Kajkavski književni jezik

Dobro poznate riječi iz Hvalospjeva ljubavi, ali u dosad nepoznatom liku – riječ je o Prvoj poslanici Korinćanima kako ju je preveo prije skoro dva stoljeća zagrebački svećenik Ignac Kristijanović, i kako ju je transkribirala kajkavologinja Barbara Štebih Golub, znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik. Od 16. do 19. stoljeća pismenost sjeverozapadne Hrvatske odvijala se na kajkavskom književnom jeziku koji su njegovi govornici nazivali jednostavno horvatski. Početkom 19. stoljeća Maksimilijan Vrhovac potaknuo je šestoricu svećenika – Tomaša Mikloušića, Antuna Vranića, Ivana Nepomuka Labaša, Stjepana Koroliju, Ivana Birlinga i Ivana Ruperta Gusića – da prevedu Bibliju, no smrt zagrebačkoga biskupa prekinula je taj poduhvat, tako da smo tada dobili samo Novi zavjet, Psalme, Joba i Jeremijine tužaljke, a ni to nije bilo tiskano. Dvadesetak godina poslije prevođenja Svetoga pisma prihvatio se Ignac Kristijanović (1796. – 1884.), svećenik, vjerski pisac, pučki prosvjetitelj, gramatičar i borac za kajkavski književni jezik i grafiju. Prema njegovim riječima do 1848. „vu naš materinski jezik prenesen” je čitav Novi zakon i „velika stran Staroga zakona”. Dio prevedenih biblijskih knjiga Kristijanović je objavio u svojem kalendaru Danica zagrebečka, koji je izdavao od 1837. do 1850, dio kao dodatak svojim drugim djelima, a znatan broj knjiga ostao je u rukopisu jer ih „zbog pomenjkanja stroškov van dati ne bil moguč”.

Na smetlištu povijesti

Neuspjehu kajkavaca da u 19. stoljeću dobiju svoj prijevod Biblije kumovale su za njih nepovoljne društvene promjene. Ilirci, iako mahom kajkavci, za književni jezik izabrali su štokavski, koji uopće nisu znali, no računali su da je to pragmatično zato što se njime služi najviše Hrvata. Kristijanović se tako našao na pogrešnoj strani povijesti, a kasniji razvoj kulture i znanosti o književnosti tek mu je zacementirao marginalni položaj. Povijest književnosti cijenila je izvorna djela iz prošlosti, a ne prijevode i kompilacije, dok je komunistički svjetonazor bio izrazito protivan svemu crkvenom. Budući da su kajkavski književni autori bili uglavnom isusovci, pavlini, franjevci, kapucini i biskupijski svećenici, i da su stvarali redom propovijedi, aksketska djela, hagiografije, naputke o raznim pobožnostima, katekizme, liturgijska djela i duhovne pjesme, nije čudo da su bačeni na smetlište povijsti, pa su tako i njihovi biblijski prijevodi posve zaboravljeni.

Primjereno znanstveno izdanje

Ta velika nepravda bit će uskoro ispravljena jer se u Zagrebu upravo dovršava višegodišnji znanstveni projekt rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije, pod vodstvom Barbare Štebih Golub. Kristijanović je rad na prevođenju Svetoga pisma započeo tridesetih godina 19. stoljeća, a posljednju je biblijsku knjigu objavio 1871., i to Knjigu Tobijaša kao dodatak drugom svesku njegovih hagiografija Žitek sveteh mučenikov. Sudionici projekta prikupili su sve poznate Kristijanovićeve rukopise – Psalme, Evanđelja, neke poslanice te više deuterokanonskih knjiga – transkribirali ih i pripremili za tisak, a trenutno je čitateljima dostupna njegova knjiga Psalama. Kristijanović je Knjigu šoltarov započeo prevoditi 10. studenoga 1831., i s radom završio na Štefanje iste godine, a sada su je, u izdanju Instituta za hrvatski jezik, priredile voditeljica projekta i Dubravka Ivšić Majić. Riječ je o primjerenom znanstvenom izdanju, s uvodnom studijom i čak 689 bilješki, no transkripcija je tako provedena da knjigu može čitati i nestručnjak.

Nepoznati Kur’an

Veoma je zanimljivo da je tijekom potrage za starim kajkavskim prijevodima Barbara Štebih Golub naišla i na dosad nepoznat prijevod Kur’ana. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj se prevode i djela duhovnoga sadržaja izvan katoličkoga svijeta, pa i kršćanskoga. Tako je, primjerice, katolički svećenik Josip Marić 1833. preveo englesku knjigu „Economy of Human Life, translated from an Indian Manuscript, written by an ancient Bramin”(Ekonomija ljudskog života, prevedena s indijskog rukopisa, kako ju je napisao drevni brahman), i to pod naslovom „Indijanski mudroznanec”; djelo je 1750. objavio u Londonu Robert Dodsley i brzo je postalo vrlo popularno i prevođeno po Europi. Zacijelo je iz slične želje da se upoznaju druge kulture nastao i kajkavski prijevod Kur’ana, koji se danas čuva u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Sačuvano je samo šest listova veličine 18 × 12 cm, ispisanih latinicom, svijetlom tintom, a sadrže prvu suru, Del I. iliti sura vpelivanja knige od Medine, te 46 čitavih i započeti 47. ajet druge sure, čiji naslov u kajkavskome prijevodu glasi Del II. iliti sura od črlene krave od Medine. Otkriće su predstavile javnosti Barbara Štebih Golub i suradnica na projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije Ermina Ramadanović, a nastanak su rukopisa smjestile u konac 18. i početak 19. stoljeća; mjesto i razlog sastavljanja toga prijevoda zasad su nepoznati, kao i autor, s tim da su isključile mogućnost da bi to bio Ignac Kristijanović, a također je zasad nepoznato i gdje je ostatak prijevoda, za koji bi se moglo pretpostaviti da je postojao jer se prekida naglo.

