju podršku struke.” (Riječ na otvorenju izložbe Nade Pivac, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, Oslobođenje, 9. 10. 2001).

Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti:

„Ime Nade Pivac, u našoj umjetnosti, već je niz decenija sinonim za slikarstvo u tehnici pastela. Za nju slikati znači misliti sa pastelnom kredom u ruci. Odmjerenost u intelektualnom i emotivnom poimanju slike i slikarstva uz vlastitu senzibilnost i imaginaciju povećavaju utisak o njenoj izuzetnoj strogosti i prema samoj sebi i prema vlastitom djelu. Pojam improvizacije njoj je nepoznat. Ravnoteža njenih slika ravnoteža je i njene ličnosti.” („Susret dva zanosa: gledanja i stvaranja”, Revija slobodne misli, god. VIII, br. 35, januar – mart 2002, str. 71–72).

Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti:

„Nada Pivac je pokretač nastajanja dviju likovnih akademija, u Sarajevu i Širokom Brijegu, gdje su uz njenu ljudsku i profesionalnu pomoć stasale brojne generacije likovnih umjetnika, a među njima i nekolicina najvećih. Bila je veliki crtač i majstor pastela koje je koristila za svoj slikarski izraz, ostvarivši putem njih značajne likovne vrijednosti, koje su postale obilježjem slikarstva druge polovice XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini.” (In memoriam, Galerija sv. Ante, Sarajevo–Bistrik, 10. 11. 2008).

Fra Stjepan Pavić, utemeljitelj Galerije Šimun u Dubravama:

„Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo.” („Put u plavo nebo”, Vijenac, god. XVI, br. 367, Zagreb, 27. 3. 2008, str. 15).

Ljiljana Perduv-Misirlić, likovna kritičarka:

„Nešto kompleksniji su portreti rađeni osamdesetih do sredine devedesetih, tehnikom suhog pastela. Najupečatljiviji su portreti Andrije Zirduma (1982), Slavka Marojevića (1988), Marka Karamatića (1990), Nenada Ugljena (1990), gdje lice čudno deformira, kao da iz dubine bića izvlači skrivene riznice stanja duha i materije, koje idu u korist likovnosti i ekspresije, a na štetu ‘ljepote’ portretiranog. Lica kriju bezbroj vidljivih i skrivenih tragova svjetla i tame, izbalansiranih ploha i linija.” („Umjetnost kontinuiteta”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 5).

Anto Kajinić, ak. slikar:

„Nije riječ o umjetnici koja je to htjela biti. Ona je morala biti slikarica kako bi mogla disati i mentalno funkcionirati. Slijedila je samo svoj životni imperativ i pazila, koliko je mogla, da ne ide ‘malena ispod tirkiznih neobuhvata’. Ta stvarateljska usudnost joj je, u obilju, podarila i smisao trajanja, jer je uspjela djelima materijalizirati osjećenu, dokučenu i darovanu slobodu stvaranja svjetova mikrokozmosa po inicijalnoj i neobujmljivoj svekolikoj snazi svakog Početka. Tako je ova neobična i rijetka umjetnica realizirala i žuđenu sakralnost u svemu što je činila umjetnošću i oko umjetnosti.” („Slikarski runolist”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 9).

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Slikarica Nada Pivac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osvojena Srbija povjerena je Mehmed-begu Minetoviću kao „gospodaru” Srbije, što je odmah stvorilo novi geopolitički pritisak na susjedne države. Dubrovnik, vječiti majstor političkoga preživljavanja, reagirao je s oprezom i strahom. Vijeće Umoljenih odlučuje 10. rujna 1459. poslati darove Minetoviću, svjesno da se Turcima pobjednicima mora laskati kako bi se izbjegla osveta koja je već snašla hercega Stjepana Vukčića Kosaču.

