Jednom sam vodio grupu mladih ljudi iz Züricha u Ticino, točnije posjetili smo Lugano, ali i okolna mjesta. Put nas je doveo i do malenoga mjesta koje nosi naziv Montagnola. Tu se nalazi predivna crkvica posvećena svetom Abundiju, kršćanskom mučeniku iz prvih stoljeća, a njegovo se štovanje posebno proširilo u sjevernoj Italiji i južnoj Švicarskoj, naročito u Comu, Milanu i Ticinu. Nakon što smo u toj crkvici izmolili krunicu, prošetali smo njezinim dvorištem u kojem se nalaze postaje križnoga puta i obližnjim grobljem. Izabrali smo upravo tu crkvicu smještenu na brijegu jer se s toga mjesta pruža predivan pogled na Lugansko jezero. Šetajući obližnjim grobljem, koje krase predivni spomenici i kapelica, nisam ni slutio da ćemo naići na grob velikoga svjetskog pisca i nobelovca Hermanna Hessea. Grob izgrađen od kamena izgleda poput velike otvorene knjige. Hesseov grob je jednostavan i bez ikakve raskoši. Na lijevoj strani nadgrobnoga spomenika velikim slovima utisnuto je piščevo ime i prezime, a podno toga datum rođenja i datum smrti (2. srpnja 1877. – 9. kolovoza 1962.). Na toj kamenoj knjizi (spomeniku) posjetitelji su ostavljali pokoji kamenčić, ružu, a ponajviše olovaka te pokoje pismo. Osim što su simbol pisca i nobelovca, olovke su zahvala za sva djela koja je Hesse napisao i ostavio budućim naraštajima.
Ostao sam zbunjen činjenicom da je Hesse ovdje pokopan budući da sam znao da je mjesto njegova rođenja Claw – mali njemački grad na rubu Schwarzwalda, smješten 30 km zapadno od Stuttgarta. Upravo je u tom malom mjestu Hesse proveo svoje djetinjstvo i mladost koji su bili posebno obilježeni snažnim protestantskim (pijetističkim) nabojem. No, kako je Hesse došao u Montagnolu i koliko je tu uopće živio, da je na kraju tu i pokopan? Je li možda to puka slučajnost ili postoji neka dublja pozadina? Odgovor se zapravo krije u teškoj životnoj situaciji. Hesse je nekoliko godina živio u Bernu i u jednom malom selu na Bodenskom jezeru. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata i malo poslije (1916. – 1919.) pogodio ga je niz osobnih tragedija: gubitak voljenoga oca, njegov najmlađi sin Martin je teško obolio, dijete je bilo prikovano za krevet zbog oboljenja živčanoga sustava, a i njegova žena bila je psihički bolesnik. I druga dvojica sinova Bruno i Heiner imali su blage psihičke smetnje. No, njegovi problemi nisu tu stali: bio je odbačen i od svoje nacije jer je oštro kritizirao rat i nacionalizam. Budući da je po naravi bio blag čovjek, pacifist, Hesse nije mogao opstati u društvu koje je sve više bilo militarizirano. Odjednom se našao pred zidom. Životne okolnosti su ga toliko pritisnule da nije vidio izlaza. U jednom trenutku pomišljao je i na najgore – oduzeti si život!
Hesseov veliki prijatelj bio je Carl Gustav Jung. On ga je pratio gledajući izbliza njegove lomove. Hesse je znao da nešto mora učiniti ili će završiti tragično. Možda nije mogao napraviti nikakvu nutarnju promjenu, ali je napravio izvanjsku: odlazi u Ticino, mjesto koje odiše mirom, tišinom i suncem. To mjesto postaje njegova oaza i pustinja. Daleko od svake vreve, Hesse živi gotovo asketski. Piše, crta i šeta. Svakodnevno obavlja vrtlarske poslove i provodi vrijeme u prirodi. Tu je živio 43 godine – od 1919. godine pa sve do svoje smrti 1962. godine. Budeći se duhovno, u Ticinu je napisao svoja najvažnija djela: Demiana (1919.), Siddarthu (1922.), Stepskog vuka (1927.), Narcisa i Zlatoustog (1930.), Igru staklenim perlama (1943.). Hesse je 1946. godine dobio ogromno priznanje: Nobelovu nagradu za književni rad. Zapravo, Hesse je ovom nagradom, dobivenom upravo nakon ratnih strahota, vratio ugled i nadu njemačkoj kulturi, ali i narodu. Kad su mnogi ljudi željeli odustati od njemačkoga jezika zbog ratnih strahota od strane nacista, Hesse vraća dostojanstvo „uprljanom” jeziku. Hesse te uči važnoj životnoj lekciji: iako katkad ne možeš promijeniti život, ali možeš mjesto stanovanja, a možda je i to ponekad samo dovoljno da se promijeni i život sam.
