Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Time Finci pokušavaju naći rješenje za dvostruki izazov s kojim se susreću – s jedne strane to bi im bilo praktičnije jer se iz godine u godinu slika finskoga društva mijenja, pa sve više djece – umjesto većinski evangeličko-luteranski vjeronauk pohađa katolički, pravoslavni, islamski, židovski, pa i istočnjačka učenja, što stvara zbrku u organizaciji, nalaženju adekvatnih kadrova te financiranju tolikih grupa. Zbog sve većega broja migranata te pada nataliteta domaćega stanovništva u glavnom gradu Helsinkiju postotak luterana već je pao ispod 50 posto. Zbog te stvarnosti Finci se boje stvaranja paralelnih i odijeljenih društava, što se dogodilo u nizu zapadnoeuropskih zemalja, pa smatraju kako bi međusobno upoznavanje različitih kultura i religija moglo pridonijeti dijalogu, suradnji i suživotu. „U raznolikijem društvu, gdje shvaćanje vjere postaje fluidnije, djeca bi trebala učiti jedni od drugih, jačajući međusobno razumijevanje”, naglašavaju finski stručnjaci.

Reformu podržavaju nastavnici i lokalne vlasti iz pragmatičnih razloga, no prijedlog se susreće s kritikama u dijelu političkih i vjerskih krugova. Desne stranke upozoravaju da bi promjena mogla oslabiti kvalitetu religijskoga obrazovanja i upoznavanje finskih vrijednosti, a neki predstavnici većinske vjerske zajednice smatraju da bi se time dominantna kršćanska religija dovela u neravnopravan položaj. Sudbina prijedloga u konačnici ovisi o vladi i parlamentu, no rasprava već pokazuje kako je ova skandinavska zemlja svjesna da lagano gubi kršćanski identitet te mora prihvatiti multikulturalnost svoga društva.

Vjeronauk u školama

I dok se u Finskoj dosta argumentirano raspravlja o ovom prijedlogu, u hrvatskim medijima je odjeknuo poput senzacije, uglavnom sročen u tvrdnju kako Finska ukida vjeronauk u školama, ili još bolje – izbacuje vjeronauk iz škola. Odmah su uslijedile površne ad-hoc reakcije nekih domaćih političara s ljevice, ali i mnoštva anonimnih komentatora na društvenim mrežama, koji su odmah predložili da i Hrvatska hitno treba učiniti isto. I ne samo to već kako treba odmah maknuti križeve iz škola i javnih institucija (gdje su opstali). A u argumentaciji tim zahtjevima našlo se koječega – od toga kako je vrijeme da se Hrvatska konačno modernizira i da se vjeronauk vrati isključivo u crkve, pa do toga da su učenici koji ne idu na vjeronauk u neravnopravnom položaju jer se uglavnom dosađuju dok njihovi vršnjaci idu na vjeronauk, pa su samim time diskriminirani.

Nema dvojbe kako je mnogima vjeronauk u školama trn u oku od njegova uvođenja. Mnogi su to doživjeli kao „okupaciju” obrazovnih institucija od strane Crkve. Doduše, i među svećenicima je bilo onih koji su od početka tvrdili kako je loše kad vjeronauk postane školska obveza te da im je draže okupljati vjeroučenike u župskim dvoranama u slobodno vrijeme… Međutim, Hrvatska je napravila ono što imaju mnogobrojne europske države – uvođenje katoličkoga vjeronauka, uz mogućnost izbora za sve učenike – hoće li sudjelovati na tom vjeronauku, pohađati vjeronauk drugih vjerskih zajednica ili ga općenito ignorirati te pohađati alternativni predmet.

Poznajem neke roditelje ateiste koji su svoju djecu upisali na vjeronauk jer smatraju da je to pitanje opće kulture, „budući da živimo u zemlji koja je prožeta katoličkom tradicijom”, a često dodaju – ionako nije loše da čuju kako trebaju biti bolji ljudi. Drugi, koji se pak smatraju običajnim vjernicima tvrde kako nisu upisali djecu jer im „Crkva sužava vidike” i „zaglupljuje”. Među onima koji ne šalju djecu na vjeronauk većina ih je potpuno benevolentna prema tom pitanju, jer ih se to – kako kažu – ne tiče. Ali ima i onih kojima je to crvena krpa, pa ovih dana usred korizme traže da se što prije maknu križevi i bilo kakav kršćanski identitet iz hrvatskih škola. A najbolji su pak oni koji koriste aktualne rasprave oko micanja totalitarnih simbola, pa tvrde – „ako desnica traži da se zabrani zvijezda petokraka, onda treba maknuti i križeve, jer su se i pod njima kroz povijest događali zločini”. Uistinu svjedočimo strahu od križa.

Križ kao dio identiteta

Ljetujući prije nekoliko godina u austrijskom Tirolu, ostao sam ugodno iznenađen vidjevši mnogobrojne križeve postavljene po planinskim vrhuncima, selima i gradićima, domovima i cestama, koji simbolično svjedoče o vjeri tamošnjega puka. Ondje ćete redovito vidjeti križeve i u institucijama, javnim ustanovama, školama… „To je dio našeg identiteta, na koji smo ponosni!” protumačio mi je Kristian, vlasnik planinske kuće za iznajmljivanje, koja je i sama ukrašena kipom sveca zaštitnika svetoga Kristofora. Kaže kako su snažno povezani s katoličkom tradicijom, a ondje na planinskim prostranstvima su ionako bliži Bogu, koji im je jedina nada i utjeha kad okrenu zimska nevremena i nedaće – dodao je u šali. Razgovarali smo i o trendovima u Europi, gdje ima sve manje mjesta za kršćanska obilježja, pa se križevi – što zbog političke korektnosti da tobože ne vrijeđaju pripadnike drugih religija, što zbog otvorene mržnje prema Isusu Kristu, masovno miču iz javnih ustanova. Međutim, ovaj mladi Austrijanac je bio kategoričan: „Mi ne bismo više bili Tirol kakav smo naslijedili od naših predaka bez naših križeva i naše vjere! Iznevjerili bismo i njih, i sebe, a naša budućnost bi postala rizična bez Krista!”