Važno je razumjeti

Uočljivo je da je Kristijanović, kao i drugi biblijski prevoditelji toga vremena, ulagao veliki trud da svojim čitateljima približi mjesto i vrijeme događaja iz svete povijesti, što je činio brojnim bilješkama. Iz njih su njegovi zemljaci i suvremenici mogli doznati da ljudi na Orijentu žive u šatorima, da se od komaraca štite posebnim zaslonima, da za vrijeme jela ne sjede za stolom nego leže, da obilno koriste miomirise, da prije obroka peru ruke i slično – Kristijanović je znao ono što je bibljsko prevoditeljstvo posvijestilo tek u 20. stoljeću, a mnogima je kod nas i danas strano, a to je da Bibliju čitatelji i slušatelji moraju razumjeti, inače od nje neće imati nikakve duhovne koristi. Ista strategija uočljiva je i na sačuvanom fragmentu kajkavskoga Kur’ana. Prva sura, u transkripciji Barbare Štebih Golub i Ermine Ramadanović, glasi ovako:

Zaboravljena iskustva

Zasad nepoznati prevoditelj uz taj tekst donosi podrubnu bilješku koja glasi: „Ov del, koj vu zavjetku svojem ni za zahititi je, Mahomedanci tak preštimavaju kak mi Otecnaš. I zato ovoga Turci kak vu svojeh očivestneh kak i vu svojeh vsagdašneh pobožnostih ponavljaju.” Prevoditelj, dakle, svojim katoličkim čitateljima objašnjava da je muslimanima – Mahomedancima, kako ih on naziva – prva sura nešto poput molitve Očenaša pa da je stoga ponavljaju tijekom dnevnih pobožnosti. Daleko treba približiti, u stranom treba prepoznati slično, udaljeno povezati, nepoznato usporediti s poznatim, onaj koji nešto zna treba pristupiti onome koji to još ne zna: sve su to stara i prokušana iskustva naših predšasnika – koje smo si dopustili zaboraviti, i o kojima premalo znamo.

Objava Nepoznati kajkavski sveti tekstovi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A da bismo dobro komunicirali, moramo prvo zadovoljiti tri preduvjeta: poštovati sebe, u svakom čovjeku i svakoj situaciji vidjeti dobro i biti komunikacijski proaktivni… Ako smo nezadovoljni sami sa sobom, svojom pozicijom, ako nismo svjesni vlastitih vrijednosti i ne znamo tko smo i kakva je naša uloga, ne možemo biti dobar sugovornik, a ni dobar komunikator.

Tko sam ja? – važno je pitanje. Dio odgovora leži u našim jedinstvenim osobinama i kvalitetama, a svi smo, baš svi, po nečemu jedinstveni i obdareni jedinstvenim talentom i jedinstvenom misijom u ovom svijetu. Zato najprije, definirajmo sebe i postanimo svjesni vlastitih vrijednosti, ne kopirajmo druge, ne uspoređujmo se. Ne budimo usmjereni na vlastite nedostatke već na prednosti. Mudri ljudi kažu da svatko od nas ima 80 posto stvari koje nam savršeno štimaju u životu i 20 posto koje nas vuku natrag. Samo su drukčije raspoređene. Kod nekoga su te negativne strane bolest, obiteljski problemi, traume iz djetinjstva, fizičke mane, kod drugoga nedostatak novca, znanja i sl. Uspješni su fokusirani na talente koje nam je Bog dao i pozitivne preduvjete, dok one nedostatke nastoje neutralizirati. A neuspješnima problemi cijelo vrijeme služe kao izlika da se ne pokrenu i da ne pokušaju nešto napraviti sa svojim životom i talentima. S druge strane – kako je govorio sveti Augustin – ako želimo zapaliti vatru u drugima, zapalimo ju u sebi!

Lider ne mora biti savršen

Ljudi vole autentične vođe. Ne očekuju od lidera savršenstvo. Dovoljno im je vidjeti da daju najviše od sebe, da se trude, da im je stalo, da su primjer, da šire pozitivnu energiju. I da znaju kamo idu. Kako bi ljudi vjerovali u vođu, on mora vjerovati u njih. On mora vidjeti i prepoznati njihov potencijal. Vaše vodstvo počinje u onom trenutku kad vaša izvrsnost izdiže i potiče druge, kad izvlači najbolje od nas. Vođa pokreće ljude da idu dalje od onoga što se od njih traži. Za pravoga vođu nije teško podnijeti žrtvu jer smo uvjereni da činimo dobru stvar. Ljudima moramo pristupati s povjerenjem, makar riskirali da će nas iznevjeriti, jer inače propuštamo golemo bogatstvo prilika. S druge strane glasnogovornici našega dobrog glasa su upravo ljudi koji nas poznaju. S treće strane, ako ne poštujemo ljude i ako nam nije do njih stalo, to će se osjetiti u komunikaciji i komunikacija neće biti učinkovita. Kaže se kako je želja za osjećajem važnosti najdublji poriv u ljudskoj prirodi. William James je rekao kako je „najdublje načelo ljudske prirode žudnja za poštovanjem”. Sve što činite ili izgovarate mora voditi tome da se ljudi osjećaju važnima, da pojača njihovo samopoštovanje… To će se s reciprocitetom vratiti vama. U odnosu s ljudima gradite samopoštovanje. Prestanite govoriti ili raditi bilo što što bi umanjilo sliku drugih o vama ili o njima u njihovim očima. Dobar lider nije iznad već ispred ljudi. On nije nepogrešivi vođa već jedan od njih, koji ne skriva svoje mane. On ne kritizira i ne prebacuje odgovornost. On nalazi načina kako da neugodne stvari kaže na motivirajući način. Lider zna da destruktivna kritika uništava samopoštovanje i odnose. Ukazuje na problem indirektno. Kritizira u četiri oka, a hvali pred drugima. On svakodnevno gradi mostove i otvara nove prilike, a ne živi na staroj slavi.