Sudbina hercega Stjepana u ovom je razdoblju bila posebno teška. Njegova zemlja bila je poharana, a narod je u panici bježao prema moru. Dubrovčani su, unatoč žaljenju zbog pljačke hercegove zemlje, ostali hladni na njegove molbe za vojnom pomoći. Bojeći se za vlastitu sigurnost, postavili su straže po Konavlima i Stonu, a hercegu su dopustili tek humanitarni ustupak: prihvat nekih uglednijih izbjeglica u sam grad, dok su kmetovi sa stokom morali ostati u okolici. Ovaj čin zorno prikazuje kako je u trenucima krize solidarnost među kršćanskim silama često bila podređena golom instinktu za samoodržanjem.

Kralj Stjepan Tomaš pod povećalom Rima

Jedan od najkritičnijih aspekata vladavine Stjepana Tomaša bio je njegov odnos s papinskom kurijom. Kralj je bio optuživan ne samo za pad Smedereva već i za suradnju s Osmanlijama u napadima na hercegovu zemlju. Papa Pio II., zabrinut tim glasovima, 18. siječnja 1460. piše hvarskom biskupu Tomi, nalažući mu strogu istragu. Optužbe su bile teške: tvrdilo se da je kralj prekršio mir s hercegom, pristao uz Osmanlije i doveo ih u hercegovu zemlju, nanoseći joj golemo zlo.

Kralj se našao u defenzivi, morajući dokazivati svoju nevinost biskupu Tomi, koji je očito bio oprezan istražitelj. Tek su naknadna poslanstva u Rim uspjela uvjeriti papu da je Smederevo palo „od nevolje, a ne hotimice”. Tomaš je, kako bi zacementirao svoj status „vjernog katolika”, počeo energično progoniti patarene (pripadnike Crkve bosanske), što je u to vrijeme bio jedini siguran način za stjecanje povjerenja Zapada. Papa se naposljetku uvjerio u kraljevu nedužnost, obećavši imenovanje biskupa za Bosnu i slanje poslanika koji će se vlastitim očima uvjeriti u kraljeva kršćanska djela.

Dok je kralj Tomaš pokušavao osigurati duhovnu i materijalnu potporu Rima, naišao je na neočekivanu prepreku u mladom i ambicioznom ugarskom kralju Matijašu Korvinu. Matijaš nije blagonaklono gledao na bosanske težnje za krunom i osnivanjem novih biskupija. Iz ugarske perspektive, Bosna je bila vazalna država, a svako jačanje bosanskoga kraljevskog autoriteta izravno je krnjilo ugarska prava.

Matijaš je izrazio negodovanje papi, tvrdeći da bi davanje krune bosanskom kralju povrijedilo njegove interese. Papa mu je, u pismu od 7. lipnja 1460. godine, odgovorio smirujućim tonovima, ističući da kurija nije „nevješta u dijeljenju milosti” i da neće raditi ništa bez znanja ugarskoga kralja koji „prisvaja pravo na krunu za sebe”. Međutim, povijesni tekst je neumoljiv u osudi Matijaševe politike: njegova ljubomora i ratovanje s njemačkim carem Fridrikom III. „razriješilo je Osmanlijama ruke” u Bosni. Dok su kršćanski kraljevi raspravljali o pravima i krunama, Osmanlije su u travnju 1460. zauzeli Srebrenicu, Zvornik i cijelu oblast Usoru, prisilivši kralja Tomaša da im dozvoli prolaz za daljnje prodore prema Slavoniji.

Sukob tasta i zeta: Obiteljska mržnja kao državni uteg

Paralelno s vanjskim pritiscima, Bosnu je izjedala unutarnja nesloga. Sukob između kralja Tomaša i njegova tasta, hercega Stjepana Vukčića Kosače, dosegao je vrhunac u najgorem mogućem trenutku. Predmet spora bila je baština Talovaca i strateški važan grad Čačvina. U svojoj zaslijepljenosti, kralj i herceg su se međusobno optuživali, a povijesni izvori navode da su obojica „voljeli da grad padne u osmanske ruke, nego da pripadne protivniku”.

