Bila je to godina 1535. Fray Tomás de Berlanga, svećenik španjolskog porijekla koji je služio kao biskup Paname, bio je na putu za Peru kako bi riješio teritorijalni spor između španjolskih kolonizatora. Krenuo je iz Paname na putovanje dugo 1118 milja na španjolskom jedrenjaku. Međutim, dok je išao prema jugu, Berlangov brod je, nošen jakim vjetrovima i zapadnim strujama, promijenio smjer kretanja i počeo odmicati prema zapadu.
Nakon nekoliko dana, posada je uočila kopno iznad horizonta. To nije bio Peru, planirano odredište Berlangove posade, već skupina uglavnom pustih otoka koji nisu bili prikazani na kapetanovoj karti. Posada se iskrcala na otoke u potrazi za svježom vodom, a Berlanga je bilježio lokalnu faunu.
Na otocima su živjeli morski lavovi, kornjače toliko velike da su mogle nositi čovjeka na sebi i puno iguana za koje je svećenik napisao da izgledaju „poput zmija”. Ptice su, primijetio je Berlanga, bile poput onih iz Španjolske, ali „tako blesave da ne znaju kako pobjeći.”
Ti pusti otoci su ono što mi danas znamo kao Galápagos, a te „velike kornjače koje mogu nositi čovjeka” su poznate galapagoške divovske kornjače.
(Izvor: The Royal Natural History, sv. 9, str. 54; 1896.)
Berlanga i njegova posada nisu bili impresionirani svojim otkrićem jer su otkrili da su otoci negostoljubivi zbog nedostatka svježe vode i voća tj. hrane. Posada je čak izvijestila da su dva čovjeka umrla i nekoliko konja uginulo od žeđi.
Na Uskrsnu nedjelju 1535. Berlanga je služio misu na brodu kad je njegova posada konačno uspjela pronaći svježu vodu na obali. Nakon što su se opskrbili vodom, Berlanga i njegova posada ponovno su se otisnuli na more, a nakon 20 dana stigli su u Ekvador, oko 600 milja istočno od novootkrivenog arhipelaga.
Nakon što je obaviješten o otkriću, kralj Karlo V nazvao je novootkrivene otoke „Archipelago de Colon”, ali su španjolski mornari neformalno nazivali otoke „Galápagos” referirajući na divovske kornjače koje su ondje pronađene, a koje su nalikovale jahaćim sedlima koja se na španjolskom nazivaju galápago.
Godine 1546. španjolski kapetan Diego de Rivadeneira posjetio je otoke i nazvao ih „Začarani otoci” zbog jakih struja i iznenadne magle koji su ih okruživali i plovidbu arhipelagom činili vrlo riskantnom.
Flamanski kartograf Abraham Ortelius je 1570. otoke službeno uključio u svjetski atlas, a tek tri stoljeća kasnije, 1853. godine, Galápagos je prepoznat kao utočište bioraznolikosti po kakvom ga danas poznajemo.
U rujnu 1853. britanski brod HMS Beagle pet je tjedana putovao do udaljenog arhipelaga. Bilješke koje je na tom putovanju vodio tada mladi prirodoslovac, Charles Robert Darwin, zauvijek će promijeniti biologiju kakvu poznajemo. Zbog toga se Darwinovo ime najčešće povezuje s ovim arhipelagom dok priča o neustrašivom biskupu iz 16. stoljeća koji je otplovio u Peru i umjesto toga pristao na Galápagos, ostaje većini nepoznata.
(Izvor: Aleteia)