Lider ne mora biti glasan

Želite li da se drugi zanimaju za vas, vi se zanimajte za njih. Poštujte druge da bi oni poštovali vas. Učinite sve da se ljudi u vašem društvu osjećaju vrjednije. Jednoga dana se ljudi neće osjećati što ste im u nekom trenutku rekli, ali će dugo pamtiti kako su se osjećali u tom trenutku u vašem društvu. Ljudima pristupajmo s poštovanjem i motivirajmo ih. Oni će tada u vama prepoznati i poštovati lidera. Dodatno ćete ih potaknuti da učine i nemoguće budete li im se divili, pohvalili ih, prijateljski ih prihvaćali, podijelili s njima svoju pozornost i dragocjeno vrijeme… Ljudi ne žele slijediti najglasnije, najupornije, ni nužno najpametnije… već one koji im ulijevaju povjerenje, jačaju vjeru, uz koje prepoznaju i cijene vlastite vrijednosti i osjećaju se bolje.

Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo tvrdi kako je karakter ključan kod svakoga vođe. A karakter se – dodaje – ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina što su ih iznjedrile antička i judeo-kršćanska tradicija. On dodaje i najvažnije vrline u izgradnji vođe – velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, samokontrola i pravednost. Pozornost posvećuje i nadnaravnim kršćanskim krepostima – vjeri, nadi i ljubavi – bez kojih nijedno učenje o vodstvu ne može biti potpuno. Sad dobivamo potpuno drukčiju sliku o liderima. Lideri mogu biti i tihi poput našega Zlatka Dalića. Svijet će uvijek odabrati razboritost, pravednost i samokontrolu pape Lava XIV. u odnosu na bahatost, isključivost i nadmoć američkoga predsjednika Trumpa.

Lider treba govoriti jasno i srcem

Dakle, dobri kršćani bi trebali biti dobri komunikatori. A dobri kršćani bi trebali biti i skromni pa priznati kako u svakoj situaciji možemo i moramo bolje komunicirati – u javnom, poslovnom i privatnom životu. Za početak važno je preuzeti odgovornost za našu komunikaciju. Ako nas drugi nisu dobro razumjeli, očiti smo pogrešno komunicirali poruku ili nismo odabrali pravi trenutak ili kontekst. Priznajmo da smo mogli bolje. Nije uvijek krivica na supruzi, djevojci, djeci, prijateljima, suradnicima… već često i na nama. Nekada nismo dali dovoljno truda, nismo imali dovoljno vremena ili smo trebali reagirati a nismo, pa snosimo posljedice. Nekada nismo pozorno slušali, a nekada smo govorili samo o sebi i svojim problemima da drugi uopće nisu uspjeli doći do riječi i priopćiti nam što njih muči. Brak, prijateljstvo ili posao – sve propada na istoj stvari – na neizgovorenom. Što se ne kaže, to se ne podrazumijeva. S druge strane, riječi grade ili ruše svijet! Loša komunikacija pokreće ratove, a dobra gradi mostove…

Svi mi komuniciramo. Ali kako? Rutinski i onako kako smo naučili. Zato mnoge naše poruke ljudi potpuno pogrešno shvate. Ostanemo nerazumljivi i nedorečeni. Netko je mudar rekao: „Komunikacija uspijeva onima koji se trude oko nje!” To je istina. Ako nam je stalo do sugovornika, onda ćemo se truditi i oko komunikacije. Ako nam nije stalo, komunicirat ćemo onako kako smo oduvijek komunicirali, rutinski… A onda ćemo dobiti i rezultate kakve smo dobivali. Ako se samo malo više potrudimo oko komunikacije, unesemo malo više empatije, suosjećajnosti, brige… nema dvojbe kako će naša komunikacija biti uspješnija, a odnosi s ljudima bolji. Dakle, ako želimo biti lideri, moramo komunicirati ne onako kako nama odgovara (a netko od nas je izravniji, samozatajniji, tiši, glasniji), već onako kako naši sugovornici očekuju da se komunicira s njima. S onima koji su direktni budimo direktni, s onima koji u komunikaciju unose osjećaje pokažimo osjećaje, onima koji traže strukturu i detalje budimo precizni, oni koji nam nude priču uzvratimo pričom. Prije nego nešto kažemo, dva puta razmislimo hoćemo li svojom porukom nekome uljepšati ili uništiti dan. Svaki čovjek ima svoje ime. Svaki čovjek ima svoj svijet, svoje probleme i svoje nade… Pazimo li na osjećaje i očekivanja ljudi? Poštujte ljude otvoreno i iskreno; pobudite u njima jaku želju (dajte im dobar motiv da učine nešto); dajte im osjećaj važnosti; poštujte tuđe mišljenje; počnite razgovor na prijateljski način… Pazite na osjećaje drugih u svakom trenutku. Osobito kad imate moć nad njima i kad oni ovise o vama. Autor Malog princa Antoine de Saint-Exupéry je lijepo rekao: Ja nemam pravo reći ili napraviti ništa od onoga što bi umanjilo čovjeka u njegovim vlastitim očima. Nije važno ono što ja mislim o njemu nego ono što on misli o sebi. Vrijeđanje čovjeka u njegovom dostojanstvu je zločin. Ako želiš da te razumiju, moraš govoriti jasno. A ako želiš da te vole i poštuju, moraš govoriti srcem. Nije li stvarno komunikacija jezik liderstva, kako reče James Humes!?

