Međutim, nerijetko svjedočimo da je danas slobodno vrijeme pojedincima postalo njihovo zvanje, kako primjećuje papa Franjo u svojoj programskoj enciklici. Slobodno vrijeme postalo je pojedincima (glavna, ponekad i jedina) identitetska odrednica. Slobodno vrijeme im je postalo svetište vrijedno obožavanja te se pretvorilo u hedonizam. U toj zamjeni teza briga za prostor osobne slobode i opuštanja dovela je do toga da svoje dužnosti koje proizlaze iz zvanja i povjerenih službi s vremenom počinju doživljavati kao puki privjesak vlastitoga života, kao da nisu sastavni dio njihova identiteta. Zaokupljenost slobodnim vremenom preuzela je mjesto zaokupljenosti dužnostima i službama. Ta manična preokupacija za slobodnim vremenom načinila je rascjep između, kako se to voli reći, privatnoga i poslovnog u životu posvećenih osoba. No privatno i poslovno se kod njih nikako ne bi moglo ni smjelo razdvajati. Ne postoji privatno vrijeme u kojemu bi netko tko se posve predaje Bogu mogao biti nešto što nije, u kojemu bi prestala služba ili obveze koje proizlaze iz zvanja. Svećeništvo ni redovništvo nisu uloge poslije kojih se možemo vratiti pravome sebi nakon dobro odigrane predstave. Ono nije darovano na određeno vrijeme. Rascjep između privatnoga i javnog (poslovnog) uvukao se u rječnik i vladanje posvećenih osoba iz jet-seterskog konteksta. Onamo je razlikovanje između javnoga i privatnog distinktivni znak i pokazatelj pripadnosti koliko se visoko kotira u društvu. No svećenici i redovnici ne mogu ʻizići iz uloge’ u kojoj nešto misle, govore, i čine, jer se u njihovu zvanju ne radi o ulozi koju je poslije moguće zamijeniti drugom ulogom.

Zaokupljenost slobodnim vremenom seže dotle da primarne zadaće koje trebamo izvršavati izvršavamo bez motivacije i duhovnosti koja bi prožela djelovanje te ga tako učinila poželjnim nama samima i drugima. Posljedica takva stanja je, kako zaključuje papa Franjo, da pastoralni, karitativni i svaki drugi rad postaje naporniji nego što treba biti te dolazi do gubitka radosnoga umora. I mali umor koji je posljedica rada bez motivacije i duhovnosti tada postaje napet, težak i nezadovoljavajući. Da, i to je razlog zašto su veliki teolozi poput Karla Rahnera govorili o umornom kršćanstvu. Ono nije umorno zbog svojih godina nego zbog manjka motivacije, zbog manjka duhovne komponente u njemu i ispravne motivacije. Takav manjak doveo je do toga da se u egzistenciji posvećenih osoba mnogo toga pretvorilo samo u odrađivanje. Ta gruba riječ, riječ bez duha i motivacije, često se veže i uz sakramente. Stav odrađivanja koje izaziva nepotrebni umor može se, između ostaloga, izliječiti meditacijom i kontemplacijom.

Stanje svijesti današnjih ljudi je takvo da nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla uskratiti i oduzeti slobodno vrijeme. Ono je, kako rekosmo, postalo zlatno tele suvremenoga čovjeka. Ta pretjerana zaokupljenost slobodnim vremenom ponekad dovodi do toga da se propušta činiti i ono najbitnije u osobnom i zajedničarskom životu. Zaokupljenost slobodnim vremenom na štetu dužnosti koje proizlaze iz službi dovodi zapravo do mlitavosti i lijenosti u temeljnim dužnostima. Nije uvijek problem previše dužnosti, nego njihovo loše izvršavanje, izvršavanje bez motivacije, bez duhovnosti koja bi prožela djelovanje što dovodi do brzoga zasićenja. Posljedica toga je da rad postaje naporniji, a katkada dovodi i do bolesti.

Papa Franjo navodi nekoliko razloga (pastoralne) mlitavosti koja se onda proteže na mlitavost čitave egzistencije pastoralnih djelatnika. Prije svega, mlitavost može biti posljedica neostvarenih projekata i nezadovoljstva ostvarenim; može biti i posljedica činjenice da su se neki čvrsto vezali uz snove o uspjehu koji se nikako ne ostvaruju; mlitavost može biti posljedica depersonalizacije pastorala, gdje se veća pozornost posvećuje organizaciji nego osobama; mlitavost u djelovanju može biti i posljedica činjenice da neki izrazito teško podnose bilo kakvo neslaganje, kritiku i činjenicu da se može i drukčije. Mlitavost, kako u konačnici zaključuje papa Franjo, pozivajući se na J. Ratzingera, dovodi do bezličnoga pragmatizma svakodnevnoga života Crkve gdje se čini kako sve ide svojim uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i pada u sve jadnije stanje.