Zasigurno svi oni koji imaju istaknuta kršćanska obilježja na svojim domovima ili mjestima nisu nužno i veliki vjernici. Život je neke od tih elemenata iz istinskoga predanja Bogu i tradicije pretvorio u svojevrsni folklor ili turističku ponudu. Međutim, bez obzira na namjere i trendove, kršćanstvo je snažan dio identiteta Tirola, Austrije kao i cijele Europe. Ono stoljećima prožima sve društvene pore i trendove, pa su ga prihvaćali i poštovali kao nešto blisko i važno čak i oni koji ne vjeruju.

Jordan Jelić piše kako kod konstrukcije nacionalnih identiteta, odnosno u ujedinjenju onoga mozaika drugih identiteta koji ga čine – od kulture do načina života – prevagu ima religijski identitet, pa se u državama uz jezik, običaje i teritorij, uzimao kao diferencirajući u konstituiranju nacije. Međutim, znamo da su suvremeni identiteti čiste konstrukcije, odnosno predmet našega poimanja, ali i želje što želimo biti, te da ljudi razmjerno slobodno, po vlastitoj volji određuju svoje identitete, bez obzira na pretke, spol i dob. Iako nasljeđujemo etničnost i rasu, čak i oni se mogu ponovno odrediti ili odbaciti. Kriza identiteta zahvatila je milijune pojedinaca diljem svijeta, ali i cijele nacije poput Amerikanaca, o čemu je sjajno pisao Samuel Huntigton u svojoj knjizi Tko smo mi? još prije dvadesetak godina. Upravo tim sindromom zahvaćena je i Europa posljednjih godina, koja sebe pokušava redefinirati još od stvaranja Europske unije. Iako znamo što su naši temelji i koliko je kršćanstvo zaslužno za razvoj naše kulture, znanosti, pa i demokracije, Europa pokušava stvoriti moderni identitet koji bi se valjda trebao svidjeti svima pa u njemu ima sve manje mjesta za Boga.

Britanski novinar i publicist Douglas Murray u svojoj popularnoj knjizi Čudna smrt Europe, zbog toga izrazito pesimistično vidi budućnost europskoga kontinenta jer je europskim čelnicima više stalo do političke korektnosti, nego do interesa europskih naroda i budućnosti Europe. Prema njemu, suvremenu Europu čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, a europske elite su desetljećima zatvarale oči pred opasnostima koje prijete urušavanju srži europskoga identiteta, zbog kratkoročnih ekonomskih interesa, dodvoravanja pojedinim društvenim skupinama ili vlastitih kompleksa i nerazumnoga obračuna s vlastitom prošlošću.

Katolička Europa

Zato u drugim dijelovima Europe gdje još ima kršćanskih obilježja, pa i križeva krajputaša po našim krajevima, ona poprimaju sasvim drukčije značenje i ulogu. Oni sve manje simboliziraju živoga i prisutnoga Isusa Krista i njegovo poniženje na ovom svijetu, kojim nas je otkupio te pobjedu nad smrću i zlom. Oni počinju simbolizirati neku davnu prošlost, simpatičnu i raskošnu tradiciju koja ima sve manje poveznica s modernim načinom života, a sve više pripada muzejima. Tako se na sjeveru Europe sve praznije stare crkve, koje se njihovim vlasnicima – tamošnjim biskupijama „ne isplati više održavati”, prodaju na dražbama i pretvaraju u restorane, zabavišta ili šoping centre. Kao da se svetost može prikriti, ugušiti, banalizirati.

U drugim dijelovima katoličke Europe, u prekrasnim romaničkim i baroknim crkvama, guraju se turisti i škljocaju fotoaparati, a molitva se slabo čuje… Kršćanstvo, za mnoge europske intelektualce, postaje nešto suvišno, bespotrebno, opterećujuće, čega se Europa mora riješiti kako bi tobože postala još otvorenija, tolerantnija i bliža svojim stanovnicima. Međutim, ako maknemo kršćanstvo koje, kao vezivno tkivo najbolje povezuje katoličke Italiju, Španjolsku, Poljsku, Francusku ili Irsku s protestantskim sjeverom i istočnjačkim pravoslavljem, odnosno njihove kulture, poglede na svijet i način života, što će ostati od europskoga identiteta? Ako maknemo križeve iz naših javnih prostora, hoćemo li dobiti na kvaliteti njihove uslužnosti ili ćemo samo ustupiti prostor nekim drugim obilježjima? Nije li micanje lika Isusa Krista iz naših prostora samo rezultat straha od njegove „kontrole” i pokušaj da sami sebi budemo moralni autoriteti i suci?

Mario Vargas Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno i laicističko jer potrebuje duboke duhovnosti i religioznosti. Naime, on tvrdi da funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je „dobro” da zakoni postoje, da je „dobro” biti moralan. Bez toga temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, jer destruktivnost ljudskoga ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Nije li onda pokušaj izbacivanja križeva iz europskih ili hrvatskih institucija upravo bježanje od Krista i njegovih zakona. Pokušaj djetinjega skrivanja pred odgovornosti prema Bogu i čovjeku. Kao da ćemo skidanjem kršćanskoga epiteta izbjeći i obvezu koju stavlja pred nas. Ili je pak otvaranje prostora za nečiji drugi utjecaj!? Inače, kako protumačiti toliku mržnju i udar na sve što je kršćansko, ako je kršćanstvo – kako neki tvrde – vrijeme već pregazilo i ako je na zalazu. Tko udara mrtva čovjeka? Naprotiv mnoge naše prepune crkve i živahne vjerske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i među našim ljudima u iseljeništvu, te povećanje broja kršćana na kontinentima izvan Europe, šalju jasnu poruku da je kršćanstvo itekako živo i prisutno u svakodnevnom životu. Unatoč svim modernim progonima. Baš zato strah od križa raste.

Objava Strah od križa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U radikalnoj diktaturi relativizma najviše je nastradala istina. Istinu se fragmentiralo tako da je posjeduju mnogi i da svatko imao svoj dio istine, a ipak nitko cjelinu. Svatko, kao u dječjoj igri, maše svojim fragmentom istine i taj dio, unatoč tomu što zna da je samo dio, a nikako cjelina, apsolutizira i prikazuje kao jednu i jedinu istinu.