Objava Svi smo pozvani biti lideri! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Najpoznatija građevina na svijetu

U noći je pak svijetlio zapanjujući toranj Isusa Krista, najviši od mnogih tornjeva jedinstvene crkve Svete obitelji. Papine poruke zasjenila je ta neobična zgrada, ali moglo bi se reći i da je zgrada postala poruka, što nije neobično. Sagrada familia jedna je od najpoznatijih španjolskih znamenitosti, i to u zemlji koja ne oskudijeva vrhunskim spomenicima. Njezin je oblik jedinstven, a i sudbina: smrt arhitekta na početku gradnje, pa uništenje nacrta i planova u građanskom ratu, doveli su do toga da na napuštenom gradilištu desetljećima strše četiri neobična spiralna tornja nad portalom Rođenja, oblikovana poput špilje. Prekid gradnje povezan je s time da je Katalonija bila u građanskom ratu pod kontrolom ljevičarskih republikanskih snaga, anarhista i komunista, koji su širom Španjolske uništili i zapalili 20 000 crkava, te da su u tom strašnom nasilju ubijena 4172 biskupijska svećenika i sjemeništarca, 2364 redovnika, 13 biskupa i 283 časne sestre.

Sagrada familia tako je bila istovremeno i novogradnja i ruševina, ali i kao takva je privlačila milijune turista pa se na koncu gradnja nastavila. Kao neka moderna Kula babilonska izazivala je enormnu znatiželju, pa i debate o tome kako će izgledati, a kako je rasla, i zadobivala svoj bizaran i monstruozan oblik, interes javnosti je bio sve veći, tako da je do sada postala jedna od najpoznatijih građevina na svijetu.

Veličanstvena bazilika

Crkva je njome pokazala da nije izgubila veličinu, da je sposobna i dalje stvarati grandiozne građevine kao u prošlosti. Budući da je gradnja trajala 143 godine, Crkva je posvjedočila i vitalnost, jer su se toliko gradile veličanstvene katedrale u starim vremenima punima vjere. Gradnje koje su se predavale iz naraštaja u naraštaj, u teškim političkim i financijskim uvjetima – kako je kod nas bilo, recimo, u Šibeniku – svjedočile su o vjeri i upornosti kršćanskoga naroda na poseban način, i baš se to očitovalo u Kataloniji.

Arhitekt Antonio Gaudi osmislio je originalni spoj gotike i secesije, spojivši veličanstvenost starih katedrala s florealnim oblicima, tako da stupovi u unutrašnjosti izgledaju poput stabala čije krošnje nose svod, dok su tornjevi – kojih je u planu čak 18, a predstavljaju apostole, evanđeliste, Djevicu Mariju i Isusa Krista – oblikovani poput morskih puževa. Gaudi je zamislio i tri monumentalna pročelja, svako posvećeno važnom dijelu Kristova života, a to su portali Rođenja, s mnoštvom prirodnih oblika, zatim Muke, dramatično i oštro, čiji stupovi podsjećaju na gole kosti, te Slave, što će biti glavni ulaz u crkvu, posvećeno vječnom životu, koje tek treba biti izgrađeno. Unutrašnjost crkve, nalik na šumu, preplavljena je svjetlošću iz brojnih vitraja i otvora.

Složena simbolika

Simbolika Sagrade familie je duboka i složena. Pročelje Rođenja slavi život, rođenje Isusa i buđenje prirode, zbog čega su ukrasi raskošni, s mnogo biljaka i životinja. Pročelje Muke simbolizira Isusovu patnju, smrt i uskrsnuće, svojim oštrim, asketskim i ogoljelim linijama sugerirajući bol, dok će glavno pročelje Slave prikazati pakao, čistilište, smrt te sedam smrtnih grijeha i sedam vrlina; dodatno, tri portala predstavljaju tri kršćanske kreposti: nadu, vjeru i ljubav. I tornjevi imaju važnu simboliku i hijerarhiju. Kada bude završena, crkva će imati 18 tornjeva: 12 za apostole, 4 viša tornja u sredini predstavljaju četiri evanđelista, a na vrhu svakoga nalaze se njihovi krilati simboli; njih nadvisuje toranj Djevice Marije, smješten iznad apside, prepoznatljiv po velikoj dvanaestokrakoj zvijezdi koja svijetli noću; središnji, najviši toranj, posvećen je Isusu Kristu, a na vrhu nosi golem križ s četiri kraka.

Gaudi je šumu stupova koji se granaju prema vrhu zamislio kao znak spajanja zemlje i neba, a boje vitraja pažljivo su izabrane. Svjetlost s istočne strane, s portala Rođenja, prolazi kroz plave i zelene vitraje, evocirajući nadu, dok zapadna strana Muke ima crvene i narančaste prozore. Mnoštvo je zagonetki posvuda: na pročelju Muke nalazi se magični kvadrat sa 16 brojeva, čiji zbroj u svim smjerovima iznosi 33 – godine Isusova života.

Bogati bestijarij

A tu je i bogati biblijski bestijarij. Dva glavna stupa što nose pročelje Rođenja počivaju na leđima kornjača, pri čemu je kopnena kornjača okrenuta planinama, a morska moru, obje simbolizirajući trajanje i nepokolebljivost vremena; kameleoni na bočnim stranama fasade znak su suprotnoga: stalne promjene, evolucije i preobrazbu prirode; na vrhu portala smješten je čempres, drvo života, na čijem vrhu sjedi pelikan, u kršćanskoj ikonografiji simbol Isusa Krista i njegove žrtve, jer se vjerovalo da pelikan u vrijeme gladi hrani mlade vlastitom krvlju; čempres je, pak, okružen bijelim golubicama. Na pročelju Muke pijetao je blizu skulpture koja prikazuje Petrovo zatajenje Isusa, a ondje si stara zmija i novi lav, simbol Judina plemena iz kojega Isus potječe.

