Otkad pamtim, živim s pričama. Živim u pričama. Moje su djetinjstvo, moje odrastanje obilježile – i, zasigurno, usmjerile – priče. Priče za djecu, priče za djetinju dušu.
Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”
Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.
Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.
Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.
Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.
Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.
Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.
Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”
Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.
Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.
Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.
I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.
Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.
Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.
Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.
U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.