U ovom promišljanju ne mislimo samo na istinu u vjerskom smislu, iako i to, nego mislimo prije svega na istinu u svakodnevnom životu, koja je za nas kršćane neodvojiva od Boga kao središnje istine kršćanske vjere. Upravo je relativizacija istine, koja vodi proglašenju nepostojanja istine ili nemogućnosti istine, dovela čovjeka pred nemogućnost odluka, izbora i posljedično djelovanja ili pak do površnih i privremenih odluka, izbora i djelovanja. Sve više govorimo o mladima i onima koji su manje mladi kao nesposobnima za izbor i odluku, kao onima koji su pasivni, tromi i voljno teško pokretljivi. To se stvarno vidi gotovo na svakome koraku i pri gotovo svakom susretu. Puno je razloga tomu. No, prema našem mišljenju relativizacija istine jedan je od ključnih razloga nesposobnosti donošenja bilo kakvih izbora i odluka. Izostanak odluka i neprihvaćanje izborâ postaje pogubnije kad vidimo kako se odluke ne donose ne samo u osobnom životu nego ni na čelnim pozicijama. Manjak odluka je svakako uzrokovan manjkom hrabrosti, manjkom vjere, ali jednako tako i manjkom istine, odnosno relativiziranjem istine. Naime, istina je vlastitost ljudske osobe koja joj pripada po njezinoj konstitutivnosti. Istina je i konstituirajući element ljudske osobe. Može se reći: čovjek (osoba) si onoliko koliko ljubiš istinu, koliko si u istini, koliko govoriš i činiš istinito, te ukoliko isto misliš, govoriš i činiš.

Postojanje istine kao čvrstoga i sigurnog integrativnog središta oko kojega čovjek gradi svoj život neophodno je za čovjeka i sve procese koji se događaju u njegovu životu. Bez istine kao središta života čovjek je izgubljen, pretvara se u lutalicu, postaje podijeljen u sebi, te jedno misli, drugo govori, a treće radi. Nesposobnost vlastitoga izbora i donošenja odluka uvjetovana je nepostojanjem istine pred kojom čovjek može načiniti izbor i donijeti odluku. Deprivacija istine i njezina relativizacija onesposobljuju čovjeka za odluku jer tada čovjek nema unutrašnjega ni vanjskoga kriterija prema kojemu bi mislio, govorio, načinio izbore i donio odluke. Zbog odmaka od istine kod ljudi se sve više otkriva diskrepancija između onoga što misle, govore i rade. Zbog neposvećenosti prema istini, kao onomu što nam se otkriva, imamo sve manje ikakvih odluka, a tamo gdje se mora odlučiti upravo se zbog relativiziranja istine – što je ušlo u kolektivnu svijest čovječanstva, a što ima za posljedicu tromost i acediju – donose nepromišljene i brzo hlapeće odluke. Postojanje istine kao apsolutne norme pokazuje da je čovjeku nužna istina kao središte polazeći od kojega će donositi odluke i načiniti izbore.

Manjak odluka i izbora također je nužno povezan s besmislom ljudske egzistencije. U korijenu besmisla čovjekova života nalazi se relativizirajući i fragmentaran odnos prema istini što vodi prema shvaćanju istine kao vrijednosti koja je izblijedjela i koja više nema snagu. Nepostojanje istine koja ima snagu i moć spasiti nas ili uništiti dovodi do toga da čovjek ne može dati smisao vlastitom životu. Zato je čovjek danas u nagonskoj potrazi za istinom, za svetim, ali ne uspijeva pronaći cjelinu, nego samo fragmente, a istina ne može biti u fragmentima. Današnji je čovjek razbio istinu u djeliće i zato se osjeća izgubljeno, depresivno, dezorijentirano i tjeskobno. Nedostaje mu cjelina. Manjak istine koji vodi manjku smisla dovodi do očajavanja nad vlastitim životom.

Za nas kršćane samo je Isus Krist istina koja nam se otkriva i objavljuje. Jedino ta Istina, te sagledavanje vlastitoga života i čitave stvarnosti u njezinu svjetlu, može pomoći čovjeku pronaći smisao i ozdravljenje. Jedino pogledom na tu Istinu čovjek može donijeti odluku, načiniti izbor, isto misliti, govoriti i činiti, te tako reintegrirati svoju osobu, odnosno učiniti je cjelovitom i pronaći smisao vlastite egzistencije.

Objava Ti si moja Istina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: „Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: ʽI ja ću je Mare uzet.ʼ”[1] Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa može ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja.[2] Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavljuje se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Ćosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna „ukazanja” koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj.[3] Jandre Lauš je govorio da vidi anđele.[4] Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer.[5] „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklopilo. Janja je tada rekla: ʽOde Gospa!ʼ” [6] „Janje kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli.”[7] Uz to su vidjeli i „sjajnost”.[8] Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!”[9] Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!”[10] Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore.[11] Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja.[12] To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali.”[13] Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao.[14] Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih.”[15] Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji „obilazio” groblje.[16] Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe.[17] Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa došla i pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo krunice.[18] Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.[19] Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili… došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije našao.”[20] Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.).”[21] Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci”.[22] Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.”[23] Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.[24]

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti.[25] Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve.[26] No ipak kako se okupilo mnogo naroda, vlasti su nakon nekoliko dana sazvali sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protuzakonite zborove.[27] Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.[28]

[1] Kazivanje Mare Periše, r. Duvnjak u Lipi 29. studenoga 1936., Mirku Puđi 24. listopada 2025.

[2] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[3] Kazivanje Marije Buljan, r. Bralo 1934., Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[4] Kazivanje Ane Franjičević, r. Duvnjak 1946., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[5] Kazivanje M. Buljan.

[6] Kazivanje A. Kurbaša.

[7] Kazivanje Jele Franjičević, r. Kasalo 1943., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje M. Buljan.

[9] Kazivanje M. Periše.

[10] Kazivanje fra Ćire Lovrića Josipu Mužiću 31. siječnja 2018.

[11] Kazivanje J. Franjičević.

[12] Ibidem.