Gaudí je želio da portal Muke izgleda zastrašujuće. Šest velikih nagnutih stupova podsjećaju na napete mišiće ili kosti, podupirući masivni vijenac nalik na rebra, prenoseći osjećaj hladnoće i boli. Kipar Josep Maria Subirachs stvorio je ondje niz ekspresionističkih skulptura u tri razine; u najnižoj su Posljednja večera, Judin poljubac i Petrovo zatajenje, u srednjoj  Veronika s rupcem, Tri Marije i Šimun Cirenac, a na trećoj Isusov pad, raspeće i smrt – što sve nadvisuje prikaz uskrsnuća. Ni tu nije kraj zagonetkama: Subirachs je u liku Šimuna Cirenca dao portret arhitekta Antonija Gaudíja, a na velikim brončanim ulaznim vratima ugravirani su tekstovi iz evanđelja s opisima posljednjih Isusovih dana, no neka su slova pozlaćena i istaknuta kako bi oblikovala skrivene poruke.

Trijumf mašte i vjere

Gaudiju se moglo prigovarati za života da je kičast i demodiran, no danas, kad su crkve postale kutijaste i bezlične, njegove hrabre ideje da treba imitirati prirodne oblike, poput drveća i školjki, nailaze na razumijevanje i divljenje. K tomu, radovi suvremenih umjetnika, poput Katalonca Josepa Marie Subirachsa, koji je od 1986. angažiran za skulpture i brončana vrata na portalu Muke, pokazuju da umjetnost još uvijek može nešto reći o vjeri. Sagrada familia tako se pokazuje kao veliko djelo vjere, kao moćna poruka Crkve da se religiozno i dalje može pružiti čovjeku kao nešto simbolično, kao uspješan spoj tradicije i modernosti. Kubistički križ na vrhu najvišega crkvenog tornja na svijetu, kojem je titular Isus Krist, dvostruki je trijumf: s jedne strane lude katalonske mašte koja je dala Gaudija, Dalija i Miroa, te prihvatila Picassa, a s druge Katoličke Crkve koja je dala svijetu veličanstveno umjetničko djelo dok se pred Bijelom kućom podiže improvizirani kavez za brutalne gladijatorske borbe, a vlastodržac u Kremlju sebi podiže dekadentne skrivene vile.

Objava Kršćanska Kula babilonska pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, nerijetko svjedočimo da je danas slobodno vrijeme pojedincima postalo njihovo zvanje, kako primjećuje papa Franjo u svojoj programskoj enciklici. Slobodno vrijeme postalo je pojedincima (glavna, ponekad i jedina) identitetska odrednica. Slobodno vrijeme im je postalo svetište vrijedno obožavanja te se pretvorilo u hedonizam. U toj zamjeni teza briga za prostor osobne slobode i opuštanja dovela je do toga da svoje dužnosti koje proizlaze iz zvanja i povjerenih službi s vremenom počinju doživljavati kao puki privjesak vlastitoga života, kao da nisu sastavni dio njihova identiteta. Zaokupljenost slobodnim vremenom preuzela je mjesto zaokupljenosti dužnostima i službama. Ta manična preokupacija za slobodnim vremenom načinila je rascjep između, kako se to voli reći, privatnoga i poslovnog u životu posvećenih osoba. No privatno i poslovno se kod njih nikako ne bi moglo ni smjelo razdvajati. Ne postoji privatno vrijeme u kojemu bi netko tko se posve predaje Bogu mogao biti nešto što nije, u kojemu bi prestala služba ili obveze koje proizlaze iz zvanja. Svećeništvo ni redovništvo nisu uloge poslije kojih se možemo vratiti pravome sebi nakon dobro odigrane predstave. Ono nije darovano na određeno vrijeme. Rascjep između privatnoga i javnog (poslovnog) uvukao se u rječnik i vladanje posvećenih osoba iz jet-seterskog konteksta. Onamo je razlikovanje između javnoga i privatnog distinktivni znak i pokazatelj pripadnosti koliko se visoko kotira u društvu. No svećenici i redovnici ne mogu ʻizići iz uloge’ u kojoj nešto misle, govore, i čine, jer se u njihovu zvanju ne radi o ulozi koju je poslije moguće zamijeniti drugom ulogom.

Zaokupljenost slobodnim vremenom seže dotle da primarne zadaće koje trebamo izvršavati izvršavamo bez motivacije i duhovnosti koja bi prožela djelovanje te ga tako učinila poželjnim nama samima i drugima. Posljedica takva stanja je, kako zaključuje papa Franjo, da pastoralni, karitativni i svaki drugi rad postaje naporniji nego što treba biti te dolazi do gubitka radosnoga umora. I mali umor koji je posljedica rada bez motivacije i duhovnosti tada postaje napet, težak i nezadovoljavajući. Da, i to je razlog zašto su veliki teolozi poput Karla Rahnera govorili o umornom kršćanstvu. Ono nije umorno zbog svojih godina nego zbog manjka motivacije, zbog manjka duhovne komponente u njemu i ispravne motivacije. Takav manjak doveo je do toga da se u egzistenciji posvećenih osoba mnogo toga pretvorilo samo u odrađivanje. Ta gruba riječ, riječ bez duha i motivacije, često se veže i uz sakramente. Stav odrađivanja koje izaziva nepotrebni umor može se, između ostaloga, izliječiti meditacijom i kontemplacijom.

Stanje svijesti današnjih ljudi je takvo da nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla uskratiti i oduzeti slobodno vrijeme. Ono je, kako rekosmo, postalo zlatno tele suvremenoga čovjeka. Ta pretjerana zaokupljenost slobodnim vremenom ponekad dovodi do toga da se propušta činiti i ono najbitnije u osobnom i zajedničarskom životu. Zaokupljenost slobodnim vremenom na štetu dužnosti koje proizlaze iz službi dovodi zapravo do mlitavosti i lijenosti u temeljnim dužnostima. Nije uvijek problem previše dužnosti, nego njihovo loše izvršavanje, izvršavanje bez motivacije, bez duhovnosti koja bi prožela djelovanje što dovodi do brzoga zasićenja. Posljedica toga je da rad postaje naporniji, a katkada dovodi i do bolesti.