Objava Zaokupljenost slobodnim vremenom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kontrola i izdvajanje ljudi

Jacques Attali smatra da je zapadna medicina prošla kroz tri susljedne faze, a to su uvođenje karantene, izum bolnice i faza zamjene ljudskih dijelova. Karantena je opisana u Bibliji, primjenjivana je zahvaljujući njezinu autoritetu, i bila je veoma uspješna u suzbijanju gube, koja se često spominje na njezinim stranicama. Karantena se u srednjem vijeku pokazala uspješna u sprečavanju širenja kuge, jer su se u lukama, počevši od Venecije, a imamo ih i u Dubrovniku, organizirali lazareti: izdvojene četvrti u kojima su boravili stranci dok se ne bi pokazalo da nisu zarazni.

Attali kaže da je karantena bila ključni alat u transformaciji društva. Do tada se bolest smatrala Božjom kaznom za grijeh, te je bila u domeni religije, ali sada nad njom nadzor preuzima čovjek. Karantena je prva uspješno primijenjena medicinska metoda, ali je i preteča modernoga društva kontrole: država je naučila kako izolirati, identificirati i nadzirati pojedinca unutar zatvorenoga prostora. Karantena služi za odvajanje zdravoga i produktivnog društva od onih koji se smatraju opasnošću za poredak, čime medicina postaje instrument za održavanje društvene stabilnosti.

Policajci zdravlja

Nakon uspješne primjene karantene, u novom vijeku došlo je do razvoja bolnice – srednjovjekovni hospicij, nastao u okrilju samostana, postao je novi instrument društvene discipline i ekonomske učinkovitosti. Attali ističe da se u novom vijeku na tijelo počinje gledati kao na mašinu, a na bolesnu osobu kao na pokvareni stroj koji treba popraviti da se vrati u proces proizvodnje. S usponom kapitalizma, bolnica postaje tvornica za popravak ljudskih tijela: bolnica proizvodi zdrave, kao što škola proizvodi obrazovane, ludnica normalne, a zatvor dobre građane.

Bolnica omogućuje liječnicima da postanu policajci zdravlja; u zatvorenom prostoru bolnice pacijent je pod stalnim nadzorom, što omogućuje klasifikaciju bolesti i razvoj kliničke medicine, ali i potpunu kontrolu nad pojedincem. Također, bolnica u novom vijeku počinje služiti kao mjesto u kojem se smrt skriva: smrt više nije javan, ritualni događaj u zajednici, već postaje tehnički neuspjeh medicine, iza zatvorenih vrata institucije.

Čovjek kao skup dijelova

Nakon ovoga podužeg uvoda stigli smo do naše glavne teme: presađivanja organa. Taj najnoviji stadij medicine nastupio je, kaže Attali, jer su dometi bolnice ograničeni. Budući da medicina ne može sve izliječiti, ušli smo u zadnju njezinu fazu: zamjenu dijelova. Attali uočava da medicina danas ne liječi čovjeka kao cjelovito biće, nego se tijelo tretira kao skup zamjenjivih dijelova – organa, tkiva, udova – koji se popravljaju i zamjenjuju kao kod stroja. Nismo u tome jednaki: bogatiji konzumiraju dijelove tijela – organe, krv, genetski materijal – drugih ljudi ili laboratorijski proizvedene proteze kako bi produžili vlastiti život. Attali predviđa da će medicina težiti tome da svaki neispravan ljudski organ zamijeni umjetnim ili tuđim. Čovjek tako postaje čovjek-proteza, biće čiji opstanak ovisi o stalnoj potrošnji medicinskih proizvoda i tehnologije.

Danas je zdravlje pretvoreno u apsolutni potrošački proizvod: ljudi više ne teže samo odsutnosti bolesti već stalnom unapređenju i servisiranju tijela, što stvara beskonačan izvor profita za medicinsko-industrijski kompleks. Attali zaključuje da u ovom stadiju medicina više ne služi ljudskosti, već održavanju ekonomskoga sustava koji zahtijeva da tijelo bude vječno funkcionalno, makar i kao sastavljeni mehanizam. Srećom, još uvijek postoji Hipokratova prisega, i liječnici smatraju da je njihov poziv ponajprije human, no pod stalnim su pritiskom nazora prema kojem su organi odvojivi dijelovi i tržišna roba, čime se ljudsko tijelo desakralizira i pretvara u skup resursa koji se mogu kupiti, prodati ili zamijeniti, što Attali naziva ekonomijom dijelova.

Beskonačni potrošač

Attali smatra kako je presađivanje organa način na koji industrijsko društvo održava produktivnost sustava, i kako oni s većom ekonomskom moći doslovno konzumiraju dijelove tijela onih ranjivijih kako bi pobijedili smrt. Budući da ljudskih organa nema dovoljno, veliki je pritisak na njihovu proizvodnju, zbog čega Attali predviđa da će u budućnosti granica između prirodnoga i umjetnog potpuno nestati. Tijelo će se održavati u nedogled zamjenom bioloških dijelova onima iz laboratorija, čime čovjek postaje homo faber vlastita tijela – sam svoj proizvođač. Laboratorijski uzgojeni organi riješit će problem nestašice organa koji postoji kod doniranja, ali će život učiniti potpuno ovisnim o industriji. Zdravlje više neće biti dar prirode, već industrijski proizvod koji zahtijeva stalno plaćanje licenci i održavanje.