Mlečani, kao vrsni promatrači, uvidjeli su da ovaj razdor vodi u propast. Dana 7. siječnja 1461. mletački poslanici dobivaju upute da pokušaju pomiriti zavađene vladare. Mlečani su proročanski upozoravali da će njihova razmirica biti „uzrok propasti i rasula države obojice”, povlačeći paralelu s tragičnom sudbinom despota od Moreje. Iako je herceg Stjepan naposljetku postao svjestan da će ga „Turčin svega proždrijeti” i tražio sklonište na mletačkim otocima Hvaru ili Braču, prava suradnja s kraljem nikada nije istinski zaživjela.

U ožujku 1461., papa Pio II. pojačava diplomatski pritisak kako bi pomogao Bosni. Nalaže splitskom nadbiskupu Lovri, legatu u Bosni, da proglasi bulu za križarsku vojnu u slučaju osmanskoga napada. Također, kralju se daju posebne povlastice, poput „ručnog oltara” za služenje mise prije svitanja, te oprosti za vjernike koji posjećuju crkve u Tešnju (sagrađenu od strane Radivoja Krstića) i Jajcu (crkva sv. Katarine).

Kako bi dodatno dokazao svoje pristajanje uz Rim, kralj šalje tri patarenska velikaša – Jurja Kućinića, Stojsava Tvrtkovića i Radovana Vjenčinića – u Rim. Tamo su se ovi moćnici pred papom odrekli „krive vjere” i obratili na katolicizam, što je papa proslavio primivši ih u zaštitu Svete Stolice pismom od 2. kolovoza 1461. godine. Bio je to vrhunac Tomaševe politike vjerskoga konformizma, no on taj uspjeh nije dugo uživao.

Zagonetna smrt kralja Stjepana Tomaša

Kralj Stjepan Tomaš preminuo je u srpnju 1461. godine, ostavljajući iza sebe državu na rubu ponora. Okolnosti njegove smrti do danas su predmet povijesnih debata i mračnih legendi. Ljetopisac Ivan Tomašić donosi dramatičnu verziju o oceubojstvu: navodno su kralja kod Orihovice, na izvoru Une, zadavili njegov vlastiti sin Stjepan (budući kralj Stjepan Tomašević) i brat Radivoj, nakon što ih je otac prekorio zbog neuspjeha u borbi protiv Hrvata i knezova Kurjakovića.

Dubrovački povjesničar Mavro Orbini nudi još kompleksniju sliku urote, u koju upliće osmanskoga sultana Mehmeda II. i kralja Matijaša Korvina. Prema Orbiniju, mladi Stjepan i stric Radivoj, zaslijepljeni ambicijom i uz prešutnu podršku vanjskih sila, odlučili su maknuti staroga kralja. Slične priče prenosi i Ivan Marnavić, opisujući kako je sultan čak uhodio bosanski dvor prerušen u prosjaka.

Međutim, historiograf Vjekoslav Klaić s pravom sumnja u teze o nasilnoj smrti. Ističe da bi suvremenici, posebno neprijatelji, zasigurno s nasladom javili o takvom zločinu da se on doista dogodio. Klaić smatra vjerojatnijim da je kralj poginuo u borbama protiv bana Pavla Špirančića ili podlegao bolesti.

Historiografski portret: Slaba volja ili tragična nemoć?

Povijesne ocjene ličnosti Stjepana Tomaša drastično se razlikuju, ovisno o autoru. Lajos Thallóczy ga sudi vrlo strogo, opisujući ga kao slabu i neodlučnu osobu bez unutarnje snage, okruženu nesposobnim sinom i zlim bratom. Za Thallóczyja, Tomaš je bio čovjek koji nije osjetio opasnost koja se nad krunom nadvila.