Papa Franjo navodi nekoliko razloga (pastoralne) mlitavosti koja se onda proteže na mlitavost čitave egzistencije pastoralnih djelatnika. Prije svega, mlitavost može biti posljedica neostvarenih projekata i nezadovoljstva ostvarenim; može biti i posljedica činjenice da su se neki čvrsto vezali uz snove o uspjehu koji se nikako ne ostvaruju; mlitavost može biti posljedica depersonalizacije pastorala, gdje se veća pozornost posvećuje organizaciji nego osobama; mlitavost u djelovanju može biti i posljedica činjenice da neki izrazito teško podnose bilo kakvo neslaganje, kritiku i činjenicu da se može i drukčije. Mlitavost, kako u konačnici zaključuje papa Franjo, pozivajući se na J. Ratzingera, dovodi do bezličnoga pragmatizma svakodnevnoga života Crkve gdje se čini kako sve ide svojim uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i pada u sve jadnije stanje.

Objava Zaokupljenost slobodnim vremenom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kontrola i izdvajanje ljudi

Jacques Attali smatra da je zapadna medicina prošla kroz tri susljedne faze, a to su uvođenje karantene, izum bolnice i faza zamjene ljudskih dijelova. Karantena je opisana u Bibliji, primjenjivana je zahvaljujući njezinu autoritetu, i bila je veoma uspješna u suzbijanju gube, koja se često spominje na njezinim stranicama. Karantena se u srednjem vijeku pokazala uspješna u sprečavanju širenja kuge, jer su se u lukama, počevši od Venecije, a imamo ih i u Dubrovniku, organizirali lazareti: izdvojene četvrti u kojima su boravili stranci dok se ne bi pokazalo da nisu zarazni.

Attali kaže da je karantena bila ključni alat u transformaciji društva. Do tada se bolest smatrala Božjom kaznom za grijeh, te je bila u domeni religije, ali sada nad njom nadzor preuzima čovjek. Karantena je prva uspješno primijenjena medicinska metoda, ali je i preteča modernoga društva kontrole: država je naučila kako izolirati, identificirati i nadzirati pojedinca unutar zatvorenoga prostora. Karantena služi za odvajanje zdravoga i produktivnog društva od onih koji se smatraju opasnošću za poredak, čime medicina postaje instrument za održavanje društvene stabilnosti.

Policajci zdravlja

Nakon uspješne primjene karantene, u novom vijeku došlo je do razvoja bolnice – srednjovjekovni hospicij, nastao u okrilju samostana, postao je novi instrument društvene discipline i ekonomske učinkovitosti. Attali ističe da se u novom vijeku na tijelo počinje gledati kao na mašinu, a na bolesnu osobu kao na pokvareni stroj koji treba popraviti da se vrati u proces proizvodnje. S usponom kapitalizma, bolnica postaje tvornica za popravak ljudskih tijela: bolnica proizvodi zdrave, kao što škola proizvodi obrazovane, ludnica normalne, a zatvor dobre građane.

Bolnica omogućuje liječnicima da postanu policajci zdravlja; u zatvorenom prostoru bolnice pacijent je pod stalnim nadzorom, što omogućuje klasifikaciju bolesti i razvoj kliničke medicine, ali i potpunu kontrolu nad pojedincem. Također, bolnica u novom vijeku počinje služiti kao mjesto u kojem se smrt skriva: smrt više nije javan, ritualni događaj u zajednici, već postaje tehnički neuspjeh medicine, iza zatvorenih vrata institucije.

Čovjek kao skup dijelova

Nakon ovoga podužeg uvoda stigli smo do naše glavne teme: presađivanja organa. Taj najnoviji stadij medicine nastupio je, kaže Attali, jer su dometi bolnice ograničeni. Budući da medicina ne može sve izliječiti, ušli smo u zadnju njezinu fazu: zamjenu dijelova. Attali uočava da medicina danas ne liječi čovjeka kao cjelovito biće, nego se tijelo tretira kao skup zamjenjivih dijelova – organa, tkiva, udova – koji se popravljaju i zamjenjuju kao kod stroja. Nismo u tome jednaki: bogatiji konzumiraju dijelove tijela – organe, krv, genetski materijal – drugih ljudi ili laboratorijski proizvedene proteze kako bi produžili vlastiti život. Attali predviđa da će medicina težiti tome da svaki neispravan ljudski organ zamijeni umjetnim ili tuđim. Čovjek tako postaje čovjek-proteza, biće čiji opstanak ovisi o stalnoj potrošnji medicinskih proizvoda i tehnologije.

Danas je zdravlje pretvoreno u apsolutni potrošački proizvod: ljudi više ne teže samo odsutnosti bolesti već stalnom unapređenju i servisiranju tijela, što stvara beskonačan izvor profita za medicinsko-industrijski kompleks. Attali zaključuje da u ovom stadiju medicina više ne služi ljudskosti, već održavanju ekonomskoga sustava koji zahtijeva da tijelo bude vječno funkcionalno, makar i kao sastavljeni mehanizam. Srećom, još uvijek postoji Hipokratova prisega, i liječnici smatraju da je njihov poziv ponajprije human, no pod stalnim su pritiskom nazora prema kojem su organi odvojivi dijelovi i tržišna roba, čime se ljudsko tijelo desakralizira i pretvara u skup resursa koji se mogu kupiti, prodati ili zamijeniti, što Attali naziva ekonomijom dijelova.

Beskonačni potrošač

Attali smatra kako je presađivanje organa način na koji industrijsko društvo održava produktivnost sustava, i kako oni s većom ekonomskom moći doslovno konzumiraju dijelove tijela onih ranjivijih kako bi pobijedili smrt. Budući da ljudskih organa nema dovoljno, veliki je pritisak na njihovu proizvodnju, zbog čega Attali predviđa da će u budućnosti granica između prirodnoga i umjetnog potpuno nestati. Tijelo će se održavati u nedogled zamjenom bioloških dijelova onima iz laboratorija, čime čovjek postaje homo faber vlastita tijela – sam svoj proizvođač. Laboratorijski uzgojeni organi riješit će problem nestašice organa koji postoji kod doniranja, ali će život učiniti potpuno ovisnim o industriji. Zdravlje više neće biti dar prirode, već industrijski proizvod koji zahtijeva stalno plaćanje licenci i održavanje.