Attali smatra da kapitalizam ne teži besmrtnosti iz humanizma, već zato što mu je potreban beskonačni potrošač. Umjetno uzgojeni organi bit će alat koji omogućuje da potrošač traje što duže, stalno kupujući nove dijelove kako bi ostao funkcionalan. Ta će tehnologija dovesti do stvaranja nove elite koja će si moći priuštiti vječnu popravljivost, dok bi ostatak čovječanstva mogao ostati u starom sustavu propadanja.

Genetičko modificiranje

Medicina pred našim očima prelazi iz faze liječenja, to jest popravljanja, u fazu proizvodnje. Genetički inženjering omogućuje da se dijete konstruira prema željama roditelja ili potrebama društva, čime se ljudsko biće tretira kao industrijski proizvod s unaprijed određenim specifikacijama. Attali predviđa da će genetičko modificiranje prije rođenja postati standard. Ono što danas smatramo poboljšanjem – otpornost na bolesti, veća inteligencija – sutra će biti društveni zahtjev kako bi pojedinac bio konkurentan u ekonomskom sustavu.

Attali upozorava da će genetički inženjering stvoriti nepremostiv jaz između onih koji si mogu priuštiti genetsko programiranje i onih koji su ostavljeni prirodnoj slučajnosti, čime se nejednakost upisuje izravno u ljudski genom. Genetsko modificiranje vidi i kao oblik preventivnoga nadzora: ako se geni modificiraju prije rođenja kako bi se eliminirali nepoželjna ponašanja ili osobine, država ostvaruje kontrolu nad pojedincem i prije nego što se rodi. Čovječanstvo ide prema stanju u kojem će čovjek postati artefakt, a biološka evolucija bit će zamijenjena tehnološkim programiranjem.

Digitalna karantena budućnosti

Attali je, kao ekonomist, uočio da se organizirana karantena javlja kada ljudsko tijelo počinje dobivati gospodarsku vrijednost. I u najstarije doba, kako svjedoči Biblija, gubavci su se izolirali, ali karantena masovno štiti radnu snagu i tržište jer se zdravlje konzumira kao roba: to je vidljivo i u naše doba, kada je tijekom pandemije bolesti COVID-19 ograničavano kretanje stanovništva u dosad neviđenim razmjerima.

Attali smatra da je budućnosti karantene stalni digitalni nadzor u kojem će tehnologija služiti za rano otkrivanje rizika, ali i stalno praćenje ponašanja pojedinaca radi zaštite općega zdravlja. On predviđa pomak s državne prisile na dobrovoljni samonadzor, u kojem će ljudi koristiti – a već ih i koriste – nosive uređaje i senzore kako bi pratili svoje zdravstvene parametre. I demokracija je u opasnosti: u digitalnoj karanteni budućnosti sloboda kretanja ovisit će o zdravstvenom rezultatu ili digitalnom identitetu koji potvrđuje da niste prijetnja za sustav. Mi ćemo, zbog straha od bolesti i smrti, uvećana pred pandemijama i klimatskim promjenama, na to dragovoljno pristati, povjeravajući život i zdravlje algoritmima, čime se otvara mogućnost za digitalnu diktaturu.

Umjetna inteligencija i zdravlje

U svojim najnovijim radovima, Attali smatra da će umjetna inteligencija omogućiti prelazak s medicine koja reagira na simptome na medicinu koja predviđa bolest prije nego što se pojavi. Algoritmi će analizirati genetski kod, stil života i podatke sa senzora u stvarnom vremenu kako bi identificirali rizike. Već sad postoje sustavi koji dan i noć nadziru vitalne znakove svakoga pojedinca: dok to može spasiti živote u rano otkrivenim komplikacijama, Attali upozorava da taj anđeo čuvar lako postaje instrument digitalne diktature ako država ili korporacije počnu kažnjavati pojedince zbog nezdravoga ponašanja koje algoritmi prepoznaju.

Umjetna inteligencija će omogućiti da se vrhunska medicinska dijagnostika proširi na cijeli svijet, nadoknađujući manjak liječnika specijalista. Međutim, to vodi prema standardizaciji pacijenta, gdje algoritam donosi odluke na temelju statističkih modela, čime se gubi ljudska intuicija i empatija. Umjetna inteligencija će preobraziti medicinu u granu informatike, gdje će najveća moć pripasti onima koji posjeduju i kontroliraju zdravstvene podatke i algoritme što ih interpretiraju.

Ekonomija života i ekonomija smrti

Attali zato suprotstavlja ekonomiju života i ekonomiju smrti. Ekonomija smrti za njega obuhvaća sve industrije koje izravno ili neizravno ugrožavaju opstanak čovječanstva i planeta – to su fosilna goriva, štetna prehrana, oružje i narkotici, ali i modna, automobilska i kemijska industrija, zrakoplovstvo i masovni turizam. Nasuprot tomu stoji ekonomija života za koju Attali smatra da bi trebala činiti najmanje 70 % BDP-a svake zemlje, a uključuje zdravstvo, bolnice i prevenciju bolesti; obrazovanje i istraživanja; regenerativnu poljoprivredu i zdravu hranu; upravljanje vodnim resursima, recikliranje i čistu energiju; očuvanje društvenoga poretka i ljudskih prava; digitalni sektor u službi optimizacije života, a ne samo kontrole. Attali tvrdi da je glavni izazov današnjice učiniti ekonomiju života profitabilnijom od ekonomije smrti; predlaže da se tvrtke iz smrtnih sektora ne ugase, već radikalno redefiniraju, a smatra i da svatko od nas može pridonijeti ovom velikom zaokretu.