[13] Kazivanje A. Franjičević.

[14] Kazivanje Anđelke Benzon, rođene Bralo 1945., J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[15] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[16] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[17] Kazivanje M. Periše.

[18] Kazivanje M. Buljan.

[19] Kazivanje J. Franjičević.

[20] Kazivanje A. Kurbaša. Drugi kažu da se našlo kipić maloga Isusa (Kazivanje J. Franjičević).

[21] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[22] Liber memorabilium župe Čuklić, 55-56.

[23] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[24] Kazivanje Slavice Franjičević, Janjine nećakinje, J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[25] Kazivanje M. Periše.

[26] A. Barun, „Dnevnik”, 416.

[27] Ibidem.

[28] Ibidem, 418.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao stvarnost koja je u sebi destruktivna i agresivna, zlo se ne može pojaviti bez mimikrije. Mimikrijom produžava svoju egzistenciju dok ne postigne željeni cilj. Zlo skriva svoju agresivnost i destruktivnost iza mnogovrsnih maski. Zbog mnoštva njegovih maski mi vidimo i osjećamo zlo u različitim pojavama. U pojavnom smislu ono nema konstanti. Budući da zlo stalno mijenjanja maske, teško možemo uočiti pravo lice zla jer ga mi, obično, ne vidimo sve do trenutka dok nas ono ne uvuče u svoje kolo, kada uglavnom sve maske padaju, ali tada najčešće biva prekasno.

Mimikrija je sredstvo kojim se zlo služi za ostvarivanje svojih zlih ciljeva, a konačni cilj zla je uništenje, razaranje, konfuzija, nered, nedorečenost i poluistina. Zlu je nužna mimikrija jer bi bez nje bilo golo, samo bi sebe prokazalo i već se tako dovelo u situaciju da bude neprihvatljivo i neprihvaćeno. Kad bismo, ukoliko je to moguće, vidjeli zlo u njegovoj esenciji, učinili bismo sve moguće, ako ne zbog sebe, onda zbog budućih naraštaja, da ga jednom zauvijek uništimo. No mimikrija mu produljuje život i misiju. Mimikrijom se ono štiti. Bez mimikrije zlo je nakaza koje se svatko užasava već na prvu pomisao ili na prvi pogled i dodir. Zlo se u svojoj inicijalnoj fazi najčešće skriva iza pozitivnih atributa, iza dobroga, lijepog, poštenog, istinitog, transparentnog, otvorenog, iza pozitivne promjene koju nudi itd. Skriva se iza nečega privlačnoga, dopadljivog i zavodljivoga. U toj svojoj mimikriji nudi nam nešto što, čini nam se, da nam baš nedostaje, da bi baš moglo unaprijediti naš život i učiniti ga kvalitetnijim. To je razlog zašto najčešće popustimo pred zlom skrivenim iza (lažne) dobrote, poniznosti, naivnosti i nevještosti. Dakako da tomu treba pridodati i našu umanjenu sposobnost prepoznavanja zla koje se vješto služi mimikrijom.

Agresivnost i destruktivnost zla, upravo zbog prikrivenosti, ostaju nam pri prvom susretu s njim uvijek skriveni i pozadinski. Ne uočavamo ih odmah tako lako. Nemoguće ih je odmah razaznati. Zlo je zavodljivo, ali zavodljivo upravo zato što se krije iza nevještosti, naivnosti, iza lažne brige da nam bude dobro i iza koristoljubne empatije. Mi postajemo svjesni zla tek naknadno. Tek poslije vidimo njegovu konkretizaciju i razarajuću ulogu. Do tada u njemu uvijek vidimo nešto drugo. U njemu, zbog mimikrije, vidimo uvijek neko možda, dakle, nešto što u nama stvara rascjep, nesigurnost i nejasnoću. Tek kad nam se zlo približi počinje se razotkrivati: tada s njega pada plašt mimikrije koji nas je privukao i posredstvom kojega nam se približilo. Tek naknadno, ponekad je to i prekasno, vidimo zlo u njegovoj realnosti, ogoljenosti i konkretnosti. Do tada nam se prikazivalo nečim privlačnim, činilo nam se kako nas razumije, kako shvaća našu situaciju, kako je puno sućuti i kako nam jednostavno pokušava pomoći poboljšati našu situaciju. Zlo ima bezbroj maski. Stoga ga je teško prepoznati, ali nije nemoguće.

Budući da je u svojoj biti destruktivno, zlo je posljedično i agresivno. Zbog odbojnosti agresije ono i ne pristupa čovjeku bez prikrivenosti. Najveću prikrivenost zlo pokazuje kad se uspijeva stopiti s okolinom ili s ambijentom, te ga ne opažamo i počinjemo ga smatrati bliskim i pripadajućim ambijentu u kojemu živimo. U toj svojoj prikrivenosti pomoću koje se stapa s okolinom zlo se počinje ukorjenjivati u naš ambijent. Ono nije nikada pasivno. Dozira svoje djelovanje. U temelju njegova djelovanja je manipulacija, optuživanje drugih, konspirativnost i zamjena teza. Zlo poopćuje konkretno, sve generalizira, traži krivca u drugome, jer ne može u sebi – time bi prestalo biti zlo, a to bi bilo protivno naravi samoga zla.

Mimikrija zla nije slučajna niti spontana, nego strateška i planirana. Ono prilagođava svoj izgled, stavove, nastojanja i uvjerenja sredini u kojoj se nalazi kako bi što duže ostalo prikriveno i povećalo mogućnost opstanka te izvršilo svoju konačnu misiju. Zlo se, bolje nego dobro, prilagođava društvenim prilikama, sredini i okolnostima, dakako, jer ima samo jedan cilj, a to je da ostvari ono najdublje u svojoj biti: destrukciju i nasilje, nered i konfuziju, propast i kraj. Upravo po ovim i drugim elementima možemo prepoznati potiho i skriveno djelovanje zla koje se stopilo s našim ambijentom i koje se služi ljudima i događajima kako bi ostvarilo svoje ciljeve.