Attali smatra da kapitalizam ne teži besmrtnosti iz humanizma, već zato što mu je potreban beskonačni potrošač. Umjetno uzgojeni organi bit će alat koji omogućuje da potrošač traje što duže, stalno kupujući nove dijelove kako bi ostao funkcionalan. Ta će tehnologija dovesti do stvaranja nove elite koja će si moći priuštiti vječnu popravljivost, dok bi ostatak čovječanstva mogao ostati u starom sustavu propadanja.

Genetičko modificiranje

Medicina pred našim očima prelazi iz faze liječenja, to jest popravljanja, u fazu proizvodnje. Genetički inženjering omogućuje da se dijete konstruira prema željama roditelja ili potrebama društva, čime se ljudsko biće tretira kao industrijski proizvod s unaprijed određenim specifikacijama. Attali predviđa da će genetičko modificiranje prije rođenja postati standard. Ono što danas smatramo poboljšanjem – otpornost na bolesti, veća inteligencija – sutra će biti društveni zahtjev kako bi pojedinac bio konkurentan u ekonomskom sustavu.

Attali upozorava da će genetički inženjering stvoriti nepremostiv jaz između onih koji si mogu priuštiti genetsko programiranje i onih koji su ostavljeni prirodnoj slučajnosti, čime se nejednakost upisuje izravno u ljudski genom. Genetsko modificiranje vidi i kao oblik preventivnoga nadzora: ako se geni modificiraju prije rođenja kako bi se eliminirali nepoželjna ponašanja ili osobine, država ostvaruje kontrolu nad pojedincem i prije nego što se rodi. Čovječanstvo ide prema stanju u kojem će čovjek postati artefakt, a biološka evolucija bit će zamijenjena tehnološkim programiranjem.

Digitalna karantena budućnosti

Attali je, kao ekonomist, uočio da se organizirana karantena javlja kada ljudsko tijelo počinje dobivati gospodarsku vrijednost. I u najstarije doba, kako svjedoči Biblija, gubavci su se izolirali, ali karantena masovno štiti radnu snagu i tržište jer se zdravlje konzumira kao roba: to je vidljivo i u naše doba, kada je tijekom pandemije bolesti COVID-19 ograničavano kretanje stanovništva u dosad neviđenim razmjerima.

Attali smatra da je budućnosti karantene stalni digitalni nadzor u kojem će tehnologija služiti za rano otkrivanje rizika, ali i stalno praćenje ponašanja pojedinaca radi zaštite općega zdravlja. On predviđa pomak s državne prisile na dobrovoljni samonadzor, u kojem će ljudi koristiti – a već ih i koriste – nosive uređaje i senzore kako bi pratili svoje zdravstvene parametre. I demokracija je u opasnosti: u digitalnoj karanteni budućnosti sloboda kretanja ovisit će o zdravstvenom rezultatu ili digitalnom identitetu koji potvrđuje da niste prijetnja za sustav. Mi ćemo, zbog straha od bolesti i smrti, uvećana pred pandemijama i klimatskim promjenama, na to dragovoljno pristati, povjeravajući život i zdravlje algoritmima, čime se otvara mogućnost za digitalnu diktaturu.

Umjetna inteligencija i zdravlje

U svojim najnovijim radovima, Attali smatra da će umjetna inteligencija omogućiti prelazak s medicine koja reagira na simptome na medicinu koja predviđa bolest prije nego što se pojavi. Algoritmi će analizirati genetski kod, stil života i podatke sa senzora u stvarnom vremenu kako bi identificirali rizike. Već sad postoje sustavi koji dan i noć nadziru vitalne znakove svakoga pojedinca: dok to može spasiti živote u rano otkrivenim komplikacijama, Attali upozorava da taj anđeo čuvar lako postaje instrument digitalne diktature ako država ili korporacije počnu kažnjavati pojedince zbog nezdravoga ponašanja koje algoritmi prepoznaju.

Umjetna inteligencija će omogućiti da se vrhunska medicinska dijagnostika proširi na cijeli svijet, nadoknađujući manjak liječnika specijalista. Međutim, to vodi prema standardizaciji pacijenta, gdje algoritam donosi odluke na temelju statističkih modela, čime se gubi ljudska intuicija i empatija. Umjetna inteligencija će preobraziti medicinu u granu informatike, gdje će najveća moć pripasti onima koji posjeduju i kontroliraju zdravstvene podatke i algoritme što ih interpretiraju.

Ekonomija života i ekonomija smrti

Attali zato suprotstavlja ekonomiju života i ekonomiju smrti. Ekonomija smrti za njega obuhvaća sve industrije koje izravno ili neizravno ugrožavaju opstanak čovječanstva i planeta – to su fosilna goriva, štetna prehrana, oružje i narkotici, ali i modna, automobilska i kemijska industrija, zrakoplovstvo i masovni turizam. Nasuprot tomu stoji ekonomija života za koju Attali smatra da bi trebala činiti najmanje 70 % BDP-a svake zemlje, a uključuje zdravstvo, bolnice i prevenciju bolesti; obrazovanje i istraživanja; regenerativnu poljoprivredu i zdravu hranu; upravljanje vodnim resursima, recikliranje i čistu energiju; očuvanje društvenoga poretka i ljudskih prava; digitalni sektor u službi optimizacije života, a ne samo kontrole. Attali tvrdi da je glavni izazov današnjice učiniti ekonomiju života profitabilnijom od ekonomije smrti; predlaže da se tvrtke iz smrtnih sektora ne ugase, već radikalno redefiniraju, a smatra i da svatko od nas može pridonijeti ovom velikom zaokretu.