Objava Medicina i nadzor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi.Ne znam kako lijepim riječima nazvati nekoga tko je bitno zamijenio akcidentalnim, sadržaj formom ili tko njeguje formu bez supstance. Takav mi nalikuje na konzumente koji naručuju s Temua, pa umjesto naručene torbe dobiju divan privjesak te iste torbe, a umjesto divno ukrašenoga božićnog drvca krasnu sliku toga istog drvca otisnutu na velikom platnu. Takvi onda za Božić nemaju božićno drvce, makar i umjetno, nego sliku najljepšega mogućeg božićnog drvca, made in China, raširenu na veliko platno.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi. Ne trebaju nam ni vjernici ni svećenici s Temua. Trebamo ih stvarne, prirodne, iskrene i posvećene onomu što jesu, kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno. kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno.

Objava Svećenik s Temua pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne znam je li pojava električnih pastira utjecala i na redefiniciju klasičnih pastira koje je sve teže pronaći kako bi im se povjerilo na čuvanje stado. Možda su klasični pastiri doživjeli neku svoju evoluciju pa su, usred promjene epohe, nekim čudom svi postali električni, uz pokoji relikt onih klasičnih.

Nekoliko je odlika klasičnih pastira koji su u Svetom pismu slika Božjega odnosa prema čovjeku. Osim temeljne odlike kojom pastiri polažu svoj život za svoje ovce, osobina pastira je da poznaju svoje ovce i da njih poznaju njihove. Ovim međusobnim poznavanjem izriče se uzajamna pripadnost stada i pastira, bliskost i dijeljenje iste sudbine. Da, zato je Bog dobri pastir. On koji nije morao dijeliti ljudsku sudbinu, učinio je to kako bi pokazao da je dobri, a ne električni pastir. Za razliku od dobroga pastira koji je posve involviran u život svoga stada, električni pastir postavlja „sigurnu” distancu između sebe i stada. Misli kako će time na najbolji način zaštititi stado (ili sebe od stada?). Električni pastir ne dijeli sudbinu stada, njegove radosti, nade, žalosti i tjeskobe. Za razliku od dobroga pastira, kako ga predstavlja Ivanovo evanđelje, električni pastir ne pripada stadu iznutra. On ne poznaje svoje ovce. Hladan je, distanciran i nezainteresiran za svoje stado. Ne bavi se stadom. Misli kako stado nije njegov problem. Bavi se drugim poslovima, a stado čuva nekoliko stotina volti koji pomoću malih elektrošokova niskoga intenziteta djeluje prijeteće prema stadu ako mu se približi. Tako, eto, električni pastir čuva i štiti stado! Dobri pastir nalazi se usred svoga stada, jer kako bi ga drukčije mogao poznavati, kako bi drukčije mogao svaku ovcu nazivati njezinim imenom?! Dobri pastir unutarnje pripada svome stadu. On je u stadu. Kad se promatra tu simbiozu, prvo se uoči stado, pa u njemu pastira, jer se dobri pastir gotovo stopio sa svojim stadom. Električni pastir ima tek površan i izvanjski odnos sa stadom. Upravo hladan i distanciran. Nećemo ga pronaći u stadu. Po svojoj naravi mu ne može ni pripadati iznutra jer zbog visokoga napona samodostatnosti i nezainteresiranosti koje nosi u sebi niti on može stadu niti stado njemu.

Električni pastir je, dakle, prije svega, udaljen od svoga stada, nezainteresiran za njega. Ima, kako rekosmo, hladan odnos prema stadu. Nije udaljen toliko u fizičkom smislu, nego u smislu da mu unutarnje ne pripada, ne osjeća s njim, ne nosi na svojim ramenima izgubljene ovce, pa ni dojilice po krševitu tlu, ne zove, niti to može, imenom svaku pojedinu. Još jedna osobina dobroga pastira je ta da je toliko blizak svojem stadu da ono poznaje njegov glas. Glas pastira ih čini sigurnima. Električni pastir nema glasa ili ima kričav glas. Ne pušta glas, pogotovo onda kada bi ga se trebalo čuti, kada ovce trebaju njegov glas kao orijentir i kao zaštitu od vučjega zavijanja. Električni pastir rado bježi u prošla vremena te pribjegava pripovijedanju povijesnih događaja. Time pokazuje svu svoju brigu koja na taj način ostaje zarobljena u prošlosti, pa je nema dovoljno za sadašnjost. Njegov glas odzvanja u prošlosti, umjesto da bude čujan u sadašnjosti. Odmak od sadašnjosti pokazuje da mu nije na brizi stado, nego njegov glas ispunjavaju žalopojke i junaštva iz prošlosti. Zapretenost u prošla, povijesna zbivanja ispričava ga – tako misli – od brige u sadašnjem trenutku.