Zlo bježi od Istine, od Isusa Krista, jer ga Istina lišava mimikrije, razotkriva ga. Zbog toga demoni negoduju u susretu s Isusom: došao si nas uništiti (usp. Mk 1,24). Da, kad je razotkriveno, zlo se udaljuje do druge prilike jer je razotkrivanjem minimalizirana moć njegove manipulacije. Zbog toga zlo treba uvijek biti prokazano. To je i Isus činio oslobađajući tako svijet od Zloga.

Objava Zlo i mimikrija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biskup Dobrila

Lik i djelo biskupa Dobrile su idealni za filmsku ekranizaciju. Iako je bio siromašno seljačko dijete, zahvaljujući inteligenciji i marljivosti, pohađao je gimnaziju u Goriziji i Karlovcu, a studirao je teologiju u bečkom Augustineumu, gdje je bio kolega i prijatelj J. J. Strossmayera. U Beču je i doktorirao 1842. Nakon toga je bio u Trstu kapelan, profesor, župnik i kanonik. Od 1857. je porečko-pulski, a od 1875. i tršćansko-koparski biskup. Bio je veliki branitelj hrvatskih i slovenskih interesa u Istri. Borio se za ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim te je osnivao škole i dijelio stipendije za đake. Širio je u puku hrvatsku knjigu i jačao narodnu svijest. Tiskao je molitvenik Oče, budi volja tvoja, koji je bio iznimno važan za pučku prosvjetu, te zbirku poučnih priča i poslovica Različno cvijeće. Pokrenuo je hrvatske novine u Istri – Naša sloga 1870. Zauzimao se za podizanje narodne inteligencije, gospodarsku prosvjećenost i mudro gospodarenje, kako bi se istarski seljak oslobodio zavisnosti od talijanskih trgovaca i lihvara. Kao istarski biskup bio je član Pokrajinskog sabora u Poreču, a od 1861. do 1867. i njegov zastupnik u Carskom vijeću u Beču. U istarskom Saboru je 1863. podupro prijedlog da se zapisnici i odluke Sabora ne objavljuju samo na talijanskom već i na slavenskom jeziku, apelirajući na talijansku većinu da ne uskraćuje prava Hrvatima i Slovencima jer će oni – kada se narodno osvijeste – odgovoriti na njihove nepravde na način koji se neće svidjeti istarskim Talijanima. Zbog svojih hrvatskih i slavenskih osjećaja Dobrila je trajno bio izvrgnut napadima talijanskih liberala. Na Vatikanskom koncilu 1870. isticao se kao Strossmayerov pristaša, a ostala je u rukopisu nedovršena njegova Povijest o posljednjem općem crkvenom saboru vatikanskom. Čitav imetak je ostavio u dobrotvorne svrhe. Iako kuna s njegovim likom više nemamo u džepu, danas Sveučilište u Puli nosi njegovo ime. On je bio i ostao simbol istarskoga hrvatstva te velika brana talijanizaciji pa i fašizmu toga dijela Hrvatske.

Istarski antifašizam

Istru sam upoznao ranih devedesetih kad sam još kao student otkrivao njezine čari. Možda sam se zaljubio u ovaj komadić domovine jer me neodoljivo podsjećala na rodnu Hercegovinu, prošaranu također kršem i zemljom crvenicom, maslinama i vinovom lozom, kamenim kućama i obiteljskom tradicijom. No, ovdje je ipak sve bilo nekako skladnije i posloženije. Još tada sam razbio neke stereotipe koji mnogi imaju o Istri. Shvatio sam ponajprije kako je „krasna zemlja, Istra mila” uistinu „dom roda hrvatskoga”. Ali to nije hrvatstvo koje se hvali na sav glas i udara u prsa. To je ono tiho hrvatstvo koje svoje voli i poštuje tuđe, koje prima ono najbolje od drugih, ali se ne odriče svoga. To je onaj nacionalni osjećaj koji se uspio očuvati unatoč svim nedaćama i pritiscima te u obiteljskom okružju svoj identitet i osjećaj prema Istri i Hrvatskoj prenositi na nove naraštaje. Shvatio sam da je Istra uistinu multikulturalno lice Hrvatske, koja pruža ruke i otvara srce prema drugima i drukčijima te koja može poslužiti kao uzor drugim europskim regijama kad je u pitanju odnos prema manjinskim zajednicama.

No, jedna me stvar od prvoga doticaja s Istrom na poseban način zaintrigirala, a to je istarski antifašizam. Znao sam da se Istra ponosi svojim antifašizmom, ali tada sam shvatio kako je to zapravo antifašizam lišen surove komunističke ideologije i njezinih skrivenih interesa, koji je u borbi protiv okupatora u svoje redove okupio čak i katoličke svećenike u zajedničkoj borbi za očuvanje života i vlastitoga identiteta. Nije to bio antifašizam na koji se često pozivaju oni koji na taj način žele rehabilitirati ili prikriti zločine i diktaturu jugoslavenskoga komunizma, već istinska borba protiv fašizma koji je baš u ovoj regiji pokazao svoje zločesto lice na najgori mogući način.

