Jesen mi je oduvijek bila najdraže godišnje doba – bogato, šareno, mirisno i smireno. Toplo i sigurno, utočište, kao povratak kući, daleko od ljetne žege i „šušura“. Ugodna, prohladna jutra i noći koje vape za snom i topli dani, nose sa sobom smiraj godišnjeg ciklusa… S druge strane, uvijek sam imala problem s tim prijelazom iz ljeta u jesen, s onim “između”.
Nakon ljetne aktivnosti, putovanja, gužve, odmora, susreta, druženja s ljudima koje ne vidim tijekom godine, opet putovanja, dovuče se onaj neizbježni osjećaj… Preda mnom novi početak. Treba skupiti snage, uzeti zalet, a i tijelo i duša još u usporenom ljetnom, leggiero tempu. Kako uskladiti te dvije krajnosti, kako skinuti sandale do sljedećeg ljeta bez previše tuge?
Nekad je taj “predjesenski” osjećaj bio onaj početka školske godine, obveza, kalupa i odgovornosti, novih knjiga, školskih torba i prijatelja nekako čudno izraslih i izmijenjenih tijekom ljeta. Proletjele su godine pa se osjećaj samo premetnuo u osjećaj predstojećih ispita na jesenskom roku, uvjeta, a sada evo opet početak nekih drugih i drugačijih školskih godina… Sve se vraća u ustaljeni ritam, gužva radnog dana, rutina i tempo, pakleni tempo…
Razmišljam, rutina na nekom malom otoku, u malom mjestu kad se turisti povuku, mjesni studenti krenu put gradova u kojima stječu svoje buduće akademsko zvanje, ali i životni okvir, nove, šire životne obzore koje malo misto definitivno ne može pružiti u svojoj predvidljivosti i prisnosti… Nema ni traga štandovima i ljetnom šarenilu, kao da s ljetom i boje odu, škrtost umjetnika jesenske vedute. Nebo zasivi, škure bivaju sve češće zatvorene, a kad nisu – uglavnom lupaju, kiše zaliju kalete, pa cure i ispiru stari kamen. Mislim da čistijih ulica i nema, kamen umivan kišom, marljivo i umorno ujedno, čini se oduvijek. Ponekad proviri zamotan i sagnute glave, upravljajući poput najspretnijeg akrobata kišobranom u nastojanju da se pokrije, a ne polomi ga, samo onaj tko baš mora vani, namrgođen, vukući korak lakše ili teže ovisno o južini… Prigovarajući pri tom, ali onako, „u po snage“. Sve se uspori, sat nekako postane duži, predugačak, a dani beskonačni i isti… Odahne se za vedrog, plavog i na buri nošenog dana i uhvati snage, force, za slijedeću sitnu i dosadnu, sivu i neprozirnu kišu… I sav taj osjećaj, tj. ukupnost, predosjećaj svih njih, naiđe tako i ne da udahnuti punim plućima. Vuče neke sjetne pjesme u prvi plan i pokušava zadržati nezadrživo, kao i inače u životu. I onda preraste u želju da nešto napravim, napišem, zaokružim, pospremim i sortiram…, ali dalek je put od ideje do izvedbe, posebno dok se još provlači ovaj slow motion. Onda se opet sjetim tople i mirisne jeseni i prisilim sebe još jednom preskočiti preko njezinog praga, utrčati joj u naručje, kao dijete majci, maštajući o jabukama i dunjama…
Nekad je taj “predjesenski” osjećaj bio onaj početka školske godine, obveza, kalupa i odgovornosti, novih knjiga, školskih torba i prijatelja nekako čudno izraslih i izmijenjenih tijekom ljeta.
Sjećam se tako svoje prve slavonske jeseni. Čudila sam se mirisu kuhanog kukuruza koji se osjećao u svakom kutku. Kud god dođem isti miris, ugoda, i sjetim se, prepoznam ga – pa koliko kukuruza ovi ovdje kuhaju? Kad sam, onako usput to natuknula novim poznanicima, smijali su se do suza i rekli mi da vole kuhani kukuruz, ali ne baš toliko. To je miris šećerne repe, njezine prerade, rekli su, dolazi iz šećerane i da ću se naviknuti, kao i na maglu nad poljima u nedogled i gusti miris vlage pomješane sa plodnom, masnom zemljom. Naviknuti na ptice u odlasku, konvoje zlatnog kukuruza i tržnicu natrpanu mirisnim, nekadašnjim, voćem i povrćem. I jesam. Kao i na onu usporenu, tihu i kišnu, misaonu, dalmatinsku jesen…
Sada, eto, neka treća, brza i maksimalno urbana, do kraja nedefinirana jesen, onakva kakva može biti bilo gdje, bez obzira na zemljopisnu dužinu i širinu…
Kroz razne jeseni prolazimo u životu i svaka ima ono svoje nešto. S godinama uspijevamo razlučiti važno od nevažnog i izvući ono ugodnije i poželjnije iz svake situacije, ma kakva mrvica to bila. A kad baš i ne ide, pomaže sjećanje na neke ugodnije jeseni ili razmišljanje o onome što će uskoro doći. Ciklusi, prirodni, životni, kalendarski – neminovni su, sa svim dobrim i lošim stranama svojih izmjena. Ljudski je prigovarati, čeznuti za onim što je upravo prošlo i pokušavati zaobići promjene jer iziskuju prilagođavanje i ustupke, a time smo rijetko oduševljeni u bilo kojem segmentu života…
Unatoč svemu, kad bolje razmislim, ili upravo zato, jedva čekam da potrčim stazom po šuštavom tepihu šarenog suhog lišća i kao dijete ga cipelama razbacam naokolo i bacim, pošaljem, visoko pod nebo, na isti onaj put kojim je nedavno do zemlje stiglo… I pri tom baš nitko ne može sakriti osmijeh, pa ni ja.