Električni pastir je, summa summarum, neka vrsta lijepo ušminkanoga statičnog najamnika. Njemu je stalo samo do sebe, a nikako do ovaca i njihove sudbine. Da, električni pastir se vrlo lako može unajmiti i postaviti da nadzire stado kako se ne bi razbježalo. Električni pastir je, u biti, fokusiran samo na to da štiti stado izvana od vukova i drugih opasnih životinjskih skandala, ako i to. No, dobri pastir se ne brine za svoje stado samo izvana, nego još više iznutra: brižljivo njeguje dojilice, uzima ih na svoja ramena i nosi. Električni pastir se ne može brinuti zbog toga što mu stado iznutra nestaje i propada; ne zapaža u kakvom je stanju. Pazeći na stado samo izvana, električni pastir getoizira svoje stado. Dakako da ne želi biti involviran u takav geto, zato ne osjeća stada i nema dodira s njime. I na koncu, električni pastir je nesposoban položiti svoj život za ovce svoje. Da, zato i jest električni. Njemu je prva briga s puno volti u sebi zaštititi sebe i svoj život, a ne život ovaca.

Objava Električni pastir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Time Finci pokušavaju naći rješenje za dvostruki izazov s kojim se susreću – s jedne strane to bi im bilo praktičnije jer se iz godine u godinu slika finskoga društva mijenja, pa sve više djece – umjesto većinski evangeličko-luteranski vjeronauk pohađa katolički, pravoslavni, islamski, židovski, pa i istočnjačka učenja, što stvara zbrku u organizaciji, nalaženju adekvatnih kadrova te financiranju tolikih grupa. Zbog sve većega broja migranata te pada nataliteta domaćega stanovništva u glavnom gradu Helsinkiju postotak luterana već je pao ispod 50 posto. Zbog te stvarnosti Finci se boje stvaranja paralelnih i odijeljenih društava, što se dogodilo u nizu zapadnoeuropskih zemalja, pa smatraju kako bi međusobno upoznavanje različitih kultura i religija moglo pridonijeti dijalogu, suradnji i suživotu. „U raznolikijem društvu, gdje shvaćanje vjere postaje fluidnije, djeca bi trebala učiti jedni od drugih, jačajući međusobno razumijevanje”, naglašavaju finski stručnjaci.

Reformu podržavaju nastavnici i lokalne vlasti iz pragmatičnih razloga, no prijedlog se susreće s kritikama u dijelu političkih i vjerskih krugova. Desne stranke upozoravaju da bi promjena mogla oslabiti kvalitetu religijskoga obrazovanja i upoznavanje finskih vrijednosti, a neki predstavnici većinske vjerske zajednice smatraju da bi se time dominantna kršćanska religija dovela u neravnopravan položaj. Sudbina prijedloga u konačnici ovisi o vladi i parlamentu, no rasprava već pokazuje kako je ova skandinavska zemlja svjesna da lagano gubi kršćanski identitet te mora prihvatiti multikulturalnost svoga društva.

Vjeronauk u školama

I dok se u Finskoj dosta argumentirano raspravlja o ovom prijedlogu, u hrvatskim medijima je odjeknuo poput senzacije, uglavnom sročen u tvrdnju kako Finska ukida vjeronauk u školama, ili još bolje – izbacuje vjeronauk iz škola. Odmah su uslijedile površne ad-hoc reakcije nekih domaćih političara s ljevice, ali i mnoštva anonimnih komentatora na društvenim mrežama, koji su odmah predložili da i Hrvatska hitno treba učiniti isto. I ne samo to već kako treba odmah maknuti križeve iz škola i javnih institucija (gdje su opstali). A u argumentaciji tim zahtjevima našlo se koječega – od toga kako je vrijeme da se Hrvatska konačno modernizira i da se vjeronauk vrati isključivo u crkve, pa do toga da su učenici koji ne idu na vjeronauk u neravnopravnom položaju jer se uglavnom dosađuju dok njihovi vršnjaci idu na vjeronauk, pa su samim time diskriminirani.

Nema dvojbe kako je mnogima vjeronauk u školama trn u oku od njegova uvođenja. Mnogi su to doživjeli kao „okupaciju” obrazovnih institucija od strane Crkve. Doduše, i među svećenicima je bilo onih koji su od početka tvrdili kako je loše kad vjeronauk postane školska obveza te da im je draže okupljati vjeroučenike u župskim dvoranama u slobodno vrijeme… Međutim, Hrvatska je napravila ono što imaju mnogobrojne europske države – uvođenje katoličkoga vjeronauka, uz mogućnost izbora za sve učenike – hoće li sudjelovati na tom vjeronauku, pohađati vjeronauk drugih vjerskih zajednica ili ga općenito ignorirati te pohađati alternativni predmet.