Taj izvorni pogled na antifašizam me inspirirao pa sam tako svojedobno pisao i o specifičnom katoličkom antifašizmu hrvatske Istre. Kolege su me pitale – jesu li spojivi Crkva i antifašizam ili je riječ o dva potpuno oprečna pojma, koji se međusobno isključuju!? Na europskom Zapadu sasvim je spojivo, ali u našem duboko svjetonazorski podijeljenom društvu ta je povezanost očito tabu tema, osim valjda u Istri. Najbolji simbol toga je velečasni dr. sc. Božo Milanović, rodom iz Kringe, iznimno zaslužan za pripajanje Istre matici zemlji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine. Treba li podsjećati kako je autoritarni jugoslavenski predsjednik Tito monsinjora Milanovića, zajedno s biskupom Dragutinom Nežićem 1978. odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Isti taj svećenik primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu 1962., vlasti su mu postavile spomen-ploču na kuću u Kringi u kojoj je živio i djelovao, a socijalistička Jugoslavija mu je u čast objavila čak i prigodnu poštansku marku. Čak su i komunisti (pri)znali kolika je bila zasluga istarskih svećenika za opstanak netalijanskoga stanovništva u Istri, te koliki je njihov doprinos oslobađanju Istre i njezinoj budućnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dijelili su slične ciljeve i zajedno se borili protiv fašizma, iako je antifašizam komunista i katolika bio različit. Jedan je počivao na ideološkoj i političkoj osnovi pa se poslije razvio u totalitarni poredak, a drugi koji je počivao na vjersko-moralnoj osnovi u onaj kakvom smo svjedočili na Zapadu, a koji uključuje ljubav prema svome narodu, slobodu mišljenja i vjerovanja te demokratskoga ponašanja. S druge strane i danas se mnogi na desnici čude kako je svećenik Milanović mogao surađivati sa „zločincem” Titom. Možda je najbolji odgovor dao on sam, na upit katoličkoga novinara Waltera Eberharda, s kojim je razgovarao na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na Eberhardovo čuđenje kako Crkva inzistira na priključenju komunističkoj Jugoslaviji umjesto katoličkoj Italiji, Milanović je izrekao onu već antologijsku rečenicu: „Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.” Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskoga fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri postao je simbolom antifašističkoga otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ. Dobro je da Istra čuva taj izvorni duh antifašizma jer se tim pojmom u novije doba olako nabacuje i manipulira, a počesto služi i kao smokvin list za koješta. Vjerujemo da će povratak dobroga biskupa Dobrile dodatno učvrstiti otvoreni hrvatski duh Istre i pokazati smjer i za budućnost.

Objava Biskup Dobrila i istarsko hrvatstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, pitam se je li ovakva demokracija uopće demokracija ili je samo prividna demokracija pod čijom se krinkom kriju različiti oblici kracije koji su sve samo nisu demokracija. U toj prividnoj demokraciji nerijetko susrećemo autokraciju, plutokraciju, sve češće kakistokraciju (možda bismo mogli govoriti o ćacikraciji), prikrivenu diktaturu i drugo. Dakako da je i demokracija donijela nešto dobra. Samo ne znam u kojoj mjeri je to dobro zaista dobro?! Da je npr. sveti Pavao ili netko od kršćanskih apologeta sumnjao u ondašnje državno uređenje vjerojatno bi osjetio njegove najgore represivne mjere. No, demokracija dopušta svojim „podložnicima” da ju propitkuju, iako i ona raspolaže širokim dijapazonom suptilnih represivnih mjera (kultura odbacivanja, kultura skraćivanja, suptilne zabrane, biranje podobnih, isključivost onih koje su sami sebe prozvali uključivima i slično).

Jedno od temeljnih pitanja u demokraciji, kao i u svakom državnom uređenju, trebalo bi biti pitanje razumijevanja istine? Kako demokracija dolazi do istine ili kako u demokraciji istina dolazi na vidjelo? Vidljivo je kako demokratska kultura kojoj smo izloženi shvaća istinu kao plod konsenzusa. Demokratska uređenja mjere istinu praktičnim uspjehom i profitom. Ideje i teorije se prosuđuju na temelju njihove uspješnosti. Pragmatizam, koji je sveto pismo kapitalističke demokracije vodi se krilaticom: ako nije uspješno nije ni istinito. Demokracija svodi istinu na percepciju. Tako je nešto postalo istinito samo na temelju percepcije. Iza ovakva poimanja istine stoji shvaćanje istine kao onoga što je samo eksperimentalno dokazivo, dok u ono što se ne može dokazati čistim razumom te izvesti iz eksperimenta, treba sumnjati da uopće postoji. Svođenje istine na percepciju ne niječe stvarnost Boga, nego uspostavlja kriterij korisnosti. Istina je samo ono što iz naše percepcije može donijeti pozitivne praktične posljedice. Tko se još imalo razuman može složiti s ovakvim prihvaćenjem istine koju su unaprijedile društvene mreže kojima se istina nalazi jedino u površnom virtualnom svijetu?!

Najpodlije shvaćanje istine koje nudi demokracija sastoji se u tome da vidi istinu kao plod konsenzusa većine. Istina tako pripada samo većini. Verificira ju se dovoljnim brojem glasova. Konkretno, broj ruku u zraku u nekom parlamentu određuje istinu o ljudskom životu (početku i kraju života), o odgojnoj slobodi u školama, te o tome što je pravedan mir i što su istinske vrijednosti. Tako se određuje istina u današnjem demokratskom uređenju – konsenzusom najmoćnijih i često najlošijih. Pokazatelj je to da se iza demokracije često krije plutokracija i kakistokracija. Demokracija, u određenoj mjeri slično kao tiranija i totalitarizam, može nagrditi ljudsko lice politike. Zar Isus nije gurnut na put osude upravo demokratski, unatoč tada drukčijem društvenom uređenju – brojem ruku u masi koja je tražila slobodu za Barabu? U tom demosu, temeljem kojega upravlja pojedinac, uvijek se krije i nešto demonsko. To demonsko je ono autoreferencijalno. Kada demokratski mehanizmi postanu autoreferencijalni, upada se u demokratsku dijalektiku većina-manjina kojoj bivaju podložna i temeljna ljudska prava. Takva demokratska dijalektika određuje i gotovo propisuje što je istina, te slično kao u totalitarnim sustavima, zakonski kažnjava nepoštivanje propisa koji su nametnuti kao istiniti.

Istina o Bogu i čovjeku ne može biti propisana relativnom i dvotrećinskom većinom. Ona je objektivna i univerzalna ili nije istina. Nužno je imati u vidu objektivne i univerzalne, a ne isključivo demokratske vrijednosti. Ako demokratske vrijednosti nisu univerzalne i objektivne, tada se takvo uređenje samo osuđuje na propadanje. Ako se u jednom demokratskom uređenju s pravom kritizira nasilje, nesigurnost, nezaposlenost, gubitak zajedništva, loš socijalni položaj i slično, nije li to u biti kritika samoga društvenog uređenja – demokracije? Možda je baš imajući na umu ovu kritiku, papa Lav XIV. konstatirao kako u današnjem svijetu demokracija nije savršeno rješenje za sve.

