Za kršćane je svojstveno da blagdane svetaca slave na njihov “rođendan za nebo”, to jest na dan njihove smrti. Međutim, u tri slučaja kao blagdan se slavi rođenje: Isusovo rođenje na Božić, rođenje sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje – Malu Gospu, 8. rujna. To je zbog posebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Marijino rođenje je naviješteno već u Starom Zavjetu. Već na prvim stranicama Biblije tekst implicitno upućuje na Mariju. Nakon grijeha Adama i Eve, Bog im se javlja, prekorava ih i tjera iz zemaljskog raja govoreći zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15).

Drugi Vatikanski sabor naučava da je Marija proročki označena kao ona koja će pobijediti zmiju. Mariju naviješta i prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela:”Evo začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel” (Iz 7,1)

Sveta Ana Mariju je rodila oko 17. godine prije Krista. Crkva vjeruje i naučava da je Marija očuvana od svake mrlje istočnog grijeha od trenutka svoga bezgrješnog začeća. Mala Gospa slavi se u mnogim krajevima naše domovine i posvećena su joj mnoga mjesta, crkve i kapelice. Iako nije zapovjedni blagdan Mala Gospa vrlo je omiljena u narodu.

Mala Gospa u Bosni Srebrenoj svečano se slavi u svetištu na Gospinom Vrilu te u župama Brestovsko, Ljubunčić, Ulice, Rama – Šćit i Kotor Varoš.

Objava Blagdan Male Gospe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Mihael prema Svetom Pismu vođa je Nebeske vojske i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela na čelu s Luciferom. Prema liturgijskoj teologiji Mihael je voditelj duša u raj. Stari pisci su ga nazivali „vagatelj duša na posljednjem sudu” zato ga ikonografi ponekad prikazuju s vagom u ruci. Češće se prikazuje kao vojskovođa u srednjovjekovnoj ratnoj opremi s oklopom, kacigom, štitom i kopljem ili plamenim mačem. Sveti Mihael zaštitnik je policajaca, vojnika, pomoraca i radiologa.

Arkanđeo Gabrijel u Bibliji nastupa kao glasnik Božjih odluka. U Starom zavjetu spominje se u Knjizi o Danijelu kao tumač snova (Dan 8, 16 – 26; Dan 9, 21 – 27). U Novom zavjetu svećeniku Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1, 11 – 20) i Blaženoj Djevici Mariji rođenje Isusovo (Lk 1, 26 – 38. U ikonografiji se najčešće prikazuje kao navjestitelj s ljiljanom u ruci. U Crkvi je 1951. godine proglašen zaštitnikom telekomunikacija i obavijesnih sredstava. Zaštitnik je poštara, glasnika i filatelista.

Arkanđeo Rafael u Svetom Pismu spominje se samo u Starom zavjetu, u Knjizi o Tobiji. On je Tobijin pratilac i zaštitnik na putu na koji ga je otac poslao. Po Božjoj zapovijedi svladava pakosnog zloduha Asmodeja i iscjeljuje Tobijina slijepoga oca. Rafael je zaštitnik ljekarnika, iseljenika, hodočasnika, putnika.

Objava Sveti Mihael, Gabrijel i Rafael pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Monika se rodila u Tagasti (Sjeverna Afrika), u kršćanskoj obitelji. Dobar vjerski odgoj primila je od svoje majke i stare sluškinje. Unatoč tome u ranoj mladosti bila se odala alkoholu. To je kasnije priznala svome sinu. Kada bi je roditelji slali u podrum po vino, ona je „iz neke djevojačke obijesti požudno ispijala pune čaše.” Jednom zgodom sluškinja ju je nazvala „pijanicom” i to ju je tako snažno pogodilo da se odmah ostavila toga poroka.

“Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.

Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’”

Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice.”

Sveta Monika zagovornica je odlutalih od vjere i zaštitnica majki, obitelji i udovica.

Objava Sveta Monika – Majka svetoga Augustina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Red svete Klare (OSC) nije centralistički strukturiran, kao primjerice muški ogranak Franjevačkog reda, već je sastavljen od pojedinih samostana koji su autonomni, ali se u novije vrijeme sve više udružuju u federacije, ne dirajući autonomnost pojedinoga samostana.

Danas u svijetu živi, moli, radi i žrtvuje se preko 20 000 sestara klarisa. Najbrojniji je klauzurno-kontemplativni Red na svijetu. U Hrvatskoj oko 60 sestara živi u tri samostana. Najstariji je Splitski samostan svete Klare iz kojega su prije pedesetak godina sestre došle najprije u Samobor, a potom 1948. u Zagreb. Iz tog samostana sestre su otvorile nekoliko novih samostana. Najprije u Sloveniji, zatim u Austriji, Brestovskom, a u jubilarnoj 2000. godini  otvoren je novi samostan u Požegi.