Poznajem neke roditelje ateiste koji su svoju djecu upisali na vjeronauk jer smatraju da je to pitanje opće kulture, „budući da živimo u zemlji koja je prožeta katoličkom tradicijom”, a često dodaju – ionako nije loše da čuju kako trebaju biti bolji ljudi. Drugi, koji se pak smatraju običajnim vjernicima tvrde kako nisu upisali djecu jer im „Crkva sužava vidike” i „zaglupljuje”. Među onima koji ne šalju djecu na vjeronauk većina ih je potpuno benevolentna prema tom pitanju, jer ih se to – kako kažu – ne tiče. Ali ima i onih kojima je to crvena krpa, pa ovih dana usred korizme traže da se što prije maknu križevi i bilo kakav kršćanski identitet iz hrvatskih škola. A najbolji su pak oni koji koriste aktualne rasprave oko micanja totalitarnih simbola, pa tvrde – „ako desnica traži da se zabrani zvijezda petokraka, onda treba maknuti i križeve, jer su se i pod njima kroz povijest događali zločini”. Uistinu svjedočimo strahu od križa.

Križ kao dio identiteta

Ljetujući prije nekoliko godina u austrijskom Tirolu, ostao sam ugodno iznenađen vidjevši mnogobrojne križeve postavljene po planinskim vrhuncima, selima i gradićima, domovima i cestama, koji simbolično svjedoče o vjeri tamošnjega puka. Ondje ćete redovito vidjeti križeve i u institucijama, javnim ustanovama, školama… „To je dio našeg identiteta, na koji smo ponosni!” protumačio mi je Kristian, vlasnik planinske kuće za iznajmljivanje, koja je i sama ukrašena kipom sveca zaštitnika svetoga Kristofora. Kaže kako su snažno povezani s katoličkom tradicijom, a ondje na planinskim prostranstvima su ionako bliži Bogu, koji im je jedina nada i utjeha kad okrenu zimska nevremena i nedaće – dodao je u šali. Razgovarali smo i o trendovima u Europi, gdje ima sve manje mjesta za kršćanska obilježja, pa se križevi – što zbog političke korektnosti da tobože ne vrijeđaju pripadnike drugih religija, što zbog otvorene mržnje prema Isusu Kristu, masovno miču iz javnih ustanova. Međutim, ovaj mladi Austrijanac je bio kategoričan: „Mi ne bismo više bili Tirol kakav smo naslijedili od naših predaka bez naših križeva i naše vjere! Iznevjerili bismo i njih, i sebe, a naša budućnost bi postala rizična bez Krista!”

Zasigurno svi oni koji imaju istaknuta kršćanska obilježja na svojim domovima ili mjestima nisu nužno i veliki vjernici. Život je neke od tih elemenata iz istinskoga predanja Bogu i tradicije pretvorio u svojevrsni folklor ili turističku ponudu. Međutim, bez obzira na namjere i trendove, kršćanstvo je snažan dio identiteta Tirola, Austrije kao i cijele Europe. Ono stoljećima prožima sve društvene pore i trendove, pa su ga prihvaćali i poštovali kao nešto blisko i važno čak i oni koji ne vjeruju.

Jordan Jelić piše kako kod konstrukcije nacionalnih identiteta, odnosno u ujedinjenju onoga mozaika drugih identiteta koji ga čine – od kulture do načina života – prevagu ima religijski identitet, pa se u državama uz jezik, običaje i teritorij, uzimao kao diferencirajući u konstituiranju nacije. Međutim, znamo da su suvremeni identiteti čiste konstrukcije, odnosno predmet našega poimanja, ali i želje što želimo biti, te da ljudi razmjerno slobodno, po vlastitoj volji određuju svoje identitete, bez obzira na pretke, spol i dob. Iako nasljeđujemo etničnost i rasu, čak i oni se mogu ponovno odrediti ili odbaciti. Kriza identiteta zahvatila je milijune pojedinaca diljem svijeta, ali i cijele nacije poput Amerikanaca, o čemu je sjajno pisao Samuel Huntigton u svojoj knjizi Tko smo mi? još prije dvadesetak godina. Upravo tim sindromom zahvaćena je i Europa posljednjih godina, koja sebe pokušava redefinirati još od stvaranja Europske unije. Iako znamo što su naši temelji i koliko je kršćanstvo zaslužno za razvoj naše kulture, znanosti, pa i demokracije, Europa pokušava stvoriti moderni identitet koji bi se valjda trebao svidjeti svima pa u njemu ima sve manje mjesta za Boga.

Britanski novinar i publicist Douglas Murray u svojoj popularnoj knjizi Čudna smrt Europe, zbog toga izrazito pesimistično vidi budućnost europskoga kontinenta jer je europskim čelnicima više stalo do političke korektnosti, nego do interesa europskih naroda i budućnosti Europe. Prema njemu, suvremenu Europu čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, a europske elite su desetljećima zatvarale oči pred opasnostima koje prijete urušavanju srži europskoga identiteta, zbog kratkoročnih ekonomskih interesa, dodvoravanja pojedinim društvenim skupinama ili vlastitih kompleksa i nerazumnoga obračuna s vlastitom prošlošću.