S druge strane, Vjekoslav Klaić nudi znatno humaniji portret. On vidi kralja koji je iskreno prigrlio katoličanstvo i tijekom cijele vladavine revno radio na suzbijanju patarena, unatoč optužbama neprijatelja. Klaićev zaključak je ključan za razumijevanje toga vremena: Bosna je bila preslaba, a njezina kraljevska vlast previše izolirana da bi se bez masovne europske pomoći oduprla sili koja je već srušila mnogo moćnije države. Tomaševa politika bila je politika očajnika koji je pokušavao kupiti vrijeme u svijetu u kojem vremena više nije bilo.

Smrt Stjepana Tomaša 1461. godine označila je početak kraja Bosanskoga Kraljevstva. Njegov nasljednik, Stjepan Tomašević, dobit će krunu od pape, ali će ostati bez glave pred sultanovim dželatom samo dvije godine poslije.

Povijest koju čitamo na ovim stranicama svjedoči o tome da Bosna nije pala samo zbog osmanske vojne nadmoći. Pala je zbog toga što njezini vladari nisu znali nadvladati osobne mržnje, jer su susjedni kršćanski vladari bili više zaokupljeni svojim privilegijama nego opstankom susjeda, i zato što je međunarodno priznanje (papina kruna) došlo prekasno da bi nadomjestilo nedostatak vojnih divizija na terenu. Lik Stjepana Tomaša ostaje trajno zapisan kao simbol kraljevstva koje je, unatoč svim svojim nastojanjima i diplomaciji, bilo osuđeno na propast u žrvnju velikih sila.

Objava Tragična sudbina kralja Stjepana Tomaša pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kranjčevićeva poetika

Pod ovim svjetlom postaje zanimljivo promatrati poetiku velikoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. On je svojom erudicijom, pjesničkom eklektičnošću i prije svega modernim senzibilitetom uveo hrvatsku, ali i širu južnoslavensku književnost u modernizam, stvarajući pjesnička djela koja su postala paradigma hrvatskoga književnog kanona. U svojim najznačajnijim pjesmama Kranjčević poseže za jasnim kršćanskim, napose biblijskim motivima i aluzijama, reinterpretirajući ih po načelu modernističkoga senzibiliteta koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo puštati svoje korijene. Tako primjerice biblijski Mojsije u Kranjčevićevoj redakciji postaje genij naroda koji je raspet između ideala i slobode koje želi za svoj narod i nemogućnosti ostvarenja toga puta zbog iskvarenosti i nevoljkosti naroda. Čitajući ovu pjesmu, kao i razne druge, mi promatramo čovjeka koji je u srži vjernik. Ne možemo ga čitati kao konfesionalnoga vjernika, pogotovo jer je u mnogočemu (gledajući eklezijalno i dogmatski) bio heterodoksan, no imao je istinsko duhovno nagnuće.

Tankoćutnost je bitna Kranjčevićeva pjesnička odlika, i ona se ogleda u njegovoj osjetljivosti na sva bitna društvena i duhovna pitanja druge polovice 19. stoljeća, koja između ostaloga uključuju pitanje radništva, dostojanstva čovjeka, njegove sve veće otuđenosti u svijetu mehanizacije, kao i krajnje svrhovitosti čovjeka u svijetu koji je primarno obilježen patnjom i nepravdom. U tom smislu Kranjčević kao pisac nije bio „buntovnik bez razloga”, vrednujući i boreći se u svojim tekstovima za ljudski duh koji čeka svoje oslobođenje. S druge strane, valja imati na umu kako je Kranjčević sam bio dijete 19. stoljeća, kojega Dostojevski (znakovit Kranjčevićev suvremenik) definira kao dijete nevjere i sumnje. Usprkos vlastitom idealizmu, stalna skepsa nagriza svako uvjerenje do kojega drži. Nada i ushit u Kranjčevića stalno su isprepleteni bolovima i pesimizmom, što je rezultiralo njegovim unutarnjim raspećem koje pjesnik do kraja života nije mogao u potpunosti razriješiti. Iako su Kranjčevićevi krajnji eshatoni i telosi stajali pod upitnikom, razvidna nam je njegova dijagnoza svijeta, kao i ono što u svijetu želi postići.