Odmicanje od univerzalnih objektivnih vrijednosti onemogućuje spoznaju stvarnosti dio koje je Bog, ili još bolje, koju Bog omogućava i podržava. Istina u demokraciji ne vodi samo relativizmu nego i nijekanju objektivne i univerzalne istine. Za nas kršćane Krist je Istina o kojoj govorimo. On je universale concretum veritatis koja se samodariva i otkriva u besplatnosti objave, a ne na temelju demokracije, pa ni na temelju sinodalnoga procesa koji neki, nažalost, shvaćaju kao demokraciju.

Objava Istina u demokraciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U tom smislu korizma je uvijek vrijeme borbe koja se vodi na tri fronta: sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Čovjek se, u tom svojem duhovnom boju, susreće s mukom, odricanjem, trpljenjem, kušnjom i smrću kao sadašnjim stvarnostima. No, te stvarnosti vjernik ne susreće kao zatvorene u sebe, nego upravo usred sadašnjosti tih stvarnosti započinje njegova preobrazba u život budećega vijeka. Tako je korizma vrijeme preobrazbe, čišćenja i vrijeme umiranja (sebi) kako bismo se nanovo rodili.

Korizma je u svojim osnovnim crtama vrijeme dijalektike. Ona nas stavlja pred mnoga da i mnoga ne, te nas u dijalektici mnogih da i ne nuka da dođemo do jednoga da Gospodinu. To da Gospodinu izvire iz vatre mnogih ne i mnogih da koje u borbi s Bogom, sa sobom i s drugima izričemo tijekom korizme. Korizma nije izricanje samo ne svemu onomu što nas udaljava od Gospodina, nego jednako tako ili čak još i više izricanje mnogih da koji nas približavaju Gospodinu. Kroz ova mnoga da i ne čovjek dolazi do harmonizacije svoga odnosa s Bogom. Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u logici dijalektike korizma proteže na čitav naš kršćanski život koji se u temeljnim crtama ne sastoji samo u izricanju mnogih ne, nego i u još češćem izricanju mnogih da. Čitav je vjernički život stalna dijalektika koja se ogleda kao borbena vještina sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Neprestano nastojimo, na različitim razinama, argumentirati i objasniti sebi svoje često suptilne izbore, odluke, uvjerenja, nadu protivnu svakoj nadi; neprestano raspravljamo sa sobom, s drugima i s Bogom putem pitanja i odgovora, te pokušavamo razriješiti opreke koje postoje između mnogih da i ne koje moramo izgovoriti u svome životu.

Sam je Isus prošao kroz dijalektiku svoga božansko-ljudskoga života, odnosno kroz svoja da i svoja ne iz kojih je proizišlo jedno spasenjsko da kojim nas je otkupio i otvorio nam put zajedništvu života sa sobom. Tragom Isusovih kušnji u pustinji kako ih donosi Matej (4,1-11) te u logici dijalektike korizme možemo vidjeti kako nas korizma uči čemu i komu izreći da i ne te zašto je potrebno izreći ne čak i onim esencijalnim životnim stvarima preko kojih bi nas Napasnik htio udaljiti od Boga. Imajući to na umu, korizma nas uči prepoznati što je naš kruh i možemo li toj tako esencijalnoj životnoj namirnici reći ne kako bismo bili s Bogom. To ne onomu bez čega se ne može, postaje da onomu bez koga se ne može. Odricanje od kruha pomaže nam prepoznati u koga smo stavili svoje pouzdanje: u kruh zemaljski ili u kruh nebeski. Kruh, dakako, predstavlja ono bez čega čovjek ne može u svome naravnom životu. No, nije poanta u kruhu kao takvome, nego u onome što za nas predstavlja kruh (hrana, moć, novac, karijera, odanost miljenicima ovoga svijeta) koji nam postaje važnijim od samoga Boga i njegova Kraljevstva. Korizma nas uči vidjeti bez čega ne možemo, čemu nismo spremni izreći svoje ne te jesmo li poput Isusa spremni reći ne kruhu kušnje kako bismo time izrekli da Bogu od čije riječi čovjek živi.

Korizma kao vrijeme dijalektike uči nas prepoznati svoje kompetencije te čemu i komu u tome području izricati svoje da i svoje ne. Tragom Isusove druge kušnje, korizma nas uči ne skakati s vrhova i ne ići na vrhove s kojih bismo se mogli spotaknuti misleći hazarderski kako se nama i zajednici koju vodimo neće ništa dogoditi. Korizma nas u tom smislu priprema na izricanje ne onomu čemu nismo dorasli i što bi moglo izazvati pomutnju, nered, lom, pad i upropaštavanje dobra.

U dijalektici korizme ogoljava se naša vjera. Tu moramo izreći jasno da i ne onomu tko jest i onomu tko nije naš Bog; izabrati između Božjih i Sotoninih obećanja; položiti nadu u Božja obećanja ili u obećanja protivnih sila. Korizma razotkriva tko je uistinu naš Bog, jer naš Bog može biti samo onaj koji nas se bezuvjetno tiče. Ako su to hrana, novac, karijera, moć, uspjeh ili kako to Matej sažima u svome evanđelju „kraljevstva ovoga svijeta”, tada je to naš bog. No, tada se mi ne klanjamo Bogu Isusa Krista, nego svojim božanstvima za kojima potajno ili javno čeznemo. Korizma nas pripravlja upravo izricanju radikalnoga ne kraljevstvima ovoga svijeta, ne služenju i klanjanju njima, ne Sotoninim obećanjima, a da Gospodinovim obećanjima i služenju i klanjanju Gospodinu Bogu svom.

U dijalektici korizme Isus razotkriva Sotonu i prokazuje ga kao onoga koji ne može ništa. Isusovo ne Sotoni otkriva da je sve ono što Sotona nudi samo puki privid i da je pravo davanje samo Gospodinovo davanje, jer njegova su vremena i vjekovi, on je početak i svršetak, Alfa i Omega, njemu pripada sva slava i vlast. Jedini on može svime raspolagati.