Katolička Europa

Zato u drugim dijelovima Europe gdje još ima kršćanskih obilježja, pa i križeva krajputaša po našim krajevima, ona poprimaju sasvim drukčije značenje i ulogu. Oni sve manje simboliziraju živoga i prisutnoga Isusa Krista i njegovo poniženje na ovom svijetu, kojim nas je otkupio te pobjedu nad smrću i zlom. Oni počinju simbolizirati neku davnu prošlost, simpatičnu i raskošnu tradiciju koja ima sve manje poveznica s modernim načinom života, a sve više pripada muzejima. Tako se na sjeveru Europe sve praznije stare crkve, koje se njihovim vlasnicima – tamošnjim biskupijama „ne isplati više održavati”, prodaju na dražbama i pretvaraju u restorane, zabavišta ili šoping centre. Kao da se svetost može prikriti, ugušiti, banalizirati.

U drugim dijelovima katoličke Europe, u prekrasnim romaničkim i baroknim crkvama, guraju se turisti i škljocaju fotoaparati, a molitva se slabo čuje… Kršćanstvo, za mnoge europske intelektualce, postaje nešto suvišno, bespotrebno, opterećujuće, čega se Europa mora riješiti kako bi tobože postala još otvorenija, tolerantnija i bliža svojim stanovnicima. Međutim, ako maknemo kršćanstvo koje, kao vezivno tkivo najbolje povezuje katoličke Italiju, Španjolsku, Poljsku, Francusku ili Irsku s protestantskim sjeverom i istočnjačkim pravoslavljem, odnosno njihove kulture, poglede na svijet i način života, što će ostati od europskoga identiteta? Ako maknemo križeve iz naših javnih prostora, hoćemo li dobiti na kvaliteti njihove uslužnosti ili ćemo samo ustupiti prostor nekim drugim obilježjima? Nije li micanje lika Isusa Krista iz naših prostora samo rezultat straha od njegove „kontrole” i pokušaj da sami sebi budemo moralni autoriteti i suci?

Mario Vargas Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno i laicističko jer potrebuje duboke duhovnosti i religioznosti. Naime, on tvrdi da funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je „dobro” da zakoni postoje, da je „dobro” biti moralan. Bez toga temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, jer destruktivnost ljudskoga ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Nije li onda pokušaj izbacivanja križeva iz europskih ili hrvatskih institucija upravo bježanje od Krista i njegovih zakona. Pokušaj djetinjega skrivanja pred odgovornosti prema Bogu i čovjeku. Kao da ćemo skidanjem kršćanskoga epiteta izbjeći i obvezu koju stavlja pred nas. Ili je pak otvaranje prostora za nečiji drugi utjecaj!? Inače, kako protumačiti toliku mržnju i udar na sve što je kršćansko, ako je kršćanstvo – kako neki tvrde – vrijeme već pregazilo i ako je na zalazu. Tko udara mrtva čovjeka? Naprotiv mnoge naše prepune crkve i živahne vjerske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i među našim ljudima u iseljeništvu, te povećanje broja kršćana na kontinentima izvan Europe, šalju jasnu poruku da je kršćanstvo itekako živo i prisutno u svakodnevnom životu. Unatoč svim modernim progonima. Baš zato strah od križa raste.

Objava Strah od križa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U radikalnoj diktaturi relativizma najviše je nastradala istina. Istinu se fragmentiralo tako da je posjeduju mnogi i da svatko imao svoj dio istine, a ipak nitko cjelinu. Svatko, kao u dječjoj igri, maše svojim fragmentom istine i taj dio, unatoč tomu što zna da je samo dio, a nikako cjelina, apsolutizira i prikazuje kao jednu i jedinu istinu.

U ovom promišljanju ne mislimo samo na istinu u vjerskom smislu, iako i to, nego mislimo prije svega na istinu u svakodnevnom životu, koja je za nas kršćane neodvojiva od Boga kao središnje istine kršćanske vjere. Upravo je relativizacija istine, koja vodi proglašenju nepostojanja istine ili nemogućnosti istine, dovela čovjeka pred nemogućnost odluka, izbora i posljedično djelovanja ili pak do površnih i privremenih odluka, izbora i djelovanja. Sve više govorimo o mladima i onima koji su manje mladi kao nesposobnima za izbor i odluku, kao onima koji su pasivni, tromi i voljno teško pokretljivi. To se stvarno vidi gotovo na svakome koraku i pri gotovo svakom susretu. Puno je razloga tomu. No, prema našem mišljenju relativizacija istine jedan je od ključnih razloga nesposobnosti donošenja bilo kakvih izbora i odluka. Izostanak odluka i neprihvaćanje izborâ postaje pogubnije kad vidimo kako se odluke ne donose ne samo u osobnom životu nego ni na čelnim pozicijama. Manjak odluka je svakako uzrokovan manjkom hrabrosti, manjkom vjere, ali jednako tako i manjkom istine, odnosno relativiziranjem istine. Naime, istina je vlastitost ljudske osobe koja joj pripada po njezinoj konstitutivnosti. Istina je i konstituirajući element ljudske osobe. Može se reći: čovjek (osoba) si onoliko koliko ljubiš istinu, koliko si u istini, koliko govoriš i činiš istinito, te ukoliko isto misliš, govoriš i činiš.