Krist među ljudima

Eli! Eli! lamâ azâvtani?! primjer je Kranjčevićeve pjesničke dijagnostike. On uzima Golgotu i čin Kristove muke i smrti te od njih stvara vlastitu sudnicu povijesti. Kristova žrtva predstavlja standard po kojem se vrednuje čovječanstvo, i po njemu Kranjčević zaključuje sljedeće:

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,

I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!

Povijest se prošetala i iznova se šeta u sramotničkoj halji nepravde, sukoba i patnje, nijema na golgotsku žrtvu koja postaje uzaludna. Isusov krik i vapaj za Ocem nebeskim u ovoj pjesmi postaje krik čovječanstva lišenoga dostojanstva:

A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,

Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,

I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani?!

Kranjčević se ovdje odmiče od kozmičke i eshatološke dimenzije Kristove muke, i smješta je u kontekst društvene i povijesne pravde, odnosno osjećaja nepravde koja u nebo vapi. Taj sentiment uvodi nas u pjesmu Resurrectio u kojoj Kranjčević Krista opet smješta u konkretni društveno-povijesni kontekst, odnosno u ovom slučaju kontekst Francuske revolucije. Kranjčević je svakako bio poklonik duha kojega je velika Revolucija iznjedrila, odnosno poklonik nepokolebljivoga ljudskog duha koji je proizišao iz nje, no on nije imao nikakve iluzije o burnim i krvavim previranjima koja su obilježila Revoluciju. Usred toga napetog meteža on dovodi Krista koji silazi s križa među revolucionare predvodeći ključni juriš:

– „Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,

Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

– „Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,

Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,

Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,

Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

Usred užarene rulje Isus se pojavljuje kao začudna pojava, koja na trenutak tromi teški bijes revolucionara. On se nakratko pojavljuje, ukazuje na put, i zatim nestaje, i ono što je zanimljivo – skoro nitko ga nije prepoznao. Prepoznaše ga samo smrtno pogođeni koji su ovo imali reći o njemu:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,

Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:

Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

Kranjčević u ovoj pjesmi uzima središnji događaj povijesti Spasenja i pretvara ga u proročki navještaj za čovječanstvo koje je Francuskom revolucijom ušlo u modernu. Posred krvi i rana ljudskoga napora, pojavljuje se Krist kao jedan od njih, spreman da ih povede naprijed za jednakost i za bratstvo i slobodu! I ovdje je Krist udaljen od svoga potpunog eshatološkog i kozmološkog konteksta, ali i takav ne gubi na svojoj snazi i uvjerljivosti.

Doista, pogrešno bi bilo u Kranjčevićevo djelo učitavati ono što mi smatramo uobičajenom duhovnošću. Za života je bio deklarirani antiklerikalac, a u njegovim pjesmama često iščitavamo Krista koji je više u suglasju s najčišćim idealima Francuske revolucije nego idealima biblijski shvaćenoga evanđelja. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da u Kranjčevića nema duhovnosti. Dapače, ona revolucionarnoj trokrilatici daje stvarni smisao, a njegove reinterpretacije temeljnoga kršćanskog mitosa zapravo afirmiraju njegov značaj, čak i kada skreće na pitanjima ortodoksije. Sažetak Kranjčevićeva uvjerenja možemo iščitati u posljednjem katrenu pjesme Hristova slika:

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;

Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana

Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,

Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Kranjčević je duboko nadahnut Kristovim otajstvom, i ogorčen je na institucionalni stav Crkve koja to otajstvo sakriva. Ogorčenje proizlazi iz općega stanja Crkve u 19. stoljeću. Svjesna da gubi društveni utjecaj te da je sama u opasnosti, ona se na institucionalnoj razini povezala s državnim strukturama kako bi osigurala goli opstanak. Uslijed državne manipulacije i pritiska Crkva se na svim svojim razinama začahurila i pretvorila u administraciju koja je zaboravila svoje poslanje. Kranjčević se nije mogao zadovoljiti s Kristom koji birokratski zahtijeva poštivanje dogmi, nego tek s Kristom koji će sići među ljude i izdići ih iz bijede u kojoj se nalaze.