Samostan u Brestovskom osnovan je 11. lipnja 1989. godine kada su četiri sestre iz splitskoga samostana došle u Bosnu i Hercegovinu živjeti Klarin način života. Samostan nisu napustile ni ratne 1993. godine kada je bio zapaljen i teško oštećen. Danas u samostanu živi devet sestara koje živeći u klauzuri mole za spas i potrebe cijeloga svijeta. Njihov život prožet je molitvom i radom. Sestre klarise iz Brestovskog prave i peku hostije za potrebe mnogih župa u našoj zemlji. 

Objava Sveta Klara i njezin samostan u Brestovskom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako je bila vrlo nadarena djevojka započela je sveučilišnu karijeru. Najprije je upisala pedagogiju. Nakon četiri godine studija počela se zanimati za tada novu granu filozofije „fenemenologiju” čiji je začetnik bio poznati filozof Edmund Husserl. Počela je pohađati njegova predavanja u pruskom Göttingenu. Filozof je ubrzo prepoznao njezinu nadarenost te ju je 1916. uzeo za asistenticu, a kod njega je i doktorirala. Fenemenologija je bila grana filozofije koja je koristila filozofsku metodu „Zu den Sachen selbst” što bi značilo ići do stvari same, do njezine biti.

Takvo obrazovanje i utjecaj Husserlove filozofije u mladoj znanstvenici pobudilo je veliku muku oko egzistencijalnih pitanja. Početkom Prvoga svjetskoga rata dobrovoljno se prijavila Crvenom križu i radila je kao volonterka u vojnoj bolnici, u Moravskoj. Tamo se susretala svakodnevno sa smrću i pogibijama. Kod Husserla je upoznala katolkinju, ratnu udovicu Adolfa Reinacha, koja ju je impresionirala svojom vjerom i držanjem nakon muževe pogibije. O tom utisku Edith piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od toga trenutka postala je velika tražiteljica istine. Jednom zgodom kad se našla u kući svojih prijatelja Berzgabernu u ruke joj je došao životopis svete Terezije Avilske. Počela ga je čitati i nije ga ispustila dok nije pročitala do kraja. Kasnije je sama priznala kako je u tom trenutku osjetila glas u sebi „To je istina.”

Ubrzo je sebi pribavila i Katekizam te Mali misal. Upoznavanjem katoličke vjere i nauka poželjela je primiti krštenje. Edith se krstila 1922. godine. Na putu vjere pratili su je kanonik Swind i Walzer, opat benediktinskog samostana u Beurenu kod Speyera. Od 1923. godine do 1931. predavala je na liceju sestara dominikanki, gdje se bavila spisima svetoga Tome Akvinskoga. Za to vrijeme stekla je izvanrednu ljudsku, duhovnu i kršćansku zrelost. Trebala je postati docentica na sveučilištu u Freiburgu ali namjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu za pedagogiku u Münsteru. U tom periodu osjetila je duhovni poziv i želju da uđe u karmel. Pokušala je stupiti u samostan Himmelspforten – Würzburg no nije bila primljena. Zbog rastućeg antisemitizma u Njemačkoj, budući da je bila po nacionalnosti Židovka izgubila je katedru. Tada je stupila u karmelski samostan u Kölnu. Pri ulasku u samostan učiteljica novakinja joj je rekla: Nije li šteta ženu takvoga kapaciteta i kova odvojiti od svijeta? Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj”. U travnju 1934. obukla je karmelsko odijelo i uzela si redovničko ime sestra Terezija Benedikta od Križa.

Budući da je u Njemačkoj netrepeljivost prema Židovima neprestano rasla uprava samostana premjestila ju je u jedan karmel, u Nizozemskoj. Međutim nakon okupacije Nizozemske 1942. godine Gestapo je pokucao i na vrata njezina drugog samostana. Ovoga puta nije se htjela opirati i bježati. Svojoj sestri Rozi, karmelskoj trećoredici tada je rekla: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” Tako je započelo njezino mučeništvo. Bila je u nekoliko nacističkih logora: Amersfort, Westerbork te na kraju Auschwitz. Svojoj priorici, 6. kolovoza 1942. godine, pisala je iz logora u Westerborku: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U takvoj nepokolebivoj vjeri i nadi prigrlila je svoj i križ svoga naroda te život izgubila u jednoj od plinskih komora u Auschwitzu između 8. i 11. kolovoza 1942. godine. Brzo nakon mučeničke smrti proširen je glas o njezinoj svetosti.

Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. u Kölnu, 1987. godine, a svetom 11. listopada 1998. Edith Stein pored svetog Benedikta smatra se zaštitnicom Europe.

O svome životnom putu i vjeri ostavila je mnoga pisana svjedočanstva neka od njih dovršena i objavljena tek nakon njezine smrti. Poznatija djela su joj: Endliches und Ewiges Sein (Konačni i vječni bitak), Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji), prevela je na njemački djelo sv. Tome Akvinskog „Questiones disputatae de veritate” (Raspravljana pitanja o istini) i „Pisma” Henria Newmana, poznatog obraćenika na katoličku vjeru.