Postojanje istine kao čvrstoga i sigurnog integrativnog središta oko kojega čovjek gradi svoj život neophodno je za čovjeka i sve procese koji se događaju u njegovu životu. Bez istine kao središta života čovjek je izgubljen, pretvara se u lutalicu, postaje podijeljen u sebi, te jedno misli, drugo govori, a treće radi. Nesposobnost vlastitoga izbora i donošenja odluka uvjetovana je nepostojanjem istine pred kojom čovjek može načiniti izbor i donijeti odluku. Deprivacija istine i njezina relativizacija onesposobljuju čovjeka za odluku jer tada čovjek nema unutrašnjega ni vanjskoga kriterija prema kojemu bi mislio, govorio, načinio izbore i donio odluke. Zbog odmaka od istine kod ljudi se sve više otkriva diskrepancija između onoga što misle, govore i rade. Zbog neposvećenosti prema istini, kao onomu što nam se otkriva, imamo sve manje ikakvih odluka, a tamo gdje se mora odlučiti upravo se zbog relativiziranja istine – što je ušlo u kolektivnu svijest čovječanstva, a što ima za posljedicu tromost i acediju – donose nepromišljene i brzo hlapeće odluke. Postojanje istine kao apsolutne norme pokazuje da je čovjeku nužna istina kao središte polazeći od kojega će donositi odluke i načiniti izbore.

Manjak odluka i izbora također je nužno povezan s besmislom ljudske egzistencije. U korijenu besmisla čovjekova života nalazi se relativizirajući i fragmentaran odnos prema istini što vodi prema shvaćanju istine kao vrijednosti koja je izblijedjela i koja više nema snagu. Nepostojanje istine koja ima snagu i moć spasiti nas ili uništiti dovodi do toga da čovjek ne može dati smisao vlastitom životu. Zato je čovjek danas u nagonskoj potrazi za istinom, za svetim, ali ne uspijeva pronaći cjelinu, nego samo fragmente, a istina ne može biti u fragmentima. Današnji je čovjek razbio istinu u djeliće i zato se osjeća izgubljeno, depresivno, dezorijentirano i tjeskobno. Nedostaje mu cjelina. Manjak istine koji vodi manjku smisla dovodi do očajavanja nad vlastitim životom.

Za nas kršćane samo je Isus Krist istina koja nam se otkriva i objavljuje. Jedino ta Istina, te sagledavanje vlastitoga života i čitave stvarnosti u njezinu svjetlu, može pomoći čovjeku pronaći smisao i ozdravljenje. Jedino pogledom na tu Istinu čovjek može donijeti odluku, načiniti izbor, isto misliti, govoriti i činiti, te tako reintegrirati svoju osobu, odnosno učiniti je cjelovitom i pronaći smisao vlastite egzistencije.

Objava Ti si moja Istina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: „Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: ʽI ja ću je Mare uzet.ʼ”[1] Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa može ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja.[2] Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavljuje se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Ćosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna „ukazanja” koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj.[3] Jandre Lauš je govorio da vidi anđele.[4] Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer.[5] „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklopilo. Janja je tada rekla: ʽOde Gospa!ʼ” [6] „Janje kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli.”[7] Uz to su vidjeli i „sjajnost”.[8] Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!”[9] Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!”[10] Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore.[11] Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja.[12] To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali.”[13] Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao.[14] Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih.”[15] Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji „obilazio” groblje.[16] Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe.[17] Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa došla i pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo krunice.[18] Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.[19] Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili… došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije našao.”[20] Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.).”[21] Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci”.[22] Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.”[23] Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.[24]

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti.[25] Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve.[26] No ipak kako se okupilo mnogo naroda, vlasti su nakon nekoliko dana sazvali sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protuzakonite zborove.[27] Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.[28]

[1] Kazivanje Mare Periše, r. Duvnjak u Lipi 29. studenoga 1936., Mirku Puđi 24. listopada 2025.

[2] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[3] Kazivanje Marije Buljan, r. Bralo 1934., Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[4] Kazivanje Ane Franjičević, r. Duvnjak 1946., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[5] Kazivanje M. Buljan.

[6] Kazivanje A. Kurbaša.

[7] Kazivanje Jele Franjičević, r. Kasalo 1943., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje M. Buljan.

[9] Kazivanje M. Periše.

[10] Kazivanje fra Ćire Lovrića Josipu Mužiću 31. siječnja 2018.

[11] Kazivanje J. Franjičević.

[12] Ibidem.

[13] Kazivanje A. Franjičević.

[14] Kazivanje Anđelke Benzon, rođene Bralo 1945., J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[15] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[16] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[17] Kazivanje M. Periše.

[18] Kazivanje M. Buljan.

[19] Kazivanje J. Franjičević.

[20] Kazivanje A. Kurbaša. Drugi kažu da se našlo kipić maloga Isusa (Kazivanje J. Franjičević).

[21] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[22] Liber memorabilium župe Čuklić, 55-56.

[23] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[24] Kazivanje Slavice Franjičević, Janjine nećakinje, J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[25] Kazivanje M. Periše.

[26] A. Barun, „Dnevnik”, 416.

[27] Ibidem.

[28] Ibidem, 418.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.