Objava Dijalektika korizme pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glupo i besmisleno

Eto ti ga na! Clickbait – ili, hrvatski, mamilica – takav je naslov na internetu koji vas navodi da kliknete na njega, samo da biste otkrili da je sadržaj glup, beznačajan, besmislen ili čak neistinit. Do tada ste već izgubili vrijeme, a oni su vam već prikazali reklamu, od čega se nadaju nekoj maloj dobiti. Oni, naravno, znaju da vam nude smeće, a znaju također i kako predstaviti to smeće kao važnu i ekskluzivnu vijest, ali kad nemaju, ne znaju ili ne žele naći ništa bolje, a žele živjeti od prodaje internetskoga sadržaja.

Umjesto da naslov pruža informaciju o tome o čemu je riječ u članku, novinari i urednici na internetu navedu vas na pomisao da je događaj blizu vas (a nije, nego negdje daleko), da se odvio sada (a nije, nego tko zna kad), i da je to uopće nešto relevantno za vas (a nije). Bude nam znatiželju, ali je neće utažiti; najavljuju nešto što neće ispuniti. To je moguće jer novinarstvo i nije tek odražavanje stvarnosti, novinari nisu samo promatrači nego i interpretiraju događaje. Mediji bi trebali ljudima olakšavati da nađu smisao u činjenicama i događajima, tako da im pruže pouzdane informacije, ali ovdje se otišlo u drugom smjeru – čitatelje i gledatelje se obmanjuje da se radi novinarski posao.

Ništa ništi

Novinar za publiku nalazi događaj, sažima ga i predstavlja, i kada je riječ o tome, onda i naslov na to upućuje. Ali u clickbaitu nema događaja: novinar sjedi za računalom i smišlja kako da vas prevari. I senzacionalizam je dovoljno loš jer nisu usmjereni na pošteno informiranje o sadržaju medija, nego se natječu za pažnju čitatelja bez obzira na relevantnost teme, ali mamilica i nema temu; mamilica je ništa.

A ništa ništi, kako bi rekao njemački filozof Martin Heidegger, to jest: loša medijska praksa uništava medije. Zbog mamilica dolazi do osjećaja razočaranja kod čitatelja, što povratno vodi do gubitka povjerenja u novinarstvo. Mamilice guše portale i čitatelje, što svi mi znamo: jasno nam je da mamilice nama manipuliraju, ali ih ipak i dalje otvaramo, zato što nam se ne nudi ništa bolje.

Vijesti su važne jer na temelju njih upoznajemo svijet koji je izvan našega neposrednog iskustva, a na temelju znanja o svijetu donosimo odluke, osobne, obiteljske, financijske i političke. Ono što o svijetu znamo i mislimo određuje čitav naš život, a smisao života može biti utemeljen samo na istini, inače bi bio besmisao.

Ponižavajuća praksa

Internetski portali i društvene mreže pretvorili su se upravo u prašumu besmislica kroz koju se možemo probiti samo uz pomoć poveće mačete kritičkoga mišljenja – njime ljudi uglavnom raspolažu, ali medijskih manipulacija je toliko da čovjek ne bi trebao po cijeli dan raditi ništa drugo nego uspravljati laži, i tek bi stigao reagirati na neznatni promil. Karikatura demokracije su online komentari, gdje one inteligentne i duhovite zaguše zlonamjerni, često plaćeni od političkoga protivnika, i sve više proizvedeni automatski, od umjetne inteligencije.

Lav XIV. posebno je zabrinut zbog nje i pita se tko je usmjerava i u koje svrhe: „Moramo biti budni kako bismo osigurali da tehnologija ne zamijeni ljudska bića i da informacije i algoritmi koji danas njome upravljaju nisu u rukama nekolicine”, rekao je. Kao „protuotrov širenju smeća” naveo je rad novinskih agencija koje „pokazuju ozbiljnost i istinsku slobodu u svom radu” i koje još pružaju uslugu što „zahtijeva kompetenciju, hrabrost i osjećaj etike” – misli na to da novinari koje plaća država, neka zaklada ili medijska tvrtka kod koje postoji transparentnost izvora vlasništva, nisu osuđeni na „ponižavajuću” praksu clickbaita.

I čitatelji su krivi

Novinstvo u kojem se lijenost nadoknađuje prijevarnim naslovima, prikazuje nešto što nije kao nešto što jest, što je potpuna negacija ideje informiranja, i zapravo je grijeh – u tome papa ima pravo. Tome možemo pridodati i novinstvo u kojem stranački ili privatni interes nadmašuje profesionalnost, ili pak ono u kojem se novinari pretvaraju u medijske lude kako bi zadivili iste takve.

No moram reći i ovo: čitatelji i gledatelji nisu bez krivnje u cijelom ovom kaosu u koji smo upali. Sva istraživanja pokazuju da naš čovjek jednostavno ne želi dati ni centa za medijski sadržaj i da želi sve besplatno. Spreman je platiti hranu, plin, struju, parkiranje, odjeću i piće, ali vijesti hoće džabe. Ta naša sklonost da dobijemo nešto za ništa još je pogubnija zadnjih desetljeća kad su divovi poput Googlea, Facebooka ili Amazona preuzeli internetsko oglašavanje. Dakle ne samo da oglašivači plaćaju njima umjesto medijima nego društvene mreže i šire vijesti – sve više vijesti dolazi nam u mobitele preko algoritama, a ukradene su novinskim portalima, umjesto da odemo izravno na izvor vijesti i tamo saznamo što se zbiva.

Mastodonti interneta

U takvoj situaciji redakcije pokušavaju smanjiti gubitke tako da štancaju što više vijesti u što kraćem vremenu, a to je moguće samo ako se od nekoga prepišu ili se izmisle. Na taj način internet postaje posvuda jednak i svi portali nude isto. Da bi se hiperprodukcija nastavila i još povećala, sada se mobilizirala umjetna inteligencija, tako da su sve više tekstova na društvenim mrežama napisali strojevi, a ne ljudi.

Izlaz iz te zbrke je samo jedan: trebamo se vratiti čovjeku i njegovim ograničenim moćima, ali toga čovjeka treba i platiti. Manje sadržaja, ali autentičnoga; manje scrollanja, više istine; nesavršeni izvjestitelji za nesavršene ljude; honorirati trud, a ne htjeti sve badava. Ali taj ljudskiji svijet neće nam stvoriti mastodontske korporacije.

Objava Nešto za ništa na internetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.