Objava Edith Stein: Sveta Terezija Bendikta od Križa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prorok Hošea predbacivao je Izraelcima nastavak kanannskih kultova na Taboru: „Poslušajte ovo, svećenici, pazi, dome Izraelov, dome kraljev, de posluhni, jer vaš je sud! Vi ste bili zamka u Mispi i mreža napeta na Taboru. (Hoš 5, 1)”. U psalmima i kod proroka Jeremije Tabor je slika uzvišenosti: „Sjever i jug ti si stvorio, Tabor i Hermon kliču imenu tvojemu (Ps 89, 13)”.  „Tako, života mi moga” – govori Kralj, komu je ime Jahve nad vojskama »on će doći kao Tabor posred gora, kao Karmel iznad mora.” (Jer 46, 18).

Sinoptici (Matej, Marko i Luka) u opisu Isusova preobraženja spominju „goru visoku u osami”. “U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima.” (Mk 9, 2). Sveti Origen u prvoj polovici 3. stoljeća brdo Tabor označava kao goru Kristova preobraženja. Već od 4. stoljeća Tabor postaje kršćansko hodočasničko mjesto. Nepoznati hodočasnik iz Piacenze u putopisu iz 570. godine svjedoči o tri crkve bazilike na Taboru koje su podsjećale na tri sjenice, koje je Petar htio podići za Isusa, Mojsija i Iliju. U srednjem vijeku za vrijeme križara na brdu tabor podignut je benediktinski samostan. Kršćanska zdanja porušio je sultan Malek al Kadel 1211./1212. i na njihovu mjestu izgradio moćnu utvrdu. Istu je razorio 1227. kako ne bi dospjela u ruke križara.

Goru Tabor otkupili su franjevci 1631. godine, 11 godina nakon dolaska u Nazaret. Nova crkva i samostan izgrađeni su tek početkom 20. stoljeća. Veličanstvena crkva dovršena je 1924. godine prema nacrtu arhitekta A. Barluzzia. U ovoj izgradnji i obnovi svetišta istaknuo se hrvatski franjevac Ivan Franković, svojevremeno povjerenik Svete zemlje za čitavu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Njegovim zalaganjem 1919. godine izrađene su drvene grede od čuvenih slavonskih hrastova u Hrvatskoj i ugrađene u crkvu Isusova Preobraženja na Taboru.

Objava Mjesto Preobraženja Gospodinova: Brdo Tabor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bazilika svete Marije Velike (tal. Basilica di Santa Maria Maggiore antička je katolička bazilika u vječnom gradu Rimu. Jedna je od četiri velike ili papinske bazilike koje su nekad označavale, zajedno sa Bazilikom svetoga Lovre izvan zidina „pet patrijarhalnih bazilika Rima” povezanih s pet drevnih patrijarhalnih sjedišta kršćanstva (Pentarhija: Rim, Carigrad, Jeruzalem, Antiohija i Aleksandrija). Ostale tri velike ili papinske bazilike su: bazilika svetoga Petra, bazilika svetoga Ivana Lateranskog i bazilika svetoga Pavla izvan zidina.

Prema legendi iz 13. stoljeća, u noći 3. kolovoza 352. godine Gospa se ukazala tadašnjem papi Liberiju i rimskome patriciju Ivanu. U tom ukazanju rekla im je da joj u čast izgrade crkvu na mjestu koje će biti obilježeno snijegom. Snijeg je pao 5. kolovoza na Eskvilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka. Papa Liberije osobno je odredio granice buduće bazilike pa se i po njemu zove Liberijanska bazilika. Naknadno ju je preuredio papa sveti Siksto III. u spomen Efeškog sabora 451. godine, na kojem je donesena dogma o Marijinom Bogomajčinstvu. Tada je i posvećena Mariji. U njoj se nalaze grobovi svetoga Jeronima i svetoga pape Pia V. te mozaik – najstariji prikaz Gospe Snježne iz 1308. godine. Zvonik Svete Marije najviši je od svih zvonika rimskih crkava.

Objava Bazilika svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Štovanje roditelja Blažene Djevice Marije započelo je na Istoku u 6. stoljeću dok je njihovo štovanje na zapadu vezano uz srednji vijek. Štovanju na zapadu najviše je doprinijelo djelo Ivana Trithemiusa „Rasprava o pohvalama svete Ane (1494.)”. Sveta Ana tako je postala omiljena svetica srednjega vijeka. Njezino štovanje proširilo se brzo u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Njoj se utječu žene željne poroda, trudnice, porodilje i majke. Joakimu i Ani moli se za sretnu smrt. U Njemačkoj su svetu Anu štovali rudari, rezbari drveta i zlatari. Na papinskome dvoru osobito su je štovali konjušari koji su uz ovaj blagdan organizirali svečanu gradsku procesiju. Svjedok toga kulta je crkva svete Ane u Vatikanu, podignuta 1505. godine. Likovi svetoga Joakima i Ane široko su prihvaćeni i u hrvatskom narodu i njihov spomendan svečano se slavi diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Objava Sveti Joakim i Ana – Roditelji Bl. Djevice Marije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.