Jedna je od oznaka, a ujedno i posljedica fluidnoga društva, možemo već sada reći, pošast delegiranja. Sve više susrećemo kojekakvih delegata. U pomami i inflaciji skupova, događaja, manifestacija i prezentacija svako malo uočimo nečijega delegata. Oni koji sebe smatraju važnima, a ne mogu doći na skupove ili su im, što je češće slučaj, nevažni, najčešće šalju svoje delegate, tj. one koje su ovlastili, opunomoćili, poslali i prenijeli na njih pravo da ih zastupaju. Ah, lažne li velikodušnosti!
Delegiranje po sebi nije ništa negativno ni loše ako ga se čini na isparavan način, pravovremeno i s iskrenim namjerama. Ono je jedno od temeljnih načina dobroga, pravednog i uređenog funkcioniranja. Svaka dobro uređena institucija dodjeljuje zadatke svojim zaposlenicima, odnosno delegira im ovlasti za izvršavanje određenih zadataka, te stavlja pred njih očekivanja i na koncu utvrđuje odgovornost zaposlenika u izvršavanju zadataka. Tako pokazuje svoje transparentno funkcioniranje. U Crkvi je oduvijek bilo delegiranja gotovo pa svake vrste. U posljednjim se desetljećima u Crkvu uvukao, crkvenom duhu posve stran način delegiranja koji nosi sa sobom primjese tihoga mobinga. Takva vrsta delegiranja želi se osloboditi bremena odgovornosti koju se više ne može podnositi.
Ideologija novoga načina delegiranja kojim se ponajprije želi skinuti sa sebe odgovornost, težak teret, mnoštvo funkcija i zadaćâ često se prelijeva i na niže razine. U bitnome, kad govorimo o crkvenim službama i osobama, svatko je od nas već delegiran jer vrši službu za koju ga je netko ovlastio, opunomoćio, odnosno jednostavno ga dekretirao ili delegirao. No, pojavljuje se sve češća praksa da se i kod onih koji su već delegirani rađa neka čudna potreba za vlastitim delegatima i delegiranjima. Na taj način službe i zadaće koje im pripadaju, po već prenesenoj delegaturi, delegiraju drugima, trgujući pri tome svojim ograničenim utjecajem. Potreba za prenošenjem delega na druge ili niže razine pokazuje da se onkraj loše postavljene temeljne raspodjele zadataka jednostavno radi o nekoj vrsti nutarnje nužnosti da se nekomu delegira dio posla koji izvorno ne spada na onoga komu ga se delegira. Tako predmet delegiranja postaje kao neka vrsta samsare od koje se svi žele osloboditi, a koja kod drugoga stvara osjećaj tjeskobe.
Teško je proniknuti u motive potrebe za delegiranjem drugih. Izgleda kako se ponekad takva potreba javlja kao plod bolesnoga uživanja u moći delegiranja te u tome da netko za nas odrađuje naše poslove. Time se osoba osjeća moćno, ima vlast, može tražiti od nekoga da nešto učini u njezino ime i za nju. Osjeća se moćno jer ima, reklo bi se, „svoje ljude”. Delegiranjem drugih osoba napuhuje svoj ego. Dakako da se ovdje može govoriti i o svojevrsnom mobingu, osobito onda kada se koristi moć i pozicija da bi se na druge prenijelo dio vlastitih obveza i odgovornosti s kojima se sami ne uspijevaju nositi. Pri tome se druge dovodi u položaj u kojemu bi trebali osjećati čak zahvalnost prema onima koji im daju, eto, tako odgovoran, važan i možda častan zadatak, a zapravo se radi o bježanju pred vlastitom odgovornošću, o bježanju od zasićenosti i umora od vlastite službe i od onoga za što se treba utvrditi odgovornost.
Osobe koje imaju potrebu delegirati druge najčešće su one koje možemo nazvati kolekcionarima (crkvenih) službi. Takvi u svojoj, tko zna kakvoj savjesti, ne mogu odbiti ništa, nikakvu delegu, a u biti se radi o skrivenoj i nerealiziranoj želji za nekom vrstom vlasti i moći kojom kod drugih, kako prizemno misle, priskrbljuju sebi poštovanje i čast. Takvi su si umislili kako rastu s brojem službi, a istovremeno ni jednu ne obavljaju kako treba niti su joj krajnje posvećeni. Nevjerojatno je kako kolekcionari službi, dok zveckaju ključevima i listaju snopove dekrete, misle samo na to kako na druge prenijeti one ovlasti kojih su se pomalo zasitili i od kojih su već ohladili, ali za koje u bitnome nisu kapacitirani u smislu odgovornosti. Jer, čovjek može prihvatiti beskonačno puno službi i poslova, ali se po svojoj psihološkoj konstitutivnosti ne može nositi s bezgraničnom odgovornošću koju onda, najčešće na pogrešan način, želi podijeliti s drugima ili je drugima, ponekad nasilno i autoritarno, delegirati.
Ljubitelji delegiranja zapravo stvaraju oblik vladavine male grupe ljudi. Oni se osjećaju važnima i moćnima jer, eto, mogu nekoga delegirati ili kako se to lijepo kaže zamoliti ga da nešto obavi, zbog toga što oni tobože ne stižu od pretrpanosti poslom. Takvi najčešće na račun jedne službe opravdavaju loše rezultate ili eventualne neuspjehe u drugoj službi, na račun druge u trećoj i tako u nedogled. No, budući da naš mentalni sklop nije sklon rješavanju uzroka nego samo posljedica, pravo je pitanje, koje se miljenicima delegiranja nažalost ne postavlja, kako su uopće došli do te pretrpanosti poslom i povjerenim im zadaćama. Time dolazimo do onih koji im povjeravaju te zadaće ne vodeći računa o osobnostima koje su sklone kolekcionarenju službi ni o tome da će takvi vrlo rado naći svoje ađutante koji će im, sve do jednom, biti zahvalni za mrvice lažnoga povjerenja kojima ih ovi hrane dok im u biti delegiraju odgovornost za ono za što i ne bi ni trebali biti odgovorni.
