Čovjeku vjerniku koji svoju vjeru izriče i kroz umjetničko stvaralaštvo, vjera i umjetnost su određenje i nadahnuće, k tome i bitno povezano određenje i nadahnuće. Vjeri i umjetnosti zajedničko je da su žive ako proistječu iz plemenite baštine i posvećuju se životu danas, životu koji traje. Zaborav i nemar guše vjeru i umjetnost. Gdje su zaborav i nemar, i vjera i umjetnost su na gubitku, gube vjerodostojnost i snagu. Jer kako opstati, kako rasti i dozrijevati, podariti plod bez povezanosti sa svojim korijenom?
I vjera i umjetnost traže osobni iskaz, osobnu jasnoću i hrabrost. Nije moguće živjeti životom vjeru, izreći se umjetnošću, a da čovjek ne uloži svoju osobnost, sve što jest. Pritom su za vjeru i umjetnost dragocjeni i trenutak i ustrajnost.
Dogodi li se – a itekako se događa! – da tko zbog ravnodušnosti, nemara i zaborava okruženja u svom životu vjere, u svom umjetničkom stvaralaštvu, mnogima ostane ili postane nevidljiv, njegov život i trud time ne gube vrijednost, no time mnogi mogu biti na gubitku. Time može biti osiromašena i današnjica i sutrašnjica. Premda, zasigurno, Bog bdije i nad onima i po onima na koje se ljudi ne osvrću, i nad onima koji se ne osvrću.
Kao što vjera i umjetnost traže osobni iskaz, osobnu jasnoću i hrabrost, traže i zajednički iskaz onih koji vjeruju, onih koji umjetnički stvaraju, njihovu jasnoću i hrabrost, k tome i njihovu međusobnu povezanost i potporu. Crkva, uz to što je čuvarica baštinjene umjetnosti, pozvana je poticati i podržavati umjetničko stvaralaštvo koje se rađa iz vjere, živi po vjeri i vjeri pridodaje životnosti. To je to važnije što se umjetnosti koja se nadahnjuje evanđeljem, evanđeoskoj kulturi, suprotstavlja, s raznih strana podržana, protukultura, kultura bezvrijednosti i poraženosti, koja ju nastoji obezvrijediti, koliko uzmogne – i rastočiti.
Dok promatram poznate mi i drage dirigente (od kojih je jedan i skladatelj) zborova i orkestara koji djeluju u našoj Crkvi, pomalo shvaćam koliko im je truda, koliko predanosti i dosjetljivosti potrebno da bi izvedbu pojedine skladbe uzdigli do izrazitoga sklada i snažne dojmljivosti, kojima se odlikuju njihovi nastupi, jednako i u sklopu svetih misa i na koncertima. Bilo bi vrijedno da se srodno povezivanje događa i u širem smislu, u umjetničkom stvaralaštvu nadahnutom evanđeljem, živom u našoj Crkvi. Da bude što prepoznatljivije da nas isti Duh dotiče, potiče i jedne k drugima upućuje.
Vjerovati i umjetnički stvarati, sudjelovati u životu vjere i njezina umjetničkoga iskaza, znači biti blagoslovljen. Za tu blagoslovljenost vrijedno je platiti punu cijenu koju zbog toga život od nas traži. I zbog sebe, i zbog života i zbog vjere.