Kranjčević i dalje odiše svježinom, i osim što imamo priliku oplemeniti um i dušu njegovim djelima, njegove pjesme nam mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti. On do u srž pogađa i artikulira temeljne boljke našega ljudskog stanja, i možda se nećemo (u potpunosti) slagati s njegovim konačnim rješenjima, ali će nam svakako pomoći da pročistimo vlastitu duhovnost i uputiti nas na Krista koji s nama u patnji bdije i koji nas od te patnje oslobađa.

Objava Kranjčevićev “Krist osloboditelj” – patnik i osloboditelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mletački pragmatizam i ugarske ambicije

Mletačka Republika, sila koja je svoje interese uvijek mjerila zlatom i pomorskim putovima, s hladnim cinizmom je promatrala sukob između bosanskoga kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Venecija nije željela stabilnost na svojim granicama ako ta stabilnost nije bila pod njezinom kontrolom. Cilj Republike bio je jasan: dokopati se gradova koji su nekada pripadali obitelji Talovac, prvenstveno Klisa, ključne točke za kontrolu dalmatinskoga zaleđa.

Dok su se kralj i herceg međusobno „glodali i zatirali”, Mleci su simulirali ulogu savjetnika. Kralj Tomaš, u nadi da će osigurati hrvatsku baniju i spriječiti da ona padne u ruke ugarskih ili turskih neprijatelja, nudio je Republici tvrđave u zamjenu za podršku. No, Republika je 1458. godine odbila te ponude, vješto se skrivajući iza diplomatskih fraza o kraljevoj „mudrosti”. U stvarnosti, Venecija je čekala trenutak potpune iscrpljenosti oba suparnika kako bi bez borbe preuzela ono što joj je bilo važno.

Istovremeno, mladi i energični ugarski kralj Matijaš Korvin odlučio je prekinuti razdoblje anarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo imenovanje Jana Vitovca i Tome Sekelja za banove, te brzo uspostavljanje vlasti u Kninu, pokazalo je da Ugarska neće mirno promatrati kako bosanski kralj širi svoj utjecaj na račun njezinih krunskih posjeda. Ova promjena snaga natjerala je Stjepana Tomaša da svoje ambicije usmjeri prema istoku, prema krhkoj i podijeljenoj Srbiji.

Smrt despota Lazara

Srpska Despotovina nalazila se u stanju stalne opsade još od pada Carigrada 1453. godine. Smrt despota Lazara Brankovića, 20. siječnja 1458., bez muškoga nasljednika, bila je smrtna presuda za državu. Lazar, koji je bio sklon nagodbi s Turcima iz straha i ogorčenosti prema Ugrima, ostavio je iza sebe duboko podijeljenu zemlju.

Upravu je preuzelo namjesništvo sastavljeno od udovice Jelene Paleolog, slijepoga Stjepana Brankovića i „velikoga vojvode” Mihajla Anđelovića. Ovdje vidimo mikrokozmos balkanske tragedije: Jelena i Stjepan su tražili spas u savezu s Ugarskom, dok je Mihajlo Anđelović, brat moćnoga osmanskog paše, bio predvodnik proosmanske struje. Borba unutar Smedereva bila je sudbonosna. Kada je Anđelović pokušao uvesti osmanski odred u grad i izvjesiti zastavu polumjeseca, narod i antiosmanska vlastela su se pobunili. Krvavi sukob 31. ožujka 1458., u kojem su Osmanlije sasječeni, a Anđelović bačen u tamnicu, privremeno je spasio grad, ali je izazvao bijes sultana Mehmeda II.

