Početna stranica » Barok u Bosni Srebrenoj

Barok u Bosni Srebrenoj

250 pregleda

Barokna ostavština franjevaca Bosne Srebrene nije velika, niti znatna po kvaliteti u europskim razmjerima, ali je divovska po simboličnom značenju jer je Bosnu i Hercegovinu dosljedno vezala uz zapad, u vjeri, ali kroz kulturu

Ne mislimo o tome – ali mi smo djeca baroka. Pojavio se u 16. stoljeću nakon Tridentskoga sabora, koji je potaknuo katoličku obnovu i za sljedeća stoljeća odredio katoličko stajalište prema svijetu, društvu i drugim kršćanskim konfesijama. A katolička obnova širila se s baroknim crkvama, tako zamišljenima da se svećenika jasnije čuje i misa bolje prati, ali i raskošno oblikovanima da zabljesnu vjernika. Raskošni ukrasi, veliki oltari, mnoštvo slika i kipova koji svojom živošću zapanjuju promatrača – to je, eto, barok. Barok je spoj mašte i matematike, kao u glazbi Monteverdija, Scarlattija, Bacha i Händela; Hrvatima je ostavio vrhunska književna djela, od Gundulića i Bunića Vučića do Junija Palmotića i Frana Krste Frankopana.

Izgubljeni oltari

Barok je toliko moćan da se svojom osjećajnošću nametnuo kao opći model umjetnosti, a umijećem uvjeravanja živi u sveprisutnoj propagandi. Rim je bio i ostao središte baroka, onako kako ga je zamislio papa Siksto V., s monumentalnim građevinama i trgovima – dovoljno je samo zatvoriti oči i prizvati pred njih Trg sv. Petra. U slikarstvu ga možemo pratiti od Caravaggia – čiji je „Poziv sv. Mateja” iz 1598. baš nedavno krasio naslovnicu ovoga lista – do Rembrandta i Rubensa. Zahvaljujući franjevcima i Bosna Srebrena je sudjelovala u tom velikom europskom zamahu, o čemu možemo saznati iz izvrsne monografije Sanje Cvetnić, povjesničarke umjetnosti i profesorice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; ona u bogato ilustriranoj knjizi „Barokni defter”, koju je 2011. objavio nakladnik Leykam International u Zagrebu, donosi niz studija o likovnim djelima iz 17. i 18. stoljeća u Bosni i Hercegovini.

Umjetnine, kao i sve nužno za bogoslužje, nabavljalo se tipično u inozemstvu, kako pokazuje kronika fra Bone Benića iz Kraljeve Sutjeske. On je zabilježio da je 1740. fra Filip iz Oćevije pošao u Mletke s novcem prikupljenim od lemozine i raznim starim srebrnim krhotinama sačuvanima u sakristiji te je odande donio raznu liturgijsku odjeću, baldahin za procesije, kipove sv. Ivana i sv. Antuna, tabernakul te čitav jedan oltar. Uopće je bila velika potreba za pokretnim oltarima jer vlasti nisu dozvoljavale gradnju crkava. Fra Filip Lastrić, primjerice, navodi povlasticu koju je 1771. fratrima izdao papa Klement XIV. da imaju pokretni oltar na kojem će „s dužnom počašću i poštovanjem na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti sv. Misu”; fra Marijan Bogdanović iz Kreševa zapisao je da je 21. srpnja 1770. posvetio čak dvadeset takvih oltara. Nažalost, ti drevni oltari gotovo uopće nisu sačuvani, a kako su izgledali, može se vidjeti u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu – gdje je pohranjen prijenosni triptih Krunjenja Bogorodice, Oplakivanja i Raspeća, načinjen oko 1400., podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske – ili u Livnu, u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica gdje je izložen prijenosni oltar s likovima sv. Franje i sv. Ante iz 1804.