Objava Medicina i nadzor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi.Ne znam kako lijepim riječima nazvati nekoga tko je bitno zamijenio akcidentalnim, sadržaj formom ili tko njeguje formu bez supstance. Takav mi nalikuje na konzumente koji naručuju s Temua, pa umjesto naručene torbe dobiju divan privjesak te iste torbe, a umjesto divno ukrašenoga božićnog drvca krasnu sliku toga istog drvca otisnutu na velikom platnu. Takvi onda za Božić nemaju božićno drvce, makar i umjetno, nego sliku najljepšega mogućeg božićnog drvca, made in China, raširenu na veliko platno.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi. Ne trebaju nam ni vjernici ni svećenici s Temua. Trebamo ih stvarne, prirodne, iskrene i posvećene onomu što jesu, kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno. kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno.

Objava Svećenik s Temua pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne znam je li pojava električnih pastira utjecala i na redefiniciju klasičnih pastira koje je sve teže pronaći kako bi im se povjerilo na čuvanje stado. Možda su klasični pastiri doživjeli neku svoju evoluciju pa su, usred promjene epohe, nekim čudom svi postali električni, uz pokoji relikt onih klasičnih.

Nekoliko je odlika klasičnih pastira koji su u Svetom pismu slika Božjega odnosa prema čovjeku. Osim temeljne odlike kojom pastiri polažu svoj život za svoje ovce, osobina pastira je da poznaju svoje ovce i da njih poznaju njihove. Ovim međusobnim poznavanjem izriče se uzajamna pripadnost stada i pastira, bliskost i dijeljenje iste sudbine. Da, zato je Bog dobri pastir. On koji nije morao dijeliti ljudsku sudbinu, učinio je to kako bi pokazao da je dobri, a ne električni pastir. Za razliku od dobroga pastira koji je posve involviran u život svoga stada, električni pastir postavlja „sigurnu” distancu između sebe i stada. Misli kako će time na najbolji način zaštititi stado (ili sebe od stada?). Električni pastir ne dijeli sudbinu stada, njegove radosti, nade, žalosti i tjeskobe. Za razliku od dobroga pastira, kako ga predstavlja Ivanovo evanđelje, električni pastir ne pripada stadu iznutra. On ne poznaje svoje ovce. Hladan je, distanciran i nezainteresiran za svoje stado. Ne bavi se stadom. Misli kako stado nije njegov problem. Bavi se drugim poslovima, a stado čuva nekoliko stotina volti koji pomoću malih elektrošokova niskoga intenziteta djeluje prijeteće prema stadu ako mu se približi. Tako, eto, električni pastir čuva i štiti stado! Dobri pastir nalazi se usred svoga stada, jer kako bi ga drukčije mogao poznavati, kako bi drukčije mogao svaku ovcu nazivati njezinim imenom?! Dobri pastir unutarnje pripada svome stadu. On je u stadu. Kad se promatra tu simbiozu, prvo se uoči stado, pa u njemu pastira, jer se dobri pastir gotovo stopio sa svojim stadom. Električni pastir ima tek površan i izvanjski odnos sa stadom. Upravo hladan i distanciran. Nećemo ga pronaći u stadu. Po svojoj naravi mu ne može ni pripadati iznutra jer zbog visokoga napona samodostatnosti i nezainteresiranosti koje nosi u sebi niti on može stadu niti stado njemu.

Električni pastir je, dakle, prije svega, udaljen od svoga stada, nezainteresiran za njega. Ima, kako rekosmo, hladan odnos prema stadu. Nije udaljen toliko u fizičkom smislu, nego u smislu da mu unutarnje ne pripada, ne osjeća s njim, ne nosi na svojim ramenima izgubljene ovce, pa ni dojilice po krševitu tlu, ne zove, niti to može, imenom svaku pojedinu. Još jedna osobina dobroga pastira je ta da je toliko blizak svojem stadu da ono poznaje njegov glas. Glas pastira ih čini sigurnima. Električni pastir nema glasa ili ima kričav glas. Ne pušta glas, pogotovo onda kada bi ga se trebalo čuti, kada ovce trebaju njegov glas kao orijentir i kao zaštitu od vučjega zavijanja. Električni pastir rado bježi u prošla vremena te pribjegava pripovijedanju povijesnih događaja. Time pokazuje svu svoju brigu koja na taj način ostaje zarobljena u prošlosti, pa je nema dovoljno za sadašnjost. Njegov glas odzvanja u prošlosti, umjesto da bude čujan u sadašnjosti. Odmak od sadašnjosti pokazuje da mu nije na brizi stado, nego njegov glas ispunjavaju žalopojke i junaštva iz prošlosti. Zapretenost u prošla, povijesna zbivanja ispričava ga – tako misli – od brige u sadašnjem trenutku.

Električni pastir je, summa summarum, neka vrsta lijepo ušminkanoga statičnog najamnika. Njemu je stalo samo do sebe, a nikako do ovaca i njihove sudbine. Da, električni pastir se vrlo lako može unajmiti i postaviti da nadzire stado kako se ne bi razbježalo. Električni pastir je, u biti, fokusiran samo na to da štiti stado izvana od vukova i drugih opasnih životinjskih skandala, ako i to. No, dobri pastir se ne brine za svoje stado samo izvana, nego još više iznutra: brižljivo njeguje dojilice, uzima ih na svoja ramena i nosi. Električni pastir se ne može brinuti zbog toga što mu stado iznutra nestaje i propada; ne zapaža u kakvom je stanju. Pazeći na stado samo izvana, električni pastir getoizira svoje stado. Dakako da ne želi biti involviran u takav geto, zato ne osjeća stada i nema dodira s njime. I na koncu, električni pastir je nesposoban položiti svoj život za ovce svoje. Da, zato i jest električni. Njemu je prva briga s puno volti u sebi zaštititi sebe i svoj život, a ne život ovaca.

Objava Električni pastir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.