Stjepan Tomaš: vizija ujedinjenoga kraljevstva

Bosanski kralj Stjepan Tomaš prepoznao je u srpskom kaosu priliku da osigura opstanak svoje dinastije. Njegov prvi potez bio je vojni: zauzimanje bogatoga rudarskog središta Srebrenice u veljači 1458. godine. No, Tomaš je znao da se trajni mir ne postiže samo mačem. Počeo je pregovarati s despoticom Jelenom o ženidbi svoga sina, Stjepana Tomaševića, s njezinom kćeri Marom, nasljednicom srpskoga prijestolja.

Međutim, Tomaševa diplomacija bila je obilježena nesigurnošću. U jednom je trenutku, sumnjajući u ishod pregovora u Smederevu, tražio ruku kćeri milanskoga vojvode Francesca Sforze za svoga sina, šaljući diplomata Nikolu Testu u Italiju. Istovremeno je plaćao danak sultanu (9000 dukata u svibnju 1458.) kako bi kupio vrijeme. Ova politika „sjedenja na više stolica” bila je izraz očajničke potrebe maloga vladara da preživi između čekića i nakovnja, ali je dugoročno sijala sjeme nepovjerenja kod svih aktera.

Preokret se dogodio krajem 1458. godine kada je kralj Matijaš Korvin sazvao sabor u Segedinu. Tamo je dogovoren ambiciozan plan: ujedinjenje Bosne i Srbije pod ugarskim vrhovništvom kao jedinstveni bedem protiv islama. Stjepan Tomaš, koji je i sam prisustvovao saboru, prihvatio je obveze prema ugarskoj kruni, a Matijaš je zauzvrat potvrdio njegova sina za novoga despota Srbije.

Pismo koje je Tomaš poslao biskupu Ivanu Vitezu iz Jezera 10. veljače 1459. godine otkriva dramu toga trenutka. Kralj opisuje mahnitu utrku s vremenom: jahanje od zore do mraka, probijanje kroz turske zasjede, dok osmanski kapetani poput Isabega i Parizbega pale sela oko Bobovca i Vranduka. Turci su znali da bi ujedinjenje Bosne i Srbije moglo postati ozbiljna prepreka njihovim planovima za osvajanje Beča i Budima.

Unatoč svemu, mladi Stjepan Tomašević stigao je u Smederevo 21. ožujka 1459. godine. Njegovo preuzimanje vlasti i vjenčanje s Marom (Jelenom) prvoga travnja 1459. bio je vrhunac diplomatskih napora dinastije Kotromanić. Drugi put u povijesti jedna je obitelj nosila titulu vladara i Bosne i Srbije, podsjećajući na doba Tvrtka I.

Ipak, temelji ovoga ujedinjenja bili su truli. Smederevsko stanovništvo, duboko privrženo pravoslavlju i sjećanju na Brankoviće, gledalo je na Stjepana Tomaševića kao na nametnutoga katoličkog vladara. Protjerivanje slijepoga despota Stjepana Brankovića samo je produbilo mržnju.

Još veći problem ležao je u samoj Bosni. Izvještaji dominikanca Nikole Barbucija govore o kraljevu strahu od „maniheja” (bosanskih krstjana/heretika). Tomaš je otvoreno priznao da se ne usudi upustiti u otvoreni rat s Turcima jer bi „maniheji” radije izabrali tursku vlast nego katoličku pomoć. Ta duboka društvena i vjerska podijeljenost bila je Ahilova peta oba kraljevstva. Dok su Turci imali fanatičnu i discipliniranu vojsku vođenu jedinstvenim ciljem, kršćanski branitelji su bili rastrzani između denominacijskih sukoba i sumnji u lojalnost vlastitoga naroda.