Vrhunska djela

Zbog visokih troškova, a također i zbog toga što su osmanske vlasti priječile nabavljati novu crkvenu opremu, pa čak i obnavljati staru, franjevci su bili prisiljeni okretati se domaćim umjetnicima i majstorima. Fra Bono Benić navodi da su uvezeni tabernakul 1744. sami uresili srebrom i dragim kamenjem izvana te iznutra obložili kadifom. Nakon katastrofalnoga požara u Kreševu – što je na Uskrs 1765. uništio crkvu s oltarima, kipovima, bibliotekama i crkvenim ruhom „koje je čuvano i nabavljano za četiri vika od svih krajeva”, kako 1842. bilježi u Godišnjaku fra Jako Baltić – bili su na obnovi angažirani domaći ljudi: majstor Petar Dembić iz Fojnice i domaći kmet Bono kao predradnici i dvojica kujundžija iz Travnika, Marko Elegović i Ilija zvani Daidža. Sanja Cvetnić opetovano se žali na oskudnost i nedosljednost arhiva; kao po Murphyjevu zakonu, kaže ona, nalazi podatke za umjetnička djela koja nisu sačuvana, dok o sačuvanima nema ništa ili gotovo ništa. Tako su nam poznata imena slikara, recimo, fra Tome Salatića, fra Pavla Tokmančića i Frane Janjića, no ne i njihovi radovi; s druge strane, postoje stare slike nepoznatih autora, u pravilu niže kvalitete.

Po vrhunska djela moralo se ipak ići u inozemstvo, i ona do danas svjedoče o visokom ukusu franjevaca i o velikim žrtvama koje su morali podnositi da financiraju njihovu nabavu. Vatra ih je mogla progutati u trenu, pa su katkad i spašena u zadnji čas, poput oltarnoga prikaza posljednjega suda iz trećega ili četvrtoga desetljeća 17. stoljeća, čiji je autor Baldassare d’Anna, a izvučena je iz požara kreševske crkve uz izlaganje velikoj pogibelji spašavatelja. U Fojnici se može vidjeti Bogorodica sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom, franjevcem i skupinom vjernika, koju je 1784. izradio Sebastiano Giusepe Devita; Gian Antonio Guardi naslikao je oko 1750. Povratak Sv. obitelji iz Hrama sa sv. Antunom Padovanskim sliku koja se nalazi u Petrićevcu, u franjevačkom samostanu Presvetoga Trojstva; na istom mjestu čuva se i dirljiv prikaz Bogorodice s Djetetom i malim sv. Ivanom Krstiteljem čiji je autor Francesco de Mura. To su sve mletački slikari, a ima i flamanskih i austrijskih, od Visokoga i Bistrika do Franjevačke galerije na Širokom Brijegu i Zbirke franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Nježnost i silovitost

Uz jednu od najljepših slika vezano je i ime njezina naručitelja – fra Grge Hiljića iz Vareša koji je za samostan u Kraljevoj Sutjesci pribavio Bogorodicu s Djetetom i sv. Antunom Padovanskim Francesca Guardija. Sliku je 1972. ondje prepoznao i odlučnim riječima svoj rad o njoj objavio ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin. Fra Grgo je stupio u franjevački red 1752. baš u Kraljevoj Sutjesci, a studij teologije i filozofije završio je u Italiji. Provincijal Bosne Srebrene postao je 1783., no služba mu je bila ispunjena sukobima s prethodnim provincijalima kojima je odlučno uskratio bilo kakav utjecaj ovim odlučnim riječima: „…da se nitko ne drzne miješati u našu službu, a još manje prisvajati sebi naša prava. Iako vas poštujemo kao savjetnike i sudrugove-suce naše uprave, nikoga ne priznajemo jednakim sebi niti ga kao takva prihvaćamo. Obavili mi svoju upravu dobro ili slabo, nikome se to osim nama neće pripisati.” Neobično je da je tako silovit čovjek nabavio nježnu i prozračnu sliku, ali ne iznenađuje nas da se potpisao na nju! Fra Grgo je naime ponosno upisao velikim crnim slovima svoje ime na umjetninu, iskoristivši za to podnožje ukrasnoga stupa uz glavu Bogorodice: DOBAVI O. F. GARGO IZ VARESA 1775.

Na visokoj razini

Barokna ostavština franjevaca Bosne Srebrene nije velika, niti znatna po kvaliteti u europskim razmjerima, ali je divovska po simboličnom značenju jer je Bosnu i Hercegovinu dosljedno vezala uz zapad, u vjeri, ali kroz kulturu. Radilo se ponajprije o promicanju pobožnosti, ali na visokoj razini, s dobrim ukusom i uz maksimalno naprezanje oskudnih financija. Tadašnje žrtve dale su današnjem naraštaju neprocjenjiv dar, domaću i autentičnu zbirku starih majstora. „Barokni defter” Sanje Cvetnić prekrasan je uvod u taj neobičan i zamaman svijet.