Pad Smedereva: kronika neminovne propasti

Proljeće 1459. donijelo je katastrofu. Sultan Mehmed II., čim je konsolidirao snage u Sofiji, krenuo je na Smederevo. Grad, koji je bio čudo vojne arhitekture toga vremena, s ogromnim kulama i zidovima koji su dodirivali Dunav, bio je psihički već poražen.

Stjepan Tomašević se našao u bezizlaznoj situaciji. Ugarska pomoć koju je obećao Matijaš Korvin nije stizala, a unutarnja opozicija u gradu bila je spremna na predaju. Njegov stric, knez Radivoj, vodio je pregovore sa sultanom. Dana 20. lipnja 1459. godine Smederevo je otvorilo vrata Turcima bez ispaljenoga metka. Sultan je dopustio mladom despotu, njegovoj obitelji i pratnji da slobodno napuste grad s imovinom.

Ovaj čin predaje, iako vojnički logičan u situaciji potpune izolacije, odjeknuo je Europom kao bomba. Srpska država prestala je postojati, pretvorena u turski pašaluk. Granica Osmanskoga Carstva sada je bila na Dunavu i Savi, izravno ugrožavajući srce kršćanske Europe.

Nakon pada Smedereva, uslijedio je sramotni proces traženja krivca. Ugarski kralj Matijaš Korvin, želeći opravdati vlastitu pasivnost i neuspjeh da pošalje obećanu vojsku, svalio je svu krivnju na Kotromaniće. Optužio je Radivoja i Stjepana Tomaševića za izdaju, tvrdeći da su „prodali grad Turcima za veliku svotu novaca”.

Ove optužbe prihvatio je i papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini), čime je bačena trajna ljaga na ime posljednjega bosanskog kralja. Povijesna vrela, međutim, sugeriraju drukčiju istinu. Smederevo je palo jer ga nitko nije želio niti mogao braniti. Europske sile, okupljene na saboru u Mantovi, trošile su vrijeme na govore i protokole, dok je na terenu kršćanski bedem pucao pod pritiskom najmoćnije vojne sile tadašnjega svijeta. Optužba za izdaju bila je samo sredstvo političke propagande kojom su veliki igrači oprali ruke od sudbine svojih balkanskih vazala.

Pouke povijesne tragedije

Događaji iz 1458. i 1459. godine predstavljaju tragičan završetak jedne ere. Pokušaj Stjepana Tomaša da kroz dinastičku uniju spasi što se spasiti dalo bio je hrabar, ali prekasno poduzet korak. Sukob interesa između Bosne, Srbije, Ugarske i Venecije, začinjen vjerskom netrpeljivošću i nedostatkom jedinstvene europske strategije, omogućio je Osmanlijama laku pobjedu.

Pad Smedereva bio je samo uvertira u pad Bosne 1463. godine, gdje će isti onaj Stjepan Tomašević, tada već kao bosanski kralj, doživjeti još tragičniji kraj. Povijest nas uči da u trenucima velikih egzistencijalnih prijetnji, sitni interesi (poput mletačke žudnje za Klisom ili ugarskoga oklijevanja) vode u zajedničku propast.

Dinastija Kotromanić je na trenutak uspjela ujediniti srpsko i bosansko gospodstvo, ali je taj „savez” bio samo krik umirućega svijeta. Smederevo nije palo zbog zlata ili izdaje pojedinca, već zbog kolektivne nemoći kršćanskoga svijeta da se suoči sa stvarnošću novoga doba koje je donosilo Osmansko Carstvo. Grobovi Brankovića i Kotromanića ostali su kao nijemi svjedoci vremena u kojem su ambicija i diplomacija izgubile bitku protiv sirove sile i neumoljivoga hoda povijesti.

Objava Kraj jedne ere: pad Smedereva (1458. – 1